19.04.05
Atelje prevodilaca
Branka Bogavac
Bez prevodilaca nikada nećemo stići u Evropu. Evropa će nas upoznati samo preko knjiga, a ne preko reči koje odu u vazduh
(Od našeg specijalnog izveštača)
PARIZ, aprila - „Nacionalizam je pretnja za kulturu, jer se brzo uvlači u masu i dezinformisane slojeve, to je kultura nekultivisanih”, citira Branka Bogavac Vargasa Ljosu, jednog od mnogobrojnih poznatih pisaca koje je intervjuisala u toku svoje plodne novinarsko-publicističke karijere. Od leta 2004. ona je direktor Kulturnog centra SCG u Parizu, a svi koji je poznaju ovo naimenovanje smatraju nagradom za njen dugogodišnji angažman na polju kulturnih veza između Francuske i naše zemlje. Od nje se očekuje da, zahvaljujući brojnim kontaktima koje je stekla živeći u francuskoj prestonici četiri decenije, okupi pre svega francusku publiku. Nimalo lak zadatak, ali vredan pokušaja.
Novinarski rad Branke Bogavac krcat je poznatim imenima - istaknutim piscima, publicistima, političarima, slikarima, koje je godinama intervjuisala, što je objavljeno u šest knjiga. Diplomirala je francuski jezik i književnost u Beogradu (1964), a zatim slavistiku na Sorboni (1968). Uz novinarsko- publicistički rad, objavila je i knjige prevoda poezije francuskih autora Alena Boskea, Žan-Kloda Renara i Mari-Kler Bankar, kao i niz prevoda naših pesnika na francuski jezik. Voli da kaže da je sav svoj život posvetila traganju za lepotom i novim spoznajama o ljudima i kulturi.
Kao žena duhovnosti kako ste se snašli na mestu direktora Kulturnog centra SCG koje zahteva niz organizacionih poslova?
- Nikada nisam imala direktan kontakt sa administracijom. Kao novinar uvek sam bila svoj gospodar, sama birala sagovornike, sama odlučivala o svemu. Doduše, i sada mi je data prilika da sama odlučujem mada moj trenutni posao podrazumeva i jako puno administracije. Srećom, imam pouzdanu saradnicu koja obavlja taj praktični deo posla.
Sreli ste mnoge velike pisce...
- Sećam se da sam imala najveću tremu kad je trebalo da sretnem Borhesa. Međutim, čim sam ga videla, trema je nestala. Velikani su jednostavni. Što je čovek veći duhom, to je pristupačniji. Takvi su bili i jesu i Česlav Miloš, Vargas Ljosa, Jonesko, Sioran, Kundera, Umberto Eko i mnogi, mnogi drugi.
Jednog od njih ste pozvali u Kulturni centar SCG na samom početku mandata?
- Moj prvi potez kao direktorke Kulturnog centra bilo je veče velikog francuskog pesnika Iva Bonfoa. Uspela sam da ga dovedem zahvaljujući našim ranijim kontaktima, a to sam uradila da bih privukla francusku publiku. On je gostovao u novembru, bilo je krcato i francuski pisci su me pitali kako sam uspela da ga dovedem u naš kulturni centar kad ni oni ne mogu da ga dobiju.
Sasvim je razumljivo što ste privukli francusku publiku za Iva Bonfoa. Ali kako ih privući na predstavljanje naše kulture?
- To smo pokušali sa Danilom Kišem. Na književnoj večeri povodom 70 godina od njegovog rođenja, govorili su Žan-Pjer Morej, profesor na Sorboni, kao i Antonjin Lim, osnivač slavnog časopisa „Lettre internationale”. To je takođe bilo jako posećeno. Dakle, mora da se osmisli zanimljiv sadržaj koji će privući i Francuze. Imam nameru da na naše programe pozivam francuske pisce koji su bili gosti na Beogradskom sajmu knjiga, sa ciljem da nam postanu stalna publika.
Kad je reč o gostovanjima iz SCG, čemu biste dali prednost?
- Pozorištu! To je ono što nam ovde nedostaje. Moj drugi potez u Kulturnom centru bilo je gostovanje crnogorskog pozorišta. Publika je bila oduševljena, ali da bismo i francuskoj publici predstavili naš teatar, neophodno bi bilo da te predstave budu titlovane na francuski jezik. Velika mi je želja da pokažem francuskoj publici naše pozorište, ubeđena sam da bi ono imalo uspeha ovde. Ako bismo imali materijalna sredstva, to bismo mogli da ostvarimo.
Osim pozorišta, šta biste još rado pokazali Francuzima?
- Kada sam nedavno razgovarala sa Mišelom Rokarom, on mi je dao ideju za projekat na uspostavljanju veza sa našim susedima. Kolja Mićević je preveo poeziju autora iz svih bivših jugoslovenskih republika i sačinio zbirku. Želim da napravim veče na koje ću pozvati pesnike, ambasadore i publiku. Ambasade koje smo do sada posetili prihvatile su da učestvuju. Drugi projekat je predstavljanje knjige „Dunav” Klaudija Magrisa, velikog italijanskog pisca, u kojoj on opisuje istoriju zemalja kroz koje ta reka protiče. Moja ideja je da pozovemo intelektualce iz tih zemalja pa da tako Dunav pređe i francuske granice. Ambasador SCG Predrag Simić me je u tome podržao. U međuvremenu, održavamo izložbe, iz Crne Gore i Srbije naizmenično.
Šta vam je, ipak, najvažnije?
- Moja kapitalna ideja je da se osnuje atelje prevodilaca. Bez prevodilaca nikada nećemo stići u Evropu. Evropa će nas upoznati samo preko knjiga, a ne preko reči koje odu u vazduh. Oduvek sam zastupala jugoslovensku ideju. Samim tim i sada zastupam evropsku ideju uključivanja Srbije i Crne Gore u svet demokratije, ne zaboravljajući da će se zemlje kao što je naša zaputiti evropskim putem samo reprezentativnim kulturnim vrednostima. A kad je o kulturi reč, mi u svet zaista ne idemo praznih ruku.
Gordana Popović
06.08.05 Pobjeda
Suptilni hod kroz slikarske lavirinte
Slikarstvo kao neracionalna sreća, Branka Bogavac
Knjiga takozvanih intervjua je fascinantna riznica misli i ideja genijalnih slikara naše epohe
Ako knjiga može biti umjetnička galerija onda je Branka Bogavac, direktorica Kulturnog centra SCG u Parizu (romanista i slavista), sastavila najčudesniju, imaginarnu likovnu galeriju ovog trenutka, galeriju koju možete zauvijek odnijeti sa sobom u svoju osamljenost ili među prijatelje. Galeriju koja slike opisuje najdivnijim i najistinitijim riječima.
Refleks njenog neobičnog, ali promišljenog verbalnog izraz budio je potisnute uspavane riječi naših genijalnih slikara i vajara, koji su se inspirativnom, snažnom dramatikom prepuštali vječnim pitanjima života, smrti stvaralačkog zanosa, stvarnim ili zamišljenim izazovima slike i slikarstva kao smisla življenja. U tim različitim nivoima istine, kako kaže slikar Jože Ciuha radi se i o mašti, snovima i osjećanjima.
Sve te kompleksne duhovne i kulturne sadržaje u knjizi "Slikarstvo kao neracionalna sreća", Branka Bogavac sprema u škrinju svoje erudicije i emotivnosti i izvlači ih drhtavo i oprezno kao dio neke biserne ogrlice i postavlja ih pred svoje sagovornike da o njima odlučuju.
Imaginarna galerija Branke Bogavac suptilni je hod kroz lavirinte duša i duha slikara stvaralaca koji biraju boje po mjeri svoje duše, krote svjetlost volumenom svojih slika i vječnom putanjom linije kao opsesije trajanja i beskonačnosti. Kao u nekom harmoničnom košmaru tonova i nijansi, nameću se u Brankinim dijalozima glasovi onih koji se odriču riječi u ime linije i boje, u ime svjetlosti, za kojom tragaju kao opsjednuti.
Kalvarija hoda za svjetlošću i vizijama, najteža je. Treba dodirnuti nedodirljivo,fikciji dati ime, boje ukrotiti volumenom i svjetlošću i usmjeriti je ka nekom novom životu. Branka Bogavac kaže da "svaki umjetnik slikajući druge i drugo u stvari, slika sebe i svoj život". Pitanja Branke Bogavac zapljuskuju kao valovi koji se čas lome o hridi, čas klize po kamenu oblikovanom slanim naletima vjetra, plima i osjeka?
Šta čini sliku, njenu ideju,poruku,kakva je simbolika boja?
Iz magle izranja Pariz, neuhvatljiv, čaroban, inkarnacija dalekih snova, duga sanjana želja, prostor duha u kome se stvaraju slike nekom čudesnom magijom. Slikari pričaju bojama, kompozicijom, linijama koje vijugaju svjesnim i iracionalnim, imaju svoj izbor, svoje ljubavi i svoje košmare, traže svoju svjetlost i uvlače se u svoje sjene koje sami stvaraju.
Pariz je svima duhovni nukleus. Došli su mu iz različitih razloga ali i sa željama da vide pravog Ruoa, Van Goga, Žerikoa i mnoge druge. To iskustvo sa originalima je neopisivo, dragocjeno, neponovljivo. A Pariz ne zove, on prima, nudi svoje bogato srce, svoje zaštitničko nebo, svoj znak u nemjerljivom vremenu. Vedute Pariza obasjane su svjetlošću istorije, revolucijama, suštinama najvećih misaonih dometa čovječanstva , beskrajnim znakovima i značenjima koje usmjeravaju puteve smisla traganja, sumnji, stvaranja novog. Prilagoditi se velikom Parizu, njegovim raznolikim sadržajima, njegovoj svojevrsnoj racionalnosti, nije bilo ni lako ni jednostavno.
Ali, onaj unutrašnji konflikt ideja, misli, nastojanja koji budi stvaralačku iskru, pokreće lavine duha koji lebdi kao neka, ne zemaljska već kosmička veza koja se uspostavlja od Ljube Popovića do Dada, od Uroša Toškovića do Veličkovića, Gvozdenovića, i dalje kroz jedan živi božanski lanac čije se karike pružaju u beskonačnost okovane sličnim pitanjima i dilemama: "Ko smo, odakle dolazimo i kamo idemo?"
Ponekad mi se čini da putujem prema udaljenim maglinama kosmosa. To je neka vrsta zaborava i transa ovoga svega što me okružuje
Ovog našeg slikara sve čini izuzetnim i njegova renesansna kompozicija, impresionistički refleksi i a pstraktne forme. Branka Bogavac je kroz razgovor sa Ljubom Popovićem ispisala ne jedan intervju, već sažeti slikarski traktat. Većina dijaloga u ovoj knjizi zrače dimenzijama dramatičnosti, one tragične, antičke, aristotelovske. Vještina Branke Bogavac koja plovi različitim uzburkanim morima ljudskih sudbina i traga za njihovim slikarskim kredom je bravurozna. Ona komunicira, kao pravi romanista, jezikom Mediterana, govorom izazova zajedničkih dilema, protivurječnosti i iznenadnih neočekivanih bonaca. Njeni sagovornici otvaraju se kao školjke - bisernice, teško sa puno skepse, nemira. Ali Branka Bogavac je i prevodilac - sve dileme, zanose, vizije, analize ona prevede u razumljive riječi u jasne poruke. Nije bilo nimalo lako proniknuti u fragmente istočnjačke filozofije slikara Jože Ciuha koji svoju istinu traži iz vidljivog, materijalnog.I za njega slikanje je takođe način življenja.
Portreti i autoportreti in apstracto, smjenjuju jedni druge reflektuju sjećanja, skepse, otkrivaju svoje najveće tajne, tajne nastajanja slike, slike kao potrebe života, slike kao sudbine. U životu ništa ne možete da tvrdite kaže slikar sa iskustvom konclogora Dahaua, Zoran Mušić: "Istine su mnogobrojne, ali prava istina za vas je ona vaša". Za boema Petra Omčikusa, radoznalog i originalnog, slikarstvo se nosi u venama: "To je kao što dišeš, kao što hodaš... Pa moraš da slikaš, nema druge, to je sve."Ta energija buja iznutra, neshvatljivo snažno. "Iz svoje sopstvene beznadežnosti rađamo nekakvu energiju", zaključuje Uroš Tošković. Njegovi crteži su svjedočanstva ljudske tragedije koju doživljava kao "vrlinu postojanja".
Za Dada, po Alen Boskeu, najvećeg u toj konstelaciji veličina, to "više nije tragedija, već transformacija svijeta". To je zora tog svijeta, zora koju Dado prepoznaje na svoj način u zelenoj ili plavoj mjesečevoj atmosferi, po riječima Boskea.
- Jesu li kod tebe boje simboli, uporna je Branka.
- Boje su spas i propast. Kompozicija boja, forma i prostor zajedno čine sliku - kaže šutljivi Dado.
Njegovo slikarstvo je dugački san, ono ga jedino povezuje sa životom, sa njegovom Crnom Gorom. Dijalog Dada i Branke je let po vrletima duše, uspomenama, sunovratima, beskraju. Tu nema granica, granica je možda ono nebo iznad Lovćena i ispucani kamen nalik na izmučeno ljudsko tkivo. Iz šutljivog i, kako sam kaže "problematičnog" Dada kome je dovoljno kazati samo hipokoristik, Branka Bogavac nam približava jedan mit o velikom slikaru, našem savremeniku, koji ne živi ni za slavu, ni od slave, već od onog čudnog mjesečevog tkanja u kome se začinje i obnavlja život i započinje najljepša avantura duha koju zovu slikarstvo i koje je Dado identifikovao sa životom samim. Branka Bogavac vodi svoje dijaloge ležerno, nenametljivo ali duboko promišljeno i oblikuje ih i njeguje do kraja kao mali princ svoju ružu. U ovoj knjizi sve ključa kao probuđeni vulkan od mnogobrojnih emocija i ideja. Otkriva se život i životi u svoj misterioznoj , suptilnoj i slojevitoj suštini.
Razgovor sa slikarom Vojom Stanićem daje poseban kolorit tokovima ovih neobičnih slikarskih svijesti koje Branka vodi kao veliki navigator svoj duhovni jedrenjak. Stanić je zapravo neponovljiv, nenadmašan u svojoj jednostavnosti, ironičnoj simbolici u svojim nonšalantnim, ali promišljenim traganjima po bespućima ljudske duše. Kod Stanića su sjećanja i snovi različiti slojevi ljudske istine. On iznenađuje jednostavnom iskrenošću, mediteranskom simbolikom i blagom ironijom. On je po meni, Felini našeg slikarstva. Kad stvara sliku kao da misli na Preverov fantastičan "Portret ptice" - duboku i jednostavnu istinu o sudbini slike na kojoj ptica mora zapjevati, ako je slika dobra i ako u njoj uživate: "Portret je uspio, zadovoljstvo je prisutno, ako ne odmah idite dalje", kaže Stanić. Vojo Stanić ne propušta priliku da Branki objasni svoje poimanje svijeta i slikarstva: "Svijet jeste star i u njemu se ponavljaju i doživljaji i sadržaji, ali ja prvi put živim".
Na kraju moram naglasiti da u ovoj knjizi - galeriji ima mnogo više slikara koji su obilježili i obilježavaju našu epohu, nego što sam mogla spomenuti u ovoj kratkoj impresiji. Ova knjiga tako zvanih intervjua (a oni su mnogo više od toga), je fascinantna riznica misli i ideja genijalnih slikara naše epohe. Pročitajte ovu knjigu i bićete obogaćeni novim spoznajama o životu, mudriji i smireniji nakon odgovora na neka pitanja u kojima se prepoznaje jednostavnos istina o našem življenju, sumnjama, dilemama i neopisivim radostima života, onog jedinog kojeg imamo i koji, kako kaže Vojo Stanić, svako od nas živi samo prvi put. To iskustvo bilo umjetničko ili ne, jedino je i neponovljivo za sve.
Riječ kao nužni znak
Galerija Branke Bogavac dramatično se otvara, njena polivaletnost nije privid to je život u svojoj raskošnoj snazi i ljepoti, dubok kao plave vode bezdana. Brankina intelektualna radoznalost raznosi vibracije do onih koji su odabrali šutnju, koje su nevješti riječima, koji govore isključivo slikama. Riječ je za njih nužni znak, a značenje ima samo slika, boja, kompozicija, vizuelna struktura misli, ideje koje nadolaze.
Gracijela Čulić
