17.03.12
Šešir Koste Vujića vratio ponos Srbiji
Milovan Vitezović
Autor romana i scenarija „Šešir profesora Koste Vujića“ prezadovoljan što film o čuvenom profesoru privlači veliku pažnju publike: Mene ima u “Lajanju na zvezde” pod nadimkom Filozof
Dok film “Šešir profesora Koste Vujića” obara rekorde u broju bioskopskih gledalaca, autor istoimenog romana i scenarija Milovan Vitezović živi u iščekivanju. “Šešir” bi trebalo uskoro da se pojavi i na televiziji kao serija u osam epizoda.
- Film je počeo da se prikazuje u vreme najvećih kijameta, razvedrava Srbiju i gleda se sa velikim ponosom. Serija će kipteti radošću većom nego film. Imaće priče o više profesora i više će pokazivati neodoljivost đaka - priča Vitezović, i objašnjava da vesti da piše drugi deo romana nisu tačne.
Sedimo u profesorskom kabinetu Milovana Vitezovića na Akademiji dramskih umetnosti u Beogradu. Film o profesoru Vujiću ga je opet učinio slavnim, ali Vitezović kao profesor filmskog scenarija ne mari za slavu. Zadovoljan je, kaže, što je ovo njegovo delo opet interesantno odraslima i omladini.
ROMAN O ĆOPIĆU
- PiŠem roman o Branku Ćopiću, njegovoj sudbini i celom njegovom stradanju. Lično sam ga poznavao. Za moju prvu knjigu aforizama napisao mi je predgovor, ali je knjiga zabranjena. Ćopić je potom bio zabranjen čovek. Sedeo je u hotelu “Moskva” svojevremeno kao nevoljni čovek i naručivao solo piće. Imao je neku tugu u sebi, sa kojom je otišao.
- Stariji se sećaju svoje mladosti, a mlađi uživaju u mladosti. Stariji se identifikuju sa tugom profesora Koste Vujića, koji odlazi u penziju, a mlađi se prepuštaju romantičnim osećanjima. Drago mi je da nam je ova priča o profesoru Vujiću vratila nacionalni ponos. To što je jedan razred dao sedam akademika, to je bila matura Srpske akademije nauka i umetnosti.
Priču o šeširu profesora Koste Vujića iz beogradske gimnazije Vitezović je pisao 1969. godine kada je dobio poziv televizije da uradi jednu dramu. Imao je samo 25 godina, radio je u “Ježu”, ali je pisao u kafani hotela “Moskva” u Beogradu.
- Nisam hteo da mi kolege vire u rukopis. Sedeo sam za stolovima gde su pisali Trocki, Dučić, Ujević i Ćopić. Pisao sam dramu nalivperom, a potom je godinama dopisivao i pretvorio u roman. I ovaj scenario za film pisao sam dugo - pokazuje Vitezović svoja dva penkala i svesku u koju svakodnevno upisuje nove priče ili aforizme.
Rukopis mu je krupan, blago iskošen i lep, jer je Vitezović u osnovnoj učio da piše “kosa tanka, uspravna debela” na tablici sa velikom pisaljkom. Bio je levak sa pernicom, pa je “izgutao mnoge vatre” dok nije postao đak dešnjak. Danas levom samo zna da crta. Piše najčešće ujutro. U džepu nosi rokovnik za upisivanje aforizama. Strepi, kaže, od zaborava i ljuti se na sebe kada izgubi pametne rečenice.
ORDEN
Kada smo omaškom piscu čestitali Orden Svetog Save, umesto Ordena Svetog despota Stefana Lazarevića, kojim ga je odlikovao Sinod SPC, a uručio mu patrijarh Irinej, uvek duhoviti Vitezović je odgovorio: - Ne brinite, i patrijarh Irinej je tako počeo, pa sve mislim da ću možda jednog dana i dobiti Orden Svetog Save. Kad je to patrijarh već rekao!
U kući ima dvadesetak penkala, sa kojima je ispisao 40 knjiga pesama, drama, romana, scenarija, aforizama... Pitamo ga ko je bolji kao profesor Vujić - Pavle Vuisić ili Aleksandar Berček.
- Pavle je bio rudimentaran, a Berček je prefinjeniji - kaže Vitezović. - Profesor Vujić je bio Bečlija, a Berček je umeo to da oseti i dočara.
Vitezović je stigao da opiše i svoje profesore.
- Moji srednjoškolski profesori su opisani u “Lajanju na zvezde” sa ljubavlju, čak i oni strogi bili su neodoljivi. Što se univerzitetskih profesora tiče, opevao sam ih u poemi “Kako su nas vaspitavali”, među kojima je najneodoljiviji bio Raško Dimitrijević. Mene ima u “Lajanju na zvezde” pod gimnazijskim nadimkom Filozof - smeje se onako kako to čine njegovi filmski profesori Pavle Vuisić i Aleksandar Berček - zadovoljno.
Milovan Vitezović nije profesor sa šeširom, jer ne voli kape, ali je kao gimnazijalac u Užicu profesoru Milanu Popoviću otvarao prozor da nabaci kačket.
- Ne volim kape, jer ako neko počne da mi se penje na glavu, hoću odmah da osetim i da ga stresem. Probao sam jednom šešir i nisam se sebi dopao. Ovako sed volim da budem razbarušen kao što je bio, recimo, profesor Miloš Đurić, sa oblakom na glavi...
Od kada je devedesetih preživeo saobraćaju nezgodu i operacije kuka, pisac nosi štap. Pomaže mu da brže hoda, a za to uvek ima razloga: “Studenti mogu da kasne na čas, ali profesor ne sme!”
ČARAPE KRALJA PETRA
Roman “Čarape kralja Petra” je najprevođenije Vitezovićevo delo, izašlo je u Grčkoj, Rumuniji, Francuskoj, Rusiji, Engleskoj... - Scenario za igrani film “Čarape kralja Petra” je napisan, film će se raditi kada se zatvori finansijski plan. Ne znam koji bi glumac igrao kralja, neko od starijih, ko liči na Petra Karađorđevića... Možda ćemo i zbog tog filma kao nacija biti ponosni - poručuje profesor Vitezović.
O poštovanju profesora i đaka, odnosno studenata, ne želi mnogo da govori. Iz iskustva kaže da profesori imaju poštovanje kakvo zaslužuju. A da su nam škole i fakulteti i danas, kao nekad, puni talentovane i pametne dece. Naročito kod njega na dramaturgiji i scenariju.
- Postoji u mom romanu teza da profesor koji nije ušao u đačke anegdote kao da nije predavao - objašnjava Vitezović.
Priznaje da ne zna da li je ušao u anegdote svojih studenata, ali zna da je još davno ušao u čitanke i lektire. Prvo u Srbiji, potom u Nemačkoj i Mađarskoj, gde je “Šešir profesora Koste Vujića” obavezna literatura.
- Pripadam generaciji koja je živela sa lektirom. Mi smo se i udvarali devojkama Jesenjinom, Lorkom i Preverom. Pisao sam o Zmaju, Vuku, Radičeviću, Dučiću, Rakiću, Crnjanskom i mnogima od velike gospode beogradske... Da sam ja u lektiri, ne verujem ni sad. Mada i neverica godi i imponuje. Zabavljalo me je da sam u nemačke čitanke ušao pre skoro 23 godine, i to sa primerima filozofskih aforizama.
Marko Lopušina