01.01.00
Glas javnosti
02.03.2001.
Miro Vuksanovic pisac "Semolj gore", azbucnog romana u 878 prica o recima
Jezik je glavni junak
Nije nauka, nije leksikografija, a jeste književnost. Ako pisac vrati u život bar deset reci, doneo je novinu. I malo je u tom poslu dosta
Gora od reci, Semolj gora iz istoimene knjige Mira Vuksanovica ("Prosveta"), dobitnika nagrada "Oskar Davico", "Miroslavljevog jevandelja", Prosvetine i nagrade Vukove zadužbine, postoji. Nalazi se na izvoru Morace, kaže pisac i dodaje: "To je šuma mog detinjstva. Slušao sam kako glasne reci zamicu u nju, u drugi njihov svet. Onda je došla cesta, stigli su tudi ljudi, posekli su goru i ja sam poželeo da umesto nje podignem novu goru u kojoj ce da rastu reci. Tako je nastala semoljska knjiga."
Zašto ste knjigu žanrovski odredili kao roman?
- U podnaslovu sam naznacio da je "Semolj gora" azbucni roman. Hteo sam da otklonim zabludu: nije nauka, nije leksikografija, a jeste književnost.
Zar se samo zbog toga zove roman?
- Ne. Želeo sam da pokažem kako rec ume samu sebe da kaže, da odmeni nas koji nju cesto nevešto upotrebljavamo. Zato rec govori i u prvom licu, postala je bice, postala je pricalac, lik. Knjiga je prerasla u roman o recima. Rec je glavni lik, a jezik je glavni junak knjige.
Da li je nacin pisanja "Semolj gore" povladivanje književnoj modi? Uvodna napomena kako je rukopis pronaden, oblik recnika, dekonstrukcija forme...
- U azbucniku reci to je došlo samo od sebe. Uvodna napomena je stari trik, stariji od mode u književnosti, ali njen smisao nije da kaže kako je rukopis pronaden. Pažljivom citaocu saopštava da za njom idu autenticne reci, narodne, iz istog kraja odakle je krenuo Vukov jezik.
Ni da strcne
Kako Vam zvuci ova "semoljska" recenica: "Pet slova u oba zrakila. Zakapio. Ni da strcne. Tatri sa dva direka ispod vjeda. Uduburio. Zalud motri. Becke u becke."
- Zvuci kao sedam recenica istrgnutih iz usta zapisnicara koji se cosa sa sobom i koji se nevešto igra sa recima, namerno tako. Ima dosta samoironicnih mesta u romanu.
A šta znaci?
- Znaci da pomenuti gleda u belo, u rec na belom, da uzaludno beci, da ne zna šta je pred njim. Nije razumeo da svaka rec govori u slikama.
Ali sve je to vec videno.
- Da li je sve videno ili nije, to je prica za sebe.
A šta ste Vi kao pisac "Semolj gore" dali novo srpskoj književnosti?
- Ako pisac vrati u život bar deset reci, doneo je novinu. I malo je u tom poslu dosta.
Mislite da ce te reci da zažive?
- Svaka se rec u mojoj knjizi, sa izuzetkom dve tri, može naci u recnicima srpskog jezika. Te reci su skrajnute, ali doista postoje, cuju se i danas na širokom jezickom prostoru.
Znaci li to da prosecan citalac mora biti opremljen recnikom da bi razumeo "Semolj goru" jer ne samo da su reci o kojima se pletu price nepoznate, vec su i same price-objašnjena uz te reci pisane nepoznatim i nerazumljivim recima.
- Knjiga ima akcentovan sadržaj od 878 odrednica. Neko cita, a neko srice. Neko zna da je citanje otkrivanje i rad, a neko hoce sve gotovo. Neko je u centru reci i oko sebe opisuje krugove njenih znacenja, a neko misli da postoje jedino reci koje on zna. Na koji nacin citalac može da se zainteresuje za knjigu od nekoliko stotina strana ispunjenu recima koje ne razume, koje se više ne upotrebljavaju.
- Citalac mora pomoci piscu da služi svom jeziku. Svaki jezik je stostruk. Rec nije samo znacenje. Rec je i zvuk. Meni je cesto zanimljivije kako ona odjekom deluje na slušaoca nego kakvo je njeno znacenje.
Da li je ova knjiga pisana kao "umetnost radi umetnosti"?
- Ne. U svakom njenom fragmentu je covek. Rec jeste transparentna u knjizi, sobom odnosi pažnju od sadržine koja je data po slojevima. U njima je lako pronaci kazivanja o ljubavi, o nasrtljivim vodama, o slikarstvu, o odnosima Crne Gore i Srbije, o narecjima, o uzaludnom ratovanju i tako redom.
Treba li buduci citaoci da Vam veruju na rec?
- To ne tražim i nadam se da niko nece uzeti delove našeg razgovora kao dokaz da u semoljskim predelima vec postoji zaseban jezik.
Ljubica Pupezin
Politika
01.04.2000.
"SEMOLJ GORA", KNJIGA BEZ KRAJA
Gora prepešačena rečima
Otišao sam da sa izvora Vukovog jezika donesem naramke zaturenih reči i da ih drugačije tumačim, kaže Miro Vuksanović, pisac azbučnog romana u 878 priča o rečima koje smatra jedinim potomkom koji nas ne ostavlja
Bez previše pompe a kamoli oveštalih "promocijskih" ispraznosti koje obično prate objavljivanje novih naslova, krenula je ovih dana iz "Prosvete", na put do čitalaca, knjiga Mira Vuksanovića "Semolj gora", azbučni roman u 878 priča o rečima. Poželevši knjizi i autoru srećan put Čedomir Mirković je u zgusnutim redovima neobične proze video "konture celovite fabule semantičke i dramaturške gipkosti".
Na čitaocu je da proveri kako je moguće napisati knjigu o rečima, nepoznatim ili zaboravljenim, kao što su - sutakom, ljemina, đobda, veredžik, odak, panta - a na nama da predstavimo pisca: Miro Vuksanović (1944. Crna Gora) autor knjiga "Kletva Peka Perkova", "Gorske oči", "Nemušti jezik", "Vučji tragovi", "Gradišta", "Tamooni", "Moračnik", "Daleko bilo". Za neke od ovih naslova zaslužio je nagrade, Politikinu, Surepovu, Oktobarsku.
Razgovor počinjemo pretpostavkom da se ovakve knjige pišu ceo život, i nastavljamo, pitanjem:
o Kada je i kako počeo rad na azbučniku? Nastavljate li da ga ispisujete?
- Ako skrajnemo, s razlogm, rane radove, đačke i studentske, onda se moj književni početak desio po narodnoj: prvo pa muško. Priča "Sin" nagrađena je i objavljena u "Politici" 1975. godine. Tada je počelo slaganje azbučnika, kako kažete, a znam da pri tom mislite na rečnik mojih knjiga i na moj roman-rečnik.
Uspomena i metafora
o Nisam sigurna da većina zna koliko je važan misaoni sklop reči, zar ne?
- Možda i zna, ali zato nije velik broj onih koji znaju da je isto toliko važna reč, sama za sebe, i kao pojava, i kao raznoliko značenje. Rano sam primio tu istinu i kod nje se zaposlio. Pre nekoliko godina (1992) napisao sam tri vezane poeme o tamonjima, u sinonimnim nazivima, na stotine njih. Svemu sam dodao naročit rečnik sastavljen od kratkih priča. Reči su same sebe objašnjavale kroz govor o nečemu, o nekome. I to se dopalo pesnicima, lingvistima i čitaocima. Potom sam u poemi "Moračnik" pokušao da rečima koje su ispričane kažem priču o priči koja nije pričana. U "Moračniku" usamljena žena, u napuštenoj kući, bez prestanka zaziva priču, doziva reč, jer je svaku drugu nadu izgubila. Neću pominjati ostale knjige, ali se kroz njih, prirodno, dolazi u "Semolj goru", u knjigu koja nema kraja, koja sadrži 878 priča o rečima, a moglo ih je biti još toliko. I biće ih još. Međutim, pominjanje je uzbudljivije od susreta. Zato "Semolj gora" uporno uvećava vlastitu tajnu.
o Izmaštali ste čitavu jednu goru, Semolj goru, kako kažete nedorečenu u kojoj rastu reči. Možda ona postoji i izvan Vaše mašte?
- Semolj je narodno ime za veliki sneg, veliku maglu, gustu tamu, ogromnu šumu. Semolj, zaista, postoji. Svakodnevno sam ga nekad gledao ispred naše kuće. U njemu su listala stoletna stabla, na velikom prostoru, na osojnoj strani, nad malom rekom. Na vrhu, u gori, ima jezero, vododelnica, odakle otiču izvori: na sever - u crnomorske reke, na jug - u Jadran. Sve to (netaknuta gora, začarano jezero, rastok u dva mora, vučje zavijanje, ćutanje samoće) raslo je zajedno sa mnom. Kasnije su doveli put kojim je otišlo sve. I gora iz Semolja. Posekli su Semolj, a ja sam krenuo da ga oživim, da ga još jednom dignem. Tako su u knjizi počele da niču i da se granaju reči. Što je nekada bilo stvarno sada je postalo uspomena i metafora.
Kad kažem reč, čujem čovek
o Glavni junak romana su reči. Do kojih Vam je posebno stalo?
- Kad god kažem reč, čujem da izgovaram čovek. Po tome, dobro ste našli ime glavnog junaka u Semolj gori. Zbir uazbučenih naslova u knjizi čine stotine reči, a u svakoj se naziru ljudski likovi. Svako slovo, njih trideset, dolazi na čelo grupe reči, ide pred njima, nasočava. Prvi deo knjige čitaoca uvodi u značenja, a posle toga se značenja razigravaju. Pisac je zaćutao i čini se da sve dolazi samo.
Pod slovom "O" kazivačica priča o sebi, pod "LJ" kroz san je ispričana tragična ljubav, pod "T" se prepoznaje majstorska ruka slikara-povratnika, pod "P" nanizane su moći domaćeg sveca. Ispod slova "N" dugo traje nadgornjavanje dva narečja i dva Crnogorca, "srbijanskog" i "crnogorskog", a među njima sve ostaje nerešeno, nejasno. Ispod "U" je kolektivna želja, u belom, da čekanje nije uzaludno. U poslednjim slovima čuje se sirena, pokoju tačku je iskopala bomba, pošto je roman u takvim okolnostima, prošle godine, dovršen.
o Izgleda da se tek ponegde, dakle, zbor reči sa istim početnim slovom drži kao celina?
- Da, češće je, svesno i namerno, otvoren deo slike ili događaja, ili je ironično viđen delić naše stvarnosti, odlomljeno birano parče, dat je nagoveštaj, jer dok sam ja ispisivao gazap ili iskobnica, šipurak ili pažit, siga ili odljud, brstina ili dvopraga, bilo koju od 878 opričanih reči u romanu, grabio sam prvu asocijaciju, zapisivao je i kasnije dorađivao. Gustina kazivanja je prva osobina svake priče. Jasno mi je da nisu svake čitljive, da nisu "lake", da se moraju čitati sa zastajkivanjem i na nekoliko načina. Smišljeno sam menjao način kazivanja i zaobilazio monotoniju. Zato se katkad čini da je knjiga došla iz nekoliko ruku. A svaka priča hoće da kaže: "Nije glavnina u riječima koje svi razumiju, glavnina je u riječima koje tek poneko razumije". Najdraže su mi one što su do dna zbijene i do vrha pune.
o Divim se Vašoj svežini i pamćenju, koji su Vam pomogli da zvuke i boju zavičaja, moračku Krnju Jelu u Crnoj Gori pretočite u reči i uvedete u literaturu. Nije li to knjiga odanosti svom poreklu i korenima?
- Svako od nas nosi svoj snop ključnih reči kao znak prepoznavanja. Svaki naš kraj ima takav skup reči. Ti skupovi su naš jezik. Suština je u onome što nam naše reči kažu, a lepota je u onome kako nam to drugi kažu. Kada neko piše tako da ga razumeju i drugi - tu počinje književnost, a gde drugi požele da pišu kao on - tu počinje umetnost. Nema lokalnih pisaca i lokalnih reči. Ima loših pisaca i ima reči koje su loši pisci zloupotrebili.
A moja potreba da pišem, jeste želja za oslobođenjem od straha. Mislim, isključivo, na strahove iz detinjstva. Jedan od njih je crnilo planinske šume, u studenim pričama, divinama i vilinskim jamama, u snegu, pod kitinom. Pisanjem sam se tamo vratio i napuštenu goru prepešačio, i to rečima, ne bi li se prvi strahovi pojavili na čistini. Strah prestaje kada ga vidimo s leđa i kada mu naglas izgovorimo ime, u šumi. Tačnije rečeno: otišao sam da sa izvora Vukovog jezika donosim naramke zaturenih reči, da ih drugačije tumačim, da se barem neke od njih prime u našem govoru, da se vidi kako su nepotrošene i magnetisane, da pokažem koliko smo dugo s njima i u njima živeli. Reč je jedini predak koji nas ne ostavlja.
Dragana Bukumirović
01.01.00
Politika
17.02.2001.
Na matrici predanja
Roman o recima
Miro Vuksanovic: "Semolj gora"; izdavac: "Prosveta", Beograd, 2000.
Literaturi je svojstveno da mijenja i obogacuje prirodu izraza, valjda zato što se prethodni istrošio ili je na putu da se iztroši. Istina, izraz pociva na matrici jezika, koji pruža stvaraocu mogucnost neprestane eksploatacije, razumije se ako je u njega situirao postojane kreacijske postulate.
Može nam se u prvi mah uciniti da je Vuksanovic u "Semolj gori" tragao samo za suštinom jezika. Bilo bi tako da ga je sveo na strogu rjecnicku poziciju. On mu je podario širu znacenjsku osnovu - uveo ga je u pricu, s ciljem da je pojmovno difuzuje i smisleno oživotvori. Jezik u literaturi i nema drugih zahtjeva sem ovih. Nije ih imao ni Vuksanovic pišuci "Semolj goru", satvorivši je kao roman o rijecima. Mnoge od njih bile su izvan življeg opticaja, potopljene plimom novog konverzacionog sistema, najvecma modifikovanog u gradskim sredinama. Te su sredine, i sami znamo, nemarne prema blagu jezicke tradicije, u kojoj leži i bogatstvo govora i dubina mudrosti.
Vuksanovic je posegao za tim fenomenima i ucinak je bio veoma plodonosan. Nije se slijepo povodio za objašnjenjima što pojedine rijeci znace. On ih je stavio u jezgro fabule kao nosioca radnje. A radnja je u prvoj prici produženi oblik subjekta, cije je dejstvo vece ukoliko je uspostavljena njegova cvršca proporcionalizacija sa zahtjevom vizije.
U pricu je ugraden i ironijski elemenat kao vrsta skrivenog prijekora (Nauznak, Sicija, Naovicak, Jašterica, Lenga i druge). Jer ako se covjek ne umije šaliti, ne zna ni živjeti. U mnogim Vuksanovicevim pricama nalazimo brižnike i pustolove, vidovnjake i zamlate, casnike i protuve. Cijela galerija likova "stacionira" u ovom romanu - dosjetki, koji se postarao da pretraži sve ono što se nalazi u bicu jednog besputnog kraja, a u prvom redu jezik - onaj koji se dugo pretakao za zimskih noci uz prijeklad ognjišta i uz vatru.
U autorovim pricama, njih 878, smještena je po jedna ili više sudbina, kobicno intoniranih da je covjeku jedino ostala rijec da se od nevolja i udesa brani. U pricama sretamo spontane asocijacijske odbljeske, koji se odigravaju u trenu, što se ono kaže, dim u dim. Kao recimo u prici "Mindros", i ne samo u njoj, nego i u mnogim drugim pricama dijalogizovanog smjera i provokativne akordizacije. Ni krasti se ne može ako luca nema. Njega ce lopuže okriviti ako se krada otkrije!
Poetski jezik
Kojim jezikom prica Miro Vuksanovic? Poetskim jezikom, kojim bi drugim. Provjerite njegovo glasovno tkanje. Lirski je meko i maštovito. Izvršena je neophodna selekcija leksema koji, uz svu pouzdanost misaonog spektra, posjeduje i naglašene zvucne potencijale. Oni omamljivo djeluju: lukomaca, jasenište, žižnjevica, prvomracje, sagoreljak, bestijuša... Poetski jezik cesto je jezik starine. Vremenom se brusio, ozvucavao i zbog naleta novih govornih sastavnica zapretavao se u dubine pamcenja, da bi otuda, uz posredstvo istraživaca, bolje reci jezickog iscjelitelja, ponovo vaskrsnuo u svoj svojoj raskoši, u anegdoti ili prici, buduci da su one, bar do sada, bile spasonosna veza sa životom u krajevima kakvi su Semolj gora i druge nedodije.
Meni je "Semolj gora" otkrila mnoge nepoznatice, ne samo u jeziku, koji je osnova djela, nego i u prirodi ljudi koji žive pod njenim zagonetnim flornim ogrtacem. Zaredom su to ljudi sumnjicave naravi, jogunasti, jaki i krhki u isto vrijeme. Filozofi po manifestovanju, nezasitnici u htjenjima i snovima. Život ih takvim ucinio, a rijec im je omogucila da ostanu uzorak nesrušenog mita na sjedlima ove gorostasne planine.
Ocito je da Vuksanovic na literaturu gleda kroz socivo jezika. Sjetimo se njegovog Moracnika i mozaicnog romana Daleko bilo. Taj je jezik otvoren za covjekovu dramu, koja ga snalazi i sa kojom se vascijeli život nosi. U pišcevom primjeru jezik se krece u više pravaca podjednake važnosti. Pominjem i njegovo kretanje od znacenja ka zvuku i obratno, ali mi se najviše dopada kada poprima obilježje simbolizovanja. Takva njegova usmjerenost daje najvece kreativne efekte. Pisac je toga bio svjestan, pa je simbolima najcešce navješcivao sklonosti i nacela svojih zavicajnih plemenštaka.
Lažna patnja razlikuje se od prave. Dovoljna je brzopotezna replika da se to uoci. Na tome planu autor se nalazi u ulozi detektiva koji otkriva gdje se šta muti i cija ruka treba to da razbistri. Razrješenje se nalazi u doskocici koja je lijek ljudskoj glavobolji.
Iz riznice narodnog predanja
Kako sam sklon kritickim slobodama, ja bih ove Vuksanoviceve price nazvao i jednom vrstom eseja iz antropološke sfere, ali tako što imaju pripovjednu formu, proizišlu iz riznice narodnog predanja. Ovdje se i naracijsko i semanticko nalaze u zajednickoj žiži. Jedno drugo uslovljavaju i pune sadržajem po svojstvu spojenih sudova. Nije li i narodna prica radena na slicnoj matrici, a Vuksanovic se u djetinjstvu imao prilike naslušati takvih prica i dogodovština.
U pricama pisac koristi biografsku interpretaciju kod oslojavanja i dinamizovanja radnje, buduci da se biografsko mijenja iz lika u lik, cineci od njih upecatljivo psihološko tkanje. Izmedu ostalih i ono koje se tice folklornih prepoznatljivosti. Treba istaci da jezik i folklor nastaju i razvijaju se uzajamno. Mi vidimo kakav je dom autorovih zavicajnika u Krnjoj Jeli, šta je u njihovom posjedu, šta ih opsjeda, kako se druže i raskidaju veze. Život jednog kraja ovdje je sabran i prelomljen kroz prizmu obicajnih odlika.
Može se pomisliti da se u Vuksanovicevim pricama nazire otisak bajke. Ja tako ne mislim. Bajka je vrsta utopije, a autor se toga kloni, jer utopija mimoilazi pravi život. Ovdje su junaci u matici života. I u urvinastim predjelima mogu se razum i osjecanja sacuvati. I jezik, onaj iz predvukovskog doba, nanovo vitalizovati i u knjige unijeti. Kako se i prave knjige nezaobilaznog znacenja i neosporne vrijednosti.
Žarko ĐUROVIC