Sedam svetskih luda

29.11.05 Blic

Junakinja ovog romana je mlada književnica koja pokušava da opstane u svetu literature. Njene selidbe i putovanja su odraz pustolovnog duha autora koji sazreva i od svakog susreta očekuje priču ili „nedograđeni književni lik“, ali i društvene nestabilnosti koja primorava pisca da prostituiše talenat u erotskim i turističkim agencijama (na koje su se sveli (ne)ljudski odnosi). Svi junakinjini poznanici, od kalemegdanskog manijaka Sretena i nasrtljivog „prijatelja“ Ronera, do „čistokrvnih ludaka“ Renate i Nikice ili prezrive hendikepirane Sonje, mogući su prototipovi; već bolesni od usamljenosti, oni uporno pokušavaju da premoste jaz (nedopadanja i omalovažavanja) prema Drugima („fabrički“ uspešnima i zadovoljnima), i da na silu uspostave ljudske veze koje bi ih održale u životu (razumu). Međutim, taj odnos, zasnovan na sukobu, a ne na ljubavi, za „božjake“ je koban: kao oličenje svih njih, dobronamerni marginalac Blokče će se, zbog surovog odbijanja okoline, ubiti.

Kada epilozi (poražavajući susreti i životne nesreće) budu nepovratno zatvorili krugove njihovih poznanstava, junakinjina pomešana osećanja (straha, gneva, stida i sažaljenja) prema „božjacima“, pretočiće se u poštovanje koje ih, kao junake, uzdiže nad piscima i izdavačima koji ne mogu da se „odlepe“ od vulgarne stvarnosti. Junakinjina iskustva će se plodonosno preplesti u priči o Dorotei čija se romantična (luda, glupa) ljubav, posle „samoponištavajućeg epiloga“, pokazuje kao (izgubljeni) životni oslonac i smisao.

Iako je povremeno bahata prema jeziku i bučna u zaključivanju, autorka je uspela da „prenese otisak“ savremenih međuljudskih odnosa, neprestanog balansiranja između uzdržanosti otuđenog čoveka i potrebe za bližnjima, čiji izraz više nije lirski dirljiv, već dramatičan i groteskan.

Vesna Trijic

27.11.05 Danas

Sedam svetskih luda naslov je najnovijeg romana Jelene Lukić koja je, u isto vreme a na različite načine podjednako uspešna u više republika bivše SFRJ. Ili joj niko nije javio da se Jugoslavija raspala ili ova spisateljica pre pripada novoj prozi koja se okuplja recimo na Litkonu i slilnim kreativnim virtuelnim mestima, ukidajući granice svih vrsta i otvarajuči novi literarni prostor.
Pre svega, Jelena Lukić, nekada Marković, dobitnica je prestižne VBZ nagrade za Escajg za teletinu-roman godine 2003. u Hrvatskoj. Živela je u Sarajevu gde je radila kao novinar BH Dana, a usput je objavila i dve zbirke priča, zbirku pesama i dva romana. Njena drama Kritik der reinen Vernunft- nach Balkan Art prekoračila je granice bivše nam zemlje i izvedena je 2001. godine u bečkom Theater m. B . H. Diplomirala je filozofiju u Beogradu a rođena je 1975. godine u Čačku.Zanimljiva biografija, koja se svakako diskretno upliće i u njena dela.
Čitaoci koji su u rukama imali Escajg za teletinu –redak roman koji se bez obzira na to što je objavljen u Hrvatskoj mogao pronaći u beogradskim knjižarama, ujedno pokriće tezi da novi pisci traže širi prostor koji otkrivaju i u svojim delima-zapitaće se da li je knjiga Sedam svetskih luda, na neki način, izmenjeno izdanje pomenutog romana. Iako se u njemu zaista mogu pronaći gotovo indentični pasusi, ovde se radi o nečem složenijem. Jelena Lukić zadržava najupečatljivije i najsnažnije slike koje je stvorila u svojim prethodnim pričama, ali tematski, onoliko koliko i jezički proširuje ih stvarajući tako nove storije koje su u isto vreme nova prilika za omiljenu igru: ponovni susret ili ponovni sukob sa ličnom istorijom. Najoštrijim rezovima koje je napravila u prošlosti, Jelena Lukić sada dodaje niz novih priča i otvara nova poglavlja, stvarajući tako originalno delo na koje će se možda vartiti u nekom narednom izdanju. Originalan postupak koji postaje jedno od osnovnih obeležja njene poetike.
Roman Sedam svetskih luda knjiga je o upoznavanju sveta rečima. „Osim nominalističke teorije, sve ostale teze kažu da je reč sredstvo za misao o suštini, za pojam, ali kada ste mali, nominalistička teorija je gotovo jedino moguća , jer se vezujete za reč , sve dok ne izgradite vlastiti dečji pojam , zaključuje Jelena Lukić.“ Naravno, čest je slučaj da izgradite vezu pojma i reči mimo čitavog sveta. To je jedan od dva lako uočljiva plana romana.“ Dakle, dečiji ugao u kome se naziru dimenzije spoljnjeg sveta, zahvaljujući čudnim rečima koje su prvi put u našim ušima. Drugi nivo romana takođe se bavi rečima, ali sada kroz priču o mladom piscu koji o rečima razmišlja ta ko što vaga njihovu težinu i traga za onim pravim, shvatajući kolika je važnost te potrage.
Jelena Lukić piše niz epizoda koje su smeštene između sećanja na prve susrete sa nekim (osetljivim!) rečima koji su se dogodili u detinjstvu i priča koje se javljaju kao asocijacija kada se danas izgovore iste te reči. Dakle, balansiranje koje u pozadini slika razvoj jednog bića kroz reči koje u njega ulaze i reči koje iz njega izlaze.U knjizi ima sasvim dobrih epizoda, poput one o iskustvu koje je glavna junakinja doživela pokušavajući da piše porno priče – gde se uz duhovito i lako pripovedanje nudi i esejistička dopuna na izabranu temu.
Jezik Jelene Lukić je bogat, okretan i moderan. On svakako otkriva pripovedački talenat . Primetan je i u prethodnim knjigama autorke.
Na kraju, treba napomenuti da Jelena Lukić pripada hrabrim piscima koji neće da čuju za autocenzuru, već su spremni da zagrebu po najosetljivijim sećanjima i najintimnijim situacijama. To je jedna od vrlina Sedam svetskih luda. Reči otkrivaju ličnu istoriju, sa pričama o drugima koji se u toj čičnosti kriju. Jelena Lukić ovakav pristup literaturi i istini ne smatra posebnom hrabrošću.Takav pristup smatra jedinim mogućim.

25.11.05

KLIK, Zagreb

«Dobitnica VBZove nagrade napisala je knjigu «Escajg za teletinu» i preko noći oborila cijelu redakciju Klika na noge. Kako je to moguće? Zapravo njen (ovo slobodno možemo napisati) genijalni roman radnog naslova «Kurac palac» nam je upao u oko još kad je izdavačka kuća «VBZ» objavila imena tri finalista ne Internetu. A kako znamo jednog urednika kojem je to omiljena poštapalica, već su pale i oklade jel to možda on opisao dogodovštne iz naše redakcije. O, kako smo se prevarili i kako smo se ugodno iznenadili kada smo saznali da je takvo duhovito, nabrijalno i brzo djelo napisala jedna djevojka.“


NOVI LIST, RIJEKA

„Svoj debitantski roman kojim se, što je pomalo paradoksalno za vrijeme u kojem živimo, Jelena Marković najprije predstavlja hrvatskom čitateljstvu!
    Ova knjiga o gubitnicima ima niz vrlo uspješnih elemenata profinjenog humora koji ne samo da oplemenjuje cijeli tekst, već svemu daje jednu privlačnu loosersku notu prihvaćanja stvarnosti bez obzira na sve negativnosti. Tu dozu duhovitosti Jelena Marković realizira najčešće tako da epizode počinje prisjećanjem na dan kad je prvi put čula neku opscenu riječ, da bi potom razvila cijelu priču. Uspješno kombinirajući dječju naivnost i neznanje sa stvarnim svijetom često uspijeva nasmijati čitatelja upotpunjujući tu komiku povremenim crnohumornim elementima i grotesknom karikaturalnošću nekih likova.
    Naravno, govoreći o samoći i njenim oblicima autorica je uspjela dati i sliku društva o kojem govori pa smo tako svjedoci života beogradske periferije, pri čemu u prvom planu nisu politika, rat i svi ostali slični sukobi koji posljednja dva desetljeća muče te prostore, već je naglasak stavljen, uz već spomenutu osamljenost, i na siromaštvo o čemu simbolično svjedoči i naslov .
Iz ove elegantno ironične konstrukcije moguće je naslutiti mitteleuropski humor kojem je autorica sklona, a iako je već svrstavaju u tzv. žensko pismo, Jelena Marković nudi puno šire obzore jer njena priča nije omeđena ni spolom, ni prostorom pa ni vremenom.


VEČERNJI LIST, ZAGREB

Ta mlada spisateljica, koja trenutačno živi u Sarajevu gdje za reviju Dane piše kazališne prikaze, objavila je dosad tri knjige kraće proze, zbirku pjesama, a jedna joj je drama igrana u Beču. Čini se da je žiri samo potvrdio nalaze nekoliko različitih prethodnih žirija koji su u njezinu stvaralaštvu prepoznavali dobru prozu!
Posrijedi je vrlo osviještena autorica, koja realno mjeri svoje sadašnje iskustvo. To je vrlina koju kod tako mladih pisaca svakako valja cijeniti, premda ni iskustvo, i životno i literarno, koje se može iščitati iz ovog romana nipošto nije zanemarivo.
Markovićeva je tako svoju prozu zasnovala na najsnažnijem, može se reći prirodnom izvorištu svake umjetnosti: neskladu svijeta koji opisuje. Nesklad uvijek rađa konflikte, bilo one vidljive, javne, bilo konflikte u svojesti pojedinca; i s jednima i s drugima suočava se protagonostica Escajga za teletinu. Suprotstavljajući u romanu predožbe o nekim pojmovima i segmentima života iz ranog detinjstva i susrete s njima u kasnijoj zbilji (sfera seksualnosti, ljudi, pomaknuta ponašanja,filmski redatelj, književni izdavač, i dr.) autorica je, često vrlo duhovito, a ponekad i s ironijom i sarkazmom, oštro suprotstvaila svijet tzv. običnih ljudi svijetu blaziranih, punom taštine i obmana.
Ova mlada, emancipirana i očito darovita dama napisala je čitljivo i samo na prvi pogled lako štivo.


TEOFIL PANČIĆ, VREME, BEOGRAD

Kako to da već i brojem posve pristojna ekipa hrvatskih pisaca ima svoje prilježne beogradske i novosadske izdavače, visoke tiraže, pažnju medija i sav ostali sirotinjski glamur, a da obrnuto nikako ne vredi- odavde se malo šta izdaje u Zagrebu, a i to što se izda obično ne probije međe «književnih krugova» i njihovih elitističkih kulturno medijskih satelita? Moraću da razočaram Nadrndane: nije u pitanju hrvatska imperijalistička zavera, nego aprijatan sticaj okolnosti da ovde-čast ekstremno malobrojnim izuzecima-nema pisaca koji imaju bestselerski potencijal, a da su istovremeno književno-kulturno releveantni. Ono što su ovde književno kulturne «zvezde» sa statusom mahom nabildovanim učestalim torokanjem i svakovrsnim produciranjem po shit televizijama, onima sa gomilom retardiranih gledalaca koji su duboko uvereni da su ono što vide i čuju jedine osobe koje pišu knjige , samo zato što za druge ne znaju- ne može biti zanimljivo nigde izvan zone pink civilizacije, pa zato mudro sede di su, ni za di su nisu.
Da se stvatri možda ipak polako menjaju, i da nova srpska književnost više nije puka egzotika, ni u zapadnoj polovini virtuelne SFRJ, najbolji je dokaz recentno izdanje romana Jelene Markovic. Ova je spisateljica poslala rukopis romana na anonimni konkurs zagrebačke kuće V.B.Z.:prva nagrada donosi štampanje knjige uz neverovatnih sto hiljada kuna, što je oko dvanaest hiljada eura. Žiri je odlučio da roman bezobraznog radnog naziva: Kurac palac zameni nešto korektinijim naslovom Escajg za teletinu, a spisateljica je već onako bogata i nagrađena, htela ili ne, ubačena u medijsku mašinu.
Escajg za teletinu knjiga je krajnje raspršene, decentrirane, narativne strukture, čiji je lajtmotiv nostalgično ironična rekapitulacija jednog sentimentalnog vaspitanja, uz mnogo neizostavno univerzalnih prepoznatljivih generacijskih toposa svesno ubačenih Opštih Mesta odrastanja u jednoj epohi i jednoj zemlji, ali i uz još više onog proznog štofa koji pripada samo Pripovedačici, koji je deo jednog Ličnog Prtljaga, na izgled pikarski lepršavom i lagašnom putu uz gotovo free jazz ispreplitanje svih natrativnih tokova.
U nekoliko početnih poglavlja pripovedačica često započinje svoje solilokvije time kada je, gde i kako prvi put čulka neku «bezobraznu» reč, tretirajući te «skarednosti» kao verbalne lozinke za neometani ulazak u čudesni svet Odraslih: iako ni najmanje ne mari za «čednost» bilo koje vrste, JelenaM. Svojim uspelim humornim tretmanom Nezgodnih Mesta- o šta se u ovim patrijarhalno stisnutim kulturama gotovo svi nekako sapletu, pa im proza bude ili bespolna ili gotovo pornografska- elegantno zaobilazi svaku mameću trivijalnost. Naprotiv, njen pripovedački naivni subjekt pred čitaočevim razdraganim pogledom «slučajno» razotkriva svu blesavost i pošemerenost Zatečenog Stanja Stvari: u roditeljskoj kući, školi, gradu, državi, wherever... Ovo dakako zvuči kao nešto vrlo poznato i često isprobavano, ali kvaka je baš u tome da je to taj «već mnogo puta vođeni» pripovedački štos najteže izvesti, jer padanje u banalnost, preneglašenu sentimentalnost, grubi nadmoćni cinizam iliti pak starmalo naknadno pametovanje preti iza svakog ćoška.


KNJIŽEVNI ŽURNAL, SARAJEVO

Roman Escajg za teletinu u osnovi ispituje prostor između ljubavi i sexa. Svaka od priča koje se prepliću u romanu bavi se drugim fenomenom, a sve skupa teku u dva vremenska toka. U prvom je junakinja, djevojčica od šest ili sedam godina, koja otkriva svijet. «Rec“kurac” cula sam prvi put 1982. godine»- recenica je koja uvodi i u roman i u prva sexualna otkrica. Priča se razvija na dva plana. Na jednom, junakinja spoznaje značenje riječi koje konotiraju sex i u neku ruku osnovna seksualno-emocionalna znanja, a na drugom duhovito i neposredno pokazuje kako generalno kroz jezik ulazi u stvarnost i kako stvarnost ulazi u nju.
U drugom vremenskom toku junakinja je dvadeset i nesto godišnjakinja. Okosnica ovoga toka su odnosi medju generacijama, socijalnim i intektualnim skupinama i naročito spolovima. Svaka epizoda ili priča u jezgru ima neki epizodni lik ili više njih koji su izvor pojedinih junakinjinih iskustava ili emocija. Priče se naizmjenično prekidaju i nastavljaju i na najneočekivanijim mjestima povezuju u romanesknu cjelinu. Tako se stvara dimenzija u tekstu koja govori o načinu ili procesu u kojem se kreira sopstvena slika svijeta.
... Uprkos svojoj višeslojnosti i kompoziciji roman se lako i brzo čita i definitivno tjera na razmišljanje.


SLOBODNA DALMACIJA, SPLIT

...U svom obrazoženju, žiri je istaknuo kako je "prvi roman Jelene Marković (1975) "Escajg za teletinu" duhovita i nostalgična proza sastavljena od niza pažljivo konstruiranih sekvenci u kojima se iza naizgled škakljivih priča o seks automatima, luđacima, izdavačima, filmskima redateljima, krije osjetljiva ženska osobnost koja pripovijeda o nekoliko vrsta vlastite usamljenosti.
Kao antipod bilo kakvim rodnim ili literarnim stereotipima, Jelena Marković se pojavljuje kako sasvim novi glas u ženskom pismu. Escajg za teletinu je originalno, šarmantno i čitljivo štivo na koje su čitatelji dugo čekali.


Katalog zagrebačkih knjižnica:

Nije se ni pojavila već je osvojila nagradu za najbolji neobjavljeni rukopis, a hrvatska kritika ju je već proglasila »sasvim novim glasom u ženskom pismu«. »Originalno, šarmantno i čitljivo štivo na koje su čitatelji dugo čekali«, kako kaže kritika, dok govori o urbanim pričama s gradskog asfalta: seks automati, luđaci, izdavači, filmski redatelji i slično. Iza svega, ipak, krije se osjetljiva ženska osobnost u vječitoj temi usamljenosti. Knjiga je objavljena na ekavici! Autorica je rođena u Srbiji, trenutno živi u Sarajevu, a diplomirala je filozofiju. Ovo joj je prvi roman, iako je već objavila tri knjige priče i jednu poezije, a prije dvije godine njena drama »Kritika čistog uma na balkanski način« izvedena je u bečkom »Theater m.b.H.«.
Započinjući prva poglavlja ovoga svojeg romana uglavnom prvim susretom s nekom određenom riječju, i njezinom eksplikacijom, te pripovijedajući o svojem iskustvu vezanom uz navedenu riječ, pripovjedačica dočarava postupno upoznavanje svijeta onako kako ga vidi jedno dijete, i slaže njegovu mozaičnu sliku. Napozornicu svojega romana ona dovodi likove koji predstavljaju sastavni dio beogradskog lokalnog kolorita – najraznovrsnije čudake, manijake, lezbijke, stare dame koje je pregazilo vrijeme, televizijske i filmske redatelje, izdavače i pisce,seksualno prerano sazrele djevojke... Iza površinske slike svih tih nesvakidašnjih osobnosti krije se zapravo duboka samoća i potreba za istinskim susretom s ljudima.


Forum ht.net.hr

»Da li si možda pročitala Jelenu Marković: Escajg za teletinu? Najjača knjiga koju sam pročitala u zadnje dve godine i jedina knjiga koju sam odmah htjela pročitati još jednom. Kako ta žena životno piše, bez prekenjavanja, toliko je iskrena ...naježim se od te knjige .Obožavam tu Markovićku, ima taj super stil pisanja -slatkogorki...»
«Tesko da radi ičega procitanog vristim od smjeha i da sam delirious. al mi je ta knjiga bila bas tak...duhovita. pametna. kao osoba...citala sam neke njene intervjue i svidja mi se jako..ima neki sjajan kliker u glavi. naprosto mi se svidja ko lik.sjajne mentalne doskocice. citala sam i neke njene druge stvari (drame, kratke price, poezija), al uglavnom ne brije duhovitost. ispada tuzna osoba. po mom misljenu..vrlo vrlo talentirana.
....meni se u njenim stvarima samo desio klik....negdje me nasla. hoce li i tebe...jebiga, ne znam.»


Forum: cro-lesbians.hr

«Sjajna duhovita knjiga, sjajna pametna ter vrlo simpa autorica ak nadjete....obavezno skupit. jelena markovic...name to remember. ne znam...kak da ti objasnim kemiju koja se stvori u odredjenom trenutku izmedju knjige i citaca, a da ne zvuci da ti pricam pizdarije.
valjda je meni u tom trenutku to bilo duhovito. ne znam, meni je ona duhovito celjade. «