Ja sam pisac vec dve stotine godina. Daleke 1766. jedan Pavic je objavio u Budimu svoju zbirku pesama i otada se smatramo spisateljskom porodicom.
Roden sam 1929. na obali jedne od cetiri rajske reke u 8 i 30 casova izjutra u znaku Vage (podznak Škorpija), po asteckom horoskopu Zmija.
Prvi put sam bombardovan kada mi je bilo 12 godina. Drugi put kada mi je bilo 15 godina. Izmedu ta dva bombardovanja zaljubio sam se prvi put i pod nemackom okupacijom prinudno naucio nemacki. Tada sam kradom naucio i engleski od jednog gospodina koji je pušio mirišljavi duvan za lulu i nije baš dobro znao engleski. U isto vreme prvi put sam zaboravio francuski (posle sam ga zaboravljao još dva puta). Najzad, u jednoj školi za dresiranje pasa, gde sam se našao bežeci od anglo-americkog bombardovanja, jedan ruski carski oficir emigrant poceo je da mi daje casove ruskog iz knjiga pesama Feta i Tjutceva. Druge ruske knjige nije imao. Danas mislim da je ucenje jezika bilo vrsta mog pretvaranja u razlicite opcinjujuce životinje.
Voleo sam dva Jovana – Jovana Damaskina i Jovana Zlatoustog (Hrizostoma).
Mnogo više ljubavi sam ostvario u svojim knjigama nego u svom životu. Sa jednim izuzetkom koji još traje. Noc mi se u snu slatko lepila za oba obraza.
Do 1984. bio sam najnecitaniji pisac u svojoj zemlji, a od te godine nadalje najcitaniji. Napisao sam roman u vidu recnika, drugi u obliku ukrštenih reci, treci u vidu klepsidre i cetvrti kao prirucnik za gatanje kartama tarot. Peti je bio astrološki vodic za neupucene. Trudio sam se da što manje smetam tim romanima. Smatram da je roman kao rak; živi od svojih metastaza i njima se hrani. Kako vreme protice, ja sam sve manje pisac svojih knjiga i sve više pisac onih buducih, koje po svoj prilici nece nikada biti napisane.
Na moje zaprepašcenje knjige su mi do sada prevedene oko sto puta na razne jezike. Ukratko, ja nemam biografiju. Imam samo bibliografiju. Kriticari u Francuskoj i Španiji zabeležili su da sam prvi pisac 21. veka, a živeo sam u 20. veku, kada se morala dokazivati nevinost, a ne krivica.Najveca razocaranja u životu donele su mi pobede. Pobede se ne isplate.
Nisam nikoga ubio. Ali, mene su ubili. Mnogo pre smrti. Za moje knjige bilo bi bolje da im je autor neki Turcin ili Nemac. Bio sam najpoznatiji pisac najomraženijeg naroda na svetu – srpskog naroda.
Novi milenijum za mene je poceo 1999. godine (sa tri obrnute šestice) trecim bombardovanjem kada su NATO avioni bacili bombe na Beograd i Srbiju. Reka na kojoj živim, Dunav, otada nije više plovna.
U 21. vek ušao sam preko pozorišnih dasaka. Palindromske godine 2002. Vladimir Petrov „pustio je prvu interaktivnu pozorišnu lastu u Moskvu i osvojio rusku prestonicu bez bitke“ postavivši na scenu „Moskovskog hudožestvenog akademskog teatra Cehova“ moj „pozorišni jelovnik – Za uvek i dan više“. Iste godine Tomaž Pandur izgradio je kulu sa 365 sedišta i u njoj je kao u cirkusu na pesku igrao „Hazarski recnik“ u Beogradu i LJubljani pretvarajuci na ocigled publike rec u meso i vodu u vreme. Godine 2003. petrogradski „Akademski teatar Lensov“ docekao je jubilarne bele noci i tristagodišnjicu svoga grada predstavom mog komada „Kratka istorija covecanstva“.
Sve u svemu mogu reci da sam za života dobio ono što mnogi pisci dobijaju tek posle smrti. Mislim da me je Bog obasuo beskrajnom milošcu podarivši mi radost pisanja, ali me je istom merom kaznio možda baš zbog te radosti.
23.04.05 Danas
Nove knjige
Sedam smrtnih grehova, Milorad Pavić
"Sedam smrtnih grehova" iz pera Milorada Pavića, objavila je beogradska izdavačka kuća Dereta, kao deveti Pavićev roman pod svojom etiketom. Reč je o delu koje je dosad prevedeno na španski i ruski jezik, dok se u Americi priprema njegova elektronska verzija koja će se uskoro naći na internetu. Predstavljajući "Sedam smrtnih grehova" novinarima, Pavić je primetio da se pred čitaocem nalazi treće izdanje ove knjige, ali ovog puta i konačno, u kome se nalaze izmene i u vidu celih novih poglavlja koja su ušla u ovu, definitivnu verziju. "Pisac doživljava svoje knjige kao svoje ljubavnice i nikad ne prestaje da se pita šta će pronaći novo u delima kada ih ponovo pročita, baš kao i kada će koje od njih čitati poslednji put", istakao je Pavić i dodao da su "Sedam smrtnih grehova" roman o sedam grehova koje je crkva okarakterisala kao smrtne."Ti grehovi, na prvi pogled ne moraju izgledati kao veliki grehovi, no lakoća sa kojom se čovek na njih može navići, od njih, zapravo i čini opasnost", istakao je Pavić i dodao da je u ovom romanu pisao o sedam kuća koje je odabrao u Beogradu, u kojima bi Jasmina Mihajlović i on voleli da stanuju i da je te kuće naselio svojim junacima. Lepotom i opremom ove knjige bavila se Marina Slavković.
S. Domazet
14.04.05 Glas javnosti
Krugovi pakla
Sedam smrtnih grehova, Milorad Pavić
BEOGRAD - Treće, dopunjeno izdanje romana "Sedam smrtnih grehova" Milorada Pavića, predstavljeno je juče u izdavačkoj kući "Dereta". Roman je nastao na tragu misli slikara Hijeronimusa Boša o sedam smrtnih grehova koja glasi - "Niko se ne smeje u mojim snovima". Sedam poglavlja ove nevelike knjige smeštaju teme starozavetnih grehova u beogradske porodice koje žive na poznatim adresama prestoničkih vila.
Tako je tema razvrata "useljena" u vilu pored pozorišta "Đumurkana", lenjost je u porodici Perović u Crnogorskoj 8, dok gordost boravi u kući braće Krsmanović, u Karađorđevoj 59. Milorad Pavić ovom knjigom, prema rečima kritičara Petra Arbutine, ispisuje svoju istoriju Beograda, sve na tragu one misli da grad više i ne živi na kartama, već u romanima.
"Posle ovog romana, Beograd stiče novu ontoligiju. Ova knjiga je brevijar kulturnog nasleđa Beograda i Pavić je veliki pisac zato što je pronašao modus da transponuje istoriju i umetnost u treći milenijum", rekao je Arbutina.
Milorad Pavić je rekao da kuće u koje je smestio sedam priča svog romana postoje i da ih je birao po tome što je zaista želeo da živi u njima. Ovo izdanje romana "Sedan smrtnih grehova" je izmenjeno, dopunjeno novim poglavljima, i već prevedeno na španski jezik.
T. Č.