12.05.07 Politika
Gorko kao čokolada
Savremena brazilska priča
Horhe Luis Borhes i Hulio Kortasar, dva velemajstora kratke priče, ustanovili su, uprkos dugotrajnoj premoći romana, njeno carstvo kao svojevrsnu vladavinu tišine. U kratkoj priči jezik je direktno napadnut i podvrgnut dresuri. Napadnuta je njegova namera da okoliši, da se opire i razliva poput testa koje ispunjava i najsitniju rupicu, njegova nepouzdanost i talenat opsenarstva da nas vara pri svakoj reči koju izgovorimo.
Borhes ga je smestio u Alef, kabalističku tačku gde se sve prelama i gde je sve sa svačim u vezi, provocirajući tim prostorom istovremenog, metafiziku želje koju priča mora da proizvede u čitaocu. A Kortasar je kao simbol pričanja uzeo Lavirint (školice, Mebijusovu traku), dajući želji liričnost i strast, nadljudski polet koji se javlja u tom zatvorenom kolu, gde se idući do kraja dolazi na početak.
Možemo samo da zamišljamo, čitajući nadahnut prevod Ane Marković de Santis, koja je i napravila izbor za antologiju Savremene brazilske priče, u izdanju kuće Clio, kako se portugalski u njima njiše u ritmu sambe, žamori i šuška kao papirnate zmije bačene na trotoar posle karnevala, kako gladi čokoladnu kožu meleza, dodajući joj još malo sunca i kakaoa, kako onomatopejski obećava razrešenje svakog nesporazuma proizašlog iz zveketa lanaca robova.
Velika tema skoro svih priča ove antologije je ropstvo, nepravda, siromaštvo. Svet se, na nesreću, još uvek deli na sluge i gospodare, bele i crne, tlačitelje i žrtve, gvelfe i gibeline, ohole i pravedne, Kapuletijeve i Montegijeve.A ovaj svet ih objedinjava stvarajući surovu dinamiku od koje jedino profitira književnost, nedovoljno moćna da išta menja jer je davno izgubila veru, ali još voljna da ga opiše u zastrašujućoj disharmoniji luksuznih vila sa bazenima i, odmah pored njih, sirotinjskih favela od kartona.
Pisci ovih priča, iako opisuju Brazil, ne opisuju problem prilagođavanja u jednoj zemlji već problem aklimatizacije u svetu. Mnogi su obeskorenjeni jer žive podeljeni između dve suprotnosti koje se traže a da se nikad u potpunosti ne poklope. Taj strašni rascep nikad neće biti savladan ako se samo sagledava spolja, jer je apsurdno govoriti o preobražaju čoveka ako on prethodno ne preobrati svoje instrumente spoznaje.
Kao surova antibajka sa nesrećnim krajem izgledaju priče o zanimanju hvatača robova (Otac protiv majke, Mašado de Asis) i crnoputoj sedmogodišnjoj sirotici (Negrinja, Monteiro Lobato), rođenoj u kućici za robove, u prljavim krpama koje će, uprkos svim horoskopima, odrediti sudbinu sličnu Andersenovoj devojčici sa šibicama. U njen kratak i jadan život, mali poput kutije šibica, smestiće se, od ljudskosti, jedna rečenica nežnosti koju joj je jednom uputila surova gospodarica, i dan kada je prvi put videla igračke.
Šta uraditi pred nasiljem, koje je u priči Opasač, Grasilijana Ramosa, prebačeno u intimni porodični krug, često prepun, uprkos idiličnoj predrasudi o ljubavi roditelja i dece, povređivanja i rana zadobijenih očevim opasačem? Može li se učiniti nešto, doći do nečeg drugog, dalje od suve logike i Kantovih kategorija, koje su postale neprimenjive, dalje od intelektualnog aparata Zapada koji je u čoveku ubio saosećanje? Nepravda i surovost su toliko uzele maha da su u postuliranju sveta prevazišle i neeuklidovsku geometriju. Obrti su mogući samo u infernalnom i grotesknom, kada u priči Nova Kalifornija (Lima Bareto) alhemičarska podvala da se zlato može dobiti iz kostiju mrtvih vodi stanovnike gradića Tubijakanga na groblje, i još dalje, u nedostatku materijala, u međusobno ubijanje.
Beli protiv crnih. Tamni protiv svetlih. Šta je to boja i kako izgleda, pita se Marija, slepa junakinja priče Boje Oriženes Lese?.
Snaga uverljivosti ovih raznolikih priča, bilo da su političke alegorije ili lični usud, počiva na njihovoj unutrašnjoj napetosti zasnovanoj na uzbudljivo ispričanoj priči sa uverljivom i neobičnom fabulom, odsviranom „na jednoj noti”, u kratkom bljesku. Zbog toga su pisci kratkih priča dobri lovci. Oni adrenalin lova pokreću prodornim, kratkim zvukom i malom varnicom u mraku.
Ljubica Arsić
14.04.07 Pobjeda
Specifični literarni izraz
Savremena brazilska priča
Izdavačka kuća "Klio", u ediciji "Gral" rezervisanoj za prevedenu beletristiku u kojoj je objavljeno više izvanrednih zbirki priča autora iz, za nas, "egzotičnih" zemalja, upravo je objavila "Savremenu brazilsku priču" koju je priredila i prevela sa porugalskog Ana Marković de Santis.
Prema riječima priređivača, njen izbor je pao na one priče koje će predstaviti u jasnijem svijetlu Brazil. Tu su priče koje govore o kulturnim previranjima koja su uticala na brazilski način razmišljanja u različitim trenucima savremne brazilske istorije.
Markovićeva je uvrstila priče brazilskih klasika s početka 20. vijeka, ali i modernista koji su se pojavili poslije Drugog svjetskog rata, do onih koji su tokom šezdesetih godina doprinijeli da pripovijetke dožive pravu renesansu, pogotovo u pogledu kvaliteta.
U predgovoru pisanom da pruži pregled brazilske književne scene tokom 20. vijeka, Markovićeva izdvaja pisce koji su definisali neku vrstu specifično brazilskog literarnog izraza u mnogo široj "porodici" portugalskog govornog područja.
Na početku liste koju čini devet autora je Mašado de Asis (1839-1908) koji se distancirao od romantičara i prvi se opredijelio za ogoljeni realizam do tada stran brazilskoj sredini. Slijedi Monteiro Lobato (1882-1948) koji je u svojim djelima ukazao na društvene bolesti Brazila.
Žoaode Rio (1881-192) dao je svoj značajni doprinos brazilskoj književnosti kao hroničar i smatra se ocem društvene hronike u modernom smislu te riječi.Pjesnik Mario de Andrade (1893-1945) uveo je specifičan parodijski stil koji je primijenio u nekim autobiografskim pripovijetkama.
U pričama Anibala Mašada (1894-1964) javljaju se elementi nadrealizma prožeti lirizmom.
Prekretnicu donosi pojava Žorža Amada (1912-2001) koji sa kolegom Grasilijanom Ramosom (1892-1953) uvodi govorni jezik sa elementima regionalizma što ih čini izuzetno popularnim u najširim slojevima čitalaca.
Oto Lara Rezende (1922-1992) je uspio da pronikne u korijene ljudskih nemira u modernom društvu i otvorio širom vrata čitavoj pleadi pisaca od kojih su neki uvršćeni u ovaj izbor, kao što su Ruben Braga Ruben, Fonseka Luis ,Fernando Verisimo danas najpopularniji i najprevođeniji brazilski pisac.
24.12.06 Danas
Čitalište
Istanbul - uspomene i grad / Bog - život i delo / Savremena brazilska priča / Hiljadu i jedna smrt
Istanbul - uspomene i grad, Orhan Pamuk
Geopoetika, 2006.
Prevela Mirjana Marinković
Najnovija knjiga na srpskom jeziku Orhana Pamuka, dobitnika Nobelove nagrade za književnost 2006. godine je pred nama. Pamuk nam nudi svoj Istanbul, mešajući svoje lične uspomene sa kulturnom istorijom grada. Za pisca, dečaka-sanjara, samo srce tog uzavrelog grada, njegovo utočište i centar bila je zgrada "Pamuk" u kojoj je svaka grana njihove velike familije zauzimala jedan sprat. Sada, na ovim stranicama,. pisac Orhan Pamuk, sa svojim izuzetnim osećajem za istoriju i izvanrednim pripovedačkim darom, oživljava tajne i zbivanja u svojoj porodici, otkrivajući nam šta je njih činilo tako posebnim u to vreme i na tom mestu. I dok nas, kao vodič i saputnik, vodi da "obiđemo" sva značajna mesta Istanbula, kao i njegove trošne vile i stare ulice, on nas upoznaje i sa gradskim piscima, umetnicima, ali i zločincima. Orhan Pamuk je za vodiča odabrao nesumnjivu ljubav prema Istanbulu. I onda kada ga opisuje tamnim tonovima. Ovo je grad-knjiga u crno-belim kontrastima; topografija i duše i tela centra jedne imperije, a iz perioda njegove dekadencije u vreme Pamukovog detinjstva i mladosti. Knjiga počinje kao saga o porodici, a završava kao portret grada. Ovo je zapravo biografija Istanbula i autobiografija Orhana Pamuka.
Bog - život i delo, Žan d’ Ormeson
Plato, 2006.
Prevela: Melita Logo-Milutinović
Žan d’Ormeson nam predstavlja totalni, iscrpni, konačni roman, roman koji u sebe uvlači sve. Sada se postavljaju dva ozbiljna pitanja. Kako bi mogao pomisliti da ikad napiše išta drugo? A pogotovo : kako bi se ijedan njegov kolega mogao usuditi da posle ovoga uzme pero u ruke? piše o ovom delu Mišel Turnije, član akademije Gonkur. Mnogi će se čitaoci ovog romana složiti sa Turnijeovom konstatacijom. Ova knjiga se, u svakom slučaju, zbilja može čitati na više načina: kao avanturistički roman, krimi roman, vrsta poeme u prozi, kao ljubavna priča, kao uvod u eshatologiju. Pripovedač kao da se i sam igra i osmehuje zajedno sa čitaocem dok nam pripoveda o moralu, nauci, istoriji, Bogu, božanskom. Na jednom mestu on svoje delo određuje i kao biografiju Boga, ali i biografiju beskraja, sagu o demijurgu. Likovi ovog romana su i Bonaparta, Stendal, Balzak, Šatobrijan i de Laklo, ali i junaci njihovih romana koji stupaju u relacije sa još nekim stvarnim ili izmišljenim ličnostima tog doba. Fikcija i život ovde se mešaju i d’Ormeson kao da poručuje da je i jedno i drugo uvek u rukama nekog bića koje može biti i demon, ali i pisac i Bog i demijurg. Bog-život i delo, je , svakako - roman - zagonetka., a njegov je autor nosilac ordena Legije časti od 1973. godina član Francuske akademije.
Savremena brazilska priča
Clio 2006.
Priredila i prevela: Ana Marković de Santis
Ovaj izbor donosi nam u jasnijem svetlu današnji Brazil, čak i onda kada se osvrće na klasike s početkom XX veka i moderniste koji su stvarali dvadesetih godina XX veka. Poslednjih decenija prošlog milenijuma brazilsku književnost odlikuje raznovrsnost stilova, a kada je reč o pripovetkama, uočljiva je njihova sposobnost da se stope sa sa bliskim književnim formama, kao što su pesma u prozi, hronika, meditacijski zapis, opis, autobiografska ispovest. Početkom šezdesetih godina dvadesetog veka, pripovetka će kao žanr doživeti u Brazilu pravu renesansu.
Jedna od njenih karakteristika je brutalnost koja krucijalno obeležava brazilsku svakodnevicu. Uprkos tome što se bave raznovrsnom tematikom, pripovetke su srodne i međusobno povezane na neobičan i neočekivan način. Neke bitno odražavaju kulturna previranja koja su uticala na način razmišljanja današnjih Brazilaca. Autori priča u ovom izboru su Ruben Fonseka, Oriženes Lesa, Nelida Pinjon, Moasir Sklijar, Žoan Silverio Trevizan, Bernardo Karvaljo, Andre Sant’Ana, Marija Lindgren i Luis Fernando Verisimo. Posle antologija priča Od Haitija do Madagaskara, antologija meksičke, indijske i kineske priče, "Clio" nas ovim delom uvodi u jedan drugačiji, pikarski, pitoreskni, snoliki Brazil - preko najlepših priča njegovih najboljih pripovedača.
Hiljadu i jedna smrt, Serhio Ramires
Dereta, 2006.
preveo Vladimir Matković
U ovom romanu čitalac kroz objektiv kamere Santjaga Kasteljonea, jednog od najenigmatičnijih likova u savremenoj hispanoameričkoj književnosti, upoznati halucinantno naličje naših unutarnjih svetova.
Suočiće se i sa poraženim fantazijama i utopijama. Roman širi svoje rukavce od Grejtauna u Nikaragvi do varšavskog geta i kartuzijanskog manastira na Majorki. Evo samo nekoliko junaka ovog dela: moskitoski kralj, kraljica Viktorija, Napoleon Treći, nadvojvoda Luis Salvador, Flober, Turgenjev, Žorž Sand, Šopen.Svi oni, baš kao i intrigantni Vargas Vila i majstor pripovedanja Ruben Dario, stanuju u ovom romanu. Ramires pripoveda superiorno, vešto, a ovim romanom vladaju sporo vreme i snolika atmosfera. Pored pisanja, Ramires je još stigao da bude i revolucionar u Nikaragvi, gde je i rođen 1942. godine. Za književni opus dobio je niz međunarodnih nagrada. Hiljadu i jedna smrt prvi je Ramiresov roman koji se pojavio na srpskom.
Sanja Domazet