25.02.04 Dnevnik - Novine i časopisi
Svet viđen drugačije
Tomas Transtremer: "Sabrane pesme"
Niko u mladiću - putniku iz daleke Švedske - koji je 1955. godine proputovao ovaj naš brdoviti Balkan i kome je maltene jedini prtljag bio crni podeblji blok za pisanje (a od svojih ranih radova je tada imao izdatu tanku knjižicu pod nazivom 17 Pesama nije mogao da nasluti budućeg pesničkog gorostasa - Tomasa Transtremera.
Na pitanje kako je ovaj mladić sazreo i tokom decenija “izrastao” u najnagrađivanijeg i najprevođenijeg švedskog pesnika, daju odgovor nagrade koje je osvojio, daje ga nadahnuti i marljivi prevodilac i poštovalac pesnikovog stvaralaštva, u svom predgovoru ovoj knjizi, Moma Dimić, a ponajviše ga daju same Transtremerove pesme.
Da bismo sebi olakšali pristup Transtremerovoj poeziji i lakše je razumeli moramo predočiti sebi najbitniju stvar. Tomasova poezija je drugačija jer je drugačije njegovo viđenje sveta - kako onog vizuelnog dela - tako i onog refleksivnog, konotativnog, koji se odvija u pesnikovoj svesti i podsvesti. Ona je plod velikog i sublimiranog iskustva. Ilustrativan primer ovoj tezi je sam naslov pesme iz Transtremerove zbirke Napola dovršeno nebo, koji glasi: “Novembar s prelivima otmenog krzna”. Pesnikova slika novembra je ne samo toliko originalna da to već predstavlja apsolutni unikat u švedskoj (a i evropskoj) poeziji, već je i izuzetno kompleksna i sugestivna. Nameće nam se pitanje kako se i sami nismo setili da šume u jesen liče na krzno i da se to maltene podrazumeva.
Tomasove metafore često porede neki predmet sa nečim što je duhovne prirode pa pri tom dobijamo nešto što bi na prvi pogled mogli označiti kao spoj - nespojivog, koje nam u krajnjem rezultatu deluje vema mudro i umetnički uzvišeno. Rascepljena breza truli onamo/uspravna kako kakva dogma. (pesma “Kroz šumu”).
Cela ta Transtremerove severnjačka priroda (a od celog njegovog opusa koji broji dvestotinak pesama bar trećina je posvećena prirodi i refleksijama koje se pesniku javljaju u vezi s njom) ipak veoma malo podseća na prirodu jednog drugog velikog pesnika koji je takođe iz snežnih i severnih krajeva, Sergeja Jesenjina. U komparaciji dveju slika prirode vide se različiti pogledi na život, poeziju, pa i gledanje na tu istu prirodu “različitim očima”. Jesenjinova priroda je “topla” iako je brezove šume prekrio sneg, ona živi i pulsira i kada bi morala biti u dubokom zimskom snu. Transtremerova priroda je hladna, ogoljena, odbojna, ali pod tim “slojem indigacije” ona krije svoje dostojanstvo, svoj jedva vidljivi pokret i život i svoju uzdržanu grandioznost koja ne može a da ne pleni čitaoca.
Pošto je uloga prirode i predmeta u njoj velika, u Transtremerovoj poeziji je neminovno došlo do fragmentarnih pojava reizma, odnosno postvarivanja bića, a oživljavanja onog što inače smatramo neživim. To je još jedna od tajnih niti koja “pokreće” poluge u statici pesnikovih slika. Mrtv priroda s cepanicama na snegu učini da se /zamislim. Pitao sam ih:/ “Hoćete li me pratiti do mog detinjstva?”/Odgovoriše: “DA” (pesma “Topljenje snega o podnevu).
Ne smemo smetnuti s uma ni muzički aspekt Transtremerove poezije. Zvuk, kao značajan element pojavljuje se u mnogim pesmama, poput eskplozija po tlu koje pesnik proizvodi svojim stopama, a tišina ih zameće. Neke od njegovih pesama podsećaju na muzičke kompozicije, a nekolicinu svojih pesama je i naslovio vrstama muzičkih dela Preludij, Madrigal, Alegro, Šubertijana, itd.
Najzad, Transtremer je ponajviše pesnik dugotrajnog i nataloženog iskustva, kome je “za jedan stih potrebno videti mnoge gradove, ljude, stvari”, iskustava koja je iskristalisao u sebi uz pomoć svet ašto ga okružuje iprirode koja je, možemo to zaključiti iz ove poezije - večnija od svega ostalog. Čitanje poezije ovako visokog dometa predstavlja istinski događaj za svakog pravog ljubitelja stihova.
Oliver Janković
27.12.03 Politika
Lepi talog iskustva
Tomas Transtremer: "Sabrane pesme"
Tomasa Transtremera (1931) pamtimo po zbirci "Formule putovanja" (KOV, 1991) u prevodu Mome Dimića. Njen autor je u nas namah postao sinonim ugaonog mesta u pesničkim sagledanjima vremena kome pripada - nekoj vrsti rekapitulacije - raslojene povesti veka, koja, protivno globalnim tokovima, ili spram njih, na svetlost dana iznosi čovekovo iskustvo po sebi.
Realnim putovanjima, kojima je, kao i pevanju, posvetio čitav životni vek, ovaj pesnik je popločao svoj put u pesmu, upisavši ih u otvoreni stvaralački tok koji i danas traje, a koji i neposredno iskustvo i poetsko saznanje izlaže stalnim proverama. Pesma je ne samo "mesto susretanja" različitih dimenzija egzistencije - od sudara prirodnih elemenata do čovekove usamljeničke, metafizičke oglednutosti u hladnom nebu koje Sever čini prisutnim svuda - već je i znakovni tunel kojima pesnik različite istorijske etape i geografske raznoobičnosti primiče svojim unutarnjim optičkim spravama - uvek spremnim, kao u astronoma, moreplovaca i istraživača prirode - kako bi se u svemu uočenom i snažno oslikanom izvajala ideja o nasleđu: talasanje, koje klimama oštrih antropoloških strofa i antistrofa, kleše priču o čovekovoj sudbini.
Tako zabeležen u našim književnim brevijarima, Transtremer nam se ukazao i u punim rasponima klasika. Iako ga Dimićeva antologija "Pet švedskih pesnika" (1998) stavlja uz rame savremenicima (Martinson, Lundkvist, Ekelef, Katarina Frostenson), "Sabrane pesme" obelodanjuju svu njegovu osobenost i drugojačijost. Izmakao pesničkim školama i tradiciji, čak i u vlastitoj sredini, jedan od danas najprevođenijih pesnika uopšte, Transtremer svet ne čita kao knjigu, te ni njegova svedena misaonost ne poziva na listanja filozofskih i književnih reminiscencija. Umesto poetskih opita, on dobrostivo i nesebično nudi nepatvorenost uistinu dodirnutog sveta, u čijim su odlomcima preneti i ritmovi teksta vremena, duboki "kao ispisani znakovi Asteka", i naizgled nedosežni-kao "veliko nepoznato, koje sam ja", "deo tajne/ važnije i od mene samog".
A kada ovaj duhovni ispolin i smernik posegne za odsudnim lirskim Ja, i ono je u njega drugačije - živa formula - krhka trajnost onoga što iskazujemo svojim životima, "anonimnim fusnoticama", mimo glavnih kolumna. Sve njima zabeleženo treperi u tenziji trenutka što sabira muzičku daljinu, kazujući onim što je bilo i ono što jeste, te zakonom paradoksa govori o stvarima bliskim, upravo tamo gde počinje daljina drugosti. "Drugi svet je takođe ovaj svet", reći će u lirskom zapisu pesnik koga vodi novost iskušenja i magično privlači slikovna jednostavnost i semantička teža dvojnosti čoveka i sveta - lavirint, čvrst poput bedema, a odasvud izložen opasnostima; ispresecan unutarnjim zidovima, pri tom uvek nalik na "napola otvorena vrata/što u zajedničku sobu vode". "Knjiga čistog protivrečja.
Mimoilazeći lagodnosti standarda, Transtremer je pet decenija pevanja proživeo kao stvarni i kao nevidljivi putnik, pretvarajući protivnosti u saglasja, odižući koprene sa tački bola ili prikraćenosti svojih anonimnih junaka. Istina je svuda, opominje on, najčešće zaboravljena ukraj puta. Među toponimima svih kontinenata, u ljudskom metežu. Pa i u našim krajevima, gde sačinio je čudesnu samerljivost znaka što spaja ljude i predele. "Ništa gordo", "Ništa otmeno". I ontologija je u njega lišena patosa, iskazana semantičkim obiljem, gde Ja, "jedno T beskrajnih gomila teksta", prečica je ka mnoštvu, gde i periferno izražava bitnost - u svima i u svemu, u činjenicama života, u lepoti i udesu.
Logo ove putne radionice stoga je uronjen u ideogram empatijske svedenosti: "Ležim raspet poput raskršća". Ili u reči koje se otiskuju na sve strane sveta, i otuda donose teret što pripada onima do kojih ničija briga pre nije stigla. A odgovornost Transtremerovih elegija i kapričosa, potvrđuje i njegova mašta, ističući smisao viđenog i upamćenog, i prenoseći ga kroz vreme kao velika i jednostavna barka života.
Lišena pretenzija na univerzalnost i normativnost, ova poezija u tamnim i svetlim škriljcima, u malom, daruje mnogo i nezamenjivo: "Prelepu šljaku iskustva". Ono osećanje savršeno određenog prisustva ("Baltik") "što nas do srži prožima kao kad nosiš prepunjen sud, ne prolivajući ni jednu kap".
Tanja KRAGUJEVIĆ