25.03.08
Pišem više nego ikada
Eva Ras
Eva Ras, svestrana umjetnica iz Srbije, kaže da sada piše više nego ikada i kako je dnevna politika podstakla da piše o jevrejskom narodu.
"U vrijeme Tita objavljivala sam knjigu svakih šest do osam godina. Paradoks je da sada, kada više nemam mladalačku energiju, objavljujem svake godine jednu ili dve knjige", kazala je Rasova u razgovoru za "Nezavisne".
Otkriva kako je dnevna politika natjerala da napiše posljednju knjigu "Divlji jaganjci", koju je nedavno promovisala u Sarajevu.
"Bila je 60. godišnjica od oslobođenja od fašizma i oslobođenja "Aušvica". U novinama sam pročitala da Srbiju i Crnu Goru niko od zvaničnika nije predstavljao. U novinama je, takođe, pisalo da Svetozara Marovića boli glava, da je imao temperaturu, te da je za ovu obavezu zadužio nekog svog doglavnika, a taj je imao privatnih poslova, pa je zaboravio", objasnila je Rasova.
Ova glumica, književnica i slikarka, priča kako je kao dijete nikada nije zanimalo šta su njeni roditelji doživjeli.
"Naravno, znala sam da je moj otac preživeo "Dahau", ali tome nisam pridavala neki značaj. Znate, mi deca u svojoj razbarušenoj mladosti samo brinemo o sebi i ne zanimaju nas herojska dela roditelja", kazala je.
Pišući u "Divljim jaganjcima" o sedam generacija njene porodice, zaključila je da se kod Jevreja i može samo pisati kroz generacije.
"Sve što se Jevrejima događa je zaista drugačije nego što se drugim narodima događalo", precizirala je.
Konstatovala je da u srpskoj književnosti nema romana sa jevrejskom tematikom.
"Ako smo u Titovo vreme uživali slobodu, zašto nisam napisala nijednu knjigu o mom jevrejskom poreklu. Čak ni veliki Danilo Kiš, koji je istog genetskog sastava kao i ja, nije pisao o Jevrejima. Otac mu je bio Jevrej, a mati nije. A znate da po jevrejskim zakonima, ako vam majka nije Jevrejka, onda niste ni vi", istakla je srpska umjetnica.
Kazala je kako ne osjeća nostalgiju prema Titovom vremenu i da je lično osjetila njegovu nenaklonost prema kulturi. Prisjeća se kako je film "Otac na službenom putu" Emira Kusturice, u kojem je igrala, prvo iskritikovan, a nakon nagrade u Kanu veličan.
U Srbiji, kako navodi, postoje predrasude o njoj kao piscu.
"Pišem od najranijeg detinjstva, ali me u Srbiji ne smatraju piscem. Mene nikada ne možete vidjeti na spiskovima domaćih nagrada, iako sam dobila mnoga inostrana priznanja i Bukerovu nagradu", zaključila je Rasova.
Mirsada Lingo
06.09.07
Bolje biti žrtva, nego biti dželat
Eva Ras, dobitnica nagrade za kratku priču na manifestaciji „Bejahad 2007“
Pobeda je utoliko veća, što sam pobedila u drugoj državi, jer konkurs je bio otvoren za ceo svet. Prešla sam granicu
OPATIJA - Tradicionalna „Nedelja jevrejske kulturne scene Bejahad 2007“ je manifestacija koja okuplja Jevreje iz država bivše Jugoslavije i drugih evropskih zemalja, SAD i Izraela. Manifestacija organizuje izložbe, koncerte, predstave, pod sloganom „Dijalog - temelj kulture“! Bejahad na hebrejskom jeziku znači „zajedno“, a ovogodišnjim se programom i doslovno sprovodio u delo apelom „Kulturom do zajedništva“, koji su 2006. godine na Hvaru potpisali dr Mustafa Cerić i direktor „Bejahada“ dr Vladimir Šalamon. Bejahad se održava od 2000. godine. Osma nedelja kulturne scene „Bejahad 2007“ okupila je oko 300 učesnika iz 24 države. Završena je u subotu, 1. septembra, u opatijskom hotelu „Adrijatik“. Na konkursu za kratku priču pobedila je šifra: „Dve kocke šećera“ šifra Eve Ras za priču „Jamim noraim - Dugi dani sa Stevom Žigonom u Dahauu“.
Kako ste došli na ideju da se kao afirmisani pisac prijavite na konkurs pod šifrom?
- Koliko znam, svi učestvujemo na anonimnim konkursima. I Danilo Kiš je dobio nagradu na jednom, ali to se saznaje samo kada pobedimo. Ko bi bio mazohista da prijavljuje svoje poraze? Oduvek sam bila slaba na anonimne konkurse. Još kao gimnazijalka sam mnogo puta konkurisala i nikada nisam ni prestajala to da činim. Znam da to rade i mnogi drugi pisci. Ako čujem da je raspisan književni konkurs, ma sa kojom temom, ne mogu da izbijem iz svoje glave, crkoh dok ne pošaljem svoj rad, a posle tugujem kad moje delo ne prođe. Uglavnom ne prođe, jer kod nas sve najčešće ide po principu ja tebi-ti meni. Javljaju u potaji šifre i obični smrtnik nema priliku da im doskoči. Dok sam bila mlada, nepriznata, željna slave, bilo je logično da to radim, zar ne, ali danas ne bi trebalo. Ali, nije tako. Nema te slave koja vam daje spokojstvo, kako je Aleksandar Popović napisao: „Uvek će se naći neko, ko će da kvari“. Što sam više knjiga objavila, više uvreda je stizalo na moju adresu. Anonimni konkursi su, ako pobedite, prilike da se samo delo bez autora potvrdi i da se ublaže sve te uvrede. Pobeda je utoliko veća što sam u pobedila drugoj državi, jer konkurs je bio otvoren za ceo svet!
Kako ste doživeli susret sa tamošnjom publikom?
- Bilo je preko trista ljudi, što zvanica, što učesnika. Nikada mi se nije desilo da na književnim večerima sretnem toliki broj ljudi koji su svi pročitali moje delo. Divno je slušati njihove utiske. Naravno, kao i uvek, nije bilo sumnje da je moje delo autobiografsko. David Albahari je rekao da on kao pisac ne može da čita književno delo misleći o tome kako je to priča o mojim roditeljima i meni, već da je čitao priču o književnim junacima koje sam vešto vodila... Zar to nije divno, i on je pročitao moju priču?! Ja sam pročitala skoro sve što je on napisao.
Napisali ste snažnu priču, jednu potresnu povest, šta vas je inspirisalo?
- Inspirisale su me priče mog oca, koga nisam slušala dok je živeo, a kad je umro više nije bilo koga da pitam kakav je čovek on bio. Bila sam kao i mnogi drugi, roditelje sam smatrala za neminovnost i bila nadmena što ja tek ulazim, a oni već izlaze iz života. Sad vidim da sam grešila, da sam mnogo propustila...
Uskoro bi iz štampe trebalo da izađe vaš novi roman. I da ne izostavimo Sajam knjiga. Gde i kad vas čitaoci mogu naći na Sajmu?
- U Beogradu svi znaju da je moj izdavač „Narodna knjiga“ u krizi. „Narodna knjiga“ je i u svojoj krizi dostojanstvenija od mnogih drugih izdavača u zenitu, i odlučila sam da ostanem u „Narodnoj knjizi“. Zahvaljujući toj odluci, moj novi roman „Divlji jaganjci“ treba da se pojavi u knjižarama, krajem septembra. Roman prati sedam generacija žena od 1841. godine do današnjih dana, sa posebno izdvojenim ljudskim dramama u Drugom svetskom ratu. Glavni junaci su pobožni Jevrejin i dve devojčice koji, uprkos užasima koje preživljavaju i dalje veličaju život na planeti Zemlji.
Autor: Mila Milosavljević
27.07.07
Pisanje je moja kulturna misija
Eva Ras, glumica i književnica
Krivo mi je što Gordan Kičić, kao član žirija, nije uspeo da iskocka neku nagradu za film Srdana Golubovića
BEOGRAD - Sudeći prema obilju aktivnosti i događanja na poslovnom planu, Eva Ras će ovo leto provesti u atmosferi intenzivnog rada, kako na polju glume, tako i na polju književnosti. Naime, privela je kraju pisanje romana "Divlji jaganjci" koji će biti objavljen za Oktobarski sajam knjiga u Beogradu.
Uprkos velikim vrućinama, vi odišete tako snažnom, pozitivnom energijom koju prenosite na druge.
Šta trenutno radite?
- TV Novi Sad je obnovio seriju "Varošarije", koju sam prošle nedelje snimala u Subotici s rediteljem Karoljom Vičekom. Kome god sam rekla da idem na snimanje "Varošarija", svi su se ozarili i ja sam se pitala ko je ugasio seriju ako je bila toliko omiljena?! Sada je ta greška ispravljena, snima se deset novih emisija o deset gradova, a privilegiju da i ja učestvujem, stekla sam rodivši se u Subotici. Posle velike mature sam je napustila, otišla na studije i kao mnogi, posle diplomiranja ostala da živim u Beogradu. Naravno, odlazila sam u posetu rođacima kad god je bilo prilike i u Subotici snimala film "Maestro i Margarita" Saše Petrovića, tumačila čuvenu kočničarku koja sumanutom brzinom vozi tramvaj bežeći od đavola. Nažalost, Subotica više nema tramvaj, ali ovoga puta bilo je vrlo dirljivo snimati nešto u mestima odrastanja.
Bili ste na tek završenom Palićkom filmskom festivalu?
- Kad sam već radila u Subotici, rešila sam da večeri provodim na filmskom festivalu na Paliću posmatrajući Velika kola na zvezdanom nebu sa divne letnje pozornice, zanemarujući uzbudljive scene na filmskom platnu. Na otvaranju sam, ne očekujući i noćno roštiljanje s neba, naivno ponela džemper da ne nazebem! Sutradan je neko rekao da je u podne bilo plus šezdeset stepeni na suncu, a 42 stepena u hladu! Obožavam vrućinu, uvek govorim da smo u majčinoj utrobi rođeni na plus 37 stepeni i da mi je sve ispod toga hladno, no sad se skoro duplirala jara i smetala mi je. Zamislite, u kući su čaše bile kao iz rerne izvađene, goruće, vrele. I danas je takva vrućina, a tek je devet sati ujutro. Krivo mi je što Gordan Kičić, kao član žirija, nije uspeo da iskocka neku nagradu za film Srdana Golubovića. Kad smo Siniša Kovačević i ja bili u žiriju, mi smo se izborili za glavnu nagradu LJubiši Samardžiću, to tako mora da bude na internacionalnim festivalima koje su u vašoj zemlji. Zar mu to niko nije rekao?!
Ovo leto protiče vam u intenzivnom radu. Hoćete li se, ipak, malo odmoriti i gde?
- Ovog leta sam doživela preobražaj svojih misli. Pitala sam se, šta sam to radila cele sezone, zašto sam toliko putovala, šta mi je to nedostajalo u mojoj kući, šta sam tražila po tuđim gradovima? Da li je susret pisca sa čitaocima zaista kulturna misija koja je veća i od samog stvaranja?! U Bosni i Hercegovini 2007. godina bila je proglašena godinom Petra Kočića i mene su imenovali za njegovog ambasadora. Dugo sam razmišljala i zaključila da je, ipak, veća kulturna misija da pišem, kad mi je Bog već dao književni dar, nego da se srećem sa svojim čitaocima. Zato sam u maju, posle Zlatnog prstena koji sam dobila u Skoplju za moj književni opus, otkazala sve zakazane manifestacije. Sela sam i otada neprestano pišem. Bog me je nagradio, pobedila sam u Zagrebu na anonimnom konkursu za novelu, a ovih dana završavam poslednju verziju novog romana, koji pišem već tri godine. Nekima sam rekla za pobedu na konkursu i videla da im nije drago. A ja pamtim Gustava Krkleca, koji je takođe učestvovao na anonimnim takmičenjima govoreći da je to "najveća nagrada kad djelo može samo bez imena svog pisca da uspije, pobjedi". Svaki nobelovac bi rado pobedio na bilo kom anonimnom takmičenju. "Divlji jaganjci", moj novi roman, biće do Sajma knjiga objavljen tako da sam videla da je Bogu bilo drago što sam prekinula s praznim naklapanjima. Naravno, putovaću i dalje, ali ne smem više dopustiti da se svedem samo na putovanja, moram da organizujem vreme tako da ostane za ono što je najvažnije, a to je u mom slučaju svakako, pisanje.
Mila Milosavljević
22.04.07
Moja najveća dela su nazvana crnim talasom
Eva Ras
Nisam bila miljenica krutih vremena komunističke diktature, naprotiv. Kinezi imaju drevnu poslovicu; "Ne dao vam Bog da živite u zanimljivim vremenima", a pošto je nama na ovim prostorima upravo to dao, trebalo bi i više da objavljujem
Eva Ras je srpska glumica, slikar i pisac, poreklom mađarska Jevrejka, rođena u Subotici napisano je o njoj na Internetu, ali to je samo početak priče o ženi, čije su uloge obeležile našu kinematografiju, a čiji sadašnji rad ostavlja dubok trag u našoj savremenoj književnosti. Ovih dana spisku književnih priznanja Eva je dodala još jednu međunarodnu nagradu. O tome i još ponečemu govori za Glas.
Koliko vam znači međunarodna književna nagrada, Zlatan prsten, koji vam je uručen 17. aprila na Skopskom sajmu knjiga, s obzirom na to da ste u poslednje vreme dobili značajna priznanja poput Ženskog pera, Internacionalne Bukerove nagrade publike (The Man Booker International People"s Prize 2005.), Kočićevu knjigu...
- Ova nagrada je istorijski značajna za mene jer sam je primila u Skoplju, a to je sada inostranstvo! Tim povodom bi neki jugonostalgičar razneženo lio suze za starim vremenima, ali ja nisam ta osoba. Mislim, naime, da tvorevina zvana Jugoslavija od osnivanja, pa sve do svog raspada nikome nije ništa dobro dala, sve su republike, svi narodi i narodnosti bili zbog nje zakinuti i obespravljeni... Otuda je i potreba za nacionalnim identitetom, koja je dovela do raspada zemlje i ratova koji ni do ovoga časa nisu doveli do razrešenja napetosti. S radošću obilazim bivše republike nekadašnje Jugoslavije jer mi je milo što su stekle samostalnost, što su se oslobodili lažnog bratstva i jedinstva, stekla prava da odlučuju o svojoj istorijskoj sudbini, bez obzira na to koliko je to teško, kroz kakve muke prolaze, a ja pri tom želim da gajim dobrosusedske odnose. U tom kontekstu mi je draga nagrada Zlatan prsten, koju je već sedmi put dodelila Fondacija za kulturnu i naučnu afirmaciju i prezentaciju Makedonije i izdavačka kuća "Feniks" iz Skoplja. Za nagradu nisam samo ja konkurisala nego i mnogi drugi pisci iz Srbije i drugih država Evrope i naravno da sam srećna što sam pobedila. Nije lako pobediti ni na sportskim terenima a kamoli u literarnim takmičenjima, gde su merila nevidljiva. Lično mislim da svaki pisac zaslužuje nagradu jer problem planete Zemlje nije u tome da je nečija knjiga loša, već u tome da ima mnogo remek-dela, koja nikada ne dožive slavu. A nagrade donose slavu upravo zbog toga što merilo nije tako jednostavno, kao na primer u trčanju na sto metara, gde sporiji trkači svojim očima gledaju pete pobednika pred sobom i ne treba nikakav žiri da određuje ko je bio brži.
VOĐE ŽIVE MIMO NARODA
Koliko je po vašem mišljenju naša kulturna scena degradirana i ko je za to kriv?
- U zemlji gde vođe žive svoj život, mimo naroda, ne brinući za dobrobit zemlje, ne možete ni za šta da okrivite građane, ponajmanje zato što su glasali za njih jer to nije istina, nijedna postojeća partija godinama nije dobila na izborima većinu glasova, da bi mogla da sastavi vladu, a to što se oni udružuju ne može da zataška pravo stanje stvari, ali zbog toga smo svi degradirani jer nas takvi ljudi vode.
VEŠTINA GLUMAČKOG ZANATA
Filmom "LJubavni slučaj ili tragedija službenice PTT", pokazali ste da ste bili jedna od najlepših žena kod nas nije vam bilo teško da za potrebe uloge poružnite, kao u "Beštijama" ili "Lepoti poroka" Živka Nikolića.
- To je veština glumačkog zanimanja, lepotu kao i ružnoću morate sami da dočarate kako god da vas je sama mati priroda obdarila. Kada sam igrala lepotice palila sam svetiljke u svojoj duši da bi me obasjale lepotom, a kad sam igrala jadnice lišene lepote, prizivala sam senke iz ponora svoga postojanja da zaklone sjaj u mojim očima.
Po osnovnoj vokaciji vi ste glumica, a gotovo jednom godišnje se pojavi neki vaš književni doprinos našoj kulturi. Kako to postižete?
- Zaljubila sam se u kompjuter, a ta sprava olakšava književno stvaralaštvo. Nema više mukotrpnog komponovanja mnoštva listova papira, makazama i lepkom, kao nekad davno kada sam pisala prve svoje romane. Kinezi imaju drevnu poslovicu: "Ne dao vam Bog da živite u zanimljivim vremenima", a pošto je nama na ovim prostorima upravo to dao, trebalo bi i više da objavljujem da nisam stara i bolešću izjedena jer smatram da ta zanimljiva vremena treba da nađu svoje mesto u srpskoj literaturi kako bi opovrgla lažnu izreku dvadesetog veka da pisac nema prava da piše o istorijskim događajima bez vremenske distance. Koja glupost za zavaravanje narodnih masa, kako ova vremena treba da opiše neki pisac, koji će se tek roditi! Ne znam odakle će on znati više detalja o našem vremenu od nas koji smo bili svedoci i žrtve ovih zbivanja. Dvadeseti vek je posejao mnoge laži i vodio ljude na stranputice. Bila je uvredljiva parola u opticaju da svaki narod ima vladare kakve zaslužuje, a ja nasuprot tome tvrdim da se nijedan narod na planeti Zemlji ne sme okriviti zbog loših vladara jer su vladari uvek spremni da žrtvuju nevini narod, koji grcajući u mukama ne znam na koji način uopšte uspeva da opstaje. Svima koji prežive ovaj dan podižući svoju decu i brinući o ostarelim, bolesnim roditeljima, koji primaju uvredljivo male penzije, ja bih davala odlikovanja jer su oni pravi heroji našeg doba.
Svoje knjige predstavljate na književnim večerima koje priređujete u mestima kako u Srbiji tako i u zemljama u okruženju. LJudi dolaze na njih, a vi se razotkrivate pred njima pričajući o svom životu. Ko je vaša publika?
Dolaze žene, muškarci i deca kojima se ne predstavljam kao glumica, ni kao spisateljica, naratorka, već kao običan čovek. Trudim se na mojim književnim večerima da budemo svi - ljudi, ništa ni više ni manje, da se čuje iskrena reč, makar jedne jedinke kao što sam ja, da prekinemo silna prenemaganja i laži koja nas okružuju, da neko progovori o tome kako je teško ili lepo njemu lično. Ponašam se s publikom kao da su mi rod rođeni, kao da svakog od njih pojedinačno poznajem. Nema umetnosti bez razotkrivanja sopstvene ličnosti stvaraoca, iskreno govoreći o sebi, ja dotičem tuđe sudbine, lažući o sebi ne bih govorila ni o čemu. Pošto za dva sata, koliko traje književno veče, nije moguće prikazati književno delo jer u njemu ima previše detalja, a književnost je je umetnost detalja, ja pružam priliku mojim posetiocima da umesto toga upoznaju pisca - mene. Naravno, ne bih mogla to da radim da oni nemaju uzvišenu potrebu da dele sa mnom moje tuge i radosti. Nema tog malog mesta, gde nisam gostovala jer više nema kulturnih centara, televizija je objedinila svet i gde god da sam nastupila, svugde me je isto razumevanje okruživalo. Svi smo mi sada Zemljani koji znamo iste stvari, sav ljudski rod je postao jedan narod.
Na filmu vas nagrade nisu htele i pored vrhunskih uloga u odličnim filmovima. Kako to objašnjavate?
- Jednostavno, nisam bila miljenica krutih vremena komunističke diktature, naprotiv, moja najviša dostignuća su proglasili "crnim talasom". Drug Tito je u jednom novogodišnjem govoru saopštio svim narodima i narodnostima da "ta tobožnja umetnička dela podrivaju socijalistički sistem", ne trepnuvši osudio nas je kao što je bezočno znao govoriti i o tome kako treba da stežemo kaiševe da bismo izašli iz kriznih situacija, a pri tom se on sam sve više gojio, širio i postao nosilac golemog stomaka. Bilo je i drugih debelih ljudi osim njega, ali su decu u školama učili da je on lep, uprkos svemu, najlepši i najvoljeniji, naprosto bog umesto Boga.
Nagrade nisam dobijala i nisam imala često ni mogućnosti da radim. Muka me hvata od izjava ljudi, koji sada tvrde da je to bilo povoljno vreme za umetnost, kako je vreme Titove diktature bilo pogodno za stvaraoce. Nisam nikakav mudrac kad tvrdim da nijedna diktatura u istoriji civilizacije nije bila pozitivna, pa tako nije mogla da bude bajna ni crvena, osim možda za malobrojne čankolisce, koji zbog svojih malih ličnih uspeha i danas previđaju dugu kolonu stradalnika... Oni svojim izjavama falsifikuju istoriju... Sa liste filmova crnog talasa, na primer, izostavljaju naslove filmova koji su širom sveta proslavili našu kinematografiju. Na njihovim spiskovima nema filmova Aleksandra-Saše Petrovića, Želimira Žilnika, ni Dušana Makavejeva... Ovim prostorima još uvek se ne pominju žrtve komunizma jer još uvek komunizam vlada. U Evropi je već posvećen jedan dan za sećanja na žrtve komunizma, ali kod nas još nije, mi još uvek veličamo ideologiju, koja je svojom vladavinom dokazala da je u stvarnosti neprimenjiva na čovečanstvo.
Kako definišete svoje mesto na domaćoj kulturnoj sceni? Kao glumicu koja je srušila tabue, kao književnicu, koja piše romane inspirisane stvarnim ljudima i događajima ili kao slikarku, čija su dela izašla van granica našeg atara?
Bila sam i ostala niko i ništa za vladajuće elemente u našoj zemlji, nisam neko na koga računaju, oni uvek duguju onima koji ih obožavaju, a moja sreća je u tome što me ljudi, građani ove zemlje, vole, a to je najvažnije, njima glumim, za njih slikam, živim da bih stavila njihove patnje u letopis koje neprekidno pišem.
O. Stojimirović
28.07.05
Pogled sa rezervne klupe
Eva Ras
“Ne sabiram zla i ne prebrojavam suze koje mi naviru”
Uvek je zadovoljstvo razgovarati sa Evom Ras, glumicom, piscem i slikarom. Zato što ona i ima šta da kaže i ume to da kaže. Pa i da odbrusi. Ona je, jednostavno, iskrena osoba. Koja je ostala radoznala i otvorena uprkos godinama i životu koji joj nije bio sklon...
Upravo ste, na Palićkom filmskom festivalu, dobili nagradu za životno delo. Ozbiljno i iskreno govoreći, šta to vama i kaže i znači?
- Pre svega da sam ostarila, jer nagrade za životno delo se dodeljuju vremešnim ljudima. To mi nije drago jer nikada u svojim životnim planovima nisam imala stavku da ostarim, ali nikada nisam želela ni da umrem, pa me evo sa 65 godina: primila sam nagradu koja znači i to da se prokazani crni talas naše kinematografije posle četiri decenije ovako visokom nagradom odlikuje. Primila sam je i u ime onih koji su već napustili ovaj svet a da nisu snimili filmove i odigrali uloge koje su želeli. Upravo u tome vidim zločin komunizma: mi nikada nećemo saznati kakvi bi to bili filmovi i naša kinematografija je zakinuta za sva ta unapred zabranjena, nesnimljena dela.
Prilika je, ipak, ovo da se čovek zapita oko pređenog puta. Koliko je tu bilo, posmatrano iz ovog trenutka, a po ukupnom sećanju, radosti i gorčine?
- Nije lako biti čovek na planeti Zemlji, ali je to lepo i čovek je dužan, uprkos svemu, da živi svoj život jer ne znamo ima li čega posle ili je samo ovaj deo bio dat... Bilo je mnogo teških trenutaka u mom životu i sada ih ima. Verujem da nam je Bog rođenjem dao određenu putanju, telo, dušu, sudbinu i dovoljno snage da stignemo do kraja puta. Tešim se tako da ne sabiram zla koja me snađu i ne prebrojavam suze koje mi naviru. Tears njith smile.
Jednom ste mi, prilično davno, rekli nezaboravnu rečenicu: moje vreme je prošlo bez mene. Čini se, ipak, da se vi tome stalno suprotstavljate?
- Mislila sam na propuštene godine u toku moje karijere. Bila sam uglavnom zapostavljena, nezaposlena, bez sredstava za život, izopštena. Za sve je bilo prividno opravdanja, imala sam akcenat, tobože, nisam znala jezik, bila drugačija, dakle nepotrebna, suvišna. Svojim delima podrivala sam socijalistički sistem. Nisu me hapsili niti zatvarali, samo su me ostavljali sa strane, sedela sam na klupi za rezervne igrače. Ono što je bilo najbolnije, to je da su mnogi, meni bliski ljudi, smatrali da sam uljez pa shodno tome moram podnositi sve što me je snašlo.
I glumica, i pisac, i slikar: šta to govori o vama osim da ste neumorna, baš kao i ambiciozna osoba?
- Jesam ambiciozna, ne volim to ali vidim da jesam, i sada mislim da živ čovek mora da se trudi oko nečega, zato je živ, to stanje podrazumeva da morate zapinjati. Uvek sam izmišljala sebi teške zadatke, da učinim nemoguće, i uvek sam imala strpljenja. Nikada nisam gubila nadu, zalupe vrata preda mnom, izbace me, a ja verujem i dalje u srećni obrt. Ne umem sebe da obeshrabrim, ništa ne vredi, uvek se nečemu dobrom nadam...
Kako ste i zbog čega prvo prepoznali glumu kao ono čime biste se bavili? Recite malo podrobnije o toj bitnoj liniji vaše karijere?
- Nisam maštala o tome da ću biti glumica, ali nisam položila prijemni ispit na Likovnoj akademiji i setila sam se da dobro recitujem i otišla ulicu niže na Pozorišnu akademiju. Kad sam tamo videla mali milion kandidata, a među njima mnoštvo lepih devojaka, bilo mi je jasno da ću morati nešto da smislim... Znala sam da moram biti primećena da bih bila primljena. Bila sam siromašna, loše odevena i još sam imala čmičak na desnom oku... Odlučila sam da upletem svoj konjski rep u kike, uzela belu bluzu i teget plisiranu suknju, obula cokule i dokolenice, stavila palac u usta i izigravala devojčicu. Odmah su me primetili i sekretar Sreta Melentijević je prišao i rekao da ne mogu da konkurišem dok ne postanem punoletna. Dok sam dokazivala da jesam, neprestano sam plakala, svi su me tešili i postala sam poznata, a kad se ispostavilo da ne znam dobro srpski, pesnik Dušan Matić, tadašnji dekan, već je bio za to da me prime, možda je prozreo da dobro glumim i u životu. Ognjenka Milićević je rekla: “Ne zna jezik, biće teško...” Dušan Matić je slegnuo ramenima: “Naučićemo je.” Tako sam postala glumica.
Ime ste, pa i slavu, stekli igrajući u filmovima Dušana Makavejeva. Smatrate li ga presudnom ličnošću koja vam je donela prekretnicu, koliko ste mu danas zahvalni?
- Bila sam već poznata kad me je Makavejev angažovao. Olga Božičković je već napisala čuvenu kritiku povodom filma Zemljaci Zdravka Randića da sam “otkrovenje koje zrači sa ekrana čistotom istine i neposrednosti”. Igrala sam i u koprodukcionim filmovima kod Roberta Siodmaka, koji je bio oskarovac.
Koliko sam zahvalna Makavejevu?! Pošto on nije nimalo zahvalan meni, nisam ni ja njemu! Nije on skinuo gaće, razgolitio se i igrao moju ulogu, suze sam ja ronila a ne on! Sve moje uloge sam potpisivala svojim licem a ne njegovim, tako da jedino što mogu reći to je da sam igrala u njegovim filmovima, i volela bih da vidim da me iseče iz njih a da ostanu i bez mene remek-dela! Koliko ja treba da budem zahvalna njemu i on treba meni! Ova opaska baca svetlost na odnos reditelja i glumaca, koji će morati da se promeni, da se zakonima drugačije formuliše. Pošto smo ušli u novi milenijum, mnogi pojmovi će morati da se redefinišu, po sadašnjim zakonima autor filma je reditelj, a glumci su izvođači radova, što nikako ne odražava pravo stanje u filmskoj delatnosti. Ne znam kako je došlo do tog ponižavajućeg položaja glumaca, ali mislim da to neće opstati u novom vremenu.
I dalje vas pozivaju, i dalje igrate u filmovima, i to veoma atraktivnih reditelja. Mislim, na primer, na Srđana Dragojevića. Kada biste vi pravili svoju listu omiljenih režisera, kako bi ona izgledala?
- Kusturici se divim, bez obzira što ga prati svita uvek aktuelnih političara i bez obzira što on mene više ne angažuje. Kusturica je kulturno blago ove zemlje. Da je genijalan, to sam videla na snimanju Oca na službenom putu, on je jedini reditelj s kojim sam sarađivala a koji je u glavi već imao završen film i nas bi, glumce, okupio samo da bi ga materijalizovao.
Znam da već dugo, dugo slikate. Koliko u tome ima traženja mira a koliko i, recimo, načina da dodatno zaradite? Posle svega, vi ste žena u penziji, što već dovoljno govori...
- Uzela sam Rasovu penziju, jer ga niko ne pominje, zaboravljen je kao da nikada nije konstruisao ćiriličnu azbuku, imao privatno pozorište za vreme komunizma, bio mecena pesnicima, mladim glumcima... Ta penzija je zaista mala i od nje ne mogu živeti, ali me i to podseća na njega... Slikati je težak fizički posao, ne umem da slikam sedeći, i moje slike su vrlo komplikovane, dugo radim na njima, vene mi iskoče na nogama, i taj rad može samo da me iscrpi a ne da me smiruje. Slikam samo po naruybinama, kojih ima čas više – čas manje, a živim od knjiga koje objavljujem.
Tako dolazimo do vaših romana koji se čitaju i dobro prodaju, ljudima je nekako postalo veoma zanimljivo da otkrivaju šta vi, u stvari, mislite?
- Već petu godinu živimo u novom milenijumu, čitaoci više ne žele da im se u knjigama prodaju muda za bubrege, dočekali su u meni spisateljicu koja ima petlju da kaže ono o čemu i oni sami misle, a to je da živimo u vladavini careva koji ne vole svoj narod i ne brinu o dobrobiti ove zemlje.
Posebno je provokativan bio vaš roman “Sa Evom u Raj”. Zašto ste, ali zbilja zašto, hteli javno da o sebi i onima s kojima ste život proveli, javno i jasno i glasno saopštite svoja sećanja i zapažanja?
- Govoreći o sebi, pisac govori o svojim savremenicima. Put do univerzalnog vodi preko pojedinačnog. Bez razotkrivanja sopstvenog sveta nema literature kao što njoj ne priliči ni uglađenost. U životu sam dobro vaspitana, ali literatura ne haje za to.
Vaše knjige se i prevode, upravo je objavljen na engleskom “Cock on the Block”, preveo ga je Timoti Bajford. Kako ste se vas dvoje našli?
- Kad je Bajford došao u Beograd, angažovao me je da igram majku blizanaca koji ne liče u TV seriji Qubiše Kozomore Babino unuče, tada smo se upoznali i on se kao i ja zaljubio u Srbiju i ostao da živi ovde, ja sam postala srpska glumica, srpska spisateljica, a on više ne režira, imam sreću da voli kako ja pišem i prevodi moje knjige na engleski jezik, ali to nisu prevodi, jer on nikad nije prestao da bude Englez, on moje knjige presađuje na svoj jezik. Čita ih na srpskom a piše na engleskom! To je dar božji za mene, jer su moje knjige i na engleskom jeziku, bez zamuckivanja i grešaka, zaista savršene.
Ne mogu a da vas za kraj ne pitam: šta vas još drži Eva, šta vas još toliko pokreće? To pitam iz divljenja...
- Sad bih već mogla da otegnem papke, da prdnem popu u kesu, kako se kaže... Upravo sam se ovih dana upisala u istoriju književnih nagrada Engleske. Prvi sam dobitnik nagrade čitalaca ove godine ustanovljenog internacionalnog Men Bukerovog odličja. Nagradu žirija je dobio Ismail Kadare, albanski pisac, a ja, srpska spisateljica, Eva Ras, nagradu čitalaca. Da ne bude zabune, to su moji čitaoci, naši ljudi koji su rasuti po svetu, ima ih na svim kontinentima, jer je Tito šezdesetih godina otvorio granice i pustio na stotine hiljada nezaposlenih da odu, svoju sreću i parče hleba nađu negde drugde, da ne kukaju više da su gladni i kvare sliku o uspešnoj zemlji, zatim su mnogi odlazili zbog raspada Jugoslavije, ratova, beznađa... Deo tog sveta je glasao za mene, na taj način pokazujući da nas nisu zaboravili, da im je srce ostalo u zavičaju...
Jasmina Lekić
01.02.05
O novom romanu, međunarodnim nagradama, Kusturici, hrišćanskim uspomenama
Eva Ras
Glumica Eva Ras objavila je krajem prošle godine knjigu "Sa Evom u raj". Eva svoje knjige ne broji, kritičari se nisu potrudili da je ozbiljnije pročitaju, na listama čitanosti je još uvek zvanično nema, ali, svejedno, na književnim promocijama po Srbiji njeni čitaoci "vise kao grozdovi", a knjiga vas obuzima kao tek otkriveni, jak virus.
Da Vas citiram, šta Vam je dalo za pravo da "olajavate" svet?
- Stalno se bunim protiv licemerja da literatura i život nisu isto tkivo. Literatura i sva umetnost mora da postoji u svom vremenu, mora da prati svoje vreme. Nažalost, i ja sam dugo godina bila glupa, kasno sam se osvestila. Mada, instiktivno sam to oduvek radila, uvek sam sve crpla iz života, za svaku moju ulogu mogu da vam imenujem na koga sam se iz života ugledala.
Nikada nisam stavila prst na čelo i dala sebi ulogu velikog stvaraoca. Ipak, u knjizi "Sa Evom u raj" bitnija je rečenica da smo mi tvorevine našeg doba, pritisnuti dnevnom politikom koja nas neprekidno unakažava. Stalno smo kao neke nakaze koje ne mogu da dođu do sopstvenog postojanja, do sopstvene ličnosti. Jer, za svih mojih 64 godine smo potisnuti toliko da ja ne znam kakav je moj ukus, kakav je moj odnos prema svetu.
Nikada Vam nije bilo dobro? Zar nije postojao život i izvan politike?
- Ne, ja sam uvek bila vernik, i imam knjigu koju sam objavila 1972. godine, jer i u tim godinama, i među komunistima je bilo onih koji su dali malo vazduha. Nolit mi je objavio knjigu gde na koricama piše "Nemoj da grakćeš za mnom na stepeništu da sam najlepši", sa podnaslovom - Knjiga smerne hrišćanke o jabukama.... Tada je Miloš Stambolić kao urednik to dao, ali podmestili su se Zoran Mišić i Vava Hristić, malo su me ubeđivali da to ne treba, ali objavili su i posledice su bile vrlo velike, do 1977. nisam imala drugu knjigu.
Mene nisu dirali, ali Rasa jesu
- U neku ruku komunisti su blaže žrtvovali Makavejeva nego Rasa i mene. Makavejev je bio prognan iz zemlje, izbačen. A Ras i ja nikada nismo bili ni u zatvoru, niti smo bili javno zabranjeni, ali Ras je umro u 50. godini sa trideset i dva ožiljka na srcu. To se desilo zbog velikih pritisaka što se drznuo da osnuje privatno pozorište za vreme Rankovića. Mi smo imali Teatar nacionalne drame koje je trajalo osam godina. I malo-malo, dolazimo noću kući, a Rankovićevi ljudi sede na stepenicama i odvode ga. Ujutro se on vrati kući. A ja to nemam ničim da vam dokažem. Izgledam kao luda baba kada pričam. Mene nisu dirali, ali Rasa jesu.
Nedavno ste nominovani i za nagradu Man Booker?
- Kada su mi javili, pomislila sam, blagi bože mi ipak pripadamo svetu, a celog života slušam kako nas taj svet odbacuje. I sada nam stalno pričaju kako nas taj svet odbacuje, a ja sam na spisku. Ali i Britanci su skotovi, jer ja sam i dalje na prvom mestu, ali mene su jednom izbrisali, pa su Amerikanci pitali šta se desilo, je li to zato što im se ne sviđa moje ime. Oni su samo odgovorili ne, nismo rasisti i vratili su me. I Margaret Etvud i Ruždi su "ispod" mene. Dobro je sve to jer me moji Mađari sada prvi put čitaju na engleskom. Prosto osećam, ako uopšte imamo neke misije, da vraćam dug Šandora Petefija Srbima, jer on je srpskog porekla, a svoj dar je ugradio u mađarsku kulturu. Mene je bog stvorio kao Mađaricu koja svoj dar treba da ugradi u srpsku kulturu.
A priča - san o Emiru Kusturici?
- Emir Kusturica je naše najveće kulturno dobro. Ja ne želim da imam izmišljene likove i zato je Emir dobio najlepšu ljubavnu priču. Jelte, zar nije to prava ljubavna priča. Tamo nema trećeg, nije potrebno da je tu neko treći, jer ljubav sama od sebe nestane. Ljubavi ima samo dok je pravite. Da, koji bi muškarac mogao da izmisli to, Emir je izdubio čamac kojim je otišao. I još je moju haljinu upotrebio kao jedro. I koji bi muškarac otišao na dno okeana zbog ljubavi. Stvarno, šta bi radio muškarac na mom mestu, da je ostavljen?
Kako ste došli u Beograd?
- Ovde me je dovela ljubav prema Beogradu, a ne muška ljubav. Lako sam upisala Akademiju, ne zato što sam bila vanserijski talenat već, što sam bila promućurna. Kada sam videla petsto prelepih kandidatkinja, sve lepe, sa kratkim suknjama i visokim potpeticama, obula sam dokolenice, gojzerice i plisiranu suknju, uplela kosu, i došla kao da sam klinka i onda sam prvo morala da dokazujem da imam 18 godina. Zanimljivo je da je Mata Milošević znao mađarski. I kada su videli da jako loše govorim srpski jezik, onda me je on pitao da li ja znam na mađarskom neku određenu pesmu da recitujem, i ja sam znala, onda se on setio i neke druge pesme, i to sam znala, i tako sam ja prijemni položila na mađarskom. I četiri godine sam provela u jezivom radu na Akademiji. Prihvatili su me zato što sam bila potpuno drugačija od svih, tako slatka, umiljata.
Slatki? Malo više od slatkog?
- Ne, nikada u životu nisam bila lepa. Ali ja sam umela na sceni i na filmu to da napravim, to je isto bog pomogao. Filmovi koji su me proslavili došli su tek posle, kada sam imala 26 godina. Ja sam skoro deceniju se propinjala dok sam došla do filma. Imala sam 27 godina kada sam se proslavila. Bila sam već i onda baba. Žene su žene od četrnaeste do dvadesete godine. To je zlatno doba ženske lepote. Ne kažem da mi ne živimo i posle, ali ta izvorna ženska lepota je ugrađena u te godine. To nas je bog kaznio zbog Eve, jer su muškarci celog života muškarci, gori ili bolji, ali oni su muškarci dok ne umru. A žena je obeležena tim svojim hormonima koji strašno kratko traju. I moramo se sa tim pomiriti.
Tanja Čanak
20.01.05
Hram umesto ćuprije
Eva Ras
Samo što je izašao iz štampe roman Eve Ras „Sa Evom u Raj” (izdavač „Narodna knjiga”) knjiga je bez ikakve reklame, samo usmenom preporukom, postala pravi intelektualni hit. Još se tipovalo ko će da dobije NIN-ovu nagradu, a u samom nedeljniku roman Eve Ras je dobio više prostora od potencijalnih laureata. Ćirilov je za „Reč nedelje”, svoju kolumnu, izabrao ovo delo. Uzgred, napisao je da je to autobiografski, do bola ispovedni roman u kojem se skladno prepliće duhovito praćenje gradnje Hrama Svetog Save sa gotovo burazerskim razgovorima sa Svebogom koga oslovljava sa Elohime.
I kritičar Vasa Pavković napisao je da je to „rizična, vanstandardna epska freska bez premca u novijoj našoj književnosti”.
Pošto smo pročitali tih pet stotina strana romana, bez daha, bolje reći u jednom dahu, jer drugačije ne može, razgovaramo sa poznatom filmskom i pozorišnom glumicom, uz to i slikarkom čije se jedno delo nalazi u kolekciji – Bila Gejtsa. Na žalost kao što je i ona morala knjigu sa 1700 stranica da svede na 500 i naš, višečasovni razgovor mora da bude – sveden.
Uvek je teško odricati se delova, pogotovo jednog romana koji je nastajao duže od godinu i po dana gotovo monaškog posvećenja?
– Tačno, ali ipak, zahvaljujući „Politici”, izbačeni deo u kojem Mojsije razgovara s Bogom, objavljen je kao priča. Taj deo je meni veoma važan, ali već posle ovog romana pišem sledeća dva: jedan o roditeljima, drugi o instituciji braka. Sada, dok obilazim književne tribine čekam i odluku o Bukerovoj nagradi, pošto sam prema glasanju čitalaca uvrštena rame uz rame sa Margaret Etvud. Reč je o romanu „Rođeni mrtvi” u prevodu Timoti Bajforda koji sada prevodi i moju knjigu „... Petla na panj...” za koju sam dobila „Žensko pero” magazina „Bazar”.
U romanu se celi mikrokosmos vrti oko Hrama Svetog Save: s Bogom ste na „ti”, a mnoge prijatelje, Makavejeva na primer, niste štedeli, pa čak ni Papu ni Majku Terezu. Da li očekujete neku reakciju?
– Želela sam da prekinem tradiciju jer smo ušli u treći milenijum i mislim da literatura mora da prati život. Znam da će mnogi biti povređeni, ali napisala sam svoje istine, a istina je uvek najveća uvreda. Pa nisam ni sebe štedela, ljuljnula sam i sebi šamare, jer složićete se nije baš lako priznati da ste se u jednom periodu bavili i – prostitucijom! A kad je reč o crkvi tu sam sve vreme konsultovala jednog istaknutog teologa, kao što sam govoreći o svojoj bolesti konsultovala lekara. Kada je reč o živim ljudima poput Makavejeva, Vide Ognjenović i drugih, ostavila sam imena, jer literatura to trpi. Uostalom, već sam imala iskustva sa mojim prvim romanom kada su me tužili rođaci. Odbranio me je Duško Radović koji je na sudu dokazao da je to umetničko delo koje ne podleže paragrafima. A to što tvrdim da je jedan bog u svim religijama isto tako tvrdim da smo svi mi jedan narod na planeti Zemlji. To je moj idealizam, a niko ne može na to da se obrušava.
Ne volite ni političare kao ni ovu demokratsku vlast za koju ste se i sami borili?
– Moj gnev prema političarima počinje od trenutka kada sam se kao biće osvestila, a meni su danas 64 godine. Stara sam, i vidim da su ovu zemlju uvek vodili ljudi koji ne vole ovaj narod. Donose se zakoni koji unazađuju ovu zemlju, pa nisu čak u stanju ni ruševine od bombardovanja da uklone.
Posumnjali ste i u odnos Pape i Majke Tereze?
– Pa i Papa je samo javna ličnost u ovoj knjizi, on jeste najveći car a bio mi je jako simpatičan pošto je bio pesnik, svetovni čovek koji je tek potom postao Papa. A zaista je bizarno što su se njih dvoje posećivali, između njih je bila neka vanzemaljska ljubav posvećena Bogu. Živimo u trećem milenijumu kada više nema veličina, svi smo veličine pa i ja tako imam pravo da razmišljam o našim carevima. Jer ako je demokratija, imam pravo na svoje mišljenje, čak i ako je to samo moja istina. Kao što pišem o svojoj bolesti, raku, tako mogu da pišem i o mom duhovnom bolu zbog Makavejeva. I to je rak duše. Meni je teško da govorim da se moj Pigmalion odrekao svog dela, a ja, njegovo delo , pobunilo se protiv Pigmaliona. To je, priznaćete, korak dalje, pošto je Šo pisao o odnosu Pigmaliona i dela a ja se u svom romanu bunim protiv mog Pigmaliona.
Zaista nadasve filozofično pišete o svim ljudskim iskustvima i iskušenjima. Kako je, zapravo, došlo do naslova knjige?
– Ponovo sam čitala Andrića i „Na Drini ćuprija” pa sam pomislila da se, umesto na ćupriji, moja priča plete oko izgradnje Hrama Svetog Save. Umesto ćuprije, hram. Doduše, iskušavao me i Kiš i njegova „Knjiga mrtvih”.
U romanu se prepliću snoviđenja i realnost. U tim snovima čest je Kusturica u čijem ste filmu „Otac na službenom putu” igrali. Ko je, po Vama, najveći reditelj, i šta ste zapravo: glumica koja piše, pisac koji glumi, slikar...?
– Kusturicu i Francuzi kuju u zvezde: on je naše nacionalno blago i on mora da uđe i u našu literaturu. Inače, i Molijer i Šekspir su bili glumci, Čehov lekar, Dučić, Andrić – diplomate. Eto, i ja pišem. A slikam kad mi naruče izložbu. Trideset, pedeset, koliko treba. Uostalom, kad je oslobođen Vukovar potpisala sam čak ugovor sa čuvenim Talensom i dobila avans. Međutim, posle su mi rekli da dolazim iz zemlje koja ne može da ih reprezentuje po svetu! Nedavno sam snimila film sa mladom rediteljkom Minom Đukić „Dosije pacov”. Verujem da će sa njim osvojiti nagrade. Inače, jedva čekam ponovo da glumim, jer me tri godine nije bilo na sceni. A čekam i početak snimanja filma makedonskog reditelja Antonija Mitrikeskog.
Vaš roman je „više od života”. Ko su, najzad, Vaši uzori, koje su knjige kraj Vašeg uzglavlja?
– Uvek imam po dve knjige, na dva različita jezika U ovom trenutku Majlera i Zejdi Smit, a ne mogu bez Džojsa i Margaret Jursenar. Kada čitate „Uliksa”, „Dablince” ili „Fineganovo bdenje”, briše se granica između pisca i čitaoca i zato je Džojs veliki. On je moj uzor, ali još sam živa i – primaći ću mu se jednog dana!
Mirjana Radošević
30.12.04
Nismo mi njima ni pod razno
Eva Ras
Ništa genijalnije nisam u životu pročitala, a pošto sam glumica mnogo puta sam živela tuđu sudbinu, da ne govorim o tome da celog života ne znam da li sam ja ja ili moja sestra bliznakinja. Sve tragedije otuda dolaze što zamenjujemo naše sudbine. Elohim je svakom stvoru smislio lepu sudbinu, a mi ih pomešavši činimo tragičnom - napisala je svestrana umetnica Eva Ras u svojoj knjizi „Sa Evom u raj“ (izdavač Narodna knjiga) u kojoj govori, između ostalog, o gradnji hrama na Vračaru, srpskoj istoriji u zadnjih 100 godina, Ceci i Arkanu, nama danas i ovde...
Komentarišući ovo svoje delo sa stanovišta autobiografije, Eva kaže da su sva njena dela u osnovi autobiografska.
„U ovom slučaju je malo manje autobiografskog, jer sam imala želju da prekinem sa tabuima koje nam vreme nameće, a htela sam da progovorim o stvarima o kojima drugi pisci ćute. A to je dnevna politika i sam život bez uvijanja i bez vremenske distance. Htela sam da prekinem tu tradiciji da govoreći o prošlosti, govorim zapravo o sadašnjosti. Jer, ko može znati više od nas o našem vremenu? Pošto je glavni junak hram Svetog Save na Vračaru zahvaćeno je oko sto godina naše istorije s tim da je akcenat na poslednjih petnaest. Ona se podudaraju sa Hramom jer je milenijum smenio milenijum i dosta je bilo sa lažima. Imamo i pravo i obavezu da opišemo svoje vreme!
U delu pod nazivom „Skamenjena ljubav u pepelu“ Vi govorite o fenomenu ljubavi u širem smislu te reči. Ima li je danas među nama? - Ima, ali je takođe zabluda prošlih vremena i prošlih milenijuma da ljubavi treba posvetiti ceo život i da se obavezno zbog nje mora patiti. Ne treba da patimo; ona može biti samo jedan delić našeg života koji zaslužuje tačno određeni prostor. I to uprkos činjenici da ona na izvestan način daje smisao našem postojanju. No, pre svega treba da volimo sebe na pravi način. I krajnje je vreme da se prizna kako čovek nije monogamno biće i da se treba posvetiti jednoj ljubavi celog života.
Nekad je, kako kažete, bilo u muško-ženskim odnosima romantike pre seksa. A danas?
- Romantika je neophodan začin ljubavi koji parovi treba sami da osmisle da bi im susret bio lepši. Ali, težiti romantici je besmisleno. Jer, svako biće je dužno da ostvaruje i svoj društveni život koji takođe može imati neku svoju vrstu romantike. U ovom dobu brzine je smešno težiti romantici! Ona je pripadala nekoj drugoj kulturi. Nije se samo milenijum smenio, i helenska kultura je odsvirala svoje. Menja se i planeta, ne samo ljudski rod. Moramo se prilagođavati. A ta brzina je promenila i brak i ljubav i odnos prema bližnjem...
I kuda to vodi?
- Niko to ne može znati. Mi smo ovde spavali kada je cunami harao po Aziji, a mogli smo svi da umremo. Zato se meni i sviđa ova brzina koja ne traži od nas da mislimo o sutrašnjici već da živimo danas. Zamislite, zemlja je zadrhtala. I šta da je iskočila iz ravnoteže!?! Ona može da umre isto kao i vi, isto kao i ja, i zato treba da uživamo u onome što imamo sad kakvo god da je to nešto.
Upoređujete u romanu Đinđićevo ubistvo sa Kenedijevim...
- Ceo svet je isti. Nije Amerika zemlja vanzemaljaca. I tamo su ljudi. I, ako nije rešena enigma Kenedijevog ubistva i posle 40, 50 godina... obojica su bili izuzetni vladari koji su imali suštinski kontakt sa svojim narodom.
A šta mislite o današnjim vladarima i njihovom kontaktu sa narodima?
- Cela ova knjiga nastoji da pojasni da živimo u zemlji koja ima vladare koji ne vole svoj narod. Da oni nisu vladari i carevi zato što žele da imaju krasnu zemlju nego žele da imaju krasan položaj. Nismo mi njima ni pod razno! Ima u knjizi mnogo malih događaja koji to dokazuju. Recimo, mi smo zemlja bez srednje klase a poznato je da su takve zemlje vrlo siromašne. Jednostavno, sistem je protiv čoveka. Oni ne brinu za nas a ne daju nam ni da brinemo o sebi; čak nas i sprečavaju u tome. Mi smo tvorevina vremena umesto da budemo ljudi.
I, vodi li nas Eva u raj?
- Taj naslov u stvari simbolizuje odnos političara prema nama, običnom narodu. Oni nam takve smicalice nude. Sa Evom u Raj... Obećavaju nam nemoguće stvari. Pa zbog Eve smo isterani iz raja! Dakle, ne možemo sa njom nazad. Naslov simbolizuje sve ono što se poslednjih petnaest godina radi sa nama. Možemo nasesti da je to poetičan naslov, ali kad malo razmislimo uvidimo da smo upali u ogromnu zamku.
Tatjana Nježić