12.05.08 Politika
Jugoslavija kao urnebesna komedija
Četvrto izdanje knjige Dejana Novačića „SFRJ za ponavljače”
Ako su političari ubili Socijalističku Federativnu Republiku Jugoslaviju, a opelo odsvirali ratni bubnjevi u toku devedesetih godina prošlog veka, Dejan Novačić, autor knjige „SFRJ za ponavljače”, poklonio joj je urnebesnu komediju. Njegova knjiga, koja je nedavno doživela četvrto izdanje, jeste gorko-slatka, duhovita pripovest o jednoj neverovatnoj zemlji koja je nestala.
Prema rečima Dejana Novačića, ideju za knjigu dobio je dok je pisao priloge za „Leksikon jugoslavenske mitologije”.
– Neposredna inspiracija mi je bio esej Dubravke Ugrešić „Konfiskacija pamćenja” iz knjige „Kultura laži”. Oba naslova govore sami za sebe – objašnjava Novačić.
Dok je pisao priloge za sajt „Leksikona”, ideja ga je, kako kaže, povukla, pa je odlučio da napravi svoj mini leksikon.
Pravim istoričarima koji se ozbiljno bave istraživanjem „srećne zemlje radnika i seljaka”, Novačićevo ironično, setno, a na trenutke i cinično štivo ne može biti od pomoći. Međutim, autor ovo delo i nije stvarao za stručnjake. Zato će dobri poznavaoci ondašnjih prilika uživati u humornom i prilično verodostojnom pristupu Jugoslaviji. A neki bi mogli i da se naljute.
Kao, recimo, Velimir Bata Živojinović, koji je, po Novačiću, nosilac Kaubojske spomenice 1941. godine. Ili, oni koji su polagali pionirsku zakletvu i, poput potpisnika ovih redova, proveli besanu noć paralisani od straha da neće uspeti napamet da nauče zakletvu koja počinje sa „Danas, kada postajem pionir...” Da bi već sutradan otkrili kako jedan čika čita zakletvu, a ti samo ponavljaš za njim!
Odeljak posvećen Titovim pionirima, kod Novačića ima i podnaslov „Čemu služe i čime se hrane”.
– Pioniri su mali ljudi u crvenim maramama. Glavni posao pionira je da idu u školu i dočekuju druga Tita i drugaricu Jovanku kad se vrate kući sa puta. Pioniri imaju obavezu da rastu, pa su zato za njih svojevremeno bili otvoreni „mlečni restorani”, gde su siromašni pioniri dobijali mleko besplatno – beleži Novačić i u nastavku opisuje pionirsko maltretiranje prilikom ispijanja ribljeg ulja.
Niko nije pošteđen Novačićevog montipajtonovskog pristupa stvarnosti bivše SFRJ. Tako „funkcionere” te zemlje deli na dve grupe: rukovodioce i Hercegovce. Oni su mogli da se nađu isključivo u Beogradu, Zagrebu i Sarajevu. U Zagrebu se zovu Zagorci, a u Beogradu Crnogorci. Za neupućene, tu su objašnjenja za skraćenice ONO i DSZ, zatim najznačajnije privredne grane, a to je novokomponovana narodna muzika, kao i čemu su služile radne akcije. Što se poljoprivrede tiče, njome su se, po Novačiću, bavili zemljoradnici, stočari i većina radnika u društvenom sektoru. A najviše od svih Zaharije Trnavčević.
– Njegova uloga u razvoju poljoprivrede je toliko velika da je TVB o njemu snimila dokumentarnu seriju pod nazivom „Znanje-imanje” – opisuje Novačić.
Tu su i tumačenja zbog čega je Tito postao bravar, pa Broz, pa „mrtvak”, oko čega su se Srbi, Hrvati i ostali Bosanci slagali (da su Slovenke lake, a da su najbolje ribe u Beogradu).
Dejan Novačić je rođen 1961. godine u Beogradu. Diplomirao je na Katedri za opštu književnost. Pored priloga za „Leksikon jugoslavenske mitologije”, radio je i kao novinar u redakcijama širom Jugoslavije. Trenutno radi kao službenik u Dablinu, a usput piše blog i uskoro pokreće internet časopis „Otpisani”. „SFRJ za ponavljače” štampao je izdavač „Stylos” iz Novog Sada, prvi put 2002. godine, a knjiga je prevedena na slovenački i makedonski jezik.
Svakako, nove generacije teško će shvatiti zašto je nekada davno bio važan čovek Fikret Abdić zvani Babo ili, pak, Slobodan Penezić zvani Krcun. Ipak je to, pre svega, knjiga za one koji su rođeni pre 1980. godine. Teško je objasniti devojci, koju u žargonu zovu „Vučko”, dakle rođenoj 1984. godine u vreme Olimpijade u Sarajevu, zašto je Alija Sirotanović bio veoma značajna ličnost, iako je bio samo rudar sa manekenskim licem. Zato je knjiga Dejana Novačića bitan dokument, jer je većinu Jugoslovena verovatno samo smeh spasao od ludila kada je počeo totalni raspad njihove velike zemlje.
Stanko Stamenković