Ruta Tannenbaum

27.11.07

Roman „Ruta Tanenbaum“ bosansko-hrvatskog pisca Miljenka Jergovića, koji je kod nas objavila izdavačka kuća „Rende“, nedavno je dobio nagradu „Meša Selimović“ za najbolju knjigu regiona. Priča o Ruti Tanenbaum inspirisana je tragičnom sudbinom „jugoslovenske Širli Templ“, jevrejske devojčice-glumice Lee Dojč koja je u jednom trenutku bila slavljena kao ponos Zagreba, da bi u sledećem bila zaboravljena i prepuštena nacistima. Nakon čitanja, ostaje utisak da se mučna slika nacističkog Zagreba ne odnosi toliko na konkretno mesto i trenutak, koliko se odnosi na današnje vreme opšte netrpeljivosti na ovim prostorima.

Zanimljivo je da se gotovo istovremeno sa „Rutom“ pojavio i roman „Šnit“ Igora Marojevića, koji govori o periodu NDH u Zemunu. Zašto baš sada romani o bujanju fašizma?
- Mislim da je to naša vječna tema, koju nikada nećemo apsolvirati, i to prvenstveno zato što uvjek naopako postavljamo stvari, pa se bavimo patnjama vlastitoga naroda ili pojedinaca iz vlastitoga naroda, i krivnjama i zločinima drugih naroda. Mislim da bi trebalo obrnuti stvari, jer je to jedini način da se o fašizmu nešto ozbiljno kaže.
Rekli ste da čovek u životu ima samo jedan zavičaj i prostor. Da li je „Ruta Tanenbaum“, zahtevala podrobna istraživanja?
- S jedne strane potrebna su istraživanja, od čitanja starih novina preko proučavanja imena i prezimena u starim telefonskim imenicima, ali to je nužno i kada priču smještam u Bosnu i Sarajevo. Zavičaj je više emocionalna nego spoznajna ili intelektualna kategorija. Jednostavno: više ja svoj rodni grad osjećam nego što o njemu išta znam. S druge strane, o Zagrebu sam se doista morao podrobno informirati da bih ga počeo jasno osjećati.
Mnogi su neprijateljski raspoloženi prema vama kao prema „došljaku“, a s druge strane ste u raznim komisijama za književne nagrade, uređujete knjige priča...
-Recimo, i danas sam na crnoj listi u kulturnim programima Hrvatske televizije, na kojoj se ne smije govoriti o mojim knjigama, osim ako ih se ne želi spaljivati putem televizijskog ekrana. S druge strane, prilično sam cijenjen i voljen kod neke druge i drukčije publike, kao i kod privatnih izdavača. Studenti diplomiraju, magistriraju i doktoriraju na mojim knjigama, a desetak koraka dalje, progoni ih se na svaki način.
Istupili ste iz Hrvatskog društva pisaca, jer se njihovi stavovi u suprotnosti s vašim stavom. Kakav je vaš stav?
- Čestitam! U Hrvatskoj mi nitko nije postavio to pitanje. Moj odnos prema hrvatskoj književnosti je otprilike onakav kakav je i moj odnos prema srpskoj književnosti. Prvo: ne možete imati svoj stav prema nečemu što niste čitali, a u Hrvatskoj ugledni kritičari i književni eksperti ponajviše imaju stav o onome što nisu čitali. Drugo: književnost ne služi tome da vam daju jeftinije meso u mesnici, niti da vas gradski činovnik za prostorno uređenje, povrtlarstvo i sviranje muškome spolnom organu tretira kao važnoga građanina, kojemu će sređivati privatne poslove i potrebe. I treće: smisao književnosti je u čitanju iste i u „navijanju“ za one koji je pokušavaju pisati, a ne u zaštiti svoga atara i rastjerivanju svakoga tko se usudi nešto napisati mimo vaše volje.
Kakav je vaš odnos prema Sarajevu? Zna se da neke Sarajlije ne mogu da vam oproste što se niste uklapali u new primitivs atmosferu, kao i što ste napustili grad za vreme rata.
- Sarajevo je grad iz sjećanja. Nije me briga tko mi šta oprašta i ne oprašta. Volim što je Sarajevo preživjelo smrt koja mu je bila namijenjena, te se iskreno radujem svakom njegovom uzdahu i izdahu.
Rekli ste da bosanski patriotizam može biti zasnovan na sramu zbog onoga što je učinjeno u tvoje ime, što je stav koji nedostaje ovdašnjem, srpskom društvu.
- To isto nedostaje i bosanskom društvu. Kao i hrvatskom, naravno. Ljudi nekako svinjski uživaju uživljavajući se u sudbinu žrtve i rado ubiru moralne kredite masovnih grobnica. Smatrali su da zločine mogu činiti jer su samozvana djeca i unuci onih nad kojima je zločin počinjen. Sram je zaista jedini ljudski patriotizam. Ako vjerujete u Boga, to je jedini patriotizam koji nije Bogu mrzak. A ako ne vjerujete, to je jedini patriotizam koji ne zaudara na masovne grobnice. Istina je strašnija
Neki su vam zamerali da je vaša knjiga „Ruta Tanenbaum“ bez pozitivnih likova, mizantropska ili čak antisemitska...
- Hrvatske šovinističke hulje, na čelu s tipom koji je nekad bio izdavač Mome Kapora, a devedesetih je potpisivao fašističke pamflete Ivana Aralice, optuživali su me za antisemitizam, i to zbog brutalnosti u prikazivanju židovskoga stradanja. Kao, holokaust u Zagrebu sam, valjda, trebao prikazati nježno, kao branje ljubičica. Ili sam trebao isticati pozitivne primjere i navoditi ustaše koji su spašavali susjede židovskoga porijekla. „Ruta Tannenbaum“ nije mizantropska. Samo samo htio pokazati kako nisu stradali samo dobri ljudi, niti su krvnici bili samo patološki zli ljudi. Istina je, naime, strašnija: krvnik je katkad bio duša od čovjeka, a njegova žrtva nije, kaže Jergović
Tijana Spasić

13.02.08 Polja

Miljenko Jergović je do sada napisao više knjiga nego što ih prosječan čitatelj s prostora bivše Jugoslavije pročita za života. Uključujući i lektiru. Sama po sebi, ovakva hiperproduktivnost ne bi bila problematična da za sobom ne povlači svojevrsnu traljavost koju autor, ako se bavi važnim, istorijskim temama, ne bi smio sebi da dopusti.
Tako, na primjer, u svom romanu Ruta Tannenbaum, Jergović piše kako Rutin djed, Abraham Singer, u jednom trenutku, halucinirajući, pita svoju kćerku Ivku, ne prepoznajući je, da li je imala priliku upoznati Evu Braun: „Slušam na Radio Londonu o gospodični Braun“. Slična se situacija nije, međutim, nikako mogla desiti, jer je Eva Braun svijetu postala poznata tek nakon što su se Hitler i ona vjenčali 1945. godine, te izvršili zajednički suicid. Pitanje je zbog čega je Jergović sebi dozvolio ovakvu grešku – da li zato što nije imao vremena da se bavi detaljima ili zato što misli kako njegovi čitaoci nisu pretjerano obrazovani (što bi objasnilo zbog čega su sarajevski „Dani“ Rutu Tannenbaum štampali kao da je riječ o bombonjeri ili jeftinoj razglednici – s ružom na naslovnoj stranici)? Ništa ne upućuje na to da se pisac svjesno, postmodernistički, poigravao ovim detaljem – ne mogu se oteti utisku da je Jergović lik „gospodične Braun“ uveo u tekst samo da bi mogao napisati: „Čini mi se da ima nešto vrlo posebno kod vas Njemica, sviđaju vam se neurotični nasilnici sitne tjelesne građe“. I ne samo tu, već kroz čitavu knjigu Jergović ispisuje „predrasude“ kojima, najčešće, želi pokazati kako je ono nekada, zapravo, isto kao i ovo sada – da se malograđanstvo i međuvjerska netrpeljivost prenose na ovim prostorima kao usmena predaja, s koljena na koljeno. Sudeći po romanu, treće opcije nema – u svakom slučaju nekome pripadate i nekoga mrzite. Ruta Tannenbaum je puna epizoda koje tu mržnju ilustriraju – u jednom trenutku musliman zakolje pokršetnog Jevreja, jer se ovaj prije toga lažno predstavljao kao musliman, a zatim zakolje i homoseksualca (iako su sva trojica ustaše); hrvatski katolici mrze Srbe, Srbi mrze njih, a Jevreji – oni mrze sami sebe. Naravno, u toj mržnji nisu usamljeni, kao što pokazuje propovijed fra Ambroza Vukotinovića, kojom Jergović dodatno naglašava sličnosti između dalje i bliže prošlosti, unoseći u tekst situaciju koja neodoljivo podsjeća na nedavne ratne sukobe na prostoru Balkana. (Ono što tu sličnost potcrtava još uočljivije, jeste odnos susjeda koji se iz prijatelja iznenada pretvaraju u ljute neprijatelje.) Prije nego što se predrasude vjerom zaluđenog naroda u ovoj knjizi pretvore u aktivnu mržnju, one će da isplivaju u govoru zaostalog mladića Karla, lika koji vrši funkciju podsvjesnog: „Gospa Malčika (...), molit ću lijepo, a kaj židovi delaju dok smo mi pri nedelnoj misi? Da nam ne buju opet Kristuša raspeli ak ih tak puštamo. Reci mi gospa Malčika, kaj židovi radiju u nedelu? Mor biti da su i prošli put Kristuša za križ prikovali, dok smo bili pri misi. Da velečasni nije toliko kenjal i sral, mor biti da bi Kristuš bil živ. Reci mi, gospa Malčika!“, jer Karlo govori ono što „svi zdravi“ misle. Kao da ne postoje oni koji misle vlastitom glavom. Čak je i Krleža skoro sasvim nestao u masi imenovanih, ali sporednih i beznačajnih likova Jergovićevog romana. Ruta Tannenbaum, za razliku od krležijanske alegorije (na koju Jergovićev roman može na trenutke asocirati), ne fiksira poziciju iz koje se hrvatsko društvo kritikuje nego pokušava držati jednaku distancu od svega, zbog čega (iako i Jergović kao i Krleža s ironijskim odmakom piše o hrvatskom/ zagrebačkom malograđanstvu i prilikama u kojima se ono između dva rata našlo) Jergovićevo kritikovanje postaje samodovoljno ili, kraće rečeno, kritikovanje zbog kritikovanja. Ruta Tannenbaum, stoga, više nalikuje Pasiji Mela Gibsona, nego što je knjiga kojom Jergović želi napisati „kamenčić na njezinome [Leinom – op. A. B.] kućnom pragu, pošto drugoga groba nema“. Ulomak koji najbolje ilustruje jevrejski autošovinizam i gibsonovsko suvišno nasilje jeste onaj u kojem Moni, Rutin otac, pretuče Klaru Diamantstein, djevojku koja se o mladoj glumici starala, nakon što su se Rutinom greškom zadržale u pozorištu duže nego je bilo planirano: „Salomon je skočio od stola i bez riječi je pljusnuo djevojčuru, tako da su joj naočale odletjele u zid i razbile se, a iz nosa joj potekla krv. Kada je vidio što je učinio, udario ju je još jednom, i onda još nekoliko puta, da povjeruje kako je izvan sebe. (...) Mogao je sad uzeti nož i, gledajući toj maski ravno u oči, prerezati Klari vrat. Ili je natjerati da klekne i onda je maljićem za meso udariti po zatiljku tako jako da joj iskoče oči.“ Ruta se, gledajući sve to smijala, „izgovarala Nušićeve replike i podrigivala“. Teško da možemo suosjećati s takvim ljudima.
Jergović je, kao novinar, trebalo da zna da obično, izdvajajući sudbinu jedne, dajemo lice i ostalim, mnogobrojnim žrtvama, te time apelujemo na čitaočevo saosjećanje. Ruta Tannenbaum, međutim, nije metafora patnje, nije priča o stradanju (iako je Jergović tvrdio da jeste), ona ne upire prstom u dželata, već je knjiga koja žrtvu i zločinca izjednačava do te mjere da se može učiniti kako je mjesto radnje romana jedan od krugova Danteovog pakla u kojem su ustaše đavoli, a Jevreji grešnici. Roman kao da poručuje: Izaberi manje od dva zla, i ne čude, stoga, negativne kritike upućene iz Zagreba.
Glavni je Jergovićev propust taj što je, pod maskom političke korektnosti, napisao roman koji je od političke korektnosti kilometrima daleko, a još veću grešku čine oni koji mu na toj „političkoj korektnosti“ čestitaju. Nemoguće je da osoba koja iskreno želi svojim pisanjem oplakati tragično preminulu Židovku, riječ Židov piše malim, dok, po pravopisu njemačkog jezika, riječ Anschluss piše velikim slovom i povrh svega, za jevrejsko porodično ime uzme njemačku riječ za božićno drvo. Ako je suditi po Ruti Tannenbaum, svi su ljudi, bez izuzetka i u skladu s hrišćanskim učenjem, rođeni grešni. Baš to relativizovanje, guranje svih ljudi u isti koš, čini ovaj roman antiomažom Lei Deutsch i stradanju Jevreja u Drugom svjetskom ratu. Ako je već htio zlo pokazati kao silu koja obuzima sve ljude jednako i sve ih jednako tišti, Jergović je mogao, kao što je to svojevremeno učinio Danilo Kiš, pustiti da dokumentarnost govori o počinjenom zlu umjesto sveznajućeg naratora. Time bi njegov jednak ironijski odmak od svih protagonista romana bio književno i vanknjiževno opravdan.
U svom tekstu „Lomača za Jergovića” (objavljenom u sarajevskom magazinu „Dani”, 15. septembra 2006. godine), Ivan Lovrenović brani autora, navodeći niz zamjerki kritičarima Rute Tannenbaum. Lovrenović smatra da pisanje riječi Židov malim slovom nije problematično, ali optužiti Jergovića za antisemitizam jeste: „Posljednji put ovakve primjere satiranja jednog pisca i jedne knjige imali smo slušati u davna vremena, kada se radilo po (dobijenim ili tek pravovjerno anticipiranim) direktivama iz kompartijskih kabineta”. Jasno je da Lovrenović aludira na Danila Kiša. Ne bih, međutim, rekla da su to tako „davna vremena“, niti da je riječ o istoj vrsti kritike. Naravno, treba dozvoliti različite interpretacije djela, ali sama činjenica da je Jergović prilikom uručenja nagrade „Meša Selimović” za najbolji roman iz 2006. godine rekao: „Ima li neko ko će pročitati knjigu na način na koji je napisana, a to je ono osnovno u čitanju, da se pročita onako kako je napisana”, kazuje da autor ne gleda blagonaklono na kritiku, jer pročitati „ispravno“ neku knjigu očito po njemu znači složiti se s njom.
Alfred de Mise jednom je prilikom rekao kako se ne treba šaliti s ljubavlju. Isto važi i za politiku, pogotovo kada su u pitanju teške teme poput holokausta. Ne možemo reći kako smo o tome odlučili pisati, ali po vlastitom nahođenju – djelimično se držeći stvarnih likova i situacija, djelimično ne, jer književnost dopušta sve. Moguće je neku temu nadograditi imaginacijom, ali nam ona nije garant stabilne narativne konstrukcije. Ako već pravimo kulu od karata, red je da se pripremimo da nam je neko argumentima sruši.
No, nisu sve zamjerke Jergovićevom romanu političke prirode. U apendiksu Rute Tannenbaum pisac ističe: „Ruta Tannenbaum nije Lea Deutsch, nema nijednu njezinu osobinu, nije glumila u istim predstavama. Rutini roditelji i djed nemaju nikakve sličnosti s obitelji Deutsch“, da bi zatim dodao: „Mjesto i vrijeme nisu izmišljeni. (...) Ruta Tannenbaum stanovala je u istoj ulici kao Lea Deutsch“. (Tome treba dodati i podatak da je Jergović zadržao ime i djevojačko prezime Leine majke – Ivke Singer.) Sve te nelogičnosti u tekstu koje autor zataškava gustom naracijom možda mogu promaći ljudima koji uživaju gledajući loš holivudski film koji briše granice između fikcije i fakcije, uzimajući od obje samo ono što donosi veću zaradu, ali ne i onima koji u tekst ulaze dublje i posvećenije. Jedan od mogućih interpretacijskih problema jeste upravo ta diskrepancija između vanliterarne naracije o romanu i njegove fabule. Riječ je o nedosljednostima koje lako mogu zbuniti čitaoca, jer se na kraju ne može sa sigurnošću reći o čemu to Jergović, zapravo, piše. Iziritirati takođe može i često spominjanje „Jutarnjeg lista“, novina koje su izlazile između dva svjetska rata i koje naziv dijele s dnevnim listom koji u Zagrebu izlazi danas, što donekle asocira na plaćeni oglas. Osim toga, nije sasvim jasno zbog čega Jergović tako često pravi digresije i insistira na njima, jer one samo dodatno umaraju čitaoca.
Glavni problem Jergovićevog romana jeste nekohernetnost fabule, ali i nepodudarnost između autorove namjere (o kojoj je više puta obavještavao čitalačku javnost u novinskim izjavama) da o Ruti Tannenbaum piše kao o žrtvi i načina na koji je, u stvari, o njoj u svojoj knjizi pisao. Jergovićev je roman zbog takvog pristupa bio i ranije kritikovan, ali i hvaljen, jer je postmodernizam kod nas još uvijek vrlo popularan, stoga što dopušta piscu da pisanjem „sakrije“ svoje ideološke pretpostavke. Postmodernizam, osim toga, kod nas služi kao univerzalni argument – sve što bi se moglo usmjeriti protiv autora, on relativizuje. Pisanje riječi Židov malim slovom prestaje tako biti pravopisna greška ili nepoštovanje Jevreja, groteskno izjednačavanje žrtve i dželata nije više stvar koja se može kritički sankcionisati, nego se pretvara u književnu činjenicu protiv koje se ne smije reći ništa, jer je sve to postmodernizmom dozvoljeno. No, i pored toga, bilo bi dobro da je Jergović Rutu Tannenbaum napisao nešto drugačije, jer bi umjesto o „prvakinji u oholosti“ koja uzvikuje: „Napila sam se ko prasica!“, bilo dobro čitati o Ruti koju ne želimo istući nego za njom plakati, kako žrtva Aušvica i zaslužuje.

Asja Bakić

03.11.07 Vijesti

Romane Miljenka Jergovića "Ruta Tannenbaum" i "Buick Rivera" objavila je izdavačka kuća "Rende". Roman "Ruta Tannenbaum", ovjenčan nagradom "Meša Selimović" za najbolji roman objavljen u 2006. godini na području Bosne i Hercegovine, Srbije, Hrvatske i Crne Gore, priča je o talentovanoj djevojčici iz Zagreba, glumačkoj zvijezdi uoči Drugog svjetskog rata i njenom tragičnom kraju u logoru samo zbog toga što je bila Jevrejka. "Buick Rivera" vremenski je bliža našem vremenu, a indirektno se bavi posljedicama sukoba u bivšoj Jugoslaviji. Oba Jergovićeva romana oslikavaju bolne tragove prošlosti, a u njihovom središtu je ljudska greška (pojedinačna i grupna), pogrešan izbor i manjak hrabrosti da se u određenom trenutku ne zatvaraju oči pred istinom.
Prije nego što je nastao roman "Ruta Tannenbaum" Jergović je namjeravao da napiše stvarnu biografiju Lee Dojč, zagrebačke Jevrejke, koja je uoči Drugog svjetskog rata bila glumačka zvijezda velikog talenata, a u pozorištima je igrala od svoje devete godine. Od te ideje je odustao zbog nedostataka podataka i svjedoka.
Na tragu ove stvarne ličnosti nastao je roman "Ruta Tannenbaum". Radnja "Rute Tannenbaum" zbiva se u Zagrebu, u vrijeme prije i na samom početku Drugog svjetskog rata. Iako lik Rute nije stvarao od poznatih podataka Leine biografije, Jergović je u ovom romanu vješto dočarao vrijeme u kome je stvarna glumica živjela. Tragedija mlade Rute Tannenbaum počinje poslije osnivanja Nezavisne države Hrvatske, kada ona postaje samo jedna obična Jevrejka, a njeni dojučerašnji obožavaoci okreću glavu od nje. Nije "Ruta Tannenbaum" priča samo o mladoj glumici, već i o njenoj okolini, roditeljima - ocu Salomonu i majci Ivki Singer, komšijama Radu i Amaliji Morinj, (koji će prihvatiti ustašku ideologiju), potom i o brojnim umjetnicima, ljekarima i poznatim ljudima toga doba. Razgranatom strukturom romana Jergović je postigao širi pogled na epohu predratnog i ratnog Zagreba, kao i na odnos Hrvata i Jevreja.
Jergović se u ovom romanu dotakao pitanja koje se, nažalost, pokazalo vječito aktuelnim kada je Balkan u pitanju, a to je određivanje onog trenutka kada se u jednom gradu, pa i društvu, ljudi počinju dijeliti na "naše" i "njihove", kao i uočavanje razlika između dojučerašnjih prijatelja i susjeda. Ta podjela je i uvod u ono što kasnije slijedi - genocid i masovno stradanje.
Dva čovjeka iz Bosne, Hasan Hujdur, desetak godina prije rata u bivšoj Jugoslaviji je emigrirao u američku državu Oregon, i Vuko Šalipur, iz novog talasa emigracije, koga su sopstvene nedaće otjerale preko granice, junaci su Jergovićevog romana "Buick Rivera". Iako prostorno daleko od Balkana Jergovićev roman se i te kako bavi "balkanskim poslima", a kroz njegov siže vuče se krvav rep nedavne tragedije.
Hasan Hujdur kao filmski snimatelj sa suprugom Angelinom živi u gradiću Toledo, a Vuko Šalipur, ratni zločinac, preko Bosne i Beograda bježi u Ameriku. Šalipur se lažno predstavlja, krije svoje tragove i uspijeva da se oženi kćerkom bogatog bankara. Vozeći autoputem Hasan Hujdur zaspi za volanom svoje omiljene Buick Rivere i zakucava se u sniježni nanos. Iz suprotnog smjera nailazi Vuko Šalipur i zaustavlja se da mu pomogne. Taj slučajan susret jednog Muslimana i jednog Srbina usred Amerike razviće moćnu priču o ratovima i njihovim posljedicama, kao i o suštinskoj nemogućnosti iskrenih ljudskih odnosa.
Roman "Buick Rivera" nagrađen je Nagradom Matice hrvatske za književnost i umjetnost August Šenoa za 2002. godinu, a po ovom romanu u režiji Gorana Rušinovica iz Hrvatske snima se istoimeni film, koji je trenutno u fazi postprodukcije. Ulogu Hasana Hujdura tumači Slavko Štimac. Film je sniman u SAD i u Bosni.

V.OGNJENOVIĆ

27.09.07 Popboks

Dok se ostatak konkurencije mahom batrga u blatu autoreciklaže, jalovog istoricizma i napadne (post)modernosti, najpoznatiji hrvatsko-bosanski pisac ume da - ispriča priču. U novom romanu to je učinio kroz društvenu hroniku širokog zamaha
Zoran Janković
Ruta Tannenbaum (Rende) pripada izazovnom podžanru društvenog romana. Reč je o delu s gotovo 50-ak bitnih likova (prestolonaslednik, politički prvaci, Miroslav Krleža...), u kojem se plete intimna, introspektivna priča o odrastanju u nevreme.
U ovom ostvarenju 41-godišnji Miljenko Jergović se zaputio na teritoriju koju su pre njega osvojili i umešno opcrtali sa svojim izuzetnostima, recimo, Goran Tribuson (u svom ranijem radu Čuješ li nas, Frido Štern?), David Albahari (Gec i Majer) ili Aleksandar Tišma (Knjiga o Blamu).
Jergović gradi priču oko zaboravljene gradske legende o Leji Deutsch (ovde, zarad dodatne autorske slobode koja mu je bila potrebna za stvaranje šire priče no što je to dopuštala suva faktografija, preimenovane u Ruta Tannenbaum), maloj Jevrejki, zvezdi pozorišnih scena Zagreba uoči početka Pavelićeve krvave vladavine.
Priča o devojčici nezgodnog porekla koja u osvit fašizma nenadano dobija priliku da, zajedno sa svojom porodicom, koliko-toliko iskorači iz nametnute im egzistencije i zlog usuda, samo je polazište za opsežniju priču o naopakoj homogenizaciji nacije i ljudskom prokletstvu uopšte.
Društveni okvir jasno je utisnuo svoj pečat na život zlosrećnih junaka ove knjige a da oni nisu stigli ni da pokušaju da se izbore za mogućnost da uspostave odnos prema tome. Gotovo svi bitni likovi su žrtve kako istorijskih okolnosti, tako i vlastitih samoobmana, samleveni čežnjom za vlastitim alternativnim sudbinama koje su sami istkali.

Tako Rutin otac, isprepadani sitni ćata, provodeći noći po ozloglašenim zagrebačkim bircuzima i sebi dodeljuje novi identitet opasnog prevaranta plemićkog porekla; Rutina majka utočište pronalazi u rezervnom liku pariske dame; komšinica Amalija u lažnom materinstvu, a sama Ruta se, nadmoćna i nemoćna, instinktivno opredeljuje za ulogu przničavog, odbojnog, slavoljubivog derišta.
U profilisanju likova Jergović se odlučuje za možda na prvi pogled nedopadljiv, ali skoro uvek sigurno efektan pristup antropološkog pesimizma, kakav srećemo kod Selina ili Sele, recimo. Time njegovi likovi dobijaju na uverljivosti, ostavljajući snažan utisak gotovo telesnosti na čitaoca.
Ni mali ni veliki ljudi kod Jergovića ne uspevaju da uteknu od prokletstva nedovoljno izoštrenog uvida u nesreću koja im se prikrada, i tu se Jergović još jednom dokazuje kao ne samo vešt, već i pisac nesklon tržišnim kalkulacijama i podilaženju opštem ukusu koji vapi za junacima većim od života. Nečujno, titrajuće prikradanje rata i svih grozota u vezi s njim jedan je od opsesivnih motiva i Jergovićevih prethodnih radova, od Sarajevskog Marlboroa (1994) pa sve dosad.
Samo su ljudi opsednuti poročnim slabostima i strahovima dobri kupci propagande svih totalitarnih uređenja, po kojima sadašnja, trenutna beda garantuje budući progres i kulturu. Nasilje nad nemoćnima, dojučerašnjim komšijama, osigurava mir, a nevine žrtve su zapravo nužne kako bi se postigao apsolut „pravedne“ revolucije i pobeda „pravednog“ rata.
Držeći se te putanje i održavajući equi-distancu prema svima koji se krčkaju u tom istom kotlu, mudro, odvažno i uporno ukazujući na manjkavosti ljudskog duha (pa sve i da je taj duh zaista potpuno apstraktna kategorija), Jergović uspeva u naumu da skrene pažnju na glatku integraciju prošlosti u savremenost. Zagreb u kom se smrt prikrada Jergovićevoj Ruti T. uz malo intervencije može postati današnji Zagreb, a zatim se u trenu geografski preliti i na Beograd, Sarajevo, Berlin, Budimpeštu, Oslo...
Nakon što je prihvaćenost i poštovanje stekao pitkom, intimističkom prozom, mahom pripovetkama s jakim referencama na rock’n’roll izraz i pop-kulturu u širem smislu, a sve to na fonu sumanutih devedesetih, Jergović je potražio i našao novi glas. Već sam taj poduhvat bio bi vredan hvale, a sem toga, on kroz Rutu Tannebaum isporučuje zrelu, sadržajnu i mnogoznakovitu prozu, izvedenu kroz raskošne poteze i brojne, čisto literarne finese.

22.09.07 Politika

Nedoumice povodom dodele nagrade „Meša Selimović" za 2006. Miljenku Jergoviću u Tuzli

POLEMIKE
Kontroverzni roman Miljenka Jergovića, Ruta Tannenbaum, i pre i posle ovogodišnje nagrade „Meša Selimović", koja se u Tuzli dodeljuje za najbolji roman objavljen tokom 2006. u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj, Srbiji i Crnoj Gori, izaziva polemike. Nedavno se na portalu www.knjizevnost.org našao obiman negativan prikaz Dunje Melčić, pisan za nemačkog izdavača. Odmah posle objavljivanja u Hrvatskoj (Durieux), kritičke zamerke romanu uputila je grupa uglednih ljudi (objavljene u nedeljniku „Nacional" 12. 9. 2006).
Zlatko Crnković, urednik i pisac, isticao je Jergovićevo nepoznavanje zagrebačkog govora iz doba koje opisuje (između Prvog i Drugog svetskog rata), kao i pisanje imenice „Jevrej/i" malim slovima.

Dramatičarka Zora Dirnbah ukazivala je na kompozicione manjkavosti romana (nepovezanost niza mnogobrojnih priča), površnu obradu karaktera, „ljutitu predodžbu Zagreba", nemogućnost nalaženja istinskih veza sa Leom Dojč, glumačkim vunderkindom. Istoričarka Andrea Feldman naglašavala je da je u istorijskim romanima nemoguće tražiti istorijsku istinu i dokazivala kako Jergovića istorijski okvir nije ni zanimao, zaključivši: „Njegova vizija Zagreba i Židova na granici je negativnog stereotipa..." Profesorka etike Nadežda Čačinović argumentovala je svoje glavne misli, da to nije antisemitska već mizantropska knjiga. Potom su usledile sve žučnije reakcije samog pisca koje su kulminirale u ovogodišnjem prolećnom intervjuu za nedeljni magazin „BH dani", vređanjem upravo onih ljudi iz Hrvatske koji su kritike i uputili.

„Pokazao kakva smo đubrad”

Dok se gužva u Hrvatskoj završila istupanjem Jergovića iz Hrvatskog društva pisaca, u Bosni su se mogli čitati tekstovi raznorazne vrste, nepotkrepljeni argumentima, i to tekstovi istog kruga ljudi, koje u istoj meri i istim jezikom sam Jergović podržava i brani (N. Rizvanović „Nesavršeno remek-djelo", I. Lovrenović „Lomača za Jergovića")... Dve nedelje pre proglašenja tuzlanskog pobednika magazin „BH dani", iz svoje edicije, najavljuje i uveliko reklamira izlazak iz štampe upravo roman Miljenka Jergovića Ruta Tannenbaum.

Među članovima tuzlanskog žirija našli su se ljudi koji su Jergovićevi (novi) izdavači (S. Mehmedinović) ili onaj kome je Jergović sastavio izabrane pesme (M. Stojić). Obrazloženje nagrade predsednika žirija dr Muhameda Dželilovića bilo je sledeće: „Jergović je napisao nevjerojatno hrabar roman, najljepši u njegovoj neshvatljivo bogatoj produkciji. Zapravo, Miljenko Jergović nam je ovim romanom svima pokazao kakva smo đubrad!" I posle dodeljivanja tuzlanske nagrade u BiH se uporno piše o neknjiževnim elementima i mimoilazi dokazivanje mogućih estetskih činilaca dela.

Izbor finalista takođe može izazvati nedoumice. Osim što se prigovor može uputiti i zbog sistematskog zaobilaženja književnica (ove godine, u širem izboru, ali ne i u finalu, tek dve: Ivana Sajko iz Hrvatske i Vida Ognjenović iz Srbije), kao i zbog odsustva senzibilnosti prema raznovrsnijim temama od istorijskih, ratnih i političkih, većina knjiga nije dobro napisana.

Sama pobednička knjiga ima nekoliko neusaglašenosti. Prvo, mnogi govore, a i sam autor ponovio je isto prilikom dodele nagrade, da je to roman o Ruti i holokaustu. Međutim, to bi izneverilo doslovni tekst jer u njemu ima veoma malo reči o Ruti i holokaustu: Ruti se posvećuje jedva četvrtina romana, a stradanju Jevreja još mnogo manje. Uz to, žiža romana je veoma problematična upravo zbog nesrazmere između prostora predatog naslovnoj junakinji koja nije istovremeno i glavna, ali koju autor iz drugog plana vraća u naslovni fokus i predaje joj ključeve tumačenja. U samom romanu ima previše sporednih priča (oko četrdesetak) koje se odnose na Zagrepčane i Jevreje, a predstavljeni su uglavnom u crnoj boji, bez jačih, suprotstavljenih diskursa. Ukratko, u pitanju je roman sa nepovezanom kompozicijom, nedovoljno motivisanim postupcima junaka, sa gomilanjem velikog broja sporednih priča, stilskim neujednačenostima, konfuznom žižom koja otežava odgovor na pitanje šta je istinski zaplet romana, šta je pisac zapravo hteo da kaže. U romanu ima lepih pripovednih delova, ali, u odnosu na celinu romana, oni ostaju u drugom planu.

Etnonacionalizam i incest

Dalje, nepojmljivo je kako su dva veoma slaba romana uspela da uđu u sam finale: Psi i klaunovi (V. B. Z., Zagreb, Hrvatska) Josipa Mlakića i Sin (Durieux, Zagreb, Hrvatska i OKF, Cetinje, Crna Gora) Andreja Nikolaidisa. (Roman Vide Ognjenović nisam čitala, ali za roman Ivane Sajko Rio bar mogu odgovorno da kažem kako je bolji od knjiga dvojice navedenih finalista.) Mlakić tematizira odlazak grupe nacionalno sve netrpeljivijih ljudi na sarajevski miting uoči izbijanja rata, a Nikolaidis naslovom najavljuje konfliktni odnos sina i roditelja, a većinom govori o anomalijama crnogorskog gradića Ulcinja. No, oba romana površno obrađuju svoju građu. Mlakić je za fokalizera svoje priče izabrao polupismenog i nedozrelog dečaka što je bitno uticalo na trivijalne opise, plošne introspekcije, gomilanje fraza... Nikolaidis najvećim delom svoj roman prebacuje u ruho feljtona te zato ima previše ležernog stila (sa dosta loših, polupismenih rečenica: „Čuvam tu sliku, kao što se u, od krađe, najbolje zaštićenim muzejima čuvaju dragocjene slike”. „Onda mu je slomio jabuku kada se popeo na stablo da krade voće”. i sl.), informativno-popularnih razmatranja aktuelnosti, previše fraza, trivijalnih uopštavanja i besmislica.

Konačno: dva romana koja su mogla zaokupiti veću pažnju žirija jesu Elijahova stolica (Fraktura, Zaprešić, Hrvatska) Igora Štiksa i Komo (Samizdat B 92, Beograd, Srbija) Srđana Valjarevića. Oba romana odlikuje, osim pokazane veštine romaneskne kompozicije i oblikovanja karaktera i atmosfere, izuzetan stil, složena značenja i poruke. Prvi tematizuje odnos etnonacionalizma i incesta, drugi - pokušaj života u izolovanom prostoru i pod specifičnim uslovima, na nekoj drugoj vrsti „čarobnog brega" koji iznova uspavljuje i razbuđuje. Ove knjige na prvi pogled čine se jednostavnim, ali kriju mnoga složena značenja i zato ih treba pažljivo čitati.

Za prvi roman bitno je uočiti da je incest likova u funkciji otkrivanja zla političkog insistiranja na zatvorenosti života među pripadnicima istovrsnih nacija; za drugi roman karakteristično je mešanje lirizovanog ritma ispovesti (ponavljanje veznika „i" ili rečce „baš" stišava patnju subjekta zatvorenog u svoj svet) i dijaloškog pokušaja otkrivanja novog sveta (do apsurda dehumanizovanog iako okuplja svetsku intelektualnu elitu).

Svetlana Tomić

28.07.07 Pobjeda

To je priča o tome kako čovjek drugom čovjeku lako, odviše lako postane nevidljiv. I kako se iz toga rađa svako zlo, i kako je nepodnošljivo lako pristati na to, zatvoriti jedno oko, poslije i drugo", napisao je Teofil Pančić

Izdavačka kuća "Rende" koja objavljuje nove knjige autora iz republika bivše SFRJ, štampala je roman "Ruta Tanenbaum" Miljenka Jergovića, rođenog u Sarajevu, kojeg "svojata" Hrvatska, jer živi u Zagrebu.
"Rende" je do sada objavio dvije Jergovićeve knjige "Mama Leone" i "Bjuik Riviera", tako da je autor "izborio" mjesto kod čitalaca. Jergović (41) je završio studije filozofije i sociologije u Sarajevu, 1988. je objavio prvu zbirku pesama "Opservatorija Varšava", koja mu je donijela dva važna priznanja - Goranovu nagradu i nagradu "Mak Dizdar".
Tokom rata u BiH oglasio se zbirkom priča "Sarajevski marlboro" 1994. godine, koja je postigla međunarodni uspjeh, jer vjerno, ubjedljivo i sa dozom crnog humora opisuje haotičnu svakodnevnicu u zaraćenom gradu. Knjiga je nagrađena hrvatskom nagradom "Ksaver Šandor Đalski" i internacionalnim prizanjem za mir "Erih Marija Remark".
U romanu "Ruta Tanenbaum" čija radnja počinje sredinom 30-tih godina prošlog vijeka u Kraljevini Jugoslaviji, mala Jevrejka postaje zvijezda zagrebačke pozorišne scene, kao domaća Širli Templ.
Prema riječima književnog kritičara Teofila Pančića, u svojoj najkontroverznijoj knjizi Jergović zarezuje duboko u tkivo predratnog Zagreba, slikajući licemjernost i kukavičluk njegovih stanovnika pred najezdom nacizma.
"To nije roman o Zagrebu (ili protiv njega), o Jevrejima, Hrvatima ili ne znam kome. Ne, to je priča o tome kako čovjek drugom čovjeku lako, odviše lako postane nevidljiv. I kako se iz toga rađa svako zlo, i kako je nepodnošljivo lako pristati na to, zatvoriti jedno oko, poslije i drugo", napisao je Pančić.
Prema njegovom navodu, o tom ciljanom sljepilu je riječ u romanu.
Autor Jergović je za to djelo rekao da "nije bio nježan ni prema svojim likovima, ni prema čitaocima", dodavši da priču o holokaustu "ne treba pisati s utjehom na kraju, jer i ta utjeha može biti samo utočište za nečistu savjest"
"Ne volim kada se pomoću literature ljude oslobađaju one famozne kolektivne odgovornosti, jer oni tada postaju - kolektivno neodgovorni. Naravno da ne volim da se kačim s drugima, ali imam poštovanja prema vlastitoj imaginaciji, pa se trudim da je ne zloupotrebljavam i ne pokušavam imaginirati", objasnio je Jergović, koji ističe da su likovi izmišljeni, ali da mjesto i vrijeme nisu.
Kritičarka zagrebačkog "Jutarnjeg lista" Jagna Pogačnik je ukazala da je "Ruta Tanenbaum" najpolemičnija, pa i najprovokativnija od svih Jergovićevih dosadašnjih "velikih" priča.
"Ona je očarala Zagreb, koji ju je vrlo brzo zaboravio, iz straha, iz kukavičluka, svejedno, baš kao što je na kraju krajeva svejedno da li je to bio baš Zagreb. Naime, Jergović, čak i kad provocira, pisac je univerzalnih priča koje jesu posljedica određenog mjesta i vremena, ali funkcionišu i izvan njih i u tome je njihova i njegova veličina", ocjena je Pogačnikove.

M.M.

21.07.07 Blic

U izdanju „Rendea“ nedavno se pojavila „Ruta Tanenbaum“, nova knjiga Miljenka Jergovića, najpopularnijeg bosanskog autora.

„Ruta Tanenbaum“ govori o maloj Jevrejki koja je tridesetih godina u Kraljevini Jugoslaviji bila zvezda zagrebačke pozorišne scene, domaća Širli Templ, da bi kasnije bila pogubljena u holokaustu. Protiv Jergovića proletos se podigla hajka hrvatskih državnih medija pod optužbom da je to roman protiv Zagreba ili protiv Hrvata. Kao bilo, kritike su veoma pohvalne. Po njima, Jergović u svojoj dosad najpolemičnijoj i najprovokativnijoj knjizi slika licemerje i kukavičluk predratnog Zagreba, ali kao i ranije kod ovog pisca, to je istovremeno i priča o rađanju zla. „U toj priči me uvek fasciniralo pitanje - kako je mogla biti tolika zvezda, na takav način obožavana, a da je sutradan već rasno nečista, već je Židovka i već strada u holokaustu?“, kaže Jergović, dodajući da se on, za razliku od Uelbeka, s kojim su ga zbog ove knjige poredili, obračunava sa pojedincima, a ne sa kolektivima.

T.M.S.


B92
20.07.2007.

Ruta Tannenbaum - Miljenko Jergović

Kraljevina Jugoslavija, 1930-te. Mala Jevrejka postaje zvezda zagrebačke pozorišne scene, domaća Širli Templ.
U svojoj najkontroverznijoj knjizi Jergović zarezuje duboko u tkivo predratnog Zagreba, slikajući licemernost i kukavičluk njegovih stanovnika pred najezdom nacizma. Vreme i mesto nisu izmišljeni.

"E, to je priča o Ruti Tannenbaum: nije to roman "o Zagrebu" (ili "protiv" njega), o Jevrejima, Hrvatima ili ne-znam-kome. Ne, to je priča o tome kako čovek drugom čoveku lako, odviše lako postane nevidljiv. I kako se iz toga rađa svako zlo. I kako je nepodnošljivo lako pristati na to, zatvoriti jedno oko, posle i drugo... O tom se ciljanom slepilu radi u Ruti Tannenbaum: Zagreb je bio zahvalna pozornica jednog košmarnog sveta, ali ne brinite, taj je košmar odavno na svetskoj turneji."

Teofil Pančić, Vreme

"Jergovic je, dakle, napisao još jedan roman »velike« teme kakvima je inače sklon, a njegova priča o nesretnoj sudbini Rute Tannenbaum svakako je najpolemičnija, pa i najprovokativnija od svih njegovih dosadašnjih »velikih« priča. (...) Jergovića zanima tragična sudbina, kao i obiteljski i socijalni background, djevojčice i djevojke koja je svojim talentom opčarala Zagreb, ali ju je on vrlo brzo zaboravio, iz straha, iz kukavičluka, svejedno, baš kao što je na kraju krajeva svejedno da li je to bio baš Zagreb. Naime, Jergović, čak i kad pomalo provocira, što je ovdje vjerojatno barem malkice točno, pisac je univerzalnih priča koje jesu posljedica određenog mjesta i vremena, ali funkcioniraju i izvan njih i u tome je njihova i njegova veličina."
Jagna Pogačnik, Jutarnji list

Od istog autora u izdanju izdavačke kuće Rende su objavljeni naslovi "Mama Leone" i "Buick Rivera"

21.06.07 Vreme

Svojom je najnovijom knjigom przničavi bosanski dotepenec zaratio s "pola Zagreba"

Moni, dobri Moni, kojemu Bog ne dade pameti ni koliko je šafrana u sirotinjskoj kaši, na haustoru se, pred znatiželjnim pogledima susjeda koji su virili kroz špijunke, izgrlio i izljubio s Ivkom i Rutom, a onda je ustašu, koji se nije sabrao od šoka, potapšao po ramenu i viknuo:

- Pusti žene, idemo mi svojim muškim poslom!

Malo zatim, s ulice se začula pjesma: Zagreb, Zagreb, kak taubek beli naš, svaki moj hercšmerc ti jedini najbolje znaš...

Ima tako nekih pisaca zaguljenoga karaktera, koji lepo ne umeju sedeti s mirom, neprestance iznova varirati ono što ih je jednom proslavilo, a u međuvremenu strateški špancirati čaršijom i povazdan dobardanisati na sve četiri strane. One koji takve socijalne veštine znaju i rado upražnjavaju, dobre će stare gospodže gradske gledati raspekmeženo i hvaliti njihove manire, skromnost i ostale vrline zetovskog žanra. Na one, pak, koji to ne znaju ili neće, gledaće se kao na (o)besne pse. Miljenko je Jergović kanda jedan od tih, nezahvalnih i neuljudnih, i to s vremenom postaje sve teže podnošljivo. Svojom je najnovijom knjigom, recimo, ovaj przničavi bosanski dotepenac zaratio s "pola Zagreba", iako u njoj nema ama baš ničega što bi se neposredno ticalo bilo kog živog stanovnika grada između Sljemena i Turopolja. Ili možda ipak ima, samo to, moguće, ni sam pisac nije slutio dok mu se to nije kazalo?

U čemu je, dakle, "problem" s novim romanom Miljenka Jergovića Ruta Tannenbaum (hrvatsko izdanje: Durieux, Zagreb 2006; srpsko izdanje: Rende, Beograd 2007), u čemu je piščev greh zbog kojeg bi deo, ne toliko zagrebačke koliko zagrepčanske (pri)kulturne javnosti rado predao pisca izglednelim lavovima, samo da se taj umilni običaj nije poslednjih milenijuma pomalo izgubio? U lošem čitanju, a bogme i u lošoj savesti. Gadna kombinacija, ne samo u Zagrebu, ne samo u Hrvatskoj. No, najpre da vidimo "o čemu se tu radi".

PILEĆA JUHICA: Najnoviji Jergovićev roman smešten je u "međuratni" Zagreb, od godine 1920. u kojoj se agramerski birgeraj polako, ali bez mnogo krzmanja priklanja novoj državi, poretku i "opančarskoj kraljevini", preko svih turbulencija dvadesetih i tridesetih u jednoj dosta nesolidno sklepanoj državnoj tvorevini, do predratnog zasumračenja i, konačno, nastanka kanibalskog i varvarskog ustaškog poretka. A kroz sve će te mene naše dobro građanstvo proglavinjati poslušno i smerno, aplaudirajući kome treba, huleći na koga je preporučljivo, zaboravljajući i samo postojanje onih koji su proglašeni nepostojećim. I nadasve Gledajući Svoja Posla, brinući se samo za svoje sledovanje "pileće juhice".

Ruta Tannenbaum – i roman i naslovni lik – jeste književna fikcija, ali ima više nego nedvosmislen uzor iliti model u istorijskoj stvarnosti: sudbinu Lee Deutsch, jevrejske zagrebačke devojčice koja je tridesetih godina bila velika pozorišna zvezda, da bi dolaskom NDH preko noći bila pretvorena u samo još jednu "rasno nedostojnu" Jevrejčicu, srušena u blato, u anonimnost i podređenost, u socijalno a potom i biološko poništenje. Odatle nije bilo povratka: jedina "perspektiva" bio je stočni vagon, a pravac – konclager. Lea Deutsch se, poput miliona drugih, nikada nije vratila odande. S tim da je ona bila odviše poznata da bi za nju bilo ko mogao reći da "nije znao" da je naprasno nekuda nestala: bilo bi to kao da, recimo, kažete da niste primetili nestanak jednog tornja katedrale... Mnogo godina kasnije, "u većinskom Zagrebu ništa se ne zove imenom Lee Deutsch", zapisaće Jergović u Appendixu romana. Verovatno su takve reči nekoga silno zasvrbele, pa se sada javno češe na polemičkoj bazi. Dešava se to, poznato nam je i na ovim stranama. S tom razlikom što ovde još nema pandana Ruti Tannenbaum, a nije da se ne bi imalo šta pisati, nije da nisu bila inspirativna ona vremena dok su ljudi visili sa bandera na Terazijama, a koji metar dalje srećniji od njih ležerno ispijali pivo. A ona dvojica veseljaka, od kojih se jedan zvao Gec, a drugi Majer, ili možda obrnuto, mirno i neometano od lokalnog stanovništva, vozikala svoj kamion s gasom ustaljenom maršrutom.

KILOMETRAŽA: Ruta, međutim, nije Lea: Jergović nije naprosto "preobukao" jednu stvarnu sudbinu u književni lik; jedino što je njima dvama zajedničko jeste njihovo jevrejstvo, njihova slava i njihov kraj. Sve ostalo je romansijerska imaginacija, a ona u Ruti Tannenbaum radi izvanredno. Vešto slikajući svojevrsnu "društvenu fresku", sa bezbroj gotovo besprekorno ukomponovanih detalja koji oslikavaju (zlo)duh vremena – dobro, i s ponekom sitnijom faktografskom greškom, koja ne narušava ama baš ništa bitno u romanu, ali služi ogovaračima kao zgodna koska za glodanje – Jergović se fokusira na sudbine jevrejske familije Tannenbaum-Singer, i susedske katoličke working-class obitelji Morinj, izvanredno vajajući galeriju likova, i muških i ženskih, koji nastanjuju ovaj roman kao punokrvni likovi, a ne portparoli piščevih ideja, ili čega već. U tom su smislu Rutin otac Salamon Moni Tannenbaum, nesrećnik koji bi da nekako utekne iz svoje jevrejske kože, pa koliko god to koštalo i njega i druge, i Rutin deda Abraham Singer, onaj koji jedini na vreme naslućuje dolazeću katastrofu, i umire ne uspevajući da makar svoje najbliže izbavi od nje, svakako među najupečatljivijim likovima celokupne jergovićiane. Poneko bi prigovorio da su oni čak odviše uspeli, tj. da su snažni muški likovi nekako "istisnuli" Rutu T. iz sopstvenog romana, ali tu je "kilometraža" pogrešan kriterijum: Ruta Tannenbaum centralni je lik ovog romana zato što je njena sudbina paradigma, a ne zato što ona, dramatičarski rečeno, (treba da) "ima najviše replika".

Ima čak ocena da je Ruta Tannenbaum "mizantropski roman", da u njoj "nema pozitivnog lika". Radi se o nečemu drugome: pisac je sebi očigledno postavio zadatak – i položio sa odlikom – da i žrtve prikaže kao obične ljude, Jedne Od Nas; u vreme svoje slave, Ruta je nepodnošljivo ohola mala gadura, a njeni se roditelji uglavnom ponašaju kao skorojevići koji su naglo "digli nos". Zašto da ne: u takvim se okolnostima većina ljudi baš tako ponaša! Nisu anđeli terani u konclagere, nego ljudi. U tome i jeste cela stvar: Tannenbaumovi su ljudi. Ništa manje ili više od toga. Baš kao i njihov komšija Radoslav Morinj, železničar koji će završiti u ustašama a da ni sam ne ume razjasniti kako je, mic po mic, otklizao ka Zlu u kojem će se utopiti, okupan nedužnom ljudskom krvlju do lakata. Iako je pre toga, bez ikakve ironije, bio dobar čovek.

E, to je priča o Ruti Tannenbaum: nije to roman "o Zagrebu" (ili "protiv" njega), o Jevrejima, Hrvatima ili ne-znam-kome. Ne, to je priča o tome kako čovek drugom čoveku lako, odviše lako postane nevidljiv. I kako se iz toga rađa svako zlo. I kako je nepodnošljivo lako pristati na to, zatvoriti jedno oko, posle i drugo... O tom se ciljanom slepilu radi u Ruti Tannenbaum: Zagreb je bio zahvalna pozornica jednog košmarnog sveta, ali ne brinite, taj je košmar odavno na svetskoj turneji.

Teofil Pančić