25.09.11 Blic
Zar opet Fuko!?
QT časopis 5-6 (Mišel Fuko i analitika moći)
Količina i kavkoća ideja kojima nas je Fuko zasuo, ostavljajući nas, posle smrti u 58. Godini života, da se sa njima borimo kako znamo i umemo, ostavština su sa kojoj se svako ko drži do sebe u filozofiji mora suočiti
U jednom od skorašnjih svojih tekstova, Slavoj Žižek je, ponešto nervozno, ustvrdio da je postalo zamorno ponavljati fukoovski uvid o uzajamnoj uslovljenosti znanja i moći. Taj motiv on, naprosto, smatra odrađenim i valjda istrošenim. Dodamo li tome da se, s vremena na vreme, začuje gunđanje kako je Fukoa previše (“šta, opet Fuko!?”) - na srpski jezik, recimo, prevedene su gotovo sve Fukoove knjige i sasvim zavidan broj njegovih tekstova i intervjua - razborito je pomisliti da je ovde reč o svojevrsnoj modi koja, doduše, ne pogađa samo srpski teorijski prostor, već uspešno buja gotovo po čitavom filozofskom svetu. Izvesnu smutnju, doduše, u taj odmak od “sveprisutnog” Fukoa mogla bi da unese konstatacija kako moda “Fuko” traje, bez prekida, više od pedesetak godina, ali, ipak, “zar opet Fuko!?”.
Umesto “moda Fuko”, međutim, primerenijim se čini izraz “fenomen Fuko”, jer moda pretpostavlja izvesno usvajanje modela - na šta reaguje Žižek smatrajući da se fukoovski model malo pohabao - dok je fenomen i dalje ne sasvim dohvatljiv, on stoji nama nasuprot kao čvrsta struktura, ili kao fatamorgana, ali je tu, ima ga, pokreće nas, deluje na nas čak i ako ga smatramo neprijateljskim, ili ne sasvim razumljivim. Drugim rečima, količina i kakvoća ideja kojima nas je Fuko zasuo, ostavljajući nas, posle smrti u 58. godini života, da se sa njima borimo kako znamo i umemo, ostavština su sa kojom se svako ko držu do sebe u filozofiji mora suočiti, makar i po malo nadrndano, kako to radi Žižek. Problem moći, recimo, koji je Fuko oživeo sa neuporedivom silinom, ne samo da nije tema istrošena, nego se čini da je, hoćemo li išta da razumemo od onoga što nam se danas događa - pomenimo samo svrgavanje pukovnika Gadafija i prašinu koja se uskovitla oko gej parade u Beogradu - jednostavno nužno vratiti se fukoovskoj analitici moći. Treća sveska časopisa QT (br 5-6), svojevrsni zbornik radova o Fukou, ojačan sa četiri neprevedena razgovora sa filozofom, posvećena je upravo analitici moći.
Da redakcija QT jako dobro zna šta radi, potvrđuje upravo naslov zbornika “Mišel Fuko i analitika moći”. Jer, ako je nešto izloženo najdubljem nerazumevanju u Fukoovoj filozofiji, onda je to upravo problem moći, onaj problem koji, u sprezi sa problemom znanja, Žižek olako otprema u ropotarnicu istorije. Da je umesto reči “analitika” upotrebljena druga reč koja se mnogo češće i mnogo pogrešnije vezuje za Fukoa - “analiza” (analiza moći) - stvar bi u startu bila sumnjiva ne samo zbog toga što je sam Fuko upozoravao da se on ne bavi nikakvom analizom moći, nikakvom teorijom moći, čak ne ni Moći (u jednini, veliko slovo „M“) (autoru se ne mora verovati, on je tek jedan od mogućih tumača svoga dela), već pre svega zbog toga što bi rđav naslov značio da su promašene osnovne niti vodilje Fukoove filozofije: ne analiza, ne teorija, ne sistem, već genealogija, praksa, rasutost. (Da je, svojevremeno, Habermas to bio razumeo, susret te dve velike figure ne bi se, verovatno, završio Habermasovom zbunjenošću i Fukoovim prezrivim ćutanjem.) Izraz “analitika” vešto upućuje na teorijsku obradu problema, ali ne zatvara se u ogradu analize (teorije) koja unapred obavezuje na način koji nije svojstven Fukou.
O Fukou pišu autorke i autori koji su i sami institucije za sebe: Umberto Eko, Žil Delez, Pol Ven, Sara Mils, dok se u izboru intervjua nalaze i čuveni razgovori “Odnosi moći prožimaju telo” koji je sa Fukoom vodila Liset Finas “Ispovest puti” sa grupom teoretičara. Temat je podeljen na nekoliko celina: “Uvod u Fukoa”, “Politike identiteta”, “Fuko i pozna antika”, dok je deo “Biografeme”, sa tekstovima Roberta Naja, Pola Vena i Didijea Eribona o Fukoovoj seksualnosti i njegovoj smrti, upečatljivo svedočanstvo o tome kakav je Fuko bio čovek (isti kao i filozof, uostalom: strastven, žestok, posvećen, u jednom složenijem smislu veran, hraban), na koji se način suočavao sa svojom seksualnom orijentacijom, sa bolešću i, najzad, sa smrću.
Ima li nečeg novog u ovim tekstovima, da li saznajemo nešto bitno novo u odnosu na ono što smo do sada znali? Svakako. Kada majstori govore o veliko majstoru, kada se sa njim slažu ili ne slažu - tekstovi Eka i Deleza ekvilibriraju između divljenja i kritike - novi momenti se otvaraju (čini se) sami. Eko, recimo, ubedljivo i inteligentno (!) promašuje Fukoa, dok Delez, neprestano mu se suprotstavljajući, ispisuje sopstvenu analitiku moći. U svakom od svoji likova - a upravo su nas Delez i Fuko poučili da je moć uvek mnoštvena, da se uvek izgovara u množini, da je ona odnos, a ne monolit, da poseduje i ubedljivo zanemarenu pozitivnu stranu - bilo da je reč o javnoj (političkoj) moći, ili privatnoj moći (vladanje sobom), bilo da je reč o seksu, znanju, govoru, istoriji, telu ili duši - moć nam nešto govori i iznova nas iskušava. Analitika moći način je na koji učimo govore moći, bivajući svesni da nismo, nikada, čak i kada verujemo da smo moć zaobišli ili je ostavili za sobom, čak i kada verujemo da je samo analiziramo - izvan odnosa moći.
Ivan Milenković