Beogradski slikar i pisac Momo Kapor (Sarajevo, 8. april 1937 – Beograd, 3. mart 2010) došao je sa devet godina iz Sarajeva, gde je rođen, u Beograd, postavši jedan od protagonista beogradske pripovedačke škole.
Po obrazovanju akademski slikar, završio je beogradsku Likovnu akademiju u klasi profesora Nedeljka Gvozdenovića; u književni život glavnog grada ušao je početkom šezdesetih prošlog veka i od tada je objavio više od pedeset knjiga i romana. Provincijalac, Foliranti, Una, Zelena čoja Montenegra, Dosije Šlomović, Konte, Magija Beograda, Putopis kroz biografiju, Od istog pisca, Uspomene jednog crtača, i mnoge druge bile su na bestseler listama, a neke od njih su na njima još uvek.
Prevođen je na mnoge svetske jezike. Od ostalih beogradskih pisaca razlikuje se i po tome što je sam ilustrovao svoje knjige, negujući poseban lirski crtački stil. Bio je dugogodišnji novinar-kolumnista vodećih beogradskih listova. Njegov opus upotpunjuje dvadesetak izvedenih radio, TV i pozorišnih drama kao i nekoliko filmskih scenarija. Po njegovim knjigama snimljeno je nekoliko igranih filmova, a i sam je bio scenarista mnogih filmskih i televizijskih projekata. Svoje slike je izlagao retko, nekoliko puta u Njujorku, Bostonu i Karakasu, u Ženevi, Frankfurtu, Briselu, Parizu, Udinama, Zagrebu, Beogradu, Novom Sadu, Zrenjaninu i na Mećavniku.
Bio je redovni član Akademije nauka i umjetnosti Republike Srpske.
25.12.07
Strah od skrivene kamere
Momo Kapor
Nositi priče u Hercegovinu, isto je kao da nosiš pirinač u Kinu. U toj zemlji svaki pastir je bolji pripovedač od mene.
Momo Kapor (1937), autor kultnih knjiga: „Beleške jedne Ane”, „Una”, „Provincijalac”, „Zelena čoja Montenegra”, „Od sedam do tri”, „Knjiga žalbi”, „Poslednji let za Sarajevo”, „Lep dan za umiranje”, ovogodišnji je dobitnik nagrade Srpske književne zadruge za životno delo. Ovo ugledno priznanje, ustanovljeno o stogodišnjici SKZ 1992. godine, dobili su, do sada, Desanka Maksimović, Vojislav Đurić, Radovan Samardžić, Branko V. Radičević, Milorad Ekmečić, Miodrag B. Protić, Stevan Raičković, Milorad Đurić, Branimir Živojinović i Miodrag Pavlović.
U našoj najstarijoj i najuglednijoj izdavačkoj kući, Kapor je objavio zbirku „Najbolje godine i druge priče” (1977) i roman „Ivana” (2001). U stotom, jubilarnom Kolu, u poznatim sivoplavim koricama, biće objavljena njegova nova knjiga „Ispovesti”, koja počinje rečenicom: „Sa takvim očima, pre rata, nisu puštali u poštene kuće...”
Nagrada za životno delo je veliko priznanje, ali i prilika za svođenje računa. Da li ste zadovoljni sa onim što ste do sada učinili?
Nisam. Čini mi se da su ovo, do sada, bile samo stilske vežbe, priprema za početak nečeg velikog. A kada primam neku nagradu, a to se događa retko, strah me je da nije u pitanju skrivena kamera.
Vaš novi rukopis „Ispovesti” pojaviće se u Kolu SKZ. Da li je to roman koji će, konačno, dobiti NIN-ovu nagradu?
Nikada u životu nisam poslao svoje knjige NIN-ovom žiriju za roman godine. To čine moji izdavači. Kao što je poznato, NIN-ova nagrada omogućava dodatni tiraž knjiga, tj. drugo izdanje. Moje knjige već imaju po desetak izdanja, pa im to nije potrebno. Ustvari, kad zrelo razmislim, verovatno nisam dobar pisac.
Podjednako ste uspešni i kao slikar i kao pisac. Šta Vam donosi više radosti: slikanje ili pisanje?
Slikanje, jer je u većoj meri zanat. Čovek mora da zna da nategne platno, da ga preparira, mora da poznaje crtež, boje, formu... Pisac može da bude bilo ko. Svako, naime, ima u sebi po jedan odličan roman o svom životu. Hemingvej je govorio da pisac počinje od drugog romana. Kod nas je prvi roman uvek o detinjstvu u provinciji. I on je obično dobar, a drugi o tome kako je uspeh pokvario pisca i kako nema o čemu da piše. Da sam bio pametniji, nikada ne bih ništa napisao, samo bih slikao. Slikari žive dugo. Beta Vukanović, na primer, živela je 101. godinu. Kada je napunila stotu, Zuko Džumhur i ja smo otišli da joj čestitamo rođendan u njenom ateljeu. Zuko joj je odneo jednu ružu. Beta je rekla, na lošem srpskom, jer je bila Nemica: „Zuka, vi ste fini gospodin! Ja sam u svoj šifot upoznala dva veliki gospodin: kralj Milan Obrenović i gospodin Tito. No, ja mislim da je kralj Milan Obrenović, ipak, bio veći gospodin. On nikada ne bi ukrao ulicu od gospodin Tito”.
Rodonačelnik ste „džins proze”. Ko su danas Vaši najbolji učenici?
Na moju, a i na njihovu sreću, nemam učenike.
Književna kritika, sve do nedavno, nije blagonaklono gledala na ono što radite. Da li ste tome i sami doprineli proglašavajući sebe za „lakog pisca”?
Sigurno. Ali, postoji i netrpeljivost kod kritičara koji su, obično, bili most između pisca i publike, a ja sam zaobišao taj most i pronašao sam svoj put do nje. Optuživali su me da se udvaram publici. Pa šta kog đavola rade svi umetnici, nego se udvaraju publici od koje žive. Oni najuzvišeniji duhovi, koji preziru publiku, verovatno drže svoje knjige, svoje rukopise u fiokama, pa tako nikada nećemo imati sreću da ih upoznamo. Šta je, u stvari, umetnost, nego večito traženje neuzvraćene ljubavi.
Niko bolje od Vas ne ume da opiše obične situacije iz života malih ljudi. Da li taj dar – za duhovito i zanimljivo pričanje – dugujete svom hercegovačkom poreklu, gde su svi usmeni pisci?
Kada sam dobio nagradu „Vladimir Ćorović” u Bileći i postao počasni građanin tog grada, rekao sam da je nositi priče u Hercegovinu, isto kao da nosiš pirinač u Kinu. U toj zemlji svaki pastir je bolji pripovedač od mene, a postoji i posebna vrsta ljudi koje Jefto Dedijer, u svojoj knjizi „Hercegovina”, zove pričalima.
Živimo u vremenu tranzicije. Dolaze neki novi ljudi, novi običaji, a nestaju stare kafane i onaj poznati sarajevski, dubrovački i beogradski duh?
Protiv sam nostalgičara. Nostalgija nije čežnja za vremenom koje je iščezlo, već za sopstvenom mladošću. Reči „volim te”, kada ih danas izgovori osamnaestogodišnjak, zvuče kao da su tek pronađene, prvi put izgovorene na planeti. Svako vreme ima svoje kafane, a i svoje lekare koji vam zabranjuju piće.
Politikom se nikada niste bavili, ali ste uvek jasno i glasno govorili šta mislite. Kako objašnjavate toliki pritisak međunarodne zajednice na Srbiju?
Ma šta mislili mondijalisti o tome, izgleda da smo, ipak, izuzetan narod. Ne, nebeski, jer ćemo nebo ostaviti avionskim kompanijama. Ali ja, ustvari, kao pisac gledam, odnekud, iz vremena: pet stotina godina smo živeli pod turskom vlašću, pa smo ipak sačuvali narodne pesme, priče, identitet, predanja, manastire, freske, boju očiju. Pedeset godina za naš život je mnogo, ali za istoriju nije ništa. Nadživećemo i teror ovih poludivljih plemena, sa najvećim brojem doktora nauka po kvadratnom kilometru na svetu. Jedino me je strah da ponovo ne iskopaju oči, koje su već iskopali, Simonidi.
Zoran Radisavljević
10.02.07
Zadnja pošta Srbija
Momo Kapor
"PISATI danas putopise - kakve li besmislice!"
To je prva rečenica nove knjige priča Mome Kapora sa naslovom "Putopis kroz biografiju", u izdanju "Knjige komerc".
Nastajala je veoma dugo, kaže Kapor za "Novosti", sigurno dvadesetak godina. Neki tekstovi u njoj štampani su pre petnaestak, dvadeseset godina, a neki napisani gotovo prekjuče.
Uz opasku da je svaka stjuadresa videla više sveta od lutajućeg Holanđanina, bila u Australiji, Kanadi, Americi, na novom Zelandu, po Irskoj i po mnogim morima, Kapor nas uvodi u temu:
- Pokušao sam da opišem mesta na kojima sam bio u životu, šta su ona za mene značila i šta mi se dogodilo pritom. To je jedna nova vrsta putopisa koja je mnogo bliža pričama nego pravom putopisu.
Kako teče proputovanje kroz sopstvenu biografiju?
- Opisane su mnoge stvari, od autostopiranja u vreme kada je to bila nepoznata disciplina kod nas, znači putovanje drumom sa uzdignutim palcem, sa mojim prijateljem Borom Draškovićem, pa do putovanja i boravaka po Njujorku, priča iz Grinič Vilidža, sve do povratka Srbiji, priče na kraju knjige, koja se zove "Zadnja pošta Srbija" i u kojoj su opisani razlozi zbog kojih živim ovde gde živim.
Šta povezuje sve te utiske?
- Kroz priče se provlači jedna nit, to je radoznalost provincijalca, jer samo provincijalac sa svojom glađu za velikim svetom može da se otisne i da oseti svet u kom se nalazi, da shvati da je taj svet bio mnogo lepši dok ga je samo zamišljao. Zbog toga mi je najviše žao današnje generacije dvadesetpetogodišnjaka, generacije bez pasoša koja nije stigla da putuje jer ih je rat zahvatio još kao decu.
Govorili ste već o tome kao o hendikepu.
- Oni su zaista hendikepirani na jedan način, ali na drugi i nisu, jer je kod njih razvijena strašna radoznalost, potpomognuta internetom i televizijom i znanjem engleskog, što nije bio naš slučaj. Ta radoznalost kada jedanput katapultira u svet, kao proizvod imaće to da će oni taj svet da pojedu za doručak, levom rukom.
Na šta tačno mislite?
- Hoću da kažem da se niko od Parižana nije popeo na Ajfelovu kulu, da najveći broj nikada nije bio u Luvru. Mi provincijalci smo hrlili na oba ta mesta čim bismo došli u Pariz. U Beogradu je malo ljudi bilo u Narodnom muzeju gde ima zbirka francuskog slikarstva, fantastična, ali svi oni koji dođu iz Valjeva ili Paraćina idu pravo u muzej. Tu je razlika između blaziranosti ljudi iz tog, takozvanog, velikog sveta i svetskih metropola i nas provincijalaca koji stižemo sa ruba tog sveta, gladni svega i svačega. O tome je knjiga i napisana.
NAŠA BLISKOST
PUTOVATI za mene ne znači skupljati bizarnosti i čudne stvari. To za mene znači pokušaj da se osvetli dom u kome živim i zemlja u kojoj se nalazim da se osvetle njene vrednosti koje se mogu osetiti tek onda kada smo izvan njih, veoma daleko. Da se oseti naša bliskost koja nekada može da nervira, ali koja je blagoslovena i koje nema nigde na svetu - kaže Kapor.
B. ĐORĐEVIĆ