01.09.07
Živim u zemlji koju sam izabrao
Bora Ćosić
Izabrao sam Njemačku kojom sam fasciniran. Ta, po spoljašnjosti prelijepa i po pameti ljudi koje je iznjedrila ogromna zemlja, zemlja veličanstvenog jezika, tradicije i filozofskog nastrojenja, meni je dovoljna
Mnogo toga napisao je Bora Ćosić nakon čuvenog romana "Uloga moje porodice u svjetskoj revoluciji". Između ostalog i "Tutore", te manifestni "Dnevnika apatrida" i knjige eseja "Dobra vladavina i psihopatologija njenog svakodnjevlja", "Vidljivi i nevidljivi svjet", "Carinska deklaracija"... Ali, usred tog raskošnog mnoštva kvalitetnih tekstova taj kultni roman u kojem ironijskim diskursom razara sve ideološke obrasce jugolovenskog realsocijalizma ostao je njegov amblem. Početkom devedesetih, kako kaže, prvenstveno iz duhovnih razloga, Ćosić se spakovao se i otišao u egzil. Uz Danila Kiša, smatraju ga najdosljednijim apartridom slovenske literature. Danas živi u Berlinu. Beskrajno čist po pitanju svakog nacionalizma i kao takav poželjan na mnogim adresama, posljednjih godina, sve češće boravi na Balkanu. Budva je trenutno njegova omiljena južnoevropska destinacija. Za Kulturu i Društvo govori o domovini i piscima čuvarima jezika.
Ima u predgovoru, davnog, Nolitovog izdanja romana "Uloga moje porodice u svjetskoj revoluciji" jedna Bobaventurina rečenica koja glasi: Pa što do vraga, osim ismijavanja zaslužuje ova Zemlja, zajedno sa svojim osjećajnim pratiocem Mjesecom. Što Vam kaže iskustvo formirano poslije romana koji je obilježio Vaš opus. Da li je zaista ismijevanje sve što zaslužuje ova planeta?
- Ismijavati treba sa oprezom.Ismijavati se mogu samo velike stvari i oni koji bi se htjeli igrati sa temama kojima nijesu dorasli.Tu negdje ima simbolički smisao ima ta Bonaventurina rečenica, koje se u ovom času jedva sjećam Ne zaslužuje planeta Zemlja ismijavanje. Zemlja kao takva je apstraktan pojam. Ne zna tlo čije je. Ovaj kamenjar je kamenjar ovoga područja, ali da je crnogorski, on o tom nema pojma. Zemlja je čista. Čemu je ismijavati? Države takođe ne bi trebalo ismijavati. Ismijavanje zaslužuju postupci određenih ljudi. Ismijavati treba ljude koji loše vode svoje države. Sitne ljude, sitne postupke ne vrijedi ismijavati. Prema sitnim glupostima trebali bi biti benevolentni. Prema velikim glupostima ljudi koji pretenduju biti veliki moramo biti nemilosrdni.
Mnogo puta ste odgovarali na pitanje: Kako se osjećate kao pisac bez domovine? Nije li Vam zamorno postalo da odgovarate na takva pitanja, jer, na kraju, zašto bi jedan pisac i trebao imati samo jednu domovinu?
- Rado bih potpisao to što ste kazali. Stvarno, zašto bih je i trebao imati. Ta pitanja uporno mi postavljaju valjda zbog toga što postoji mnogo ljudi koji su time opterećeni. Domovina je, kada su pisci u pitanju, prijeko potrebna samo ne sasvim zrelim ljudima.To je kao kada dijete pokušava da sakrije glavu u materinom krilu, bez svijesti da toj majci to i ne mora da bude presudno važno, jer je, recimo u tom trenutku nervozna. Kada je neko sazreo majka mu je draga osoba i tu vrsta bliskosti i zaštite nije mu nužno potrebna. Kada smo već kod ovih metafora moram reći da je mati važna zbog jedne, za pisca, presudne stvari, zbog jezika. Mater, domovina, važna je zbog jezika, a ne zbog toga što ja u njoj vidim nekoga ko će da me odbrani.
Iz vaše domovine otišli ste i zbog potrebe da sačuvate svoj jezik...
- Otišao sam sasvim dobrovoljno, bez ikakvog pritiska, niko me nije gonio, niko me nije gađao fotoaparatima, prosto mi je bilo muka da ostanem u onoj atmosferi u kojoj je zemlja bila početkom devedesetih. Ja govorim zabranjeni jezik. Srpsko-hrvatski ili hrvatsko-srpski, tako nešto danas nigdje ne postoji. Srbija i Hrvatska isključile su mogućnost postojanja tog jezika a ja pišem nekakvom mješavinom koja je najvećim dijelom srpska, ali nije sasvim srpska, jer u njoj ima mnogo hrvatskih riječi koje su moji sinoimi i čijom upotrebom pojačavam značenja svojih tekstova. Nijesam samo spašavao vlastiti govor, spasavao sam i svoj jezik. Na neki način, ja sam čuvar zabranjenog jezika. I nijesam sam. Osim mene na tom jeziku piše nekoliko značajnih autora koji su otišli sa Balkana. Nijesmo mi spasavani. Zapravo je spašen jezik.
Idejna poenta mnogih Vaših tekstova pisanih do vašeg odlaska sa Balkana da se formulisati na slijedeći način: Gradovi uvijek uspijevaju odoljeti varvarima. Mislite li tako i danas?
- Mislim da im ne uspijeva. Ta divna Budva u kojoj sada živim, na koljenima je pred varvarima, domaćim i gostujućim, posrće pod teretom opšteg mentaliteta koji od nje pokušava napraviti, čuo sam tu formulaciju i smatram da pogađa suštinu stvari, Leskovac na moru. Centralnim šetalištem ne možete proći od talambasa i trivijalnog folka. Grad je u užasnoj opasnosti.Ono malo preostalih građana povlači se. Malobrojni su i ne uspijevaju se oduprijeti nečemu čemu se kraj ne nazire. Ne umijem nikoga da savjetujem, niti to želim učiniti, ali nešto se mora učiniti brzo. Treba formirati nukleuse koji će usmjeravati pozitivnu energiju, koje u Budvi uprkos svemu što je preživljela ima. To bi moglo biti presudno. Inače, u urbanizmu i mentalitetu širom istočne i jugoistočne Evrope vidljivi su užasi tranzicije. Crna Gora i Hrvatska, u čijem je primorskom dijelu to takođe vidljivo, nijesu izuzeci.U Hrvatskoj, u Rovinju, prije petnaestak dana sam potpisao jednu peticiju protiv gradnje nekakvog idiotskog hotela koji bi ako bude izgrađen mogao zasjeniti cijeli grad. Čak i u Njemačkoj imate jedan dio koji prolazi kroz taj period. Cijela Istočna Njemačka je takva. Često putujem kroz tu oblast, od Berlina prema Odri. Tamo možete sresti užasne tipove i vidjeti užasne postupke ljudi. Ne mislim na grubosti, mislim da demonstracije gluposti kojima tamo mogu biti svjedok. To je ona bahatost zaposlenih u restoranima, kasirki u supermarketa, aljkavost recepcionera, sav onaj honekerovski mentalitet i ovdje prisutan. Ovih dana, u Budvi, često se ne mogu oteti utisku da sam u Istočnoj Njemačkoj. Ovdje,recimo, nije rjetkost da se kelnerica brecne na mene. Negdje je to neoprostiba grubost. Ovdje je to manir.
Imam i sigurnost jer svaki dan radim
Što imate a što Vam nedostaje?
- Fali mi mnogo manje nego drugima jer imam unutrašnju ravnotežu. Živim u zemlji koju sam izabrao. Mogao sami ići u Ameriku ili Holandiji, ali ja sam izabrao Njemačku kojom sam fasciniran mimo svega što ona ima kao svoj negativni istorijski fundus. Ta, po spoljašnjosti prelijepa i po pameti ljudi koje je iznjedrila ogromna zemlja, zemlja veličanstvenog jezika, tradicije i filozofskog nastrojenja, meni je dovoljna. Imam i sigurnost jer svaki dan radim. Zdravlje me dobro služi. Imam dragu ženu.Sasvim dovoljno.
Osim što u njoj proljeća, u poređenju sa nama na jugu Evrope, sporije stižu, što bi mogle biti bitne manjkavosti života u Njemačkoj?
- To je kruta zemlja. Mislim, kruta u svojoj veličini.To je zemlja koja u sebi ima toliko ozbiljnosti da to u privatnom, svakodnevnom životu ponekad može da smeta nama koji smo došli iz široke zemlje i jednostavne koja ima mnogo veće manjkavosti, recimo mnogo više neobrazovanog i primitivnog svijeta. Nijesu Njemci nesrdačni, samo su kruti i stvari shvataju bukvalno. Oni nemaju mnogo duhovitih ljudi. Kao što Hrvati od Matoša do Krleže imaju vakum kada su duhoviti pisci u pitanju, tako Njemci do Gintera Grasa nemaju nikoga ko je po našem viđenju stvari duhovit. Ilustrovaću, što mislim kada kažem kruti. Moj dolazak u knjižaru "Karver" ja sam sa gospođom Đukić dogovorio za nekoliko minuta i sjutradan sam imao autorsko veče. Jedno ovakvo gostovanje kod njih se dogovara šest mjeseci unaprijed. Tu formu krutosti smatram njemačkom manjkavošću. Sve drugo je najbolje što možete dobiti od jedne zemlje.
Vlatko Simunović
29.11.06
Okopavanje vlastitog vrta
Bora Ćosić
„Rođen sam u Zagrebu, umro u Beogradu, a živim u Berlinu“, ovako svoju „kratku biografiju“ sažima Bora Ćosić, jedan od poslednjih književnika koji pišu srpskohrvatskim jezikom. Autor preko trideset romana, pripovesti i eseja, javnosti je najpoznatiji po romanu „Uloga moje porodice u svetskoj revoluciji“ (Ninova nagrada 1969, istoimena predstava i film), kao i po veoma oštrim stavovima o srpskoj politici. „Ako sam u manjini, to još ne znači da nisam u pravu“, kaže on, citirajući Krležu.
Autor „Dnevnika apatrida“, jedne od najznačajnijih antiratnih knjiga sa ovog područja i dobitnik nagrade za evropsko razumevanje Lajpciškog sajma knjiga (2002), tokom devedesetih retko je objavljivan u Srbiji, dok su mu knjige prevođene na mnoge svetske jezike. U Beogradu je nedavno prisustvovao promociji svoje nove knjige „Put na Aljasku“ („Prosveta“), političko-filozofskog putopisa po bivšoj domovini, koji naziva i „lamentom nad naivnošću i neopreznošću“.
Bora Ćosić za „Blic“ govori o „Putu na Aljasku“, kao i o svom viđenju današnje Srbije i Beograda.
Iako u novoj knjizi mnogo puta ponavljate da je poreklo slučajnost, šta je to što vas opet vuče ovim krajevima? Ima li tu još traganja za izgubljenim vremenom ili je ono pokopano?
- Samo me nečija ljubaznost može nekuda privući. Tako nisu pokopana moja raznovrsna traganja, „no milk of human kindness“ Šekspira. Pa mi nije drago ići među osobe, nabusite, mutne i još uvek mračne po svojim zamislima, ali čak i u nesrećno koncipiranim sredinama postoje pristojni, hrabri i nezaobilazni ljudi - njima odlazim u pohode.
Da li se odnos prema vama menja, s obzirom na to da se „Put na Aljasku“ pojavio skoro istovremeno sa knjigom „Podrumi marcipana“ Predraga Brebanovića, prvom iscrpnom studijom posvećenom vašem radu?
- Pojedinačni ohrabrujući signali su male iskre u mraku. Potrebno je da se promeni opšti stav prema kulturi, prema civilizaciji. To treba da učine sami ljudi, građani, nikakva vlast. Vlasti baš briga piše li neko bilo kakve knjige, slika li ma kakve slike; utvrđeno je da ove stvari vlast ne obaraju. Zbog toga je još u vremenu nedavne diktature moglo da se objavi skoro sve. Tako prepuštena sama sebi, kultura mora da izbori svoju bitku okupljajući vlastiti proletarijat, narod obespravljen neobrazovanošću, grubošću, nečitanjem, opštom ignorancijom. Od njihove svesti zavisi mnogo toga, koliko i od dobrodošle inicijative pojedinih urednika.
Iako citirate Hamletove reči: „Da je pravde, niko ne bi ostao neišiban“, vaša kritika Srbije nekad deluje jednostrano. Da li je ovde zaista sakupljeno svo zlo sveta?
- Zlo sveta, nažalost, raspoređeno je po tom istom svetu skoro ravnomerno. Samo katkad, zgusne se ono u pojedinoj oblasti silom istorijskih prilika i posebnim umećem retrogradnih pojedinaca. To se nesumnjivo u jedan mah dogodilo u našim krajevima. O zločinima „ostalih“ mislim da sam pisao dovoljno i često (bilo bi uputno da svako pogleda aktuelni film o Vukovaru, u produkciji B92, koji belodano otkriva na koji je način zlo sveta podeljeno, kao i one najproduktivnije autore toga zla).
Svojevremeno ste izjavili da niste za bombardovanje, nego za invaziju na SRJ. Da li i danas tako mislite?
- Nisam promenio mišljenje. To što jedna agresivna, rogobatna i osvajačka politika nije bila kažnjena na odgovarajući način dovelo je do današnje nedoumice u kojoj srpsko društvo živi. Jesmo li mi pobednici ili poraženi, osim što smo u nekakvoj regresiji, ekonomskoj, moralnoj i duhovnoj?
Na kraju „Puta u Aljasku“, u istarskom primorju pronalazite „pitomu zemlju na koju pada sumrak“. Da li se za nju vredi boriti ili bi svako trebalo da se zadovolji s tim da „okopava sopstveni vrt“?
- Svako treba da pronađe svoj komadić istarske pitomine, najpre u sebi.
Svako treba da okopava svoj vrt, ali da pritom ne baca smeće u susednuavliju i da tom motikom ne bije po glavi susedovu decu.
Recite nam nešto više o memoarima „Konzul u Beogradu“, na kojima sada radite.
- Nisam nikakav diplomata u penziji koji treba da iznese neotkrivene tajne iz vlastite službe. Moje konzulstvo tiče se mog života u tom gradu, Beogradu, kroz dugih pola stoleća i to je sve.
Guliver ne ledini
Kakvi su vaši utisci o boravku u Beogradu?
- Beograd u svojim današnjim razmerama nije lako obuhvatiti i razumeti. Svakako da je onde posredi nekakva golema energija, samo što ljudi, posebno mladi, kao da ne umeju da je iskoriste. To je još uvek onaj Guliver, zaspao na ledini, pa je time dopustio da ga gnomi vežu mnogobrojim koncima. Jednom će se taj stvor trgnuti i pokidati ove paukove niti, te ustati u svojoj prirodnoj veličini.
Tijana Spasić
28.01.07 Danas
Kroz ledenu zemlju
Put na Aljasku, Bora Ćosić
U vremenu u kojem se živo smenjuju tamni i svetli praznici, pojava nove knjige Bore Ćosića, Put na Aljasku, jedan je od događaja koji svakako obeležava nedavno okončanu (književnu) godinu. Reč je o autoru koji je bio i ostao jedan od libertinskih simbola Beograda i naše (titrave) kulture, od 60-ih naovamo. Čak i kada nije bio u tom gradu, a njegove knjige - nijedna! - nisu mogle, kao sada da se vide u širokom izlogu knjižare "Geca Kon".
Put na Aljasku je interncionalni putopis - Bora Ćosić, naime, putuje sa suprugom Lidijom kroz teritorije nekadašnje Jugoslavije da bi stigao do Beograda i u Beograd. Potom se vraća nazad, skoro istim putem, hladno i trezveno posmatrajući ožiljke istorije 90-ih, trudeći se da nasluti i preciznije odredi šta sav taj teret propasti jedne zemlje i tranzicionih procesa u četiri nove države znači s gledišta pojedinca - pisca (Bore Ćosića) može značiti bilo kome, nama, meni (piscu ovog osvrta), dok život prolazi i svetla se gase.
Od prve rečenice: Da se čovek rodi ovde ili onde, stvar je slučajna... - Bora Ćosić uspostavlja demistifikacionu smisaonu topografiju koju čitalac i ljubitelj njegovih Tutora ili Doktora Krleže odnosno Rasula zna i očekuje... A ubrzo stiže i produžetak, lični uzrok interesovanja: Silno me zanima što nas na prostoru bivše zemlje očekuje, sada kada već lagano zaboravio sam mnogo toga...
Tri očaravajuće rečenice
Srbi su narod opasno jak, ali većinom brzoplet, katkad naivan u svojoj snazi;
Čitava ova zemlja u svojoj novoj fazi jedan je krpež, kiosk načinjen od letvica i lošeg kartona;
Moja zemlja je bila časna, bar u osnovnom, a ipak je pogubljena na način azijatski surov.
(Iz knjige Bore Ćosića Put za Aljasku)
Put na Aljasku je dakle izveštaj o viđenom i doživljenom, izveštaj subjektivan i nepotkupljiv. Putopis o brzom prolasku kroz hladne slovenačke prostore, kroz mešovite tranzicione nanose u Zagrebu. Beleži Bora Ćosić s oštrom objekcijom: "Stari sustav, građanski, potrošen već odavno, bio je donekle obnavljan u vreme socijalizma, sada u periodu tranzicije nema više popravki, sve traje koliko traje, onda je kraj..." Posmatrajući ulice grada koji je u mnogome obeležio njegovu sudbinu, Ćosić opaža gomiletine smeća na kojem građani žive u očekivanju smetlarskih kamiona, po nekakvoj komunalnoj reguli. Putovanje kroz krajolik, međutim, istodobno je podsećanje. Zagreb su za pisca: Josip Kulundžić, Krešo Golik, Zlatko Gorjan, napose sjajni savremeni pesnik Danijel Dragojević. Na svaki način osobenjaci, osamljenici...
U drugom činu ove knjige Bora Ćosić govori o svom prolasku kroz Bosnu: "Sve je to neka vrsta naše Ugande ... čitava ta naša trasa uokvirena je istovetnim dekorom: sustavno razrušenim i popaljenim kućama..." Ti prizori podstiču Ćosića na pitanje koji su sve (iskonski) porivi mogli da podstaknu ratnike i političare da se poduhvate surovog uništavanja "bijelićevskog" pitomog pejzaža. Travnik, Zenica, Sarajevo... Ćosić zapaža simbole novog vremena - sećajući se Alije Sirotanovića, Enesa Čengića, Andrića - koji je "tim rođenjem skrhan zanavek". Misli Ćosić na Bosnu i misli na nas. Oni kojima se ovakva tvrdnja povodom velikog pripovedača neće svideti, odrediće pak svoj svetonazor u sledećim rečenicama: "Jer svaka stvar na svetu, svaka pojava, kraj, zemlja, narod sve počinje u nekom zrnu, u nekoj klici, u nekakvom krilu". Malo dalje, onima koji su još u stanju da čuju drugog, Ćosić poručuje: "Čovek, sve u svemu, živi neoprezno i naivno, smatrajući da makar ono malo tla na kome stoji ima svoju čvrstinu i nekakvu postojanost, a nije tako".
Put, neravan i pun rupa, vodi ka Beogradu. Boravak u Beogradu, u kojem je jedna mala porodica imala ulogu u velikoj svetskoj revoluciji, a jedna baka u lepom tempu iskomentarisala ceo svet, boravak je u prestonici Aljaske. Lucidan posmatrač realnog stanja stvari u raskomadanoj zemlji, Ćosić već na početku stiže do stava, možda i očekivanog s gledišta samog puta: " Ne treba nikad popuštati. Ne treba nikome davati za pravo da nas kinji makar i najmanjom pojedinošću, makar i time da nas goni da se bez pomoći ikakve sijalice penjemo po spratovima ... kuće". Današnji Beograd je za Ćosića grad "kinetičke euforije", ali i mesto samoispitivanja i preispitivanja, jer su uspomene barokno teške a njihov bajoslovni teret bi da difuzira njegovu misao u raznim pravcima, duž transverzala "opšte razdrtosti". Ćosić bi sve da razjasni, jer je i nerazjašnjivo na neki način razjašnjivo u svojoj nerazjašnjivosti - što pisac zna još od svojih druženja sa Krležom, kao (mrtvim) likom. Beograd je za Ćosića u velikoj meri inače grad mrtvih (Matić, Andrić, Popa, Vučo, Davičo, Ristić...). Višesmerna i najčešće otvorena misao piščeva vrluda kroz prostor i osvetljava događaje i likove, trenutke i lica, Beograd o kojem Ćosić više misli ne postoji, (skoro) sve je potonulo, ostala su samo sećanja reči, krhke beleške po ledu, Aljaska. Iz te perspektive može se čitati i razumeti Ćosićeva tvrdnja da je serkl Bogdana Bogdanovića nešto najdragocenije što Beograd ima, ali i njegovo bespogovorno kritičko razmatranje Handkeovih akcija glede Srbije - koje, verujem ja, ipak nisu tako jednosmerno orijentisane i pristrasne, kako se tvorcu Tutora čini. S druge strane Ćosićevo portretisanje Danojlića, recimo, nosi u sebi svu složenu neobjašnjivost našeg mentaliteta i antologijski ocrtava naše naravi. Kao i poseta Olji Ivanjicki.
Svodeći razmatranje Puta na Aljasku, rekao bih da je oštri Ćosićev snimak stanja odlična knjiga, koja imponuje njemu i izdavaču, a da posebno mladim ljudima, koji nisu izgubili sposobnost slobodnog razmišljanja, može služiti kao neka vrsta bedekera u "pevanju i mišljenju". Ćosić je, naime, ne samo najautentičniji nego izgleda i poslednji pisac srpskohrvatskog jezika, kao takvog.
Vasa Pavković
30.11.06 Vreme
Putovanje "južnom zemljom"
Put na Aljasku, Bora Ćosić / Portreti iz Srbije, Osne Sejerštad
Dve putopisne knjige po "ovim krajevima", kojima je to valjda i jedino zajedničko svojstvo; i vrhunski kvalitet, dabome
Nisam tu da branim svoju srpsku čeljad rasejanu po Hrvatskoj, niti svoju hrvatsku rodnu grudu teško napadnutu jugoslovenskim tenkovima 1991. Nego samo hodam po tom skupnom tlu naše nesreće, obilazeći svoja izgubljena imanja i ono opšte dobro koje činila je moja zemlja. Na koju više nemam nikakvih prava, pobeleženih u zemljišnim knjigama, osim u nekoj opštoj knjizi naše zajedničke istorije.
(Bora Ćosić)
Jedan je pisac, star i rezigniran, krenuo sa evropskog severa u obilazak Južne Zemlje, onog predela koji smo nekada zvali Jugoslavijom, a sada to više ne smemo činiti, a drugog, skupnog imena za to više nema, ili pak ima, ali zvuči birokratski užasno, kao kad lešu u mrtvačnici nadenete "ime" od slova i brojeva; jedna je, pak, novinarka, mlada i u usponu, krenula sa još daljeg severa u pohod na iste krajeve, biće zato da vidi kakvi ih to, pobogu ljudi nastanjuju, i odakle dolazi to da uporno proizvode više istorije po glavi stanovnika nego što su u stanju bezbolno da potroše. Sličnosti tu velikih baš i nema: pisac hodočasti zemljom svojeg minulog života, novinarka ide među strance; pisac ispisuje književni putopisni tekst, novinarka pripoveda kroz istraživanje, a istražuje kroz druženje sa ljudima o kojima ranije nije baš ništa znala. Može li tu biti kakve sinergije, kakvog amalgamiranja?
Put na Aljasku Bore Ćosića (Prosveta, Beograd 2006) čini se pomalo kao neočekivani – a više nego dobrodošli – appendix Carinske deklaracije, knjige u kojoj je pisac uredno "popisao" taj svoj bivši, beogradski i balkanski život, pošto se drugojačije nije mogao rasteretiti tog životnog prtljaga, onoga koji se obično ne vidi, ali ga čovek svejednako prti kud god krene; zato su se baš sa Carinskom deklaracijom valjda završile devedesete za Boru Ćosića, građanina i pisca podjednako. U takvoj je konstelaciji razumljiv i ovaj uvrnuto-inverzni naslov: Put na Aljasku. Nikakve tu Aljaske, jakako, nema, nego se to pisac ušunjava u predele svog odrastanja i formiranja po prvi put kao neko ko je lišen – u onoj meri u kojoj je to uopšte moguće – svega onoga što ga je za taj prostor najpre neraskidivo vezivalo, a potom ga nateralo u zgađeno samoizgnanstvo i tome primereni radikalni konflikt s onim što je tamo ostavio.
Povod je putovanju pomalo romantičan, pomalo čak trivijalan, na onaj način koji život dopušta, za razliku od teksta: Ćosić i njegova "nova" žena, Zagrepčanka, otiskuju se iz Berlina put juga želeći da pokažu jedno drugom mesta i ljude ključne za neke njihove prethodne, razdvojene živote. Kratki prelet preko Slovenije u funkciji je predigre za uranjanje u nagorele ruševine južnoslovenskog Balkana: najpre onaj tako prepoznatljivi melanž agramerske ofucane gospoštine i sve lošije zabašurivanog tranzicijskog siromaštva, potom Bosna kao vilajet Ćosiću očevidno dalek i nerazumljiv, onaj s čijom nesrećom saoseća, čijih se dželata stidi i prezire ih, ali čije kulturne kodove s mukom pokušava da razazna, a onda Beograd, grad u čijem jezgru tako reći svako zdanje – privatno ili javno – ima istoriju koja se nekako i negde dodiruje i prepliće sa Ćosićevom, sa istorijom deteta iz ugledne građanske porodice, i potonjeg pisca i intelektualca, zatočnika vaskolikog moderniteta u zemlji u kojoj se čak i "revolucionarni" boljševizam nekako prirodno nakalemio na plemenski, megapatrijarhalni parohijalizam, i lepo srastao s njim u smrtonosnoj, radioaktivoj simbiozi. Te su, "beogradske" stranice ove knjige – što svakako nije iznenađenje – i najizdašnije i najuspelije, i taj je pogled "izvanjca" koji je istovremeno više "insajder" nego velika većina onih koji sada hodaju ulicama vetrovitog i neurednog Balkanopolisa dragocen u svojoj neodustajnoj lucidnosti, u svojoj odmerenoj mešavini diskretne setnosti i ironičnosti koja ne prelazi u "kolonijalnu" superiornost svojstvenu filistarskoj pokondirenosti. Na koncu ponovo Zagreb, nešto ulickanija odskočna daska za povratak sa Aljaske na čvrsto tlo Novog Života... Ne krijući da pomalo ispisuje i kontra-knjigu onom nadobudnom Handkeovom mesečarenju po ovim predelima, Bora Ćosić prebire po krhotinama jedne (samoskrivljene) nesreće sa sebi svojstvenom pedanterijom, ali i suptilnošću: to će reći da se Zlu i njegovim protagonistima ima reći što ih spada, bez vrdanja i parasentimentalne popustljivosti, ali i da se pred razmerama propasti gotovo svega boljeg ne sme biti odveć arogantan, nego se ima biti tih i skroman kao na kakvom opelu – što Put na Aljasku u neku ruku i jeste, kao naknadni body count, i dugi oproštaj od seni jednog života kakav je uništen ne pukom prolaznošću nego zlikovačkom ručerdom. Utoliko je Put na Aljasku, kao beletristički i esejistički tekst, knjiga čija će vrednost u kontekstu savremenog pisanja sa srpskom jeziku u doglednoj budućnosti samo rasti, a njegova će masovnija recepcija valjda uslediti tek kada Ćosićevi uvidi postanu "probavljivi" i otužnoj našoj "srednjoj struji", onoj koju neko kao Bora Ćosić nervira i pre nego što išta kaže, a ako nešto kaže, utoliko gore za njega.
Norveška novinarka Osne Sejerštad Srbiju je pohodila za vreme NATO bombardovanja 1999, u želji da napiše knjigu o zemlji i ljudima koji su, iz nekih mutnih razloga, usred mirne i prosperitetne Evrope na prelazu milenijuma, izabrali sudbinu kojoj nema srodne nadaleko; to je i učinila, ali ubrzo je shvatila da njena priča nije kompletna, pa se ponovo obrela ovde u mesecima pred pad Miloševića, zatim u euforičnim danima nakon poraza Režima, te na koncu u ono turobno vreme 2004, nakon što su Vampiri prvo ubili telo Zorana Đinđića, a onda vešto kidnapovali i celu zemlju koja je, činilo se, sa Đinđićem kao uslovnim, ali ne i slučajnim simbolom Velike Promene krenula da se čupa iz gliba. E, tek je opisivanjem ovog, hm, prilično depresivnog luka knjiga Osne Sejerštad Portreti iz Srbije dobila konačne obrise, odnosno oblik u kojem je i mi upoznajemo (preveo Igor Solunac; Laguna, Beograd 2006).
Portreti iz Srbije klasičan su feature, dugoročni istraživačko-reporterski projekat, zahtevna koliko i zahvalna forma koja u srpskom novinarsko-publicističkom svetu praktično i ne postoji. Razlozi? Svi mogući, od finansijskih i tehničkih, preko "kadrovskih" i mentalitetskih. Nešto ovome najpribližnije možete naći u knjizi nekadašnje Beograđanke Ane Uzelac Deca Putina (v. Vreme br. 752). Kako god bilo, Osne je Sejerštad izabrala da svojim čitaocima predstavi Srbiju i njene ljude kroz neku vrstu "dubinskog preseka", kroz nežni, prijateljski padobranski desant u živote ljudi različitih slojeva, reprezentante sveg onog diverziteta koji – traumatično za nas koji ovde živimo, ali valjda izazovno za one druge... – u dezorijentisanoj današnjoj Srbiji koegzistiraju saplićući jedni druge, a svaki za sebe nedovoljno moćan da nametne bilo kakav pravac. Zar čak ni onaj koji vuče u provaliju? Da, čak ni taj: zato se tamo svih ovih godina više kotrljamo i saplitavo bauljamo nego što odlučno hrlimo... Njeni su sagovornici "obični ljudi", neuke žrtve divljanja jedne sumanute propagande, poput Deda Bore iz sela na obroncima Stare Planine, izbeglice sa Kosova koje su u svom novom utočištu (Kraljevo) suočene s drugom vrstom segregacije, porodica iz Kragujevca, devastiranog grada-heroja socijalističke ekonomije, mladi sveštenik iz Niša i njegova porodica, predstavnici one "tradicionalističkije" Srbije koja zastrašujuće lako kombinuje čestitost sa mračnjaštvom, žena čoveka osuđenog za ratne zločine, ulični diler i muvator opšte prakse pun poslovnih planova dostojnih braće Troter, emigrantkinja koja je otišla u Nemačku nemajući snage da se suprotstvlja poplavi primitivizma koja je sunula iz zemlje kao kakva elementarna nepogoda; na drugoj strani, junaci priča Sejerštadove su svima znani javni likovi poput tadašnje "heroine nezavisnog novinarstva" Bojane Lekić, Zorana Živkovića ili mladih "Otporaša", ali i Ljubiše Ristića ili "mladog socijaliste" Branka Ružića. Poslednje je poglavlje posvećeno druženju s Antonijem Pušićem alias Rambom Amadeusom, kao prigodnim "rezonerom" koji zaključuje knjigu. Ko god je Sejerštadovoj pomagao u odabiru sagovornika, uradio je odličan posao. No, vrlina je knjige pre svega izvanredna opservativnost ove novinarke i spisateljice, kombinovana s zadivljujućom moći empatije koja ipak ama baš nikada ne prerasta u selektivno slepilo za "prazna mesta" života ili "priče" njenih sagovornika: Osne Sejerštad nije došla ni da sudi, ni da se divi – došla je da sluša i gleda, da uči i da iz svega toga izvlači suvisle, s ukusom uobličene zaključke. Otuda su ovi "Portreti" izvanredno osveženje, knjiga iz koje nećete "saznati ništa novo" jer se ne bavi nekakvim Spektakularnim Tajnama kao kakav jeftini triler, a opet, sve što vam je "već poznato" sagledano je iz jednog drugačijeg ugla, okom onoga ko nepogrešivo razlučuje važno od nevažnog, i ne da se tek tako zavesti u divlje jagode!
Teofil Pančić
16.11.06 Danas
Knjiga o putovanju unatrag
Put na Aljasku, Bora Ćosić
"Put na Aljasku", nova knjiga Bore Ćosića, promovisana je juče u Foajeu Ateljea 212, jednog od najznačajnijih ovdašnjih pozorišta koje ove godine obeležava svoju pedesetogodišnjicu, a u kome je traga ostavio i Bora Ćosić delima kakva su "Uloga moje porodice u svetskoj revoluciji" ili "Rado ide Srbin u vojnike". To je prvi put posle osam godina da se promoviše jedna Ćosićeva knjiga, rekao je Dejan Mihailović, urednik Prosvete, izdavačke kuće koja je objavila "Put na Aljasku". U pitanju je putopisna proza na relaciji Ljubljana - Zagreb - Sarajevo - Beograd, kuda je Ćosić putovao pre nekoliko godina, proza o ljudima i vezama - ličnim, prijateljskim, književnim.
O knjizi i Bori Ćosiću, ali ponajviše o recepciji ovog pisca i njegovog dela, govorio je Saša Ilić, na čiji je predlog Prosveta objavila Ćosićevu knjigu. Ćosića, koji inače objavljuje za Feral i Meander u Hrvatskoj, Ilić je upoznao u Berlinu gde su razgovarali o jednoj drugoj njegovoj knjizi - memoarima "Konzul u Beogradu" koja bi trebalo da govori o 50 godina književnog, društvenog, političkog života u Beogradu, ali i Jugoslaviji. Ipak, pre memoara nastao je putopis koji u svojoj ediciji Proza Prosveta objavljuje u vreme Sajma knjiga, zanimljivo, primećuje Ilić, kada se istovremeno pojavljuje i jedna iscrpna knjiga o delu Bore Ćosića Predraga Brebanovića "Podrumi marcipana - čitanje Bore Ćosića" u izdanju Fabrike knjiga. Status Bore Ćosića u našoj kulturi prilično je problematičan, kaže Ilić, jer on znači samo jednoj maloj grupi ljudi ovde. Postoji nekoliko ovdašnjih pisaca u emigraciji koji i dalje pišu na svom jeziku - David Albahari, Bora Ćosić, Mirko Kovać, Vidosav Stevanović, od mlađih Vladimir Tasić. Međutim, neki od njih ovde se objavljuju, poput Albaharija, dok drugi, kao Ćosić i Kovač, ne. Ključna razlika između recepcije dela prvog i dvojice drugih navedenih pisaca, smatra Ilić, dolazi otud što kod Albaharija postoji razlika u književnom i javnom angažmanu, dok kod Ćosića i Kovača ne. Oni su vrlo subverzivni pisci koji su čak i anticipirali neke događaje na ovim prostorima.
"Put na Aljasku" je knjiga o putovanju unatrag, ali pre svega vraćanju svom jeziku, koji Ćosić spasava upravo pisanjem u emigraciji, kaže Ilić. On prati raspad simboličkog sistema i jezika koji je poneo sa sobom i na kome piše. Očuđenom distancom markira toponime, jezik reklama, svakodnevni govor i uočava da su defekti u jeziku analogni sa defektima enterijera i eksterijera u kojima se ljudi kreću. "Put na Aljasku" je jedinstven povratak ovog autora u balkanske kulturne svetove, zaključio je Ilić, uz nadu, kojoj se priključio i Mihailović, da će uskoro biti objavljen i "Konzul u Beogradu", svojevrsna istorija književnog i kulturnog života stare Jugoslavije.
Odlomke iz nove Ćosićeve knjige čitali su glumci Ateljea i glumci iz Ćosićevih predstava - Renata Ulmanski, Milena Dravić i drugi, a sam Bora Ćosić pročitao je nekoliko svojih pesama.
Ivana Matijević
Glas javnosti
16.11.2006.
Posle osam godina objavljena knjiga putopisne proze Bore Ćosića
"Put na Aljasku" ranijeg života
Posle osam godina, u Srbiji je objavljena najnovija knjiga Bore Ćosića"Put na Aljasku" (Prosveta). Ćosić već 15 godina živi u dobrovoljnom izgnanstvu u Berlinu. Poslednji put, njegovih šest knjiga objavljeno je kod nas 1998. godine (Samizdat). Autor kultnih dela "Uloga moje porodice u svetskoj revoluciji", "Priče o zanatima", "Tutori" pa do novijih "Projekat Kaspar", "Novi stanar", "Privatna praksa", "Carinska deklaracija"Ö ovog puta predstavlja se putopisnom prozom. Knjiga je objavljena uoči ovogodišnjeg Sajma, a juče je u Ateljeu 212, pred brojnom publikom priređena promocija.
- "Put na Aljasku" su Borina sećanja sa putovanja na relaciji LJubljana - Zagreb - Sarajevo - Beograd, deset godina posle rata. To nije knjiga o povratku, već o putovanju natrag. Reč je o putovanju ka onom jeziku za koji je govorio da ga spasava svojom emigracijom i time što tamo piše na njemu. Prolazeći kroz bivšu domovinu, Bora Ćosić nailazi na sveukupnu devastaciju, između ostalog i tog jezika. U tom smislu, reč je o nemogućnosti povratka, rekao je na promociji pisac Saša Ilić, glavni "krivac" što je ova knjiga uopšte našla put do naših izdavača.
"Put na Aljasku" je nastavak ranijih piščevih tekstova, ali i iskorak u žanr kojim se do sada nije bavio, a odlomci koji su objavljeni u stranoj štampi u Nemačkoj i Švajcarskoj, naišle su na veliki odjek. Knjiga će kod Ćosićevog nemačkog izdavača biti objavljena u februaru iduće godine.
- Moja poslednja predstava "Bel tempo" odigrana je baš ovde, u Ateljeu, pre 21 godinu. Ali, eto, sada je opet bel tempo, u novembru, na ulici, rekao je na promociji Bora Ćosić i pročitao nekoliko svojih pesama.
M. Jovićević
Blic
16.11.2006.
Predstavljena knjiga „Put na Aljasku“ Bore Ćosića
Dugo putovanje jednog apatrida
Osam godina nakon objavljivanja šest dela (edicija „Apatridi“, B92) Bore Ćosića, najnovije delo ovog autora, „Put na Aljasku“ („Prosveta“), konačno je pred srpskim čitaocima.
Reč je o putopisno-filozofskoj prozi nastaloj na relaciji Ljubljana-Zagreb-Sarajevo-Beograd. Inače, na ovogodišnjem Sajmu knjiga predstavljena je i knjiga Predraga Brebanovića, „Podrumi marcipana“, (Fabrika knjiga), prvo sistematsko proučavanje književnog dela Bore Ćosića kod nas.
Čitajući odlomke iz knjige, Milena Dravić je podsetila ne samo da je sa komadom Bore Ćosića „Uloga moje porodice u svetskoj revoluciji“ ona sama zakoračila u pozorišni život, već i da je istoimeni film (u kom je takođe igrala) zabranjen posle samo dva prikazivanja, i jedan je od retkih koji se još uvek nalazi u bunkeru. Sam autor je na promociji odabrao da pročita nekoliko pesama iz poslednjeg perioda, koje kod nas nisu objavljene.
Bora Ćosić je rođen 1932. godine u Zagrebu, a skoro pedeset godina je proveo u Beogradu kao jedan od istaknutih pripadnika literarne, pozorišne i filmske avangarde. Beograd napušta početkom rata i odlazi najpre u Rovinj, a nakon toga u Berlin. Poslednjih godina objavljuje knjige u Hrvatskoj, za izdavače „Feral“ i „Meandar“, od kojih je potonji odskora dostupan i kod nas.
T.S.