Prtljag snova i druge priče

22.07.06 Pobjeda

O čemu god pisao, Čedo Vulević je u poetskom modelu lavirinta. Može to biti slikarska izložba, čas matematike, Goli otok, odlazak na autobusku stanicu ili slična tema, ali će sve one postati prosto čudnog pripovijedačkog ambijenta s dominantnom nadrealističkom strukturom. To nije oneobičavanje kodifikovano školom ruskih formalista, već još radikalnije i veoma blisko onom što je poetika južnoameričkih pisaca, posebno Kortesara i Kaserasa.
Ako Čedo Vulević, naime, napiše (uskor) priču koja će se zvati "Književno veče" čiji će povod biti konkretno i tradicionalno organizovano literarno posijelo (a čiji akter može biti i sam autor), to veče će dobiti literarni kod u kom ništa neće biti onako kako je bilo, a veče posvećeno književnosti biće sama književnost od koje je krenulo sve i vratilo joj se. Akteri te književne večeri pronaći će sebe ili cijelu tu književnu paradu u nekom drugom ogledalu čijih se obrisa i osadržajenja nijesu nikada mogli sjetiti, a kamoli u toj drugosti te večeri prepoznati. Od rituala i dosadne recenzentske stvarnosti sve će dobiti neku novu snovoreku sliku, virtuelnu recepciju. Od materijala jedne književne večeri do njegove pretvorbe u prozni diskurs Čeda Vulevića, desiće se, u stvari, samo ono što je prepoznatljivi narativni znak ovog pisca koji je u svoj postupak ugradio misteriju stvarnosti ili pak neke elemente likovnog i filmskog nadrealizma.
Jedan pisac koji je bio stanovnik zatvora i pisac zatvora postao je kako svojom najnovijom zbirkom "Prtljag snova", tako i prethodnom "Bertine partiture", te romanima "Povratak predaka", "Dušmani", "Vanredna linija", "Makarije ot Črinie Gori" i "Ogrtač boje mirte" autor najsnovidbenijeg dijela crnogorske literature uopšte. Mihailo Lalić je i poslije svog osmog romana ("Zatočnici") govorio da je "realizam matica kniževnosti", vjerujući, svakako, u prvi ili drugi stepen poetizacije ovog književnog postupka - što je u nekoliko svojih romana i sam uradio - tvoreći tako svoju, lalićevsku literaturu. Čedo Vulević je stvarao literaturu čija će matica biti fiktivno, nadrealističko, fantazmagorično.
Književnost već odavno nije pučka priča, što jeste dugo bila u crnogorskom iskustvu. Ne samo književnom već i u opštevažećoj, kulturološkoj predstavi o književnosti. Dugo je, zapravo, literatura izjednačavana sa realizmom, odnosno, sa onim što se kaže, a ne sa onim kako se nešto kaže - iz koje poestske i intelektualne optike. U crnogorskoj književnoj civilizaciji - koja je takva kakva jeste, i kolika jeste - Čedo Vulević je vaspostavio prozni nadrealizam kao svoje knjiiževno estetsko vjeruju. To ga je učinilo jednom od izuzetnih pojava u crnogorskoj književnosti. Istrajavao je na naraciji koja, polazeći od dokumentarnog (istorijskog ili potpuno nebitnog), ulazi u literarni proces kojeg naseljavaju čudne slike, nemoguće sekvence, košmar, čineći tako tekst od neiscrpne pripovjedačke himernosti i fantastičnih konstrukcija, a sve u skladu sa modernim književnim tehnikama. Tako to "proizilazi iz papira", rekao bi Brodski. Svoje bjekstvo od primjesa bilo kakavog realizma Vulević je poistovjetio sa bjekstvom od apsane ili neke od ideoloških književnih kuga. Konačno je i sam pisac, htio to ili ne, sa svojom prozom "prtljag snova", njenim naslovom i istoimenom centralnom pričom, imenovao svoju poetiku, svoj narativni ego.
Prva priča u najnovijoj pripovijedačkoj knjizi Čeda Vulevića zove se "Orhideja dva" i izdvojićemo je ovom prilikom kao paradigmu književnog postupka, ne samo ove zbirke, već i cjelokupnog rukopisa ovog pisca, kako na tematskom, tako i formalnom planu. Autor je u ovoj priči spojio dva svijeta - svijet slikarstva (umjetnosti) i svijet nekadašnjeg mučilišta (zavora) čiji je "pacijent" bio. Uslovno govoreći "Orhideja dva" je priča o cetinjskom zatvoru u Bogdanovom kraju, s tom razlikom što je od jednog bivšeg kazamata i njegove sadašnje urušenosti sačinio lavirintni književni prostor - ambijent strave i užasa. Pakao slika, zvukova, boja, ključara, žrtava, iskljednika, goniča i gonjenih, dokumentarnog i nedrealnog, živog prisustva aktera jedne slikarske izložbe - instalacije (kustosa) i onih koji su u ovom zatvoru bili sam inferno. (Riječ je o izložbi performansu koja je pod imenom "Orhideja" organizovana u okviru Cetinjskog bijenala u prostorijama nekadašnjeg cetinjskog zatvora, 2004. godine.)
U paralelizmu dva vremena, u kontrapunktu onog što je umjetnička interpretacija jednog vremena i onog što je bila stvarna stvarnost jednog zatvora, centralno je pitanje kako, zaprvo, pomoću umjetnosti dočarati krugove pakla i šta u svemu tome može značiti jedan cvijet. "Slikaru je zastala riječ u ramu očeve fotografije". "San je vješti opsjenar, mijenja rastojanja i vraća stoljeća". "Ključari zatvora su kolicima odvozili slike, skulpture, instalacije i video uređaje... Cvijet orhideje je naprečac uvenuo. Molio sam sunce da oživi uvelu stabljiku... Slikar se poklonio očevoj fotografiji i iz ćelije istrčao u dvorište, bježeći od sjenki koje su ga okružile. Pitao se: je li ovo halucinantni privid, snoviđenje, ili su duše uhapšenika bile potaknute našom izložbom i zaposjele prostor zatvora u Bogdanovom kraju? Grhotni smijeh pomakao je slikara od zida". Doživljaj žrtve i doživljaj umjetnika jednog istog prostora Vulević je realizovao kroz montažu književnog, filmskog, slikarskog, nadrealnog, dokumentarnog, nudeći čitaocu jezivu zamršenost priče o "vodenim stvorenjima koje viđaju smo umobolni".
Čedo Vulević je donekle u zbirci "Prtljag snova" promijenio svoj već viđeni književni standard. I to nije slabost ove knjige u odnosu na prethodne. Ona je samo potvrda jedne literature koja je svojim imaginarnim i neiscrpnim otkrivanjem snovidbenih transformacija iskustva pokazuje kako je privid u dopisivanju stvarnost ravan samoj stvarnosti.
Zbirka "Prtljag snova" izašla je u izdanju "Rada" krajem prošle godine. Recezent je Jovica Aćin. Ovaj tekst je napisan nedavno prije smrti Čeda Vulevića.

Borislav Jovanović