09.06.13 e-novine.com
Pesme odustajanja i manjeg otpora
Prostori i figure, antologija srbijanske poezije
Uporedo sa presekom nove generacije proznih pisaca, prošle godine Službeni glasnik objavio je i antologiju Prostori i figure koja daje presek srbijanske poezije iz pera autora i autorki rođenih nakon 1976. godine. To praktično znači da su u pitanju pisci i spisateljice koji su se afirmisali tek nakon 2000. godine, odnosno nakon petooktobarskih promena. Autor ovog izbora kao i obimnog predgovora je Vladimir Stojnić koji se pokazao kao odgovoran antologičar svestan ograničenja sopstvenog izbora, što je dobro. Njegovo viđenje je autentično, a to što se ne slažem sa njim ne znači da ova antologija nema smisla, odnosno da nije priređena sa jasnim kriterijumima i u skladu sa generacijskim poetičkim i autopoetičkim credom.
Uzrasni okvir u kojem je delovao Stojnić je naravno prilično rastegljiv. Naime, zbog čega je kao granica uzeta 1976. godina, mogla je to da bude i neka kasnija godina, što bi dodatno pojačalo njegov izbor. Ipak, ako je već uzeo ovu godinu i, kako on kaže, pojavu izabranih pesnika i pesnikinja unutar književnog polja nakon 2000. godine, odnosno u trećem milenijumu, onda su tu tendenciozno ispušteni i neki veoma značajni pesnici poput Dragane Mladenović, Miloša Živanovića ili Tomislava Markovića. Drugi kriterijum koji je svakako mnogo bitniji jeste onaj koji se tiče poetike. Vladimir Stojnić je izabrao određene autore i autorke, ali i od njih upravo one pesme koje njemu najviše leže, odnosno one koje se uklapaju u njegov Weltanschauung. Upravo na ovom mestu, čini mi se, dolazimo do glavnog problema antologije, ali i do glavnog problema čitave jedne grupacije pesnika i pesnikinja okupljenih oko časopisa Agon koji, zajedno sa Bojanom Savićem Ostojićem, Stojnić uređuje, a koji zaista kao da žive u kuli od slonovače.
Priređivač odista lepo primećuje koliko je internet kao medij uticao na poeziju, posebno na njeno osamostaljivanje, ali i koliko su pesme zastupljene u antolgiji lišene narativnosti i okrenute autoreferencijalnosti, što znači okrenute medijumu kao takvom i hermetične. Treća karakteristika novog pevanja, kako je vidi Stojnić, jeste strožija organizacija zbirki poezije, odnosno ulančavanje pesama u tematski ujedinjene celine. Sve je to tačno, s tim da Stojnić ispušta iz vida da to nije karakteristika samo pesnika uključenih u antologiju, niti su oni sa tim prvi počeli. Teško da postoji ijedna poezija koja nije svesna medijuma u kojem nastaje i koja se, bez obzira na stepen autoreferencijalnsti i hermetičnosti, sa njim ne poigrava. Pogledajmo samo stihove pesnika i pesnikinje koje sam naveo. I tu se granice jezika i smisla istražuju, a čini mi se da idu i dalje od onoga što se nudi u pesmama zastupljenim u antologiji, jedino što je kod njih jezik upotrebljen i kao poetičko i političko oruđe.
Čini se da je to tačka razlaza – politizacija poezije. Stojnić kao da je birajući pesme koje će biti zastupljene u Prostorima i figurama namerno išao za tim da im isturpija kandže, da im polomi zube, da im otupi oštrice i isprazni pištolje. Imaju Maja Solar i Siniša Tucić i Petar Matović mnogo agresivnijih, revolucionarnijih, provokativnijih pesama od onih koje su se našle u izboru. Ipak, Stojnić je i njih na neki način pacifikovao, uklopio ih u jedan zatvoreni krug samodovoljnih trošitelja reči. Da se ne lažemo, ima u antologiji zaista odličnih pesama, vrsnih pesnika i pesnikinja, ali meni se čini da je u vremenu u kojem se nalazimo to gotovo nedopustivo. Uzmimo kao kontra primer ono što se dešava Tomislavu Markoviću. Čovek je napisao pesmu i zbog nje su počele da mu stižu najozbiljnije pretnje. Ne kažem da svaki pesnik ili pesnikinja treba da bude toliko hrabar/ra da izaziva Ratka Dmitrovića i njegove četnikolike zombi falange, ali svako od ljudi koji se bave javnom reči trebalo bi da preuzme odgovornost i da svima kaže istinu u lice. Da kretenu kaže da je kreten, a fukari da je fukara. Da Vučiću kaže da se sećamo kad je preko naziva ulice Bulevar dr Zorana Đinđića lepio Bulevar Ratka Mladića i da to ne može da pravda mladalačkim zabludama, da glavnom uredniku Večernjih novosti kaže da se sećamo njegovih ratnohuškačkih tekstova i da ih nikada nećemo zaboraviti, da se sećamo fotografije Vojislava Koštunice sa kalašnjikovim u rukama i najširim osmehom na licu. Drugim rečima samo istina može da iščupa ovu zemlju, njenu kulturu i njenu poeziju iz gliba u kojem se nalaze. Sasvim je u redu pevati o intimi i ličnim porazima i pobedama, traumama i snovima. Štaviše, to i jeste posledica i reakcija na ono što se dešavalo u svetu koji nas je okruživao, koji nas je naterao da posumnjamo u vrednosti koje smo grlima i telima zastupali od 1991. godine naovamo. Mogu to da razumem i mislim da mladi ljudi zastupljeni u ovoj antologiji pišu mahom kvalitetnu poeziju, ali čini mi se da to nije dovoljno. To je politika netalasanja, politika manjeg otpora, politika dizanja ruku i odustajanja koja nas je dovela do mesta na kojem se danas nalazimo.
Tema ovogodišnjeg svetskog dana poezije glasila je Šta može pesma. Tomislav Marković nam je dao odgovor na to. On je svojom pesmom uspeo da iznervira, da uzbuni, da zasmeta najgorem šljamu koji postoji u ovom društvu. To je neverovatan uspeh, gledano iz ugla poezije. Bojim se da Prostori i figure s te strane mogu da budu mirni. Ova knjiga nikoga neće iznervirati, ona nikome neće zasmetati, ona će nastaviti da se čita u užasno malom krugu ljudi, da joj se manje ili više dive stručnjaci, poznavaoci i ljubitelji kojih u ukupnom broju nema više od dve stotine. Drugim rečima svet će ostati indiferentan prema njenom postojanju. Umetnost u dvadesetom, a bogami i dvadeset prvom veku ne sme da pristane na to. Po mom mišljenju, ona ni u kom slučaju ne raspolaže tim luksuzom da se svede na zabavu elite, ma koliko je neoliberalni „tržišni“ mehanizmi vode upravo u tom pravcu. Zbog svega ovoga Figure i prostori ne uspevaju. Stojnićeva antologija ne uzdrmava čak ni kanon, ne pokušava da ga prevrednuje, da ga izborima-po-srodnosti negira i prekomponuje, a kamoli da učini nešto u svetu koji postoji mimo nje i ostalih knjiga. Možda je ovo što tražim previše, možda sam previše dramatičan i patetičan, ali bez maksimalističkih zahteva, nećemo dobiti ništa. Bez uznemiravanja sveta u kojem nastaje, poezija zaista nema nikakvog smisla.
Vladimir Arsenić