U Matici rođenih crkve Svetog Ivana Krstitelja u Travniku, pod rednim brojem 70, stoji da je 9. oktobra 1892. godine rođen Ivan, sin Antuna Andrića, podvornika i Katarine Andrić, rođene Pejić. Budući veliki pisac rodio se u Travniku sticajem okolnosti, dok mu je mati boravila u gostima kod rodbine. Andrićevi roditelji bili su Sarajlije: očeva porodica decenijama je bila vezana za ovaj grad u kojem se tradicionalno bavila kujundžijskim zanatom. Osim bavljenja istim poslom, članove roda Andrićevih vezivala je i zla kob tuberkuloze: mnogi piščevi preci, uključujući i sve njegove stričeve, podlegli su joj u mladosti, a sam Andrić bez oca je ostao kao dvogodišnji dečak. Suočavajući se sa besparicom, Katarina Andrić svoga jedinca daje na čuvanje muževljevoj sestri Ani i njenome mužu Ivanu Matkovšik u u Višegrad. U gradu koji će, više nego ijedno drugo mesto, obeležiti njegovo stvaralaštvo, gledajući svakodnevno vitke stubove na Drini ćuprije, Andrić završava osnovnu školu, a potom se vraća majci u Sarajevo, gde 1903. godine upisuje Veliku gimnaziju, najstariju bosansko-hercegovačku srednju školu. Za gimnazijskih dana, Andrić počinje da piše poeziju i 1911. godine u Bosanskoj vili objavljuje svoju prvu pesmu „U sumrak“. Kao gimnazijalac, Andrić je vatreni pobornik integralnog jugoslovenstva, pripadnik je naprednog nacionalističkog pokreta „Mlada Bosna“ i strastveni je borac za oslobođenje južnoslovenskih naroda Austrougarske monarhije.
Dobivši stipendiju hrvatskog kulturno-prosvetnog društva „Napredak“, Andrić oktobra meseca 1912. godine započinje studije na Mudroslovnom fakultetu Kraljevskog sveučilišta u Zagrebu. U gradu na Savi, on pomalo uči, pomalo posećuje salone, družeći se sa zagrebačkom inteligencijom od koje će na njega posebno veliki uticaj imati dvadeset godina stariji Matoš. Naredne godine prelazi u Beč gde sluša predavanja iz istorije, filosofije i književnosti. Bečka klima mu ne prija i on, hereditarno opterećen osetljivim plućima, često boluje od upala. Obraća se za pomoć svom gimnazijskom profesoru i dobrotvoru, Tugomiru Alaupoviću, i već sledeće godine prelazi na Filosofski fakultet Jagelonskog univerziteta u Krakovu. Intenzivno uči poljski jezik, upoznaje kulturu i sluša predavanja vrhunskih profesora. Sve vreme piše refleksivne pesme u prozi, a u junu mesecu 1914. godine Društvo hrvatskih književnika u Zagrebu objavljuje mu šest pesama u prozi u panorami Hrvatska mlada lirika.
Na Vidovdan, 28. juna 1914. godine, na vest o sarajevskom atentatu i pogibiji Nadvojvode Franaca Ferdinanda, Andrić pakuje svoje oskudne studentske kofere i napušta Krakov: zatomljeni instinkt bivšeg revolucionara goni ga u zemlju, na poprište istorije. Odmah po dolasku u Split, sredinom jula, austrijska policija hapsi ga i odvodi prvo u šibensku, a potom u mariborsku tamnicu u kojoj će, kao politički zatvorenik, ostati do marta 1915. godine. Među zidovima marburške tamnice, u mraku samice, „ponižen do skota“, Andrić intenzivno piše pesme u prozi.
Po izlasku sa robije, Andrić biva bačen u konfinaciju u Ovčarevo i Zenicu gde ostaje sve do leta 1917. godine. Zbog ponovljene bolesti pluća, odmah odlazi na lečenje u Zagreb, u čuvenu Bolnicu Milosrdnih sestara, stecište hrvatske inteligencije koja se klonila učešća u ratu, na strani Austrije. Tu Andrić, zajedno sa konte Ivom Vojnovićem, dočekuje opštu amnestiju i aktivno se uključuje u pripreme prvog broja časopisa Književni jug. Istovremeno, pažljivo dovršava knjigu stihova u prozi koja će pod nazivom Ex Ponto biti objavljena u Zagrebu 1918. godine sa predgovorom Nika Bartulovića. U Zagrebu ga i zatiče slom Austrougarske monarhije, a potom i ujedinjenje i stvaranje Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca. U danima koji neposredno prethode formalnom ujedinjenju, Andrić u tekstu „Nezvani neka šute“ objavljenom u zagrebačkim Novostima, oštro odgovara na prve simptome nesloge u državi koja još nije ni stvorena i poziva na jedinstvo i razum.
Nezadovoljan atmosferom u Zagrebu, Andrić ponovo moli pomoć dr Tugomira Alaupovića i već početkom oktobra 1919. godine počinje da radi kao činovnik u Ministarstvu vera u Beogradu. Sudeći prema pismima koja piše prijateljima, Beograd ga je srdačno prihvatio i on intenzivno učestvuje u književnom životu prestonice, družeći se sa Crnjanskim, Vinaverom, Pandurovićem, Sibetom Miličićem i drugim piscima koji se okupljaju oko kafane Moskva. Već početkom 1920. godine Andrić započinje svoju vrlo uspešnu diplomatsku karijeru postavljenjem u Poslanstvu pri Vatikanu. Te godine zagrebački izdavač Kugli objavljuje novu zbirku pesama u prozi Nemiri, a izdavač S. B Cvijanović iz Beograda štampa pripovetku „Put Alije Đerzeleza“.
S jeseni 1921. godine Andrić je postavljen za činovnika u Generalni konzulat Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca u Bukureštu, a iste godine započinje saradnju sa Srpskim književnim glasnikom objavljujući u broju 8 priču „Ćorkan i Švabica“. Godine 1922. premešten je na rad u Konzulat u Trstu. Tokom te godine štampa još dve pripovetke („Za logorovanja“ i „Žena od slonove kosti“), ciklus pesama „Šta sanjam i šta mi se događa“ i nekoliko književnih prikaza. Početkom 1923. godine on je vicekonzul u Gracu. Budući da nije završio fakultet, preti mu otkaz u Ministarstvu spoljnih poslova. Između mogućnosti da fakultet završi državnim ispitom ili odbranom doktorata, Andrić bira drugu mogućnost i u jesen 1923. godine upisuje se na Filosofski fakultet u Gracu. Tokom ove godine Andrić je objavio nekoliko pripovedaka od kojih se neke svrstavaju među njegova najznačajnija prozna ostvarenja: „Mustafa Madžar“, „Ljubav u kasabi“, „U musafirhani“ i „Dan u Rimu“. U junu mesecu 1924. godine u Gracu je odbranio doktorsku tezu Razvoj duhovnog života u Bosni pod uticajem turske vladavine. Petnaestog septembra, pošto je odbranio doktorat, stiče pravo da se vrati u diplomatsku službu. Krajem godine prelazi u Beograd u Političko odelenje Ministarstva inostranih dela. Ove godine pojavljuje se Andrićeva prva zbirka priča u izdanju Srpske književne zadruge u koju, pored nekih već objavljenih u časopisima, ulaze i nove – „U zindanu“ i „Rzavski bregovi“. Na predlog Bogdana Popovića i Slobodana Jovanovića, godine 1926, Ivo Andrić biva primljen za člana Srpske akademije nauka i umetnosti, a iste godine u Srpskom književnom glasniku objavljuje pripovetke „Mara milosnica“ i „Čudo u Olovu“. Oktobra meseca biva postavljen za vicekonzula Generalnog konzulata Kraljevine Jugoslavije u Marseju. Sledeće godine, tri meseca provodi na radu u Generalnom konzulatu u Parizu: gotovo sve slobodno vreme u Parizu Andrić provodi u Nacionalnoj biblioteci i Arhivu Ministarstva inostranih poslova proučavajući istorijsku građu o Bosni s početka devetnaestog veka i čitajući korespondenciju Pjera Davida, francuskog konzula u Travniku. S proleća 1928. godine premešten je za vicekonzula u Poslanstvu u Madridu. Te godine objavljuje priče „Olujaci“, „Ispovijed“ i „Most na Žepi“. Sredinom sledeće godine prelazi u Brisel, na mesto sekretara poslanstva, a u Srpskom književnom glasniku pojavljuje se njegov esej „Goja“. Već 1. januara 1930. godine u Ženevi počinje da radi kao sekretar stalne delegacije Kraljevine Jugoslavije pri Društvu naroda. Te godine objavljuje esej o Simonu Bolivaru, priču „Kod kazana“ i tekst „Učitelj Ljubomir“. U Beogradu sledeće godine izlazi i druga knjiga pripovedaka kod Srpske književne zadruge u kojoj se, pored priča ranije objavljenih u časopisima, prvi put u celini štampaju „Anikina vremena“, a u kalendaru-almanahu sarajevske Prosvjete pojavljuje se putopis „Portugal, zelena zemlja“. Godine 1932. Andrić objavljuje pripovetke „Smrt u Sinanovoj tekiji“, „Na lađi“ i zapis „Leteći nad morem“. U martu mesecu 1933. godine vraća se u Beograd kao savetnik u Ministarstvu inostranih poslova. Iako intenzivno piše, ove godine objavljuje samo pripovetku „Napast“ i nekoliko zapisa. Iste godine, 14. novembra pismom odgovara dr Mihovilu Kombolu i odbija da njegove pesme budu uvrštene u Antologiju novije hrvatske lirike: „...Ne bih nikada mogao učestvovati u jednoj publikaciji iz koje bi principijelno bili isključeni drugi naši meni bliski pesnici samo zato što su ili druge vere ili rođeni u drugoj pokrajini. To nije moje verovanje od juče nego od moje prve mladosti, a sad u zrelim godinama takva se osnovna vrednovanja ne menjaju“. Sledeće godine unapređen je za savetnika 4. grupe 2. stepena Ministarstva inostranih poslova. Postaje urednik Srpskog književnog glasnika i u njemu objavljuje pripovetke „Olujaci“, „Žeđ“ i prvi deo triptiha „Jelena, žena koje nema“. Postaje načelnik političkog odeljenja Ministarstva inostranih dela 1935. godine i stanuje u hotelu Ekscelzior. Štampa pripovetke „Bajron u Sintri“, „Deca“, esej „Razgovor s Gojom“ i jedan od svojih značajnijih književnoistorijskih tekstova - „Njegoš kao tragični junak kosovske misli“. Tokom sledeće godine Srpska književna zadruga štampa drugu knjigu Andrićevih pripovedaka koja, među onima koje su objavljivane u časopisima, sadrži još i priče „Mila i Prelac“ i „Svadba“. Andrićeva diplomatska karijera ide uzlaznom linijom i on u novembru mesecu 1937. godine biva imenovan za pomoćnika ministra inostranih poslova. Te godine dobija i visoka državna odlikovanja Poljske i Francuske: Orden velikog komandira obnovljene Poljske i Orden velikog oficira Legije časti. Iako okupiran diplomatskom službom, Andrić tokom ove godine objavljuje priče „Trup“ i „Likovi“, a iste godine u Beču, prikupljajući građu o konzulskim vremenima u Travniku, u Državnom arhivu proučava izveštaje austrijskih konzula u Travniku od 1808. do 1817. godine - Paula fon Mitesera i Jakoba fon Paulića. Početkom 1938. godine pojavljuje se prva monografija o Andriću iz pera dr Nikole Mirkovića.
Diplomatska karijera Ive Andrića tokom 1939. godine doživljava vrhunac: prvog aprila izdato je saopštenje da je Ivo Andrić postavljen za opunomoćenog ministra i izvanrednog poslanika Kraljevine Jugoslavije u Berlinu. Andrić stiže u Berlin 12. aprila, a 19. aprila predaje akreditive kancelaru Rajha - Adolfu Hitleru. U jesen, pošto su Nemci okupirali Poljsku i mnoge naučnike i pisce odveli u logore, Andrić interveniše kod nemačkih vlasti da se zarobljeništva spasu mnogi od njih. Političari u Beogradu, međutim, ne računaju baš uvek na svoga poslanika, i mnoge kontakte sa nemačkim vlastima održavaju mimo Andrića. Pisac i u takvim okolnostima objavljuje: pripovetka „Čaša“ i zapisi „Staze“ i „Vino“ izlaze u Srpskom književnom glasniku tokom 1940. godine. U rano proleće 1941. godine Andrić nadležnima u Beogradu nudi ostavku: „...Danas mi u prvom redu službeni a zatim i lični mnogobrojni i imperativni razlozi nalažu da zamolim da budem ove dužnosti oslobođen i što pre povučen sa sadašnjeg položaja...“ Njegov predlog nije prihvaćen i 25. marta u Beču, kao zvanični predstavnik Jugoslavije prisustvuje potpisivanju Trojnog pakta. Dan posle bombardovanja Beograda, 7. aprila, Andrić sa osobljem Poslanstva napušta Berlin. Potom odbija ponudu nemačkih vlasti da ide u bezbedniju Švajcarsku, ali bez ostalih članova Ambasade i njjihovih porodica: bira povratak u okupirani Beograd. Novembra meseca biva penzionisan, ali odbija da prima penziju. Živi povučeno u Prizrenskoj ulici, kao podstanar kod advokata Brane Milenkovića. Odbija da potpiše Apel srpskom narodu kojim se osuđuje otpor okupatoru. Odbija, takođe, da Srpska književna zadruga za vreme dok „narod pati i strada“ objavi njegove pripovetke. U tišini svoje iznajmljene sobe, piše prvo Travničku hroniku, a krajem 1944. godine okončava i Na Drini ćupriju. Oba romana objaviće u Beogradu nekoliko meseci po završetku rata, a koncem 1945. godine u Sarajevu izlazi i roman Gospođica.
Prve posleratne godine postaje predsednik Saveza književnika Jugoslavije i potpredsednik Društva za kulturnu saradnju sa Sovjetskim Savezom i većnik III zasedanja ZAVNOBIH-a. Tokom 1946. godine živi u Beogradu i Sarajevu, postaje redovan član SANU. Te godine, među ostalim, objavljuje pripovetke „Zlostavljanje“ i „Pismo iz 1920. godine“. Sledeće godine postaje član Prezidijuma Narodne skupštine NR Bosne i Hercegovine i objavljuje „Priču o vezirovom slonu“, nekoliko tekstova o Vuku Karadžiću i Njegošu, a tokom 1948. godine prvi put će biti štampana „Priča o kmetu Simanu“. Narednih nekoliko godina vrlo aktivno bavi se javnim poslovima, drži predavanja, govori na javnim skupovima, kao član različitih delegacija putuje u Sovjetski Savez, Bugarsku, Poljsku, Francusku, Kinu. Objavljuje uglavnom kraće tekstove, odlomke pripovedaka, priče „Bife Titanik“ (1950), „Znakovi“ (1951), „Na sunčanoj strani“, „Na obali“, „Pod Grabićem“, „Zeko“ (1952), „Aska i vuk“, „Nemirna godina“, „Lica“ (1953). Godine 1954. postaje član Komunističke partije Jugoslavije. Prvi potpisuje Novosadski dogovor o srpskohrvatskom književnom jeziku. Te godini štampa u Matici srpskoj Prokletu avliju , a pripovetka „Igra“ pojavljuje se 1956. godine.
Godine 1958. u šezdeset šestoj godini, Ivo Andrić se venčava sa svojom dugogodišnjom ljubavlju - Milicom Babić, kostimografom Narodnog pozorišta iz Beograda, udovicom Nenada Jovanovića. Sa ženom se seli u svoj prvi stan - u Ulici Proleterskih brigada 2a. Te godine objavljuje pripovetke „Panorama“, „U zavadi sa svetom“ i jedini predgovor koji je ikada za neku knjigu napisao: uvodni tekst za knjigu Zuke Džumhura „Nekrolog jednoj čaršiji“.
„Za epsku snagu“ kojom je „oblikovao motive i sudbine iz istorije svoje zemlje“, Ivo Andrić je 1961. godine dobio Nobelovu nagradu.
Besedom „O priči i pričanju“ u kojoj je izložen njegov spisateljski vjeruju, 10. decembra 1961. godine zahvalio je na priznanju. Iako su do tada njegova dela prevođena na mnoge jezike, posle dodeljivanja nagrade počinje veliko interesovanje sveta za dela pisca sa Balkana i njegovi se romani i pripovetke štampaju na preko tridest jezika. Iako odbija mnoge pozive, tih godina Andrić boravi u Švedskoj, Švajcarskoj, Grčkoj, Egiptu. Celokupni iznos Nobelove nagrade poklonio je iz dva dela bibliotečkom fondu Bosne i Hercegovine. Uz to, veoma često učestvuje u akcijama pomoći bibliotekama i daje novac u humanitarne svrhe. Godine 1963. kod Udruženih izdavača (Prosveta, Mladost, Svjetlost i Državna založba Slovenije) izlaze prva Sabrana dela Ive Andrića u deset tomova. Naredne godine boravi u Poljskoj gde u Krakovu biva promovisan za počasnog doktora Jagelonskog univerziteta. Piše veoma malo, ali se njegove knjige neprekidno preštampavaju i u zemlji i inostranstvu. U martu mesecu 1968. godine Andrićeva žena Milica umire u porodičnoj kući u Herceg Novom.
Sledećih nekoliko godina Andrić nastoji da svoje društvene aktivnosti svede na najmanju moguću meru, mnogo čita i malo piše. Zdravlje ga polako izdaje i on često boravi u bolnicama i banjama na lečenju. Trinaestog marta 1975. godine svet će napustiti jedan od najvećih stvaralaca na srpskom jeziku, pisac mitotvorne snage i mudri hroničar balkanskog karakazana.
22.03.04 Večernje novosti
Opasan zbog knjige
Ivo Andrić: "Prokleta avlija"
"PROKLETA avlija" je, u stvari, čuvena srednjovekovna turska apsana, načinjena za sve vrste prestupnika, mesto na kojem je strah i trepet bio njen upravnik po imenu Karađoz, i sam u ranoj mladosti kažnjavan. Karađoz je bio stručan za sve koji su činili razna zlodela, ali nije znao šta će sa onim zatvorenicima koji nisu imali neku opipljivu krivicu. A to je zapravo bio slučaj sa Ćamil efendijom, glavnim junakom Andrićeve priče, koji je odmalena naginjao knjizi, i u jednom trenutku svog ljubavnog razočarenja, bežeći od lične nesreće, počeo da se bavi Bajazitovim bratom DŽem sultanom prognanim u Italiji.
Nekome je taj Ćamil efendija bio sumnjiv što se toliko bavi knjigama i neprestano nešto piše i on zbog toga dopadne zatvora. Tako teče ova priča o čoveku koji strada samo zato što je nešto pisao i o nečemu tajanstvenom mislio. Karađoz je izbegavao da se sretne sa tim bledim čovekom koji mu je ličio na ličnost iz drugog nekog sveta, a istražitelji tokom čitave priče nastoje da od Ćamila efendije iznude priznanje o nekakvim tajnim njegovim namerama dok sve to čita i piše. Ćamil efendija, koji ništa od svega toga što se oko njega zbiva u ovoj apsani na pravi način ne shvata, u jednom trenutku veli: "Ja sam DŽem sultan". Tako istražitelji bivaju zbunjeni, a ovaj čovek se poistovećuje sa onim o kome piše. To je kraj Andrićeve priče o kojoj se može na različite načine da razmišlja...
U izdanju "Novosti" knjiga će se pojaviti u sredu na svim kioscima.
Andrić je slikao svet, ali nije voleo neposredno da sudi i presuđuje o ključnim zbivanjima u njemu. Više je voleo da se dosetite "šta je pisac hteo da kaže". Ponekad to i nije bilo baš tako lako.
Za sve vreme nemačke okupacije u Drugom svetskom ratu, on, koji je pre toga bio ambasador u Berlinu, pa je čak prisustvovao potpisivanju trojnog pakta između Hitlera i jugoslovenske vlade, on je ćutao kao zaliven, sakriven u svom stanu u Beogradu, nadomak Terazija.
Niko nije znao da je on u ta oskudna okupacijska vremena grozničavo pisao. Čim se rat završio, on je u oslobođenoj zemlji štampao tri romana napisana za vreme rata: "Na Drini ćuprija", "Travnička hronika" i "Gospođica".
Ako čovek pažljivo pogleda prva dva romana i to samo njihove teme, uočiće nešto neobično. U romanu "Na Drini ćuprija", on u stvari govori o turskom boravljenju na ovim prostorima i to od početka do kraja. Roman se završava kad ausrougarski topovi ruše most na Drini, simbol turske vladavine. U "Travničkoj hronici" on je, onako iz bosanske daljine, osluškivao velike istorijske lomove koje su donela Napoleonova osvajanja Evrope. I tu je sačekao kraj toga pohoda. I sad se dosećate. Andrić je za vreme Hitlerove okupacije pisao o dalekim vremenima kad su drugi, isto kao i Hitler, pokušavali da vladaju drugim narodima i sam sebe hrabrio da će i vođa nemačkog Rajha sada proći, baš kao i Turci i Napoleon nekad.
Nešto slično se može reći i za "Prokletu avliju". Roman je objavljen u vreme velikih procesa u istočnom svetu protiv Lasla Rajka, Trajka Kostova i drugih komunističkih lidera onoga vremena. Mnogima je palo na pamet da je on govorio o svim utamničenjima, i da je, možda, oprezan i mudar, svojim romanom, u kome čovek strada samo zato što nešto misli ili u samoći nešto snuje, u samoj stvari pomišljao na Goli otok i sve one koji su tamo na surov način privođeni nekakvoj ideološkoj pravdi. Padalo im je na pamet, ali u ona "vunena vremena", niko to javno i otvoreno nije smeo da kaže. No, sada kad je sve to prošlo, ovaj roman i tu svoju tajnu vezu može slobodno da otkrije, svejedno što se sa sličnim događajima i sada može da vezuje i povezuje. Sada i uvek.
Dragoljub STOJADINOVIĆ
Večernje novosti
22.03.2004.
Večna surova igra
"TREBA uvek imati na umu da se i mi, i Grci, i Bugari, kao malen svet, kuvamo u kazanu nad kojim se nadnose veliki, i čekaju svoj zalogaj", zapisao je Ivo Andrić.
- On nas neprestano uči i opominje svojom literaturom da je teško živeti u ovom kratkom životu u kojem nam dobra polovina tog (teškog i kratkog) života prođe u mržnji i nesporazumima - kaže pred izlazak Andrićeve "Proklete avlije" u ediciji "Novosti" dr Petar Zec, jedan od najboljih poznavalaca dela našeg nobelovca, na kojem je doktorirao,često ga režirao na TV i pozorišnoj sceni, napisao tri knjige o njemu, i deset godina priprema film i TV seriju u kojoj će biti i "Avlije" , i drugih Andrićevih dela...
On kaže da je Andrićeva "Prokleta avlija" globalna, večna metafora o svetu koji je vazda podeljen na progonjene i one koji ih gone, na dželate i žrtve.
- Zatočen za vreme Prvog svetskog rata u mariborskoj tamnici kao član "Mlade Bosne", Andrić je to svoje iskustvo pretočio između ostalog i u "Prokletu avliju". To tamnovanje mu je pomoglo da upozna svet iza rešetaka, hapsandžije, zatvorenike, i podmuklu pravdu. Suprotstavlja mračnog i dijaboličnog anđela čuvara proklete avlije Karađoza, bledom i melanholičnom zatvoreniku Ćamilu, koji odgovara za pokušaj rušenja sultanovog poretka.
Kako kaže Zec, Andrić je po sopstvenom zapisu pisao "Avliju" 17 godina. Nastajala je svuda gde je službovao kao diplomata, u madridskim poslastičarnicama, u rimskim hotelima, u mnogim drugim konačištima Evrope. Prvobitna verzija imala je 250 stranica, ali pisac nije bio zadovoljan, pa se odlučio na drastično skraćenje, tako da je objavljena verzija imala stotinak stranica. Sam je objasnio da se teška srca odlučio da izbaci sve ljubavne scene između glavnog junaka i neke Francuskinje, pošto je rekao sebi: "Ostavi se toga, nije to tvoj posao". Kasnije će videti da nije "rđavo postupio".
Andrić je uvek kod nas važio za "nedodirljivog" pisca, tako da su se retki usuđivali da ga izvode ili ekraniziju. "Prokleta avlija" je doživela nekoliko pozorišnih i jedno televizijsko viđenje.
Još za piščevog života 1962. bila je postavljena na scenu Jugoslovenskog dramskog pozorišta u scenskoj adaptaciji Jovana Ćirilova i režiji Mate Miloševića. Igrali su sve sami prvaci JDP: Jovan Milićević, Slavko Simić, LJubiša Jovanović i drugi.
- To je bio spektakl sa nekolikim prejakim naturalističkim scenama - kaže Zec. - Eli Finci je smatrao da je Andrić izneveren i devalviran, a pozitivno su pisali mladi kritičari Slobodan Selenić i Milosav - Buca Mirković. Sam Andrić je naročito negodovao protiv scenografije koja je bila u duhu enformela, sa dosta kolorita. ("U "Prokletoj avliji" sve je sivo i pusto, a ne šareno kao rahatlokum", rekao je pisac.)
Kasnije je, sedamdesetih godina, "Prokleta avlija" igrana na niškoj sceni, a zatim i u Zenici. Najnovija pozorišna verzija je bila 1999. u Kruševcu u adaptaciji i režiji Nebojše Bradića sa Nebojšom Dugalićem, Vojinom
Đetkovićem, Sergejem Trifunovićem. Izvedena je 150 puta i još se igra. Godine 1988, "Prokleta avlija" je doživela i TV izdanje na RTS, u adaptaciji i režiji Milenka Maričića. Igrali su Petar Kralj, Zoran Radmilović, Lazar Ristovski i drugi.
Sam Zec je snimio tri TV drame prema Andriću: "Zlostavljanje",
"Znakovi" i "Susedi". U druge dve je ugradio i lik samog Andrića kojeg su tumačili Tihomir Stanić i Slobodan Ćustić.
- Andrićeva epska struktura dela uvek se opirala prenošenju u druge medije. Paradoksalno zvuči, ali da bi čovek našao adekvatan vizuelni izraz za Andrića, on na neki način mora da ga izneveri! Što bi rekla jedna francuska poslovica, koju je i Andrić koristio za odbranu od književnih prevoda: "Lep prevod je kao žena. Ako je lepa, nije verna. I obrnuto..."
Omer paša u "Avliji"
- U SVOJ najnoviji filmski i TV projekt, "Balkanska hronika", koji pripremam deset godina, ugradio sam mnoge motive, scene i likove iz "Proklete avlije", mada će glavni lik da bude Omer paša Latas, junak njegovog nezavršenog dela - kaže Zec. - Kako vreme prolazi, "Balkanska hronika" postaje sve aktuelnija. I najnoviji događaji na Kosovu i Metohiji pokazuju da je Balkan večita pozornica krvavih ratnih hronika, na kojoj se stalno živi pod pretnjom nasilja, ropstva i smrti, žarište sudbinskih istorijskih događaja, uzavrelih verskih konflikata, on je stalno mesto sudara civilizacija i kultura.
M. KODEMO
Večernje novosti
21.03.2004.
Obor za umiranje
U ovim danima strahota u kojima nam snove opsedaju seni nevino umorenih, zapaljenih crkava i porušenih sela, vraćajući nas tako u vreme kada su “živi zavideli mrtvima”, valjalo bi se zapitati šta bi na sve to rekao naš nobelovac Ivo Andrić, pisac “Proklete avlije”. Ovaj roman objavljuju “Novosti” u sredu u ediciji “Najlepši romani i pisci koji su obeležili 20. vek”.
“Kad voda dođe do grla valja videti sebe u ogledalu koje uveličava mane”, pisao je Andrić. A ova knjiga u kojoj je na simboličan način opisana tamnica iz kog zna vremena i prostora, mada naznaka i za to ima, pisac je, najverovatnije oblikovao dok je čamio u mariborskom zatvoru pre prvog velikog rata. U pismu iz tih dana on se žali prijatelju: “Moje življenje: čitam, pišem, igram šah, dani prolaze”.
Baš u tamnici, a potom u izgnanstvu, stvarani su temelji kasnijem Andrićevom delu pa i “Prokletoj avliji”. On je uporno i revnosno tu izgrađivao stil življenja, ali i način pisanja, piše Petar DŽadžić u knjizi “O Prokletoj avliji”. Tu je uslišen zov prošlosti, metafizička tema o nevinim žrtvama, mada jedan junak “Avlije” kaže da nevinih u svetu nema.
“U stvari, ova planeta je možda jedan obor u koji je saterano sve što je u vasioni živelo i gmizalo, sa jedinom svrhom da tu pomre, piše Andrić u “Znakovima pored puta”, a to može da se odnosi i za “Prokletu avliju”. A u romanu, koji će naši čitaoci moći da kupe, piše: “Rečeno je napred, a istina je, da se život u Avliji ne menja nikad. Ali menja se vreme a s vremenom i slika života pred svakim od nas. Počinje da se smrkava ranije. Javlja se strepnja od pomisli na jesen i zimu, na duge noći ili kišovite, hladne dane. I život je pred fra Petrom uvek isti, ali kao neki uzan i sve slabije osvetljen hodnik koji se primetno ne menja, ali za koji se zna da sa svakim danom biva za prst - dva uži!
A u knjizi “Andrić - istorija i ličnost” Radovan Vučković tvrdi da je ovo najproučavanije Andrićevo delo. Dodaje da su naši kritičari u kasnije Brozovo doba iznosili zanimljivu tezu o porukama pisca. Zbog odsustva vremenskih oznaka u romanu, oni su ga tumačili kao da je to alegorijska priča u kojoj se, u sukobu svesti pojedinca i državnog nasilja, uništava čovekovo bitisanje kao i u romanima apsurda, “Procesu” i “Zamku” Franca Kafke.
“Najbolje je, ipak, pustiti čoveka da priča slobodno”, navodi u “Avliji” pisac. Ali, čitaocu se, prateći krivicu zatvorenika, odmah nameće pitanje, ko je taj što može bez teških posledica u jednom neslobodnom svetu da govori slobodno? Fra Petar, pripovedač o vekovnom zbivanju u Avliji, a donekle i ljudskoj istoriji, opekao se životom i zato se strahovito boji.
U ovom delu, koje se čita u dahu, sve je krojeno i prekrajano po meri nestvarnih, ali i mogućih strahova koji izobličuju i pojedince i društvo. U svetu Avlije niko nije pošteđen. Ni elita vlasti, ni poniženi i uvređeni, roblje i krivci.
Da je živ Andrić možda bi sada ustvrdio: Sve je bilo onda isto kao i - danas!
Dušan STANKOVIĆ
Večernje novosti
20.03.2004.
Tamnica do mora
"KO ovde dođe, taj je kriv, ili se makar očešao o krivca. Phi! Pustio sam ih dosta, i po naredbi i na svoju odgovornost, da. Ali kriv je bio svaki. Ovde nevinog čoveka nema. Ali ima ih na hiljade krivih koji nisu ovde i nikad neće ni doći, jer kad bi svi krivci dospeli ovamo, ova bi Avlija morala biti do mora. Ja ljude znam, krivi su svi, samo nije svakom pisano da ovde hleb jede."
U ovom moralističkom stavu Karađoza, duhovite ličnosti romana "Prokleta avlija" Ive Andrića (1892-1975), koji "Novosti" objavljuju iduće srede u ediciji "Najznačajniji romani i pisci koji su obeležili 20. vek", satkana je mudrost ljudskog bitisanja.
Naš jedini nobelovac (1961) nazvao je roman (objavljen 1954) pravim imenom. Nije to ni tamnica, ni apsana, ni istražni zatvor, nego avlija, pojam koji označava patinu vremena, grad u gradu i sve ono tajanstveno. Veliki poznavalac Andrićevog stvaralaštva Borislav Mihailović piše: "Kroz prozor događaja, kroz pore svedočenja, kroz pukotine istorije, probija se, vertikala značenja da to ne samo da je je tako bilo nego da to tako biva među ljudima i u ljudima. Stalno su kod Andrića zakoni opšti iznad zakona pojedinaca, duge linije sudbine čovekove na zemlji iznad kratke crte slučaja, velike suštine smisla."
Kao u delima "Na Drini ćuprija", "Travnička hronika", "Gospođica", "Jelena, žena koje nema" i u "Prokletoj avliji" pisac kroz prošost sve svodi na "jednom bilo". U jednom od retkih razgovora veliki pisac je izjavio: "Za mene ne postoje granice između prošlog i sadašnjeg. Prošlost i sadašnjost su neraskidivo vezani, pa stoga taj rizik i ne postoji". A na pitanje da li u svakom njegovom delu, pa i u "Avliji", ima odgovora i na večno pitanje o čovekovoj egzistenciji i odakle dolazimo i kuda idemo, odgovorio je: "Osećam se da stalno radim na istoj stvari. Za mene je posao pisca kao i posao tkalja, još tačnije rudara. Uvek treba kopati dublje i dublje, iako svaki novi kilogram uglja košta sve više i više."
Na pitanje kolega iz SANU koliko je godina pisao "Prokletu avliju", Andrić je svojevremeno skromno odgovorio: "Ne mnogo, oko dve decenije!" Nikad nije priznao, ali tvrde neki da je rukopis najpre imao više od 300 stranica, a da je kasnije sveden na trećinu!
Nije zato čudno što se roman završava jetkim rezom o onome što je vekovima prkosilo ljudima i vremenima. "I tu je kraj. Nema više ničeg. Samo grob među nevidljivim fratarskim grobovima, izgubljen poput pahuljice u visokom snegu što se širi kao okean i sve pretvara u hladnu pustinju bez imena i znaka. Nema više ni priče ni pričanja. Kao da nema ni sveta zbog koga vredi gledati, hodati i disati..."
Dušan STANKOVIĆ