27.01.11
Skrivena mesta sećanja
Milenko Bodirogić
"Ljudi uništavaju ono što je drugačije, slabo i nemoćno. To je slika naše civilizacije, slika koja je nekada bila javna, neskrivena i bahata. A sada se šminka, doteruje i prikriva"
Knjiga Milenka Bodirogića Prognana bića ovogodišnji je dobitnik nagrade "Politikinog Zabavnika" za literarno delo namenjeno mladima. U njoj je pričama i ilustracijama opisan čudesni svet srpske mitologije. Kako piše u obrazloženju žirija, knjiga predstavlja svojevrsnu povesnicu narodnih maštarija koja je opredmetila bića uz koja su odrastale generacije: vodenjake, rusalke, šumane, ale, usude, čume, uslužne duhove, divove, patuljke, karakondžule, babaroge, aždaje i slična stvorenja za koja su nas učili da ne postoje. Iako predanje tvrdi da ih se treba bojati zato što, osim retkih, nanose zlo ljudima, Bodirogićeve babaroge i ostale nemoguće je ne zavoleti. Priče o njima, strašnim i opakim, prožete su nekom setom, žalom za nestalim dobom, (za sopstvenim detinjstvom?), koje je, možda, nestalo i našom krivicom. Napisane su lepim rečnikom i mirnoćom narodne proze, i oživljene ilustracijama Ivice Stevanovića, Miloša Vujanovića, Petra Meseldžije, Dragana Bibina i Vanje Todorića. Prognana bića su primer kako na lep i nenametljiv a siguran način oživeti i približiti daleku tradiciju, i učiniti je prisutnom.
Prognana bića je objavio "Orfelin izdavaštvo" iz Novog Sada, izdavačka kuća Milenka Bodirogića. Odlukom da iz prošlogodišnje produkcije istakne baš Prognana bića Milenka Bodirogića, "Zabavnikov" žiri je nagradio knjigu koja, pre svega kombinacijom teksta i ilustracije a zatim i načinom kojim predstavlja svoju temu, u potpunosti pripada takozvanom "Zabavnikovom" stilu. Pre ove, Prognana bića su dobila nagradu Sajma knjiga 2010. godine za najbolju knjigu za decu, i nagradu ULUPUDS-a za najbolje ilustrovanu knjigu na Sajmu.
"VREME": Zašto su naša mitološka bića prognana – kako piše u naslovu vaše knjige? Zašto mislite da su ljudima smetala čak i ona bića koja ih štite od raznih zala?
MILENKO BODIROGIĆ: Čajkanović u jednom svom zapisu o divovima kaže da su oni vrlo stari demoni, koji su pojavom novih božanstava prezreni i proterani i na putu su eliminacije i zaborava. To može biti jedan razlog – usvajanje nove religijske paradigme, koja onda pokušava da prekrije i poništi staru. Samo što to, na sreću, ne ide lako. Uvek se javljaju otpori i skrivena mesta sećanja u kojima se može opstati. U slučaju divova, oni su opstali u našim bajkama. Drugi, mnogo bitniji razlog, krije se u ljudskoj nezajažljivoj prirodi i apsolutnom antropocentričnom viđenju sveta. Ljudi su svaki nenastanjeni, nekultivisani prostor smatrali demonskim i nečistim. U tu svrhu valjalo je preduzeti, ako ništa drugo nije bilo moguće, barem simboličke radnje – pobosti neki kolac, krst, urezati nešto na koru drveta. Dakle, ostaviti trag ljudske aktivnosti, simbolički zauzeti prostor. Tamo gde nema čoveka, gde nema njegove aktivnosti – to je nečisto. Danas bi se mogli smejati toj postavci, jer su stvari krenule u suprotnom pravcu. I, kao što to obično biva, prešle iz simboličke u sferu bukvalnog. Ono što se događalo sa prostorom, desilo se i sa vremenom. Noć, kao vreme neaktivnosti ljudi, s jedne, i aktivnosti naših bića, s druge strane, više ne postoji. Ona je od industrijske revolucije prvo postala vreme rada, veoma mukotrpnog, a sada je i vreme zabave. Uništena je, zagađena svetlošću i bukom. Nema više prostora, nema više vremena za njih. Pa gde onda mogu opstati vile, zmajevi, karakondžule, sva ta lepa i čudnovata stvorenja? Čajkanović tvrdi – u planinama i nepristupačnim šumama. On je o divovima pisao pre gotovo sedamdeset godina. Bojim se da takvi predeli više ne postoje.
Čajkanovićevi spisi su samo jedan od izvora koje ste koristili prilikom pisanja ove knjige, i to, čini se, više za tekstove o svakoj vrsti bića, a manje za priče o njima. Kako su nastale te priče?
Iz empatije. To je najkraći odgovor. Bio sam zatečen lepotom i začudnošću tih bića. Priče imaju zadatak da tu moju empatiju prenesu čitaocu.
U uvodu knjige kažete da je ta čudesna bića u planine i šume gde čekaju svoje poslednje dane oterala nova tehnologija zbog koje danas "više nema krovova i odžaka, a raskršća su načičkana šarenim svetlima koja trepću i staklenim očima što motre". Šta je čovek izgubio kad je sebi odredio da na svet treba gledati samo pogledom razuma?
To ovisi od toga kako gledate na razum, kao na logos ili kao na ratio. Mada druga reč slovi kao latinski prevod prve, grčke, to nikako nije tačno. U osnovi ove druge stoji računati, stoji proračunatost, što je sve samo ne dobro. Ta ćiftinska misao nas nikuda neće odvesti.
Čuma, ilustracija Dragana Bibina
Da li je moguće da je Diljka, devojčica Psoglava, zaista bila u stanju da otme dete Braunoviću, kako navodite u priči o njoj, i kuva ga u kotlu, ili je to bio samo njegov izgovor da je ubije?
Naravno da je bio izgovor. Jer šta neka jednooka devojčica sa psećom glavom ima da radi u njegovom kraju!? Braunović čini samo ono što i inače ljudi čine. Uništava ono što je drugačije, slabo i nemoćno. To je slika naše civilizacije, slika koja je nekada bila javna, neskrivena i bahata. A sada se šminka, doteruje i prikriva.
Da li činjenica da su ljudi prognali karakondžule koje ljudima "creva namotavaju na vodenični kamen" i sva ostala moćna bića, znači da su ih savladali, govori da su opakiji od njih?
Samo su ljudi opaki. Kada bismo sad počeli da nabrajamo i dokumentujemo ljudske opačine, svi budući brojevi "Vremena" mogli bi da se pretvore u arhivu zla.
Koje je, po vama, najstrašnije biće? Da li bi neko od njih možda moglo da se suprotstavi, pa i da nadvlada, naše, današnje, svakodnevno zlo?
Samo čovek može da se suprotstavi zlu. Jer ono je njegovo. Može da se suprotstavi ljudskom dobrotom. Kad ne bih verovao u to, možda pomalo naivno, ništa od ovog ne bih ni pisao. Moji mitski prijatelji nisu skloni čitanju. Pošto "Vreme" nije časopis za decu, mogu da otkrijem o kom biću mi je bilo najmučnije pisati. To su nekrštenci, ili navi, a ponegde ih zovu i svirci, ili plakavci. Oni nastaju od dece umrle pri porođaju, od dece umrle pre krštenja, od dece koju su njihove majke umorile. Sahranjuju ih izvan groblja, pored nekog plota, bez ikakvih oznaka. Oni ostaju u međusvetu, ni tamo, ni ovamo. Noću se najčešće javljaju u obliku malih ptica, veličine ljudskog dlana, ali sa udovima deteta. Lete i vrište, ispuštaju grozne zvuke patnje. Pastiri noću pale vatre i sažižu ih u ognju. Noć odzvanja njihovim kricima. U Poljskoj veruju da crno perje nekrštenaca privlači munje i da ih grom ubija. Čak se i nebo udružilo protiv njih. Potom njihova lepota, ona stvarna, kao kod vila, ili ona nakazna, kao kod karakondžula. Pogledajte one lepojke vile. Da biste zaslužili njihovu pažnju, morate biti drugačiji, nejaki, slabi, krhki, kržljavi, ali istinski i neproračunato dobri. One vam poveravaju najveće tajne, umeća i znanja, a za uzvrat traže samo da to ostane između vas i njih. Onaj kome to pođe za rukom na posredan način gradi vlastitu ličnost, jača individualnost i to je najlepši vilinski poklon
Zar nemate utisak, posmatrajući današnje ljude, da su sve ale, aždaje i ostali u stvari u nama?
Ale (hale) su čudna bića. One nisu poštovale uslove pojavljivanja, pojavljivale su se usred bela dana i pustošile letinu. Zato su bile naročito opasne, jer su prkosile uobičajenom redu ljudske zajednice. Njihov trag je sačuvan u jeziku, u izrazu halapljiv, onaj ko je ješan, nezasit. Mislim da su danas ljudi ophrvani mnogo strašnijim demonima.
Vile i ostala mitološka bića nisu specifičnost srpskog predanja. Da li naša bića imaju zajedničkih osobina sa evropskim?
Naravno! Naravno! Odrednica srpska mitologija samo je uslovna, ona ima zadatak da uputi čitaoca šta tamo može da očekuje. Srpska mitologija deo je slovenske i šire indoevropske mitologije. Uslužni duh, koji je na naslovnoj strani knjige, zapravo je Hausgeist, i njegovi tragovi su ostali u ritovima i mrtvajama Banata, tamo gde su nekada živeli Nemci. Psoglavi su kao i grčki kinokefalosi, a o sličnosti naših vila i grčkih nereida već je toliko pisano. Patuljci su u naše krajeve verovatno došli sa rudarima Sasima. Uspomena na njih sačuvana je uglavnom tamo gde se kopala ruda.
Ali, ove veze nas ne sprečavaju da uočavamo razlike, osobenosti. Kao što je govorio Milenko S. Filipović – vile u Banatu i u Bosni nisu isto.
Da li vam je knjiga Ale i bauci Aleksandra Palavestre i Rastka Ćirića bila uzor?
Knjiga Ale i bauci se pojavila, ako se ne varam, prvi put 1989. godine. To je bilo čudno vreme, sa slatkastim ukusom skore propasti. A drugi put 2002. godine. Tada su autori Palavestra i Ćirić izrazili nadu da će njihova knjiga pomoći mitskim bićima – prohujale godine su pokazale da su ona ugrožena vrsta i da su ljudi nezamislivo opasniji soj. U međuvremenu su se desile užasne stvari, upravo one o kojima pričam kad pričam o ljudima. Knjiga Ale i bauci je napisana u jednom pseudonaučnom, ironijskom ključu, dok su Prognana bića meditativna i gorko-lirična. Možda ta promena pristupa najbolje svedoči o promenjenim odnosima ljudi prema njima. Moralo se stati u odbranu prognanih bića.
Osnovali ste "Orfelin izdavaštvo" pre tri i po godine, u vreme koje nije baš pogodno za tu delatnost, vaše knjige nisu komercijalne – kako vam ide?
Do sada sam izdao pet knjiga. Pored Prognanih bića tu su i Vile i zmajevi, prva knjiga trilogije Srpska mitologija. Nju sam zamislio kao belu knjigu, Prognana bića kao sivu, a Buntovnike, koji se bave vampirima i vešticama i koju sada pišem, kao crnu knjigu. To, te boje, naravno nisu moj stav. One odražavaju uvreženi stav ljudi prema bićima o kojima pišem.
Pored toga tu je knjiga Roberta Manča Princeza u papirnoj kesi, koja je prva feministička bajka na svetu. Manč je američko-kanadski dečiji pisac koji svojim knjigama podstiče decu na gotovo revolucionarnu aktivnost. Zanimljivo je da knjigu kupuju i odrasle žene, kupuju je za sebe, ili da bi je poklonile prijateljicama. Objavio sam i knjigu Roberta Riplija Traganje za prepariranim glavama. Ripli je, verujem, svima dobro poznat preko njegovog Verovali, ili ne, a ovo je čudna knjiga, prepuna njegovih crteža, fotografija i neobičnosti koje je sakupio na svojim putovanjima, a proputovao je čitav svet. A kako mi ide? Ide loše! Priznanja koja sam dobio od Sajma knjiga, od ULUPUDS-a i sada od "Politikinog Zabavnika", nekako me još drže.
Vaša posvećenost mitskim bićima (Petar Milatović, član žirija iz redakcije "Zabavnika" u šali kaže da ste očarani njima), i vaše nastojanje da ih rehabilitujete, navode na pomisao da ste preuzeli ulogu njihovog branioca, tim pre što ona "klevetana i opanjkavana vekovima, ne mogu da kažu ništa u svoju odbranu".
Tačno! Ko posle svega ovoga ne bi stao u njihovu odbranu?
Jedan škotski pesnik ima pesmu o poslednjem vuku, koji je tamo, u Škotskoj, ubijen pre dva veka. Pesnik kaže: Voleo bih da sretnem tog vuka!
Ove knjige ja shvatam kao onaj prostor, ono vreme u kojima je moguć taj susret i svaki put i iznova željno ga iščekujem.
Sonja Ćirić
24.01.11
Strašna i smešna „Prognana bića”
Milenko Bodirogić
Knjiga Milenka Bodirogića dobila nagradu „Politikinog zabavnika” za najbolje literarno delo za mlade u 2010.
Ova knjiga vas vodi u svet čudesnih bića kojih su se plašile bake i čini sve da ih deca zavole, rekao je Dragan Velikić, opisujući šta se krije iza naslova „Prognana bića” (Orfelin izdavaštvo), izdanja koje je na Sajmu knjiga ovenčano nagradom za najbolju dečiju knjigu u 2010. godini a koje je ovih dana dobilo još jedno priznanje – nagradu „Politikinog zabavnika” za najbolje literarno delo namenjeno mladima u protekloj godini. I sam autor, Milenko Bodirogić, zajedno s malom „armijom” ilustratora, koji su nadahnuto opremili ovu knjigu, slaže se da je ta rečenica upravo ona koja možda njegovo delo najjezgrovitije objašnjava. Odnosno, otkriva njegovu suštinu.
Vodenjaci, Vile, Ale, Usudi, Suđenice, Zmije čuvarkuće, Zluhači, Divovi, Rusalke... Svi oni deo su bogatog folklora mitologije na našim prostorima, o kojima su ispredene priče ove knjige a o kojima se na njenom samom počeku kaže:
„Postoje čudna bića. Nekada su boravila tu oko nas, u vazduhu, u vodama, na granama drveća, u travi, na krovovima kuća i odžacima. Lutala su, obično noću, raskršćima i drvljanicima, skupljala se na bunjištima i gumnima. Dolazila su i sa kraja sveta, iz predela u kojima petlovi ne pevaju, gde se ne zna za glas roga... Ta bića bila su i dobra i zla. Kako koje!”
Sam autor ističe da „Prognana bića” nisu namenjena isključivo deci, već, kako bi to Kiš rekao, u jednoj sintagmi u svojoj knjizi „Rani jadi”, namenjena su „deci i osetljivima”. Naime, jezik knjige nije jednostavan, slojevit je i kompleksan, ali za to postoji dobar razlog.
– Sve je u jeziku. Sam tekst u knjizi ponegde ublažava vizuelno, ponegde je obrnuto, ali je najvažnije da animira decu i onu vrstu ljudi koji su odrasli sačuvavši radost prema životu. Knjiga je namenjena malo starijem uzrastu, ali je jedan od ciljeva, kada sam se odlučivao za literarni, sofisticiran rečnik, bio da namamim roditelje da čitaju sa decom. Da im stvari objašnjavaju, tumače, od značenja reči do samih bića ponaosob. Tako knjige, zapravo, najbolje komuniciraju.
Prema rečima Bodirogića, delo koje je žiri „Politikinog zabavnika” (Vladica Milosavljević, predsednik, Timoti Džon Bajford, Miloš Radović, Darko Kocijan i Petar Milatović) jednoglasnookarakterisao kao uzbudljivu, maštovitu, pametnu, neočekivanu, strašnu, smešnu, prelepu, bogatu, prebogatu knjigu, ima i jednu ekološku konotaciju.
– Čitav projekat, koji se sastoji iz tri toma, prve knjige „Vile i zmajevi”, objavljene 2009. godine, druge, ove o kojoj pričamo, i treće, „Buntovnici”, koja će se baviti vampirima i vešticama, a koja će biti pred publikom u septembru ove godine, nazivam ekološkom ontologijom. Jer, reč je o želji da se zaštite sva živa bića i o toj želji govori se kroz paradigmu zaštite bića našeg, srpskog predanja. Svet polako postaje mesto bez prirodne raznolikosti, a ističući bogatstvo raznolikosti ovih bića i čuvajući ih od zaborava, mi ističemo potrebu za očuvanjem raznolikosti svega što nas okružuje, zaključuje naš sagovornik.
M. Dimitrijević
29.08.11 Koraci
Kako se utopiti u oku konja ili videti omaju
Prognana bića, Milenko Bodirogić
Milenko Bodirogić se knjigom koju potpisuje kao urednik i izdavač, pre svega predstavlja i kao pisac basnolike istorije srpskih mitova koja za temu imaju postojanje zlih, manje ili više, nepodobnih bića, koje njegovo istančano pero vidi i kao produženje onih čovekovih posebnosti instrumentalizovanih u njegovoj mračnoj strani i osećanjima koja se tog mraka boje i od kojeg se brane. Nesumnjiva je erudicija i etnološko-istorijska građa od koje pisac polazi gradeći tumačenje svakog „prognanog bića“, spašavajući ga od zaborava, te nedođije koja je najveća kob progonstva. Ispostavilo se ovde postojanje velikog broja kategorija neobičnih prikaza, od demona voda, šuma, nepogoda, sudbine, bolesti do kućnih, ljudskih i ostalih demona, čiji broj fascinira isto tako kao i poznati, manje poznati ili sasvim nečuveni njihovi nazivi: vodenjak, rusalke, šuman, šumska majka, ala, ćorava Anđelija, usud, suđenice, čuma, babice, uslužni duh, talason, zmija čuvarkuća, mora, zduhač, nekrštenci, vukodlak, divovi, patuljci, karakondžule, psoglavi, babaroga, omaja, todorci, aždaja.
Svaki „element“ po kojem se kategorišu bića, a zatim i svako biće prati uvodno, ponekad i jedino poglavlje, kojim se utemeljuje njegovo postojanje u nizanju značenja koje mu pripisuje na prvom mestu etnologija, potom istorija i lingvistika, a u koje pisac unosi svoj duh i interpretativni nerv, a obrađuje i sažima u skladu sa stilom kojim polako gradi svet neverovatnih bića: ide od podatka ka fantastičnom, izmaštanom, zatim ka istorijskom i filozofskom komentaru, psihološkoj opservaciji, aluziji, moralističkoj poduci i humanističkom zapažanju, protkanom istančanim humorom i visprenim rasporedom građe.
Većinu bića prati i povest nastala koliko na potki koju prepoznajemo kao eruditni sloj, toliko i na „dopisanom“, izmaštanom, izmišljenom i fantastičnom svetu Milenka Bodirogića, koji je sagradio za svoja neverovatna bića. Jedno od opštih mesta tih bajkolikih pripovesti, koje povremeno imaju crtu basne, narodne priče ili legende, jeste prisustvo ljudi. Bez njih ni demoni svakovrsnog porekla ne bi imali svoje mesto niti svrhu. Rusalke prati Priča o divnom utorku i prokletom utorku oko Duhova, alu Priča o alosanom Velikom županu Stefanu Nemanji i njegovom izbavljenju, usuda Priča o Usudovom Usudu, Usudu jednog čoveka i Usudu jednog magarca, čumu Priča o Čumi i o dečaku sa nasmešenim psom, moru Kratka priča o dugoj ljubavi, zduhača Priča o poslednjem boju Mate Glušca i njegovoj ljubavi prema lišću, patuljke Priča o Henricusu Teutonicusu koji je zaboravio svoje ime, todorce Priča o noćnim konjima i njihovim jahačima. Većina ljudi u njima doživljava preobražaj, na gore ili na bolje, a većina demona nije toliko ni zaposednuta zlom, i pisac nam uspostavlja ravnotežu sila dobra i zla kroz igre moći, dogovora i preobraćanja koje prate zapleti, fantastično motivisani i nekad pavićevski iznevereni radi jačeg efekta i prodornijeg uvida u načelo, pouku, poduku. Knjiga je kako za odrasle, tako i za mlađe naraštaje i njegov stil pogoduje brojnim naraštajima, te familijarnost tona, dečja zapitanost i setnost, kao i ponekad naivna formulacija pouke jesu mesta kojima pisac pravi ustupak mlađim naraštajima.
Višeslojnost i struktura naracije evidentna je u povesti o poslednjem saskom patuljku koji se zvao Henrikus Teutonikus (Henricus Teutonicus). Inspirisana je srednjovekovnom srpskom istorijom, dubrovačkim izvorima koji su govorili o Sasima, nemačkim došljacima koji su sa sobom doneli rudarsko umeće, te rudarstvom i bogatstvom po kojem je Novo Brdo bilo poznato i odolevalo sve do najezde Turaka i njihovog osvajačkog pohoda nad Srbijom u XV veku. Patuljci su tu u pratnji Sasa, a Henrikus, kasnije Henrik ili Domaćin izrastao je, iako takođe patuljak, u mitskog, narativnog džina koji je od mračnog zemaljskog utočišta rudara, od dubokih jama i od rudarskog okna napravio mali raj, izgubljeni Eldorado, u kojeg, nakon turskog naleta, nikog više nije pratio povikom „Srećno!“ (na nemačkom) već je tugovao zaboravljajući i osnovno. Tako je bilo do prvih zbegova ljudi i do njegove pogibije, posle brojnih izvojevanih bitaka i odmazda nad Turcima, nakon skoro 300 godina svog dugog života. Priča je nadahnuta ne samo istorijskim izvorima, mitovima o patuljcima koji nisu samo dolazili sa Sasima i pomagali im u rudarskim poslovima, ostajali i stapali se sa okolnim stanovništvom, već i o patuljcima koji su postojali mimo Sasa i došljaka na tlu Srbije i koje je autor, spretno stapajući nepoznate mitološke potke, satkao u srećan ekumenizam: „Mislimo da su obe teze istinite i ispravne i da su domaći patuljci, odgovorni kao što su bili, rado prihvatili nemačke došljake, kao iskrenu i dobrodošlu ispomoć na jednom obimnom i za čitavu zemlju važnom poslu, kome se nisu smele postavljati granice.“
Bogatstvo stila i pristupa prepoznatljivo je i po interpolacijama koje zadiru u istoriju i reminiscencije na nju, u uvodnom delu koji, kao i o svakom biću u ovoj neobičnoj knjizi, otvara dato poglavlje, ali se naracija rasplamsava udelom fantastike koja dominira u ilustrativnoj Priči o Henrikusu Teutonikusu koji je zaboravio svoje ime, a interpolacije drugog i trećeg reda, koje prate opise i dopunjuju sveznanje o malim ljudima, obogaćeno je komentarima o patuljcima koji ubijaju lepog viteza za kojim nariču renesansno putene vile, čime humor odagnava težinu istorijskog nasleđa, a naročito digresijom o Baba Dojdi, potomku žene i patuljka, koja je bila poznata po travarenju i lečenju životinja i trudnica, a nadasve po zaraznom i zvonkom smehu zbog kojeg je rastinje bujalo. Tu je i portret Henrikovog dede Gotfrida Teutonikusa u svojoj 343. godini, koji pomalo likom priziva Ajnštajnov portret.
U samoj priči zanimljiv je moderan pristup koji psihološki osmišljava bajkoliki život patuljka, pre svega namera da se rudarskom poslu, na jedan pristupačan način, u jezičkom smislu, priđe i da se taj nikad omiljen i večno potplaćen posao približi sluhu savremenog čoveka: „Jer rudarski je posao čudan, pun strepnje, koja se uvlači pod kožu, u meso i kosti, zajedno sa onim mirisima zemlje, onom tamom i nepojamnom tišinom koja zavlada kada se odlože alatke. Kao da čovek svakog dana umire silazeći u zemlju i diže se iz mrtvih kad iz nje izlazi, s tim što se dugim vremenom ta dva osećaja tako pomešaju da čine sam život, kojeg ne bi bilo bez svakodnevne smrti i uskrsnuća.“
Fantastični sloj priče odgovara onom sloju narodske mašte koji se uvek vezivao za raskoš i bogatstvo, usled neprekidnog siromaštva i Milenko Bodirogić znalački tka na narodnu slike donjeg sveta pretvorene u volšebne oaze i riznice, koje ujedno i štite i teše mogućnošću boljeg života, ali i života koji neće zaboraviti da je negdašnja mukotrpnost potekla od teškog posla, kakav je rudarski, koji preživljava u svojevrsnom zlatnom muzeju, jer su tu svi potrebni predmeti za kopanje bili izrađeni od plementiog metala i povešani na zid: „Kao da je neko želeo da pokaže kako treba da izgleda svaki pojedini predmet rudarske veštine, i ako jednom sav svet nestane u požaru i nekim čudom se nanovo rodi ti prikazi će biti tu da iznova izgrade veštinu.“
Opisi zbegova, skrivanje ljudi u oknima, uslovili su metaforičku upotrebu slika i pojmova, jer su rudari postajali i oni koji su kopali po sebi, „po oknima vlastitih sećanja, tražeći tamo tragove voljenih, a prerano iščezlih“, što je slutnja tragedija koje se od srednjeg veka do novije istorije ponavljaju na našim prostorima i na šta autor nenametljivo aludira.
Daleko je direktniji u aluzijama u kojima neprikriveno zaziva vreme, mesto i aktere i neke savremene događaje prevodi na jezik „čuda“, onih ne-dela koja zla bića umeju da učine ljudima i da ih pokvare, ako već ne šta gore.
Tako je volšebni uticaj omaje (osenje), tj. osenjenosti viđen u raško-prizrenskom episkopu Artemiju, pred kraj 2010. godine, a osenio ga je njegov sekretar arhimandrit Simeon Vilovski, tako da su obojica „u dugom vremenu prisvajali novac za obnovu crkvi i manastira“, što po piscu dokazuje da je osenjenost pohlepna i gramziva, „daleko je od zavođenja s puta i lutanja po šumi, daleko je od vašarskih šala“.
Ono što kod ove knjige prvo upada u oči, a što sada tek spominjemo jeste dakako i njen format u koji je smešten veliki broj ilustracija, slika i crteža, petorice umetnika, do te mere inspirisanih Bodirogićevom naracijom da prepoznajemo psihičke muke čoveka obolelog od vukodlačenja, da u očima bića i ljudi mučenih njima čitamo strah, glad, bolest, zlobu, ljubav i slično, a da u kompleksnim prizorima vidimo groteske ravne onoj kod Brojgela ili Tisnikara, ili pak humor koji iskri u parodiji Borbe petlova Paje Jovanovića kojom je propraćen deo povesti o divovima. Za ovu knjigu ilustracije potpisuju Miloš Vujanović, Dragan Bibin, Ivica Stevanović, Vanja Todorić i Petar Meseldžija, a lepota njihovih fantazmagorija dovela je do organizovanja izložbe koja prati ovo već više puta nagrađivano izdanje (Najbolja dečija knjiga Sajma knjiga 2010. i Najbolja knjiga za mlade Politikinog zabavnika).
Lidija Mustedanagić
17.06.11 Danas
Bajkolika mitologija
Prognana bića - srpska mitologija Milenka Bodirogića
Milenko Bodirogić se, knjigom koju potpisuje kao urednik i izdavač, pre svega predstavlja i kao pisac basnolike istorije srpskih mitova koja za temu imaju postojanje zlih, manje ili više, nepodobnih bića, koje njegovo istančano pero vidi i kao produženje onih čovekovih posebnosti instrumentalizovanih u njegovoj mračnoj strani i osećanjima koja se tog mraka boje i od kojeg se brane. Nesumnjiva je erudicija i etnološko-istorijska građa od koje pisac polazi gradeći tumačenje svakog „prognanog bića“, spasavajući ga od zaborava, te nedođije koja je najveća kob progonstva.
Većinu bića prati i povest nastala koliko na potki koju prepoznajemo kao eruditni sloj, toliko i na „dopisanom“, izmaštanom, izmišljenom i fantastičnom svetu Milenka Bodirogića, koji je sagradio za svoja neverovatna bića. Jedno od opštih mesta tih bajkolikih pripovesti, koje povremeno imaju crtu basne, narodne priče ili legende, jeste prisustvo ljudi. Bez njih ni demoni svakovrsnog porekla ne bi imali svoje mesto niti svrhu. Rusalke prati Priča o divnom utorku i prokletom utorku oko Duhova, alu Priča o alosanom velikom županu Stefanu Nemanji i njegovom izbavljenju, usuda Priča o Usudovom Usudu, Usudu jednog čoveka i Usudu jednog magarca, čumu Priča o Čumi i o dečaku sa nasmešenim psom, moru Kratka priča o dugoj ljubavi, zduhača Priča o poslednjem boju Mate Glušca i njegovoj ljubavi prema lišću, patuljke Priča o Henricusu Teutonicusu koji je zaboravio svoje ime, todorce Priča o noćnim konjima i njihovim jahačima. Većina ljudi u njima doživljava preobražaj, na gore ili na bolje, a većina demona nije toliko ni zaposednuta zlom, i pisac nam uspostavlja ravnotežu sila dobra i zla kroz igre moći, dogovora i preobraćanja koje prate zapleti, fantastično motivisani i nekad pavićevski iznevereni radi jačeg efekta i prodornijeg uvida u načelo, pouku, poduku. Knjiga je kako za odrasle, tako i za mlađe naraštaje i njegov stil pogoduje brojnim naraštajima, te familijarnost tona, dečja zapitanost i setnost, kao i ponekad naivna formulacija pouke jesu mesta kojima pisac pravi ustupak mlađim naraštajima.
Ono što kod ove knjige prvo upada u oči, a što tek sad spominjemo jeste dakako i njen format u koji je smešten veliki broj ilustracija, slika i crteža petorice umetnika, do te mere inspirisanih Bodirogićevom naracijom da prepoznajemo psihičke muke čoveka obolelog od vukodlačenja, da u očima bića i ljudi mučenih njima čitamo strah, glad, bolest, zlobu, ljubav i slično, a da u kompleksnim prizorima vidimo groteske ravne onoj kod Brojgela ili Tisnikara, ili pak humor koji iskri u parodiji Borbe petlova Paje Jovanovića kojom je propraćen deo povesti o divovima. Za ovu knjigu ilustracije potpisuju Miloš Vujanović, Dragan Bibin, Ivica Stevanović, Vanja Todorić i Petar Meseldžija, a lepota njihovih fantazmagorija dovela je do organizovanja izložbe koja je pratila ovo već više puta nagrađivano izdanje (Najbolja dečija knjiga Beogradskog sajma knjiga 2010, Najbolja knjiga za mlade Politikinog zabavnika i nagrada Udruženja likovnih i primenjenih umetnika i dizajnera Srbije za najbolju ilustrovanu knjigu). Izložba ilustracija iz knjige Prognana bića - srpska mitologija bila je organizovana od 1. do 15. juna 2011. u Muzeju Vojvodine u Novom Sadu.
Lidija Mustedanagić