18.04.09 Danas
Sazrevanje posledica
Pričaj mi... Kikinda short - version 3.0
Festivali traju, a karavani prolaze i sreća da je tako. Posebno u ovoj zemlji, u kojoj odumire ili se sistematski guši sve što može da ima neku kulturnu vrednost, odnosno onu koja se ne može neposredno iskazati u novcu. Stoga kada se pred čitaocem nađe knjiga sa trećeg festivala Kikinda šort, on može samo čudom da se čudi i zahvaljuje bogovima u koje veruje jer je njeno pojavljivanje vrednost sama po sebi. Ne govorim uopšte o kvalitetu tekstova, većsamo o činjenici da u današnje vreme svaka knjiga koja se pojavi znači mnogo više s obzirom na (ne)uslove rada koji vladaju u kulturi. I neka se ovo ne shvati kao kukanje, vapaj ili lament. Ovo je samo konstatacija stanja.
Sazrevanje posledica
No, vratimo se knjizi. Zamišljena neambicioznije od prethodne, što je opet posledica stanja, ipak pokazuje da je za sve u životu potrebno vreme sazrevanja. Naime, treći po redu festival je doneo jasnije profilisane (pro)pozicije, kao i bolji izbor autora koji doprinose bolje ujednačenoj knjizi, koja se bez obzira na nužnu heterogenost može čitati u dahu. Ona nosi u sebi prepoznatljiv generacijski duh, a to jeste prevashodni cilj ovakvih okupljanja – potvrda teze da nismo sami na svetu, da ono što radimo korespondira sa onim što rade naši vršnjaci u Velikoj Britaniji, Austriji, Poljskoj, Hrvatskoj, Bosni. Kao i to da nismo ni tako loši u onome što radimo.
Zahvaljujući, između ostalih, i Kikinda šort festivalu, većje postalo sasvim uobičajeno da znamo šta se dešava u susednim državama, odnosno na teritoriji na kojoj se govori bhsc jezikom, popularno i neutralno nazvanim našim. Ipak, međunardni karakter junskih okupljanja mladih prozaista u Beogradu i Kikindi omogućuje uvid u ono što se dešava izvan mitskih južnoslovenskih granica, te se u knjizi može naći skroman, ali kvalitetan izbor iz mlađe britanske proze koja, čini mi se, ne samo po imenima veći po kvalitetu teksta odudara od ostatka prezentovanih književnosti. Kler Vigfol, Pol Juen i Piter Hobs svakako spadaju među najperspektivnije pripovedače u Britaniji, a njihovi tekstovi odražavaju dve različite tendencije u pristupu savremenoj priči i one se kao po nekom pravilu pokazuju i u izboru iz svih ostalih književnosti. Jedan pristup je ono što se popularno naziva stvarnosna proza, a drugi je jedno interesantno vraćanje na nadrealističku poetiku automatskog pisanja prepunu fantastike, paradoksa i ironije. Ova podela nije neočekivana s obzirom na pravu poplavu stvarnosnih žanrova u književnosti i na filmu, televiziji ili internetu, ali je traganje za novim izrazom kroz povratak na nadrealizam iznenađujuć, neočekivan i stoga prijatno osvežava. U ovakvom načinu nelinearnog pripovedanja preskaču se klasični narativni obrasci i pristupa se frojdovskoj logici snova i slobodnih asocijacija. Potraga za izlazom iz gliba stvarnosti, sudeći po tekstovima sa trećeg Kikinda šort festivala jedno je od centralnih pitanja sa kojima će se suočiti pripovedači u drugoj deceniji dvadeset prvog stoleća.
Pitanje na koje sam tražio odgovor čitajući ove tekstove svakako se tiče perspektive srbijanske proze i njenog odnosa sa glavnim tendencijama uočenim u pričama mlađih evropskih pripovedača. U odnosu na prošlu godinu stvari su, čini mi se, nešto bolje. Da li je u pitanju prisustvo mlađih i kvalitetnijih pripovedača poput Bojana Babića, Zvonke Gazivode ili Srđana Srdića ili se radi o tome da su autori iz ostalih književnosti zastupljeni u nešto manjem obimu – tek, čini mi se da se i ovdašnja književnost polako, ali sigurno približava savremenim tokovima u svetskoj produkciji. Možda je napravljen i bolji izbor autora iz ranijih generacija, te se i njihovi tekstovi bolje uklapaju u jednu harmoničnu heterogenost festivalske ponude.
Kako bilo, Kikinda šort broj četiri se približava. Prema nezvaničnim najavama trebalo bi da bude makar jednako bogat kao i prošlogodišnji, ali je potreba za materijalnom potporom i podrškom manifestaciji ovog tipa sada potrebnija nego ikada. Prepoznatljivost severnobanatskog gradića i njegovog festivala ne sme da zavisi samo od BBC i internet sajtova širom sveta. Pomoćmora da stigne i iz zemlje u kojoj se on održava, od svih instanci koje mogu da pomognu. E, ovo jeste vapaj!
Vladimir Arsenić