05.01.08
Žena koja je napisala roman i srušila sva pravila svoga vremena
Lajza Delbi
Japanska dvorska dama Murasaki Šikibu (973 - 1014) bila je prva žena na svijetu koja je napisala roman. Riječ je o romanu pod nazivom "Priča o Gendžiju" i to je najpopularnije djelo u istoriji japanske književnosti. Deset vjekova kasnije, Amerikanka Lajza Delbi napisala je roman "Priča o Murasaki", koji na orginalan način dočarava život te jedinstvene žene i otkriva je ostatku svijeta. "Priča o Murasaki" koju je objavila beogradska kuća "Globosino" (prevod Danira Parenta) opisuje životni put Murasaki Šikibu, senzibilne i skromne kćeri dvorskog pjesnika iz srednjeg plemićkog staleža. Murasaki Šikibu je pisala ljubavne pustolovine princa Gendžija i dijelila ih u krugu svojih prijatelja. Kad za njeno pripovijedanje dočuje carski regent, Murasaki dobija mjesto na dvoru, gdje svojim pričama zabavlja caricu. Ova knjiga otkriva svijet tradicionalnog Japana, govori nam o ljubavi, strasti, dvorskim intrigama, svakodnevici tadašnjeg Japana, ženi koja je prevazišla granice svoga vremena i otrgla se sa utabanog ženskog puta materinstva i braka.
Lajza Delbi je antropolog. Prije romana o Murasaki pisala je dokumentarističke knjige japanske tematike: "Gejša" i "Kimono". Interesantno je da je Lajza Delbi jedina žena iz zapadnog svijeta koja je bila gejša. Živi u Kaliforniji odakle je i govorila za naš list. O svojoj višegodišnjoj fascinaciji Murasaki Šikibu, Lajza Delbi kaže:
- Godinama me je fascinirala Murasaki Šikibu. Prema legendi, ona je pisala o princu Gendžiju u napadu inspirativnog ludila dok je posmatrala pun mjesec za vrijeme religioznog osamljivanja u hramu Išijama. I doista, u tom hramu se može vidjeti "Gendžijeva soba", zajedno sa figurom Murasaki u prirodnoj veličini, kako sjedi za pisaćim stolom, sa slatkom djevojčicom koja predstavlja njenu kćerku Katako, koja izviruje iz pozadine. To je fikcija, naravno, ali Japanci imaju nezadrživu potrebu da neko mjesto fiksiraju - za odavanje poštovanja, ako ništa drugo - potvrđujući da je priča ovdje nastala. Istorijska Murasaki Šikibu može da se sagleda preko djelića njenog dnevnika koji još postoji i, posredno kroz njen rad, "Priču o Gendžiju", a ukoliko se ne pojavi neki dugo izgubljeni rukopis poslije milenijuma čamljenja u tami, o njoj ne postoji ništa drugo. Ko zna zašto su neki djelovi njenog dnevnika preživjeli vjekove, a drugi nijesu? Možda je Murasaki uništila djelove svog dnevnika i svoja pisma, a možda su to uradili i njeni potomci. Ili je možda krhke sveske progutao neki od onih požara koji su harali u drevnom Kjotu, gradu izgrađenom uglavnom od drva i papira. Ideja koja me je progonila, da je možda zapisala mnogo više o sebi tokom svog jedinstvenog života dala mi je podsticaj da zamislim priču o njoj.
Murasaki Šikibu je bila prva žena koja je napisala roman, "Priču o Gendžiju". Koliko je ona poznata u zapadnom svijetu?
- Japanci znaju često da se iznenade kada saznaju koliko je u ostatku svijeta slavna Murasaki Šikibu. Naravno, oni o njoj razmišljaju kao o najvećoj japanskoj književnici. Razlog što savremeni japanci ne mogu čitati njeno djelo u originalu je taj što je njena proza pisana starim oblikom japanskog jezika. Ali, oni je mogu čitati u prevodu na savremeni japanski. I dalje je "Priča o Gendžiju" ostala kao najpoznatije djelo klasične japanske književnosti u svijetu.
Kakav je bio istorijski kontekst u kome je živjela Murasaki Šikibu?
- Murasaki Šikibu bila je kćerka učenog čovjeka, i kao takva bila je primljena na carski dvor. Ona nije pripadala visokom staležu, ali je njen talenat bio prepoznat i ona je dovedena u dvorsku službu kod mlade carice da bi je podučavala klasičnim vještinama i da bi zabavljala žene svojim pisanjem.
Šta nam odaju Murasakini rukopisi, njen roman, dnevnici, vaka stihovi?
- Sve što je Murasaki Šikibu napisala proučavano je i prevedeno na engleski i na druge jezike. Pored "Priče o Gendžiju" ona je ostavila zbirku poezije i fragmente dnevnika. Ja sam sve te stvari proučila u namjeri da uz pomoć njih sagradim njenu priču. Na primjer, kada bih pročitala jednu od njenih pjesama koju je ona razmjenjivala sa prijateljima, pitala bih se u kakvoj se situaciji ona mogla naći i šta je uzrokovalo da ta pjesma bude napisana. Tako sam stvorila fikcionalnu scenu koja se završava njenom stvarnom poemom.
Koliko je Vaša »Priča o Murasaki« istinita? Trebalo je istražiti istorijske činjenice, događaje, opisati stvarne ličnosti, a sa druge strane i pustiti mašti na volju...
Koristila sam istorijske činjenice koje se tiču njenog života, njenih putovanja, dvorskih sastanaka, njenih pjesama. Sve mi je to bilo poput klina uz koji se može prikačiti izmišljeni dio priče. Neke od istorijskih scena su prilično čudne i interesantne. Na primjer kada regent Mičinaga ukrade njen rukopis iz njene sobe. Ili kada su nekoliko dama bile napadnute, i njihova odjeća ukradena iz palate. Ovom knjigom pokušala sam da zamislim šta je ona mogla doživjeti u svom životu da ju je dovelo do toga da napiše “Priču o Gendžiju”.
Kako ste se zainteresovali za japansku kulturu?
Dok sam bila dijete, moj otac je nekoliko puta poslom odlazio u Japan. U povratku bi mi donosio interesantne i divne predmete. Na primjer, sjećam se mirisa kedrovine iz kutije za svijeće iz Kjota. Ti delikatni i egzotični predmeti natjerali su me da se upitam kakva je ta zemlja odakle oni potiču.
Na Zapadu Vas gledaju kao eksperta za gejše. Kao antropolog, kako vidite ulogu gejše? Da li je ta profesija i dalje nepoznanica u očima Zapadnjaka?
Zapadnjački interes za gejše vraća nas u sredinu 19. vijeka. Simbolička trilogija koja je predstavljala idealizovanu ljepotu Japana bila je “sakura (japanska trešnja, prim. V.Og.), Fudžijama, gejša”. To je toliko bilo pogurano japanskom turističkom industrijom, da su ga stranci jednostavno prihvatili. Drugim riječima, bio je to način kako Japan sebe predstavlja u svijetu, a ne nešto nametnuto. Kasnije je bilo podstaknuto umjetničkom popularnosti japanizma, naročito drvorezima. Bez sposobnosti da se iskažu socijalne razlike žena naslikana na tim drvorezima, termin “gejša” počeo je da uopšteno ukazuje na egzotičnu ženu u kimonu. Tu je upravo i napravljena konfuzija između gejši i kurtizana. Ideja o gejši kao ženi čija je cijela svrha života da se preda zadovoljenju muškarca datira iz tog vremena. To se desilo zato što na Zapadu zaista ne postoji ekvivalent gejši – ženi koja je ikona stila, druži se sa muškarcima, ali se ne udaje. Pošto nije imala ekvivalent, gejša je postala prazna ploča za projektiovanje fantazija. Ideja o gejši koju su zapadnjaci ispreli u svojoj fantaziji samo se dodirno odnosi na stvarnu gejšu.
Vi ste i jedina žena iz zapadnog svijeta koja je bila gejša. Kako vam je to uspjelo?
Bilo mi je dozvoljeno da uđem u taj svijet zato što sam radila istraživanja o gejšama. Tako je bilo jedino moguće, a uz to znala sam da sviram šamisen, časove tog instrumenta sam pohađala kao tinejdžerka tokom mog prvog boravka u Japanu. Na drugi način to nikako ne bi bilo moguće.
Bila sam gejša konsultant
Bili ste takođe i konsultant za filmsku adaptaciju romana “Memoari jedne gejše” Artura Goldena. Kakve su bile Vaše dužnosti?
Za film “Memoari jedne gejše” pomagala sam pri provjeri scenarija, da se nijesu možda provukle nekakve greške i nelogičnosti. Bila sam na početku gejša konsultant za sva pitanja koja se nameću o životu gejši. Takođe sam podučavala glumice kako da mimikom glume uz šamisen (muzički instrument nalik gitari, prim.V.Og.).
Obrazovana po pravilima za muškarce
Murasaki Šikibu (oko 973 -1014 ili 1025) je spisateljica, pjesnikinja i počasna dvorska dama carskog dvora u Japanu, tokom perioda Hei. Murasaki Šikibu nije njeno pravo ime. Pravo ime je i danas nepoznato, mada se pretpostavlja da bi moglo biti Fudživara Takako. Iz njenog dnevnika saznaje se da je nadimak Murasaki dobila na dvoru, po liku iz djela “Priča o Gendžiju”. Šikibu vjerovatno potiče od naziva funkcije njenog oca na carskom dvoru (Šikibu-šo). Porodica u kojoj je rođena je pripadala nižem plemstvu sjevernog ogranka moćnog klana Fudživara. Njena majka je umrla dok je ona još bila dijete. Odrasla je uz oca Fudživara Tametoki, što je bilo veoma neuobičajeno u to vrijeme. Naime, tokom perioda Hei, bračni parovi su živjeli odvojeno, a djeca su odrastala u porodici majke. I njeno obrazovanje je bilo neuobičajeno za to doba: njen otac, oficir na carskom dvoru, pružio joj je obrazovanje koje je u to doba bilo rezervisano isključivo za muškarce. Naime, mladići su se obrazovali na kineskom, zvaničnom jeziku carskog dvora, a djevojke su učile kana (japansko pismo) i bavile se poezijom.
Murasaki Šikibu se udala u svojim ranim dvadesetim. Imala je jedno dijete. Bila je pratilja princeze Akiko na carskom dvoru. Pripisuju joj se tri djela: “Priča o Gendžiju”, “Dnevnik Murasaki Šikibu” i “Zbirka Murasaki Šikibu”. Prvo (“Priča o Gendžiju”) je njeno najpoznatije djelo. Napisano je između 1000. i 1008. godine i ubraja se među najstarije i najpoznatije novele u ljudskoj istoriji. Druga dva djela su izdata poslije njene smrti.
“Priča o Gendžiju” u originalu broji nešto više od 1000 stranica. Nama je ovo djelo nedostupno, mada je skraćena verzija “Priče o Gendžiju” Murasaki Šikibu objavljena prije nekoliko godina u Hrvatskoj u izdanju “Naklade Ljevak”.
Vujica OGNJENOVIĆ