Svoju radoznalost Brus Fejler je pretvorio u karijeru, pišući o najrazličitijim temama sa studioznim pristupom i temeljnim istraživanjima. Spisateljsku karijeru počeo je kao nastavnik engleskog u Japanu, objavivši zabavnu i poučnu knjigu "Učeći poklanjanje: U srcu Japana". Knjigu su, zbog toga što na kvalitetan način pomaže razumevanju japanske kulture, ubrzo prihvatili i u Japanu i van njega. U svom sledećem delu "U potrazi za časovima: Dani i noći u Oksfordu i Kembridžu" Fejler ponovo daje edukativan prikaz jedne kulture i načina života, podsećajući se svojih diplomskih dana na Kembridžu.Nastavljajući da predstavlja svoja najrazličitija interesovanja, Fejler se pridružuje jednom cirkusu, gde radi kao klovn, prikupljajući materijal za "Pod velikom šatrom: Sezona u cirkusu", prikaz često mučnog i potresnog života cirkuskih artista, pokazujući pri tome veliku istrajnost i novinarsku odlučnost, koja će kasnije posebno doći do izražaja na putovanjima biblijskom teritorijom.Budući sa juga Sjedinjenih Država, Brus Fejler se pozabavio i jednim od lokalnih idioma - kantri muzikom. Predstavljajući pogled iznutra na muzičku industriju Nešvila u knjizi "Sanjati naglas", Fejler daje sliku o tome kako se postaje zvezda u producentsko-finansijskoj mašineriji.Ipak, svetsku slavu stiče istraživanjem Biblijske istorije i njenih korena u putopisnom bestseleru "Tragom Biblije". O nastanku knjige Fejler kaže: "Biblija koju sam hteo da upoznam je živ, dišući entitet neopterećen vremenom i shvatio sam da to mogu uraditi jedino ako prođem kroz mesta koja se pominju među njenim redovima".To naravno nije sve. Fejler je saradnik kulinarskog časopisa Gourmet i dobitnik dve nagrade za članke o kulinarstvu. Za sebe kaže da je proputovao više od šezdeset zemalja i iščašio zglob na četiri kontinenta.
DOM
Polaze u samo svitanje. Slivaju se na ulice, počinju da se uspinju uz brda, spuštaju pokoji novčić u ispružene dlanove siromaha. Napuštaju svoje kuće, živote, susede, dolaze sami, ili po dvoje, po troje. Glava prekrivenih, očiju oborenih. Sami su. Ali kad prođu kapije i podignu oči, najednom su na osvetljenom, znanom mestu. Niko nije sam u Jerusalimu: čak i kamenje zna tvog oca.
Unutra se struja razdeljuje. Hrišćani okreću ka severu. Poslednji je petak pred Božić, monasi će po podne povesti žalobnu procesiju s krstovima niz Via Dolorosa. Jevreji skreću na jug. Petak je kojim se završava Hanuka, i u sumrak će rabini održati slavljeničku ceremoniju i zapaliti šest sveća na Zapadnom zidu.
Muslimani kreću ka istoku. Petak je kojim se završava ramazan, i sveštenici će predvoditi veliku molitvu u kojoj će dvesta hiljada ljudi klanjati kao jedan.
Današnji dan nije retkost. Jerusalim je probni kamen vere, bio je to još pre početka vremena. Monoteistička predanja u jednome su jasna: pre nego što postojaše vreme, behu vode i tama nad bezdanom. Deo kopna izdiže se iz voda i ta zemlja beše Stena, a stena je ovde. Ovde je pokopan Adam. Ovde je gradio Solomon.
Ovde se molio Isus. Odavde se Muhamed uspeo na nebo.
Ovamo je Avram došao da žrtvuje svog sina. Danas je ta stena magnet monoteizma, izborana, istrošena maska od peščara, koju je malo ko od danas živućih video, još manje je onih što su je dodirnuli, skrivenu pod zlatnom kupolom, još moćniju usled zažarenosti koja kao da je okružuje u svakome času. Legende vele da je Bog prvu zraku svetla izveo iz Stene. Zraka je probila tminu i ispunila Njegovu veličanstvenu zemlju. Svetlost u Jerusalimu kao da savršeno odgovara tom opisu. Ispran zimskim kišama, kakav je ovog jutra, vazduh ima boje plamička sveće: ružičast je, rumen, i boje šafrana; tirkizan, boje rubina i bronze. Ljuta je ironija da pod svetlošću svih ovih boja vernici nose uglavnom belo i crno, kao da tek treba da dosegnu bogatstvo sa izvora. Zbog toga su ponajpre i došli. Za Stenu se veruje da je pupak sveta, a svet, često se čini, želi da se provuče kroz taj procep i ponovo se vrati u matericu, Gospodu. Kao što moj prijatelj i sadrug na putovanjima, arheolog Avner Goren kaže dok žurimo ulicama i penjemo se na vidikovac nad gradom: „Kad živiš u Jerusalimu, osećaš se življi, jače osećaš sebe. To je čast, i breme isto tako.“
Staneš li ovde, sagledaćeš večnost. Staneš li ovde, dotaći ćeš izvor.