Čičovački je diplomirao i magistrirao obou, poslediplomske studije muzike završio je na Svelink konzervatorijumu u Amsterdamu, diplomirao je i biologiju, redovno nastupa kao solista i kamerni muzičar po značajnim evropskim muzičkim centrima, takođe i organizuje koncerte, a u Amsterdamu rukovodi radom Fondacije Barka, koja već 14 godina inostranstvu predstavlja najznačajnija dela srpske kulture.
11.05.14
Ljudi rasutog identiteta
Borislav Čičovački
Čičovački o premijeri drame "Ostavite poruku" i emigrantskom životu na relaciji Beograd-Amsterdam: Fenomenom izbeglica bavio sam se u nekoliko romana ali tu temu nisam ispisao
NEČIJI život može se rekonstruisati na mnogo načina, a jedan je i preslušavanje poruka sa telefonske sekretarice. Ponekad, kao u slučaju kompozitora i pisca Borislava Čičovačkog, te emotivne poruke "napišu" roman, a roman "rodi" pozorišnu predstavu.
Uzbuđenje kakvo je Čičovački osećao u subotu uveče, dva sata uoči premijere u SNP drame "Ostavite poruku", inspirisane poglavljem njegovog romana "U starini ime mi beše Hemus", sam poredi sa emocijom koju je imao 1991. godine, kada je, u osvit raspada Jugoslavije, otišao u Amsterdam.
Oboista po muzičkom obrazovanju, pisac po naknadnom opredeljenju, Čičovački nam otkriva da je bio i ushićen i usplahiren kada mu je pre godinu, dve rediteljka Vida Ognjenović nagovestila da bi na osnovu njegovog romana napisala dramu o iseljenicima iz SFRJ. O izbeglicama, ljudima koji bilo da su svojom ili tuđom voljom napustili zavičaj, nikada više nisu uspeli (a ni neće) da saberu rasute kamičke svog identiteta.
- Za roman sam bio inspirisan stvarnim slušanjem poruka sa sekretarice mog prijatelja tada u Amsterdamu - otkriva svoju izbegličku i autorsku priču za "Novosti". - Bio sam potpuno frasciniran da može da se rekonstruiše nečiji život ili njegov deo na osnovu poruka i na osnovu te kasete.
* Preslušali ste poruke odaslane u rasponu od dve i po godina. Jeste li ih autentično preneli u roman?
- Nisu prenete doslovce, one su pokrenule moju fikciju da gradim lik Marka Selimovskog, muzičara. Ali, u romanu ima istorijskih ličnosti kao što su - maestro Mladen Jagušt, Ljubiša Ristić koji je po isteku svog mandata zaključao pozorište i nikog nije puštao ni unutra ni napolje, kao i novosadski profesor Rudolf Bruči koji je želeo da se preseli pred kraj života u Zagreb, ali mu to nije odobreno, mada je rođeni Zagrepčanin. U romanu i u predstavi zastupljeni su događaji na mikroplanu u Novom Sadu i na makroplanu, koji se tiču Jugoslavije.
* U kojoj meri glavni lik Selimovski ima biografiju vašeg novosadskog prijatelja, kompozitora Željka Avdalovića?
- Tu su delovi njegove biografije. On je iz Jugoslavije otišao 1992. godine, a naredne je poginuo u saobraćajnoj nesreći u Johansburgu. Do njegovih partitura veoma teško se dolazi, ali zahvaljujući Arhivu Radio Novog Sada dobili smo snimke iz devedesetih godine, pa 90 odsto muzike u predstavi je njegovo autorsko delo.
* Zanimljivo je da ste otišli u inostranstvo uoči raspada bivše države, a imate isti osećaj krize identiteta kao i oni koji su se rasuli po svetu zbog rata?
- Da, nekoliko meseci pre početka rata položio sam prijemni i dobio stipendiju za postdiplomske studije u Amsterdamu, ja iz jedne zemlje u koju više nikada nisam imao priliku da se vratim jer je ona nestala sa mape. Upoznao sam tamo ljude iz gotovo svih delova SFRJ i svi smo imali istu muku.
* Kakva je psihologija jednog iseljenika?
- To je divna tema, bavio sam se njome u nekoliko knjiga i još nisam stigao do kraja. U početku smo mesecima prepričavali jedni drugima detalje našeg detinjstva i predizbegličkog života, kako bismo same sebe uverili da nismo tikva bez korena, što kaže Kiš. Ali, spoznaju o rasutom identitetu svako će nositi do kraja života.
ŠARM MALIH MESTA
* POSLEDNjIH godina sa suprugom Isidorom Žebeljan provodite više vremena u Beogradu nego u Amsterdamu?
- Trebalo mi je pet godina da se naviknem na Beograd, kao i na Amsterdam. Jer, pre odlaska, nisam u njemu živeo. Sada 75 odsto vremena provodim ovde. Lakše nam je da se organizujemo, a ja sam u Kragujevcu vanredni profesor kamerne muzike. Presrećan sam zbog tog posla. U malim sredinama, malim gradovima, ljudi su uspeli da očuvaju svoju dobrotu i prostodušnost. U malim mestima ljudi su opušteniji i pošteniji.
J. SIMIĆ