04.03.06
Potraga za simetrijom i skladom
Franja Petrinović
U prošlogodišnjoj domaćoj romanesknoj produkciji pojavilo se preko 110 naslova. Srednje rodna godina, bar što se kvantiteta tiče. Jedan od zapaženijih romana svakako je “Poslednji tumač simetrije”Franje Petrinovića, u izdanju “Narodne knjige”.
Ovo je četvrti njegov roman, a pojavio se nakon višegodišnje pauze. Možda je za to kriv Petrinovićev profesionalni angažman; on radi kao direktor i glavni urednik “Stilos izdavaštva” u Novom Sadu.
Čini se da je vaš najnoviji roman u skladu sa poetikom prethodnih?
- Verovatno ste u pravu. Naravno, kao što su neka prošlogodišnja košava i sneg, ili oni od pre deset godina, nalik današnjim. Jeste po formi, jeste po priči taj isti sneg, samo što su se okolnosti i kontekst promenili.
Hoću da kažem da se u mom shvatanju romana pa i sveta, mnogo toga promenilo u proteklim godinama, pa mi se neko istrajavanje na određenoj vrsti poetike danas ne čini toliko bitnim. Reč je o promeni gledišta, načinu posmatranja sveta. I za sve te decenije, verovatno sam više, što poučen iskustvom, što životnim okolnostima, ublažavao neku vrstu formalnih radikalizama kojima je roman bio izložen.
Učinilo mi se da se suštinske, poetičke promene u romanu mogu desiti promenom tačke gledišta, vremenske strukture pripovedanja, dakle pričanjem jedne konvencionalne priče na koju će biti upaljeno drugačije svetlo.
“Poslednji tumač simetrije” možda je samo slika poetike kraja moderne, čak i izvesne zbunjenosti pred izazovima romana. Ja sve više insistiram na nečemu što je duh romana, na onom što je izazov savremenog doba, pa makar to bilo i poetički neumiveno.
Šta nam poručuje vaša priča o usamljenosti, “otkuda biva da ljudi traže simetriju samo u širinu, ne u visinu i dubinu”, kao što reče Blez Paskal?
- Ovaj roman jeste priča o usamljenosti, ali i o teskobnosti, o procepu vremena, o nemogućnosti da se neki životi ostvare u celosti. Dakle, o nekoj težnji prema harmoniji, skladu življenja, o čežnji za simetrijom.
On se poziva na još jedan citat - Umberta Eka, da postoje paralele koje se nikada ne mogu sresti. Sledi priča o životima koji se paralelno, naporedo odvijaju i gotovo suštinski ostaju nedodirljivi jedni za druge, mada su u zajedničkom prostoru. I priča o tome, kroz glavnu junakinju, koliko smo prepušteni hiru sudbine, koliko nam život mogu kreirati okolnosti, slučajnost, hir moćnika, odnosno nemogućnost da se život zasnuje kao skladna celina. I stalna čežnja da se simetrični sklad jednog sveta dodirne. Na sceni je i niz malih priča o grču i nemoći da se preživi vreme u proteklih petaestak naših godina i da se bilo šta promeni u tom prostoru i vremenu. Ali ne kao lament. I ne kao tuga.-
Novi Sad iza kulisa
- Priča o Novom Sadu u meni se taložila godinama i to o Novom Sadu koji bih ja, često pritisnut, voleo da zaboravim. Taj naš grad, koji je prečesto uživao u tamburašima, u nekoj idili, dok se na periferiji odvijao sasvim drugačiji život. U mom najnovijem romanu je Novi Sad koji nećemo da vidimo, jer imamo, rekao bih, sladunjav pogled - da su ovde svi ljudi pitomi, da se ovde uvek lepo jede, pije i peva.
Nažalost, jedna drama grada se odvija unutar tih kulisa. Grad je doživeo pravo urbano nasilje, a iz nekih malih dvorišta isterani su duhovi Novog Sada koji traže svoje uhljeblje. Više nema tog ušminkanog prečanskog miljea i nije dovoljno samo reći da je ovo grad kulture. Ja sam pokušao, kroz svoje junake, da otkrijem to što se krije iza osveštalih etiketa, naš život zapravo u protekle dve decenije.
Vaša knjiga se našla u najužem izboru za “Zlatni suncokret” i u širem izboru za NIN-ovu nagradu, što je takođe priznanje, s obzirom da je kod nas prošle godine objavljeno preko 110 romana. Šta (bilo kojoj) knjizi znače nagrade?
- Svaka nagrada predstavlja malenu mogućnost da se na knjigu i na autora baci novo svetlo, u tom haosu nečitanja, haosu neprimećivanja koji vlada u našoj savremenoj književnoj produkciji. Uveren sam da bar 90 posto tih knjiga ostane nedodirnuto i nepročitano. Nagrade, pa i uži izbori ipak skreću pažnju, pribavljaju čitaoca više.
U medijskoj kakofoniji, bez pravog čitanja i pravih kritičarskih poteza, u odsustvu doslednog praćenja njiževne rodukcije, svaki čitalac koji je ponukan nagradom je dobrodošao. Da ne budem licemeran, dobrodošle su i sve te silne pare koje bezbeđuju pomenute nagrade. Misija svake književnosti je da se bori za naklonost svojih čitalaca. Na žalost, i NIN-ov i ostali žiriji propuštaju da na bolji i kvalitetniji način prokomentarišu aktuelnu produkciju; obično samo dodele nagradu i samo nju obrazlože.-
Kod nas se često lamentira nad sudbinom njige, a s druge strane, godišnje se pojavi nekoliko hiljada naslova. Kako vi na to gledate kao urednik u uspešnoj izdavačkoj kući?
- Više se lamentira nad sudbinom čitanja. Mnogo toga se tranziciono raspadalo, pa i navika čitanja. Mlade generacije - danas su to već tridesetogodišnjaci, nisu stekli tu naviku, a oni koji su je imali, polako su je zaboravili. Svi smo tako u dubokom procepu; sudbina knjige je potpuno prepuštena tržištu, što je poželjno samo za laku literaturu, ali ne i za kapitalna izdanja. Nedostaje nam kulturna strategija i podrška države, kako iz naših života ne bi nestale knjige koje donose znanje.
Knjiga treba da bude dostupna svakom, a kod nas još ima gradova bez knjižara, još ima sredina gde se knjige kupuju samo na kiosku ili nigde. U takvim okolnostima, izdavači se dovijaju kako da prežive. A knjiga je puno više od robe, od tržišta.
Radmila Lotina
10.06.06 Dnevnik - Novine i časopisi
Izlog knjiga
Poslednji tumač simetrije, Franja Petrinović
Novosadski književnik i izdavač Franja Petrinović ( Slankamen, 1957) u svom ponajboljem i već nagrađivanom romanu “ Poslednji tumač simetrije” takođe traga za temeljima bića, posebno problemom identiteta. NJegova urbano-ruralna, gotovo detektivska priča, sva je od provokativnog uranjanja u vreme zloslutnih devedesetih i svih njegovih reperkusija na glavne junake jedne, u osnovi, intimne drame. Slutnja da je život dobro organizovan sistem slučajnosti, ali kakvih, remeti bilo kakvu simetriju, viši smisao i harmoniju, pogotovo ako se ona ne traži samo u širini nego u visini i dubini. Ne/objašnjiva smrt voljene Anastazije, koja je nastradala pod točkovima poludelog gradskog autobusa, na novosadskom pločniku, povod je za niz opsesivnih pre/ispitivanja i sumnji koje prevazilaze vremenski i prostorni okvir u kome se ogrlica ovog intrigantnog kazivanja odvija/niže.
Rašomonska istina kopa se u poznatim “vlažnim hlorofilima Panonije”, od ukletog Novog Sada, preko zagonetne Inđije, sve do zavičajnog Čandrlija, uz večni i mutni Dunav koji je jedan od stalnih lajt-motiva romana. Smrt oca, povratak u zavičaj, misteriozni/preteći telefoni, redakcijsko/novinarsko tavorenje, suočavanja sa polu/istinama raznih provenijencija na/vodi naratora, pisca i novinara Mladena Lončara, pred ključno pitanje – šta sam ja. Svi odgovori podložni su žestokoj sumnji, a tzv. “civilizacijski šum”, onaj koji vlada celim svetom, ometa bilo kakvu dostojnu komunikaciju.
Pitomac i tumač simetrije nema nikakve šanse da dođe do suštine/istine i zato je njegovo najčešća pozicija beznadežna patnja i usamljenost. A upravo u variranju tih temeljnih osećanja savremenog čoveka, i sveta u kome se kreće, Petrinović daje najsnažnije stranice romana koji kroz suzdržane, često i zagonetne redove, uz ponešto autobigrafskog, nudi aktuelnu sliku sveta, svog u haosu i nesnalaženju. Svi putevi su odavno poznati, ali i neprohodni/zapušteni, kao i onaj za legendarni Čandrli.
M. Živanović
02.06.06 NIN
Bukovski na selu
Poslednji tumač simetrije, Franja Petrinović
Novi romani Franje Petrinovića i Đorđa Pisareva na izvestan način zaokružuju nasleđe kratkotrajne pojave koja je pre dvadesetak godina bila poznata pod nazivom “mlade srpske proze”, a potom, u nešto drugačijem vidu, i pod imenom ovdašnjeg postmodernizma kao jednog od glavnih pretendenata na poziciju literarne i kulturne glavne struje.
Manje pomirljivi od onih bivših mladoprozaista koji su se u međuvremenu na ovaj ili onaj način pomerili prema sredini književnog spektra (Basara, Pantić, Prodanović, Pištalo), ali i manje radikalni od onih koji ni za jotu, takoreći, nisu odstupili od duha svojih ekskluzivnih “ranih radova” (Damjanov, Ugričić), kao pomalo usamljeni beletristički “jahači na duge staze” Petrinović i Pisarev već godinama jezde uzanim prostorom između narativne ignorancije stvarnosti i neotklonjivog priznavanja njene despotije. Objavljeni praktično istovremeno i kod istog izdavača, a u gotovo jednoobraznoj opremi, romani Poslednji tumač simetrije i Ponoć je u sobi uspomena funkcionalna su svedočanstva o neumitnom gubljenju “manevarskog prostora” na toj razmeđi samodovoljne poetike i invazivne politike kao preovlađujućeg lica aktuelne stvarnosti.
I Pisarev i Petrinović pripovedaju, naime, o posledicama strahobnih devedesetih, propuštenim kroz naročitu vizuru knjiških “junaka naših dana” koji u “paklu svakidašnjice” melanholično-ironično a uzaludno prizivaju obrise zamišljene harmonije ili pak žuđene simetrije (post)komunističkog raja jednakosti i pravde. Zanimljivo je zapaziti da pri tome postoji višestruka tematska i sižejna naporednost, i to uprkos činjenici da se Petrinovićev roman kroz ličnu opsesiju bavi famoznom idejom tzv. teorije zavere, a Pisarevljev se skoro u potpunosti zadržava u okvirima intimističkog zapleta tzv. ljubavnog trougla. Oba ostvarenja velikim delom, međutim, počivaju na otklonu od urbocentričnog modela sveta, kod Petrinovićevog pripovedača zasnovanom na suprotnosti između novosadskog “ravničarskog kotla... ciničnih upravljača spisateljskim sudbinama” i priželjkivane utehe zavičajnog Čandrlija, a kod Pisarevljevih junaka oblikovanom u kratkotrajnoj ali obeležavajućoj seoskoj erotskoj utopiji glavne junakinje, u kojoj “i dalje su svetlucale sve zvezde sveta”, nasuprot depresivnom gradskom nebu “koje se spustilo na tlo”.
Samopotkazujuću narativnu kariku u oba slučaja predstavlja iščezli otac, u Ponoći u sobi uspomena naslikan kao svojevrsni “brat pijanac” onog književnog konzumenta nad konzumentima koji je nosio popularno prezime Bukovski, a u Poslednjem tumaču simetrije kišovski obeležen frustrirajućim odsustvom i enigmatičnim vaskrsavanjem u drugoj polovini romana. Ladanjski izmešten u ruralno-provincijalnu pozadinu ili marginu grada, pamćenja, istorije, trezvenosti, vitalnosti, autoriteta, otac je ovde, po svemu sudeći, zapravo postao simbolički inverzivna figura svekolike modernističke značajnosti. Smešten među druge, izrazito knjiške rekvizite i figure, poput borhesovskih ogledala ili blizanačko-dvojničkih toposa (Petrinović), odnosno poluesejističkih tumačenja Eka, Barnsa, Endea, Ostera (Pisarev), on ponajviše deluje kao prozračni pripovedni etalon one nedosežne egzistencijalne i metafizičke težine koja u ovakvoj konstelaciji nepovratno ostaje van same priče i na koju se tek posrednički simbolično referira.
Umesto poznomodernističkog odsustva koje je zapravo značilo paradoksalno psihološko prisustvo i prisnost, figura oca ovde je, dakle, ponovo “oživljena” i učinjena sablasno prisutnom, da bi tako na svoj način, transparentno izrazila odsustvovanje praktično svega onoga što je inače označavala. Isto, moglo bi se kazati, važi i za deziluzionističko prizivanje harmonije i simetrije, koje se bez mnogo napora može “pročitati” kao postmodernistički nostalgično i unekoliko dekorativno naličje borhesovsko-kišovske peščaničke metafore osipajuće i rastačuće-neuhvatljive stvarnosti u njenoj ljudskoj bitnosti i spoznatljivosti. Podastirući nam lepe slike bivših iluzija i elegantna objašnjenja njihovih posledica, a ne same te iluzije i posledice u njihovom pripovednom nastajanju-nestajanju, Pisarev i Petrinović stavili su tako možda završne kamičke u nedovršeni, imaginarni spomenik “mlade srpske proze”, koja je u njima pronašla svoje poslednje simetrične zatočnike i ovlašćene tumače.
Tihomir Brajović
30.03.06 Vreme
Novosadski triling
Utočište / Ponoć je u sobi uspomena / Poslednji tumač simetrije
Dugo i teško izlazeći iz senke svog već desetak godina starog romana Poslednji zanosi MSS, od naše "tradicionalističke" i u svakom smislu dozlaboga strejtaške kritike pomalo nepravedno favorizovanog u odnosu na ostala njena dela – koja na ta način nekako i baca u zasenak – te polako izlazeći iz svojevrsnog "opsadnog stanja" u koje, hm, nije upala nego su je upali nakon što je svakako nesavršenim, ali dobrim, važnim i odvažnim romanom Mrena ustalasala duhove u (pre svega) novosadskoj čaršiji, Milica Mićić Dimovska pojavljuje se potkraj prošle godine s romanom Utočište, po mnogo čemu gotovo antipodom prethodnoj proznoj knjizi. A koji i kao takav, opet, sa Mrenom i svim prethodnim romanima i zbirkama pripovedaka čini jedinstven i prepoznatljiv svet Miličinih tema i opsesija, usidrenih tako solidno i temeljito u koordinate jednog precizno "omeđenog" autorskog mikrosveta da retko idu daleko izvan pretresanja intimnih, a Istorijom na razne načine opterećenih ljudskih, napose ženskih sudbina, a sve to negde na južnom panonskom prostoru, uvek manje-više pod senkom novosadskih tornjeva, jal’ crkvenih, jal’ soliterskih.
Stilski brižljivije pisan od pokatkad zadihano-raspričanog prethodnika, kao romaneskni tekst takoreći besprekoran, kompozicijski naizgled "razbarušen" (usled asocijativnog vremenskog cik-cak ševrdanja, logične posledice solilokvija naratorke), a zapravo minuciozno promišljen, roman Utočište novi je autorkin zaokret od buke i besa istorijske pojavnosti ka intimnim hororima iza debelih zidina novosadskih građanskih kuća. Naratorka je žena na pragu srednjih godina, (malo)građanski situirana u svojevrsnu Životnu Klopku između muža koji je hladan prema njoj koliko i ona prema njemu, majke koja je prezire, rastržuće uspomene na oca ko jedino biće koje je istinski volela i razumela, i bolesnog deteta koje su muž i majka već ionako "kidnapovali" od nje, ona se u jednom momentu odlučuje – zavedena slučajnim, površnim, možda posve nepostojećim nagoveštajem mogućnosti bekstva kroz odnos sa naizgled zainteresvanim neznancem, a za koji se odnos pokazuje da je bio potpuna iluzija, ona čini jedan "egzistencijalistički" sartrovsko-kamijevski gest koji ujedinjuje apsurd i neartikulisanu pobunu: pokušava samoubistvo skokom sa drugog (!) sprata, i ostaje invalid. Utočište je zapravo njen bolnički monolog, sa obilnim premotavanjima unapred i naročito unazad, kroz istoriju nekoliko generacija porodice Tomanovića, naslednih knjigovođa, čiji je poslednji muški izdanak bio njen rano preminuli brat; ona će, kao žensko, vegetirati nekakav infinitezimalni, nemerljivi i nevažni preostatak Tomanovića, udajom i formalno napustivši to ime, ona će biti ona "knjigovodstvena nula" koju je njen otac video kao (zasluženi) kraj loze: u patrijarhalnom svetu, pa makar on bio opervažen i tihim dostojanstvom i sobnim glamurom "graždanskih" tradicija, žena je uvek na gubitku, naročito ako nije "talentovana", to jest zainteresovana za uživanje onih licemernih beneficija koje joj takav svet nudi.
Elem, raspada se, bukvalno i neumitno, ta kuća Tomanovićevih i Doroških pod navalom Novog: prvo je nestalo jedno njeno krilo, ono očevo, kao što je i sam otac svojim odlaskom u nepovrat odneo jedan svet da bi onda i ostatak kuće pojeli parkinzi i soliteri, na iskrenu majčinu arivističku radost, kao da to rušenje i preseljenje u bezlični novi stan znači i njeno konačno oslobođenje iz teškog ropstva, iz življenja u svetu kojem nikada neće pripadati, i utoliko strasnije će ga mrzeti. Utočište svakako nije "laka" i razbibrižna knjiga, ali je isto tako sigurno da se radi o jednom od vrhunaca "sezone" srpskog romana, a i dosadašnjeg autoričinog opusa. E sad, to što ova knjiga nije doživela ništa od one vrste pažnje i priznanja kakvi joj pripadaju ne treba da vas zbuni: tako to ovde ide, u tužnoj i zabačenoj semolj-zemlji u kojoj se lako smrkava a teško i retko svanjiva...
"Slučaj" Đorđa Pisareva ponešto je drugačiji, mada bi se između njegovog i Miličinog romana dalo pronaći iznenađujuće mnogo tajnih veza, a što ne škodi ni jednom ni drugom (traumatični porodični odnosi i dugo zapretane tajne, komunikacijska disfunkcionalnost u odnosima ključnih likova, bolnički ambijent, egzistencijalni plesovi na ivici ponora ludila...). Enivej, Đorđe Pisarev je pre koju godinu romanom Pod senkom zmaja napravio prilično jeretički iskorak iliti otklon od Svetog pisma postmodernog pisma – a da zapravo nije izdao bitne postulate svog pisanja, nego ih samo otrebio od viškova – da bi sledećim ostvarenjem U srcu grada načinio ne baš nužan korak nazad ka penzionisanom "Mikiju Šepardu" kao svom alter-egu... Ponoć je u sobi uspomena nešto je, pak, sasvim treće: od "Senke zmaja" baštini taj (sasvim uslovno) realistički postupak (mada: a šta je danas uopšte taj "realizam"? Lakše bi bilo odgovoriti šta on nikako nije), ali sa njim čini nešto sasvim drugo. Pisarev je napisao roman komunikativan kao možda niti jedan prethodni, žanrovski ga locirajući u najbliže susedstvo "ljubavnog romana", to jest one njegove "ozbiljne" vrste, one koja se ne krčmi na kioscima sa roto-avanturama zgodnih, umereno bogatih i mačo-zaštitničkih ginekologa koji se na kraju ožene skromnim devojkama iz provincije i izrode s njima čopor zdravih pionira. Sahranjujući oca (sic!) u fruškogorskoj zabiti, njegova se junakinja iznova upliće u jednu Staru Ljubavnu Priču koja bi trebalo da je odavno završena – ako je uopšte trebalo, a nije, da ikada postoji – kao da nikada ne možemo pobeći od jednom započetih priča, kao da se korice ni jedne od "knjiga" u našim životima ne sklapaju pouzdano do kraja, nego iz njih vazda čkilji nešto što će, samo ako dobije priliku, ponovo da iskoči, da nas zaskoči kada smo odavno već sigurni da smo usred, ili potkraj, nečega sasvim drugog... Recimo, veze s Piscem koji je čeka tamo, preko Dunava, u Gradu, u stanu u kojem obitavaju kao entiteti koji se privlače i odbijaju s jednakom žarom, i jednako beznadežno. Razmatrajući sve krake ovog ljubavnog triangla, kao i onaj neizbežni kofer porodičnih užasa, Pisarev više nego vešto uvodi u igru motive i simbole na granici kiča (poput one "čarobne kuglice" u kojoj pada sneg kad je protreseš, kao zaloga jedne Životne Vernosti), da bi se onda okretno izmakao svakoj mogućoj banalizaciji, ispisavši poetski draguljčić, mali noćni roman za relaksirano, a pametno čitanje. Ponoć u sobi uspomena lirski je roman u jednom pomalo zaboravljenom smislu reči, knjiga koja zaslužuje drugačije čitanje od uobičajenog kad je ovaj autor u pitanju, i kojom je Pisarev dokazao da se suvereno snalazi u jednom diskursu koji nema mnogo veze s "aleksandrinskim" ludizmom i cinizmom: kao da je želeo da napiše tematski i motivski "staromodnu" knjigu modernim sredstvima. I nije da nije uspeo u tome.
Franja se Petrinović, činilo se, odavno povukao iz romanesknih u izdavačko-publicističke vode, no Poslednji tumač simetrije dokaz je da je predugoj "pauzi" kraj; sudeći po onome što ovih dana izlazi po časopisima ka naznaka novog, budućeg romana, sledeće pauze kanda neće biti... Kako god, Poslednji tumač simetrije po mnogo čemu je apartna knjiga, svojevrsno Petrinovićevo svođenje računa sa jednom epohom (ili, pak, dvema: onom Nekad i onom Sad), sa jednim društvom, sa jednim Gradom, zna-se-kojim, i sa ljudima koji kroz sve to (epohu, društvo, grad) glavinjaju nemajući pojma ni odakle s došli ni kuda su uopšte krenuli, ako su krenuli. Pripovedačevu prijateljicu (hm, priroda tog zakučastog odnosa izmiče jednoj reči), baš u ono vreme kada započinju kanibalski južnoslovenski ratovi, a uveliko već traje smena "ideoloških" paradigmi (u društvu fundamentalno nepismenom, te otuda nesposobnom za istinsko i konsekventno usvajanje bilo koje ideologije doli maroderske...), pregaziće autobus, a on će ostati u uverenju da to nije slučajnost: da su je ubili. Ko i zašto? To će ostati nejasno, ako ćemo pravo, do kraja knjige: Petrinović će postaviti primamljivu intrigu koja knjizi daje potencijal krimi priče, romana detekcije, baš koliko i mračne političke misterije, ali ništa od toga neće biti isterano do kraja. Na drugoj strani, jedna zagonetna smrt i sve zavrzlame oko nje (tajanstveni "pomoćnici" i nešto manje tajanstveni neprijatelji s kojima će se narator preganjati po Novom Sadu, obavijenom ledenim mrakom i teskobom Devedesetih) pokazaće se kao pogodan "okidač" za reminiscencije i, napokon, povratak u selo Čandrli, smešteno na obroncima Fruške Gore i nadnesno nad Dunavom (svaka sličnost sa piščevim rodnim Slankamenom je... neizbežna) iz kojeg su oboje znanaca nekada davno pobegli da se više nikada ne vrate, kao da od duhova ranih dana ima pravog bekstva... Uronivši u taj drugi, paralelni tok priče, u čandrlijanske niske strasti kroz koje takođe prosviravaju – mnogo surovije i elementarnije nego u gradu – pogane olujne vetruštine Epohe, od vremena "idealističkog" komunizma do današnjih dana, Petrinović se nalazi na putu da otvori jednu bolnu, a zaturenu i "neispisanu" temu: mračne etničke progone u Sremu, početkom i sredinom devedesetih. On to, međutim, čini sasvim zakučasto i u dalekim aluzijama, i to je velika šteta: ne zato što bi literatura imala nekakvih "novinsko-istraživačkih" dužnosti, nego zašto ta preterana okolišnost šteti samom književnom tekstu. Baš kao što tom istom tekstu Poslednjeg tumača simetrije generano nedostaje još "jedna ruka" i dobar redaktor. Ali i sa tim nedostacima, to je jedan od onih romana koji su neopravdao ostali u senci izvikanih koještarija, i dobra osnova za nove, buduće Petrinovićeve knjige.
Ako ovim knjigama pridružimo ranije već razmatrana dela Lasla Blaškovića i Slobodana Tišme, jasno je da se u Novom Sadu i dalje piše mnogo i dobro. A semoljanja što se tiče, svašta rađa u Božijoj bašti. Ko zna zašto je to dobro...
Teofil Pančić
14.02.06 Blic
Suvišni čovek
Poslednji tumač simetrije, Franja Petrinović
unak romana, Mladen Lončar, je (poslednje) dete socijalističke revolucije. Nakon pogibije Anastazije, svoje (šizofrene) dvojnice i simboličnog uporišta uređenog (jugoslovenskog) života, on će svoj dotadašnji položaj (pasivnog) čitaoca (i književnog kritičara), zameniti ulogom pisca, ne bi li se odbranio od plime haosa i besmisla. Međutim, i sam pokušaj stvaralaštva (razmišljanja svojom glavom), u ovom oduvek nesrećnom i „mentalno konfuznom“ čoveku, koji je, kao dete, nesvestan vlastite smrtnosti, otkriva paranoika, pa i degenerika, tuđeg i nebu i zemlji, sklonog preuveličavanju, potiskivanju i poricanju, za koga je teskoba jedino preostalo ljudsko osećanje.
Mladenova istraga okolnosti Anastazijine smrti (i, posredno, raspada države), kojom želi da dokaže da se iza navodnog nesrećnog slučaja krije zavera neslućenih razmera, pretvara se u grotesknu potragu „za istinom i pravdom“ u kojoj njemu pripada uloga (razapetog) žrtvenog jagnjeta. Ali, dok prorokuje kraj sveta i „otkriva“ vrednost i smisao ličnog („čudesnog“) rođenja, ovaj socijalistički „svetac“ ne samo što nije bezgrešan, već pokušava da opravda sopstvene (ideološke i krvne) zločine, tvrdnjama da su okolnosti jače od slobodne volje pojedinca, koji ,onda, nije u stanju da bude „autor vlastitog života“, niti da odgovara za svoje postupke. Junakova prava otkrića su nehotična: u dobu u kome su se obistinile najmučnije Kafkine fantazmagorije, on je „nahoče“ sveta bolesnog iznutra, čija je nostalgična idealizacija (mitologizacija) otrovna i suvišna.
Osim stereotipnog odnosa prema junaku (čoveku, društvu) i providne alegoričnosti same priče, ovaj roman pati i od konfuznog pripovedanja i preopširnosti.
Vesna Trijić