Za mnoge čitaoce, snaga romana Anite Šriv leži u dobroj kombinaciji eskapističkih elemenata jedne ljubavne priče i kompleksnosti kakva obično nije povezana sa ljubavnom tematikom. Knjige ove autorke su bogate strašću i erotikom koja čitaoce prosto tera da okreću stranice, ali Šriv isto tako ne zaboravlja na karakter svojih likova, njihovu složenost, odnose, motive i živote. Sedamdesetih, Anita Šriv je radila kao nastavnik i novinar. Dobar deo njenih dela iz tog perioda zasnovan je upravo na tim iskustvima. Za priču "Pored ostrva, lutajući" nagrađena je 1975. nagradom O. Henry. Osamdesetih, dominantna tema u njenom pisanju postaju ženska pitanja, što rezultuje sa dve knjige iz oblasti popularne psihologije: "Obnavljajući majčinstvo" i "Žene zajedno, žene same".Životi žena, njihove borbe i uspesi, porodice i prijateljstva, ostaće glavni izvor inspiracije Anite Šriv. Kombinacija njenog novinarskog osećaja za detalje i litararnog dara proizvela je niz atmosferičnih i realističnih priča u romanima koji su usledili: "Težina vode", "Morsko staklo", "Kamenje sudbine", "Poslednji susret".Iako se zbog tema romana rad Anite Šriv svrstava u "žensku prozu", precizan jezik njenih dela i imaginativnost vode je van granica žanra
Izašla je iz aviona i taksijem stigla do hotela. Iskoračila je iz automobila i jedina publika na koju je naišla bili su uniformisani vratar i neki čovek u tamnom kaputu koji je izlazio kroz obrtna vrata hotela. Čovek u tamnom kaputu zastade da otvori kišobran, a ovaj se, u jednom potezu, otvori naopako. Delovao je zbunjeno, a onda napadno veselo – jer je sada ona bila njegova publika – i bacivši beskoristan predmet u kantu, nastavio svojim putem.
Nije želela da joj vratar prihvati kofer, i rekla bi mu da to nije potrebno, ali su je kitnjasti zlatni list na nadstrešnici hotela i do savršenstva uglačani mesing na ulaznim vratima upozorili da to ipak ne čini. Nije očekivala visoke stubove koji su se uspinjali do tavanice i koje je mogla jasno da vidi jedino škiljeći, niti ružičasti tepih koji se protezao između stubova, dovoljno dug i za sam obred krunisanja. Vratar je portiru bez reči dodao njen kofer koji se nikako nije uklapao u ovu raskoš – kao da je u pitanju kakva tajna. Uputila se ka recepciji, prolazeći pored skupih ali praznih klupskih garnitura. Linda, kojoj je nekada smetala običnost sopstvenog imena, predade zatraženu kreditnu karticu, potpisa se i primi dva ključa. Jedan plastičan, a drugi sasvim pravi – metalni ključ za mini bar ako ustreba. Prateći znake, uputila se ka liftovima, zapažajući na stočiću od mahagonija buket hortenzija i ljiljana, visine kakvog desetogodišnjaka. Uprkos eleganciji hotela, muzika u liftu je bila neukusna i banalna. Čudila se kako su mogli da previde jedan takav detalj. Uputila se do sobe tihim, širokim hodnikom, građenim u vreme kada prostor nije predstavljao luksuz.
Bela reljefna vrata njene sobe bila su teška i otvarala su se skoro bešumno. Predsoblje obloženo ogledalima širilo se u bar, dok je salon sa prozorima zastrtim teškim draperijama i francuskim vratima sa prozračnim zavesama vodio u spavaću sobu prostraniju od dnevnog boravka u njenoj kući. Opterećenje zbog neželjene obaveze namah bi zamenjeno opreznim prihvatanjem ponuđenih blagodeti. Međutim, ugledavši jastuke sa navlakama boje slonove kosti na velikom krevetu, pomisli da je prava šteta što će tu spavati sama – ona kojoj bi uzan krevet u maloj sobi bio sasvim dovoljan, jer za nju kreveti više nisu mesta za primanje ili pružanje ljubavi i seksa.
Sela je ne skidajući svoj vlažan kišni mantil, očekujući da joj portir donese kofer. Zatvori oči i pokuša da se opusti – umeće kojim nije baš bila obdarena. Nikada nije želela da pohađa časove joge ili meditacije, jer su za nju te veštine predstavljale neku vrstu predaje, odnosno priznanje da ne može da podnese dodir plašta realnosti, njenog starog ljubavnika. To bi bilo kao kada bi okrenula leđa zapanjenom mužu, ona koja je uvek bila tako nezasita.
Otvorila je vrata mladom portiru, dajući mu preveliku napojnicu da bi se na neki način iskupila za svoj smešno mali kofer. Bila je svesna da je on proučava, nepristrasno, naprosto jer je bila žena, i to ne sasvim ostarela. Prišla je prozorima i razmakla draperije, a čak je i slaba svetlost kišovitog dana delovala zaslepljujuće u turobnoj sobi. Videla je pred sobom zamagljene zgrade, odsjaj mokrih ulica, svetlucanje sivog jezera između solitera. Dve noći u jednoj hotelskoj sobi. U nedelju ujutru će verovatno znati broj sobe, neće morati da za njega pita na recepciji, što joj se često dešavalo. Njena je rasejanost, u to je bila ubeđena (mada joj osoblje na recepciji nikada nije verovalo), bila u potpunosti tehničke prirode – toliko mnogo stvari za razmišljanje, a tako malo vremena za to. Odavno se pomirila sa svojom potrebom (činilo joj se, većom nego kod drugih) za dubokim i dugim razmišljanjem. Godinama je sebe uveravala da je to zbog njene profesije, njene umetnosti, a zapravo je bilo obrnuto. Upravo zbog stalne potrebe za traganjem duša je uspevala da nađe svoj smisao u stvaranju, a postajala nezadovoljna kada joj to ne bi pošlo za rukom.
Shvatila je da je umetnost velika obmana. I otuda bi uvek stupala na podijum, bilo koji podijum, zaogrnuta blagim osećanjem neprijatnosti, koje nikada nije uspevala u potpunosti da sakrije. Zgrčenih ramena, u žaketu ili bluzi, izbegavala bi da pogleda publiku u oči, kao da bi muškarci ili žene pred njom mogli da je prozovu, da je optuže za prevaru – a na kraju se, izgleda, jedino ona osećala krivom zbog toga. Ništa lakše, ali ni mučnije, nego pisati duge stihove u prozi koje njen izdavač potom štampa. Lako prosto zato što su oni predstavljali maštarenja zabeležena mastilom. A mučno zbog trenutka osvešćenja (zvonjava telefona, uključivanje kotlova za grejanje u podrumu) – kada pogleda reči na papiru sa plavim linijama i prvi put sagleda neiskrene slike, manipulaciju i lukavu igru rečima, što joj nije bilo teško da prihvati ukoliko bi bila dobro raspoložena. Za njenu poeziju su govorili da je pristupačna, što joj se činilo čudesnom i neuhvatljivom rečju koja bi mogla da se upotrebi i u oštroj kritici i u prekomernom hvaljenju, a po njenom mišljenju ni jedno od ta dva nije zasluživala. Najveća želja joj je bila da objavljuje kao anoniman pisac, mada je prestala da o tome priča svojim izdavačima, koji bi, kada bi im to samo i spomenula, delovali pomalo povređeno njenom očiglednom nezahvalnošću zbog dugog i – zamornog? – ulaganja u nju, koje je najzad, nakon svih ovih godina, počelo da se vraća. Sada su se neke od njenih zbirki prodavale (jedna od njih čak veoma dobro). Zašto, to niko nije mogao da predvidi niti razume. Tako neočekivano dobra prodaja bi se mogla pripisati samo nejasnom i uznemirujućem fenomenu zvanom „usmeno kazivanje“.
28.08.03 Politika
Knjige za odmor
Prvi tom iz hit trilogije o Aleksandru Makedonskom
Bilo da govore o ličnostima iz prošlosti, ili o savremenicima, istorijske knjige uvek imaju svoju publiku u svim generacijama, i uvek su rado čitane. Književne rekonstrukcije života popularnih velikana istorije oduvek su spadale u najtraženija dela, pa je tako i "Narodna knjiga" iz Beograda odlučila da objavi trotomnu seriju o slavnom Aleksandru Makedonskom, vojskovođi koji je svojim ratovanjima promenio za vrlo kratko vreme sliku sveta.
Prvi tom pod nazivom "Aleksandar, sin sna" Valerija Masima Manfredija (u prevodu Tatjane Andrejević, Aleksandre Radović i Zorane Ogrizović) uvodi čitaoca u priču pre rođenja Aleksandra, kada su bogovi nagovestili rođenje ovog veličanstvenog vojskovođe i državnika. Ni istorija ni legenda ne umanjuju veliko delo i Aleksandrovog oca Filipa II, a u knjizi Valerija Masima Manfredija posebno mesto zauzima i Aleksandrova majka Olimpijada.
Manfredi je u pogovoru napisao da je knjiga o Aleksandru Makedonskom savremena priča, i da mu je namera bila da na zanimljiv i realističan način čitaocima predstavi jednu od najvećih pustolovina svih vremena. Jezik pisca je, prema njegovom izboru, savremen; potrudio se da izbegne anahrone izraze. U želji da njegova knjiga bud luk koji će spajati vreme stare Grčke, i moderno vreme, autor se čvrsto oslanjao, što se događaja tiče, na Plutarha i druge istoričare, a arheološkim izvorima se služio kako bi dočarao ambijent.
Devojka u zumbul plavom
Roman "Aleksandar, sin sna" pripoveda, zapisala je kritika, o Grčkoj kakva do sada nije viđena, o civilizaciji koja nam se danas čini tako dalekom i fascinantnom. Knjiga je jedna od retkih koje iscrpno govore ne samo o Aleksandru Makedonskom već i oživljava ondašnji život ljudi; da je autor delo napisao na pravi način dokaz je da se po ovoj trilogiji (drugi deo na srpskom, u "Narodnoj knjizi" uskoro izlazi, a cela trilogija, s pravom, pripada biblioteci "Megahit") snima jedan od najvećih filmskih spektakala koji su ikad viđeni, i čija se premijera sa nestrpljenjem očekuje.
U prošlost nas vraća i Suzan Vriland svojim romanom "Devojka u zumbul plavom" koji je objavila "Laguna". Priča romana počinje u sadašnjem vremenu, da bi se kroz zagonetku jedne slike, za koju se tvrdi da ju je naslikao Vermer, čitaoci vratili sve do doba u kojem je živeo slavni slikar, i trenutka kada je dobio inspiraciju. Slika se, potom, kreće kroz ruke njenih vlasnika, i kao da priča sudbine svakog od njih. Roman je preveo Goran Kapetanović. Ista izdavačka kuća objavila je i "izuzetni roman o ljubavi, opraštanju i stazama kojima se nije išlo", kako je zapisano u kritici Tajmsa. Reč je o "Poslednjem susretu" Anite Šriv (prevela Mirjana Ristić) u kojem se ljubavna priča o Lindi i Tomasu vraća u prošlost, i u njoj se mešaju stvarnost i želja, jer život ne znači samo ljubav i radost, već i smrt i tugu. "Poslednji susret" nije patetična knjiga na kakve smo navikli, već je dirljiv roman, obojen dubokim i bolnim emocijama.
Opsednutost i zavist
Grafički atelje Dereta u svojoj novoj biblioteci "Imaginacija" krenuo je sa objavljivanjem romana Sandre Braun, jedne od najpoznatijih američkih hit spisateljica, autorke knjiga uglavnom krimi žanra. Urednica edicije Dijana Dereta opredelila se za tri knjige Sandre Braun: "Opsednutost" (prevela Vesna Petrović), "Pat pozicija" (prevela Gordana Žugić), i "Zavist" (preveo Milan Đurić). Roman "Opsednutost" govori o plaćenom ubici koji je opsednut lekarkom hirurgom koja je, kao član porote, u slučaju ubistva svoj glas dala u korist presude "Nije kriv". Od tada počinju njeni košmari...
U knjizi "Pat pozicija" Sandra Braun je za glavnog junaka izabrala televizijsku reporterku koja, putujući na godišnji odmor u Novi Meksiko, na radiju čuje da je kidnapovana maloletna kćerka poznatog bogataša. Vođena novinarskim instinktom, junakinja menja plan, i kreće u avanturu, smatrajući da će, ako naiđe na trag kidnaperima, imati priču koja će obeležiti njenu karijeru. Situacija se komplikuje kada u jednoj radnji nailazi na taoce, i dvoje mladih koji ih drže u... pat poziciji.
"Zavist" iste autorke je roman čija je glavna junakinja urednik u izdavačkoj kući. Tajanstveni rukopis, potpisan samo inicijalima, ali potencijalni bestseler, vodi je do poznanstva sa autorom koji živi povučeno, krijući svoj identitet, i prošlost. Kao što i biva u ovakvim romanima (a zbog čega se i čitaju, i daju dalje), glavnu junakinju ne privlači roman, već i zgodni autor...
A. Cvijić
13.03.03 Pobjeda
ODJEK JEDNOG IZBORA
Štivo o bliskosti, gubitku i žudnji
Izuzetan roman o ljubavi, oprastanju i stazama kojima se nije islo (The Times) "Posljednji susret" Anite Sriv (Anita Shreve "Last Time They Met") odnedavno se nalazi na policama i nasih knjizara, objavljen u prevodu Marije Ristic, sa znakom beogradske izdavacke kuce "Laguna" na koricama.
O cemu se radi?: Linda Folon susrijece Tomasa DZejnsa, svoju nekadasnju ljubav, na knjizevnom festivalu na koji su oboje pozvani kao ucesnici. Godine su prosle od kada su im se putevi razisli i za to virjeme Tomes je postao knjizevna legenda. On je cuven i po svojoj tajanstvenosti - uglavnom je zivio u izolovanosti nakon tragicnog gubitka koji mu se desio. To nije slucajan susret. Tomas je cuo da Linda ucestvuje na festivalu i izabrao trenutak da obnovi kontakt sa zenom koju je obozavao prije mnogo godina. NJihova veza bila je pogubna i predstavljala je prekretnicu u njihovim zivotima. On nikada nije mogao da zaboravi intenzitet te veze ni stetu koju je ona nacinila.
Od prve recenice "Posljednji susret" otkriva pricu o Lindi i Tomasu na neobican nacin: krece se natrag u proslost prolazeci kroz naslage sjecanja i tumacenja da bi prikazala njihove ranije susrete sa nemilosrdnom tacnoscu. U Africi, kada su imali po dvadeset sedam godina i u Masacusetsku, kada su bili u srednjoj skoli, roman ponovo oslikava ljubav na svom neuhvatljivom vrhuncu - onu snaznu vezu koja predstavlja uzor prema kome se svi ostali odnosi mjere.
Vracajuci citaoca kroz vrijeme, "Posljednji susret" otkriva zapanjujuci odjek jednog izbora, jedne rijeci, koja odzvanja citavim zivotom. Istovremeno, roman govori o tajni koja se u potpunosti moze shvatiti tek na posljednjim stranama, tajni vidjenoj kroz oci Linde Folon i mladica koji je voli.
Maestralno kontrolisuci recenice, opservacije, emocije i likove, Anita Sriv je stvorila prelijepo i nezaboravno stivo o bliskosti, gubitku i zudnji koja traje citavog zivota.
N.S.
01.01.00
Danas
28.01.2003.
Poslednji susret u Laguni
Novo Lagunino izdanje, ljubavni roman Anite Sriv "Poslednji susret", sa engleskog je prevela Mirjana Ristic. Ovo je ljubavna prica napisana u stilu Emili Bronte ili Dafne di Morije, koja je istovremeno i pripovest o odrastanju i sazrevanju. Roman je pisan kao mozaik ili slagalica, u kojoj se preplicu price o greskama, nepristajanjima, zeljama, povredjenosti, roditeljstvu, gubicima. Anita Sriv opisuje likove ostrim okom i sa smislom za obilje detalja, sluzeci se pri tom tehnikom pripovedanja karakteristicnom za arabljanski svet i "1001 noc". Ovu uzbudljivu pricu sa vise rukavaca, londonski Tajms je okarakterisao kao "izuzetan roman o ljubavi, oprastanju i stazama kojima se nije islo". Anita Sriv na anglosaksonskom podrucju ima armiju citalaca, jer se izgleda na svetu nista toliko ne cita koliko ljubavne price. Svet, ocito, zeli da cita o onome cega najmanje ima.
S. D.