Poslednji ruski car

02.02.08

"Posljednji ruski car", roman američkog pisca Roberta Aleksandera, nastao je na osnovu istinitih događaja o posljednjim danima ruske carske porodice Romanov u kući s posebnom namjenom, zdanju u kome je boravila carska porodica prije pogubljenja. Raskošan život kao iz bajke kojim su Romanovi živjeli usred siromaštva i haosa Rusije početkom XX vijeka, pokrenuo je zavjeru koja je dovela do brutalne i misteriozne smrti cijele porodice. Roman "Posljednji ruski car" ispričan je riječima kuhinjskog pomoćnika Leonke, koji je u piščevoj viziji preživio masakr, promijenio identitet i doživio starost u SAD. U opisima posljednjih dana cara Nikolaja II, carice Aleksandre, nasljednika carevića Alekseja i velikih vojvotkinja Olge, Tatjane, Marije i Anastazije otkriva se velika priča o nevinosti i zlu, slabosti i hrabrosti, izdaji i spasenju. Roman "Posljednji ruski car" (u originalu naslov je "The Kitchen Boy" - Kuhinjski momak, odnosi se na pripovjedača Leonku) objavili su "Rubikon" i "Editor" u prevodu Ljiljane Malović.
Više od tri decenije Robert Aleksander je putovao Rusijom, gdje je i pohađao Lenjingradski državni Univerzitet, radio za Vladu SAD. Inspiraciju za svoju prvu knjigu našao je u stvarnom događaju, jer ga je svojevremeno pratio KGB. Pod imenom R.D. Cimerman napisao je 13 trilera i romana - misterija. Radio je i za televiziju, pisao knjige za djecu. Njegov prvi roman iz istorije Rusije "Posljednji ruski car" bio je bestseler Njujork Tajmsa i preveden na brojne jezike. I u drugom romanu "Raspućinova kćerka" Aleksander se bavi zagonetnom ličnoću ruske istorije. Treća knjiga iz ovog serijala pojaviće se u aprilu, a naslov joj je "Nevjesta Romanovih".

Robert Aleksander (poznat je i kao R. D. Cimerman i M. Masters), rođen je i odrastao u Čikagu, sada živi u Mineapolisu. Na početku razgovora o svojoj knjizi "Posljednji ruski car" naš sagovornik je rekao:
- Ako posmatramo činjenice, ova knjiga o Romanovima je dokumentaristika, ali ja sam želio da ispitam nešto drugo. Radovi istoričara su od neprocjenjive vrijednosti, ali istorijska fikcija je češće prihvatljivija za šire čitalište. Iako nam je na osnovu činjenica poznato šta su u pritvoru skoro svakoga dana radili Romanovi, ja sam želio da iskoristim magiju fikcije i da udahnem život u te sparne dane, sate i minute, te da čitaocima na drugačiji način predočim tragičnu priču Nikolaja i Aleksandre. Znamo činjenice, ali kako su se oni osjećali, kakve su im bile nade, kako su međusobno komunicirali? Niko od nas nema toliko sreće da, dok smo još na ovom svijetu, spozna mudrost, ali smatram iako su Nikolaj i Aleksandra napravili brojne glupe greške, da je postojalo ogromno razumijevanje među njima. I to me je na kraju i impresioniralo kod njih da sam i poželio da istražim kroz fikciju.

Zašto Vam je ruska carska porodica Romanov bila izazovna da o njoj pišete?
- Moj cilj je bio da ispišem fikcionalno svjedočanstvo koje će osvijetliti posljednje dane Nikolaja i Aleksandre, i tako postići stepen vjerodostojnosti. To je bio moj najveći izazov. Pročitao sam svaku knjigu memoara, biografije, istorijska štiva o Romanovima, sve što se moglo pronaći, sakupio sam sav taj materijal, onda iznova, prirodno ispričao priču, pouzdanim tonom. Na primjer, morao sam znati koja su vrata na kući bila izmještena a koja ne, koji su lusteri odnešeni, iz koje sobe i kasnije poslati za Englesku, šta su imali za večeru svake večeri i tako dalje. Možda je najveći izazov pri pisanju ispričati sve te detalje, a to je samo deseti dio mojih istraživanja, jer, naravno, priča ne može da upije toliko detalja.

Priču o sudbini prodice Romanov ispričali ste iz perspektive mladića Leonida Sednjova, kuvarevog pomoćnika. Da li je taj čovjek zaista postojao? Zašto ste izabrali da na taj način napišete roman?
- Uvijek se pričalo da nije bilo preživjelih iz kuće s posebnom namjenom, ali zapravo jedan čovjek je ostao živ, bio je to kuvarev pomoćnik Leonid Sednjov, on je zaista postojao i bio je pušten na slobodu samo nekoliko sati prije nego što je nad Romanovima izvršena tajna egzekucija. Ja sam razgledao posljednju stranicu dnevnika carice Aleksandre, napisanu samo nekoliko sati prije njene smrti; ona tu spominje Leonku, kako su ga oni zvali, da je bio odjednom i na čudan način odveden. Istorija kaže da je Leonka proveo noć u stražarnici preko puta kuće, ali sljedećeg dana je iščezao. Kao pisac, ja sam sebi postavio pitanje šta bi bilo kad bi bilo? Šta ako je Leonka preživio sljedeći mjesec, godinu, šta ako je dočekao starost? Eto odgovora zašto sam priču ispričao posmatranu očima starog čovjeka, koji je u stanju da objasni šta se dešavalo u posljednjim danima i satima života porodice Romanov!

Kako ste otkrili priču o Romanovima i koliko ste istraživali? Postoji puno knjiga i različitih materijala o Romanovima?
- Ja sam se zainteresovao za Romanove pošto sam pročitao predivnu knjigu “Nikolaj & Aleksandra” od Roberta Mejsija. Toliko me je zainteresovala da sam otpočeo da studiram ruski jezika i kasnije sam ga pohađao i na Lenjingradskom Univerzitetu. Da, postoji puno, puno informacija o Romanovima – ostavili su za sobom svoje dnevnike, pisma, bilješke i naravno omiljeni porodični foto album, sa preko 150.000 porodičnih fotografija. Naravno, postoji brdo istorijskih knjiga, a isto toliko i memoara o njima. Ja sam izabrao da ispričam priču na fikcionalan način, jer sam želio da istražim emocije i da dramatizujem događaje, a te stvari kao istoričar ne bih mogao učiniti.

Vi znate tako puno stvari o Romanovima. Da li su oni bili obični ljudi?
- Ne, bila bi greška nazivati ih običnim ljudima, jer od revolucije car je posmatran kao polu –Božanstvo i jedan apsolutni aristokrata. Sa 15.000 sluga i sedam carskih palata, oni su bili veoma, veoma bogati, među najimućnijima na planeti. Treba pomenuti da su oni, iznad svega cijenili svoju zemlju, porodicu i prijatelje, što je, nalazim, za divljenje. Velika je tragedija Nikolaja i Aleksandre, kako su kao pametni ljudi, koji su željeli sve najbolje za svoju zemlju, napravili tako mnogo fudamentalnih grešaka i svoju zemlju pretvorili u ruinu?

Da li je zaista postojao tajni plan da se car spasi?
- Postojali su brojni tajni planovi da se car spasi, ali ni jedan se nije ispunio. Najvažniji problem, koji se tiče njihovog spasa, bio je taj što niko nije želio carsku porodicu mrtvu, ali isto tako niko nije želio da se car vrati na tron. I zaista postoje bilješke o četiri takva plana. Zapanjujuće je da se ni do dana današnjeg ne zna ko ih je napisao, kako su te bilješke prokrijumčarene do Kuće s posebnom namjenom, ili kako su doturena tri odgovora od Romanovih. Te tajne poruke na ruskom jeziku brižljivo su čuvane, a neke od njihovih kopija mogu se vidjeti i na mome veb sajtu.

Zašto su dva tijela djece Romanovih nestala iz groba koji je konačno otkriven 1991. godine?
- To je, naravno veliko pitanje i jedna od najvećih nerješenih misterija prošloga vijeka. Dana 16. jula 1918. godine, do osam sati uveče, 12 ljudi je bilo u Kući s posebnom namjenom: Nikolaj, Aleksandra, četiri kćerke, sin nasljednik, doktor Botkin, sluškinja, sluga, kuvar i Leonka, pomoćnik kuvara. Onda je Leonka oko osam sati uveče udaljen, a ubrzo potom jedanaest ljudi odvedeno je u podrum i nad njima je izvršena egzekucija. A onda, 1991. godine, tajna grobnica je konačno otvorena. U njoj je bilo devet tijela – nedostajala su dva dječija tijela. Postoje mnoge teorije oko tog slučja – nagađa se da su ta dva tijela spaljena, ili da su djeca spašena, ili da su jednostavno tijela ostala na kolima kojim su ih prevozili – ali ništa od toga nije pouzdano tačno.

Koje još tajne krije Kuća s posebnom namjenom?
- Još tri misterije ostale su neriješene: ko je pisao tajne poruke o mogućem spasenju, šta se desilo sa Aleksandrinim draguljima (a bli su vrijedni na hiljade i hiljade miliona dolara) i naravno, gdje su tijela dvoje nestale djece. Ne mogu se jednostavno izmisliti takve stvari, a ta pitanja bez odgovora prisilila su me da napišem roman.

Šta danas Rusi misle o njihovoj posljednjoj carskoj porodici?
- Koliko sam ja mogao shvatiti, neki ljudi su zadržali uvjerenje Sovjeta da je car Nikolaj bio glup, zao i odgovoran zbog takvog načina upravljanja njihovom zemljom. Drugi ljudi koje sam upoznao mišljenja su da su Romanovi sveci i zapravo oni su kanonizovani, kao mučenici koji su stradali zbog svoje vjere. Ima i onih ljudi koji i ne znaju mnogo o Romanovima, i ne interesuju se za stvari iz prošlosti, zato što su isuviše zauzeti obezbijeđivanjem vlastitog krova nad glavom i hrane na svojoj trpezi. Jer, posljednjih 14, 15 godina, bile su veoma burne u Rusiji.

Da boljševici nijesu pobijedili, da li bi istorija Rusije bila drugačija? Možda bolja? Kakav je Vaš stav po ovom pitanju?
- Niko ne poriče da je Rusija bila zemlja kojoj su bile potrebne velike promjene i modernizacija. Međutim, promjene su bile na putu, i da se nijesu desile teškoće oko rata, vjerujem da je Rusija mogla biti mirno transformisana u zakonitu monarhiju. U tom slučaju mogao se izbjeći građanski rat i obožavanje Staljina. Poput francuske revolucije i ruska je revolucija eksplodirala u haosu i zbilo se razuzdano nasilje. Rusiji su bile neophodne promjene, a ono što se potom desilo, vjerujem, postalo je nepojmljiva cijena ljudskih života.

Postoje li Leonkini memoari?
O Leonki, misterioznom kuhinjskom pomoćniku, na čijem liku i počiva njegov roman, Robert Aleksander kaže:
- Teško je bilo pronaći informacije vezane za kuhinjskog pomoćnika Leonida Sednjova Leonku. Samo nekoliko sati prije nego što će Romanovi biti pogubljeni on je udaljen iz Kuće s posebnom namjenom. Nekoliko stražara kasnije je posvjedočilo da su vidjeli Leonku pored aleje u stražarskoj kućici; oni su potvrdili da je on tu proveo noć i upamtili su kako su ga vidjeli uplakanog, umotanog u kaput. Sljedećeg jutra on je nestao i čini se da niko nije učinio nikakav ozbiljan pokušaj da ga pronađe. Kao jedini koji je preživio hapšenje Romanovih on bi mogao da nam obezbijedi odgovore na mnoga značajna pitanja: ko je pisao tajne bilješke o spasavanju, kako su prokrijumčarena dva kofera carskog nakita, da li su Romanovi zaista očekivali da će biti spaseni. Nedavno mi je jedan čitalac pisao i tom prilikom mi je saopštio kako je on čuo da je Leonka umro od tifusa 1929. godine, te da je za sobom ostavio kratku knjigu svojih sjećnaja. Ako taj memoar zaista postoji, to je dokument koji bih volio da imam. Međutim, dio mene vieruje, da ako je Leonka napisao memoare, oni bi odavno bili štampani.

Po Lenjinovom naređenju
U trenutku kad ih je 1917. revolucija zbacila s prijestola, Romanovi su već preko tri vijeka vladali Rusijom. Carska porodica je bila najprije u kućnom pritviru u Carskom Selu, otmenom skupu dvoraca i vila kraj Petrograda. Boljševici su željeli eliminsati bivšeg cara, dok su još uvijek vjerni monarhisti nastojali osloboditi Nikolaja i vratiti ga na prijesto. Lenjin je naredio da se Romanovi presele u Ekaterinburg. Boljševici su za potrebe Nikolaja i njegovih ukućana od trgovca Ipjatijeva unajmili kuću i dali joj zloslutno ime: »kuća s posebnom namjenom« Kuća je bila odsječena od spoljnjeg svijeta drvenom ogradom i obojenim prozorima, tako da niko nije mogao gledati ni iz nje ni u nju, a sve je vrijeme bila pod strogom stražom mjesnog boljševičkog odreda. Čuvari su većinom bili bivši fabrički radnici, a zapovijednik im je bio Aleksandar Avdejev, neotesani pijanac. Romanovi su pobijeni u toj kući. One koji nijesu poginuli od metka, dokrajčili su bajonetama. Tijela su zatim ubacili u kamion i odvezli u napušteni rudnik kraj grada, gdje su ih isjekli na komade, zapalili, polili kisjelinom i bacili u rudničko okno. Istog je dana rukovodstvo u Moskvi iz Ekaterinburga dobilo kodiranu poruku: »Obavijestite Sverdlova (bliskog Lenjinova saradnika) da je čitavu porodicu snašla ista sudbina kao i njezinu glavu.« Službeno, porodica je poginula u evakuaciji.

Vujica OGNJENOVIĆ