Poslednji pozdrav astronauta

17.02.11 Vreme

Poslednji pozdrav astronautima je jedna od onih knjiga koje vredi držati na radnom stolu ili na noćnom stočiću, koja kako god je i gde god je otvorimo nudi pesmu, stih ili misao – za uživanje i razmišljanje

Dobro je da pjesnika prevodi pjesnik. Naročito je dobro kada je to plod "ličnog interesovanja i ličnog zadovoljstva". U svojevrsnom pogovoru ovog svog autorskog izbora "izabranih i novih pesama" Hansa Magnusa Encensbergera, u eseju naslovljenom Godišnja doba ironije, pjesnik i prevodilac Oto Horvat veli da je taj izbor iz 52-godišnjeg opusa čuvenog njemačkog pjesnika nastao iz njegovog "ličnog interesovanja, kao pesnika i germaniste, i ličnog zadovoljstva, kao prevodioca i pesnika". U finalnom odjeljku predgovora, Horvat se bavi dosadašnjom recepcijom Encensbergera u Srbiji, primjetivši, između ostalog, da je ovog pjesnika prije njega prevodilo još barem jedanaest prevodilaca (Dragoslav Ignjatović, Vojislav Despotov, Drinka Gojković, Oliver Ilić, Ivan Ivanji, Zvonimir Kostić-Palanski, Zlatko Krasni, Drago Tešević, Slobodan Tišma, Petar Vujičić i Božidar Zec). Na ovom spisku su neki od najstručnijih i najpoznatijih ovdašnjih prevodilaca s njemačkog jezika, ali ipak mislim da ne pretjerujem ako ustvrdim da je upravo Oto Horvat najbolji (najpozvaniji?, najadekvatniji?, najprecizniji?) među dosadašnjim prevodiocima ovog pjesnika. Nije ova ocjena plod neke studiozne i akribične uporedne analize; riječ je više o emotivnom i hedonističkom čitalačkom utisku. Encensberger u Horvatovom prevodu ne samo da dobro zvuči na našem jeziku, nego će u nekom idealnom čitaocu, onom kojeg na neki način opisuje naslov jedne pjesme iz ovog izbora, naslov Primalac nepoznat, evocirati pjesme i stihove samog Ota Horvata. Inspirisanost (umjetničkim) slikama i likovnošću, recimo, jedna je od spona između dva pjesnika, a podrobnija analiza te spone zahtijevala bi zaseban esej.

Kad sam već pomenuo pjesmu Primalac nepoznat, vrijedi citirati njenih nekoliko stihova. Kaže, dakle, Encensberger (u Horvatovom prevodu): "Hvala za oblake./ Hvala za dobro temperirani klavir/ i, zašto da ne, za tople zimske čizme./ Hvala za moj čudan mozak/ i za sve druge skrivene organe,/ za vazduh, i naravno za bordo./ Od srca hvala što mi se upaljač ne prazni,/ i hvala za želju, i za sažaljenje, iskreno sažaljenje./ Hvala za četiri godišnja doba, / za broj e i za kofein,/ i, naravno za jagode na tanjiru,/ (...)". U asocijacije koje budi ova ateistička (ili prije – agnostička) zahvala bogu, spadaju zasigurno Borhesova Druga pjesma o darovima (u mnogo čemu, i formalno i sadržajno, slična ovoj Encensbergerovoj pjesmi), kao i onaj Sioranov aforizam u kojem veli da je Bahova muzika jedan od rijetkih argumenata u korist tvrdnje da bog možda zaista postoji (Baha, naravno, priziva drugi po redu stih ovdje citirane pjesme).

Čak i ako potpuno nasumice otvori knjigu Poslednji pozdrav astronautima (prevod: Oto Horvat, Agora, Zrenjanin, 2010), čitalac će po pravilu pronaći pjesmu koja ga neće, kako se to kaže, ostaviti ravnodušnim. Pažljivo i zadubljeno čitanje ove knjige pak garantuje mnoge trenutke poetskog uživanja. Evo, recimo, par stihova iz pjesme Privilegovano stanje stvari (koja je, usput budi rečeno, originalno objavljena u Encensbergerovoj knjizi Kiosk iz 1995. godine): "Zabranjeno je zapaliti lica/ od kojih se ne očekuje da bi mogla da ugroze/ mir i bezbednost Republike Srbije." Nije to jedini put da se u ovoj pjesmi (u ovom prevodu) pominje Republika Srbija. Prije nego dođe do kraja pjesme, naročito ako zna vrijeme njenog originalnog objavljivanja, čitalac će po svoj prilici pomisliti da je Encensberger bio inspirisan ratom i političkom situacijom u vrijeme pisanja pjesme. Pjesma, međutim, završava ovakvom autorskom bilješkom: "Nota Bene. Onaj ko prevodi ovaj tekst na drugi jezik moli se da umesto Savezne Republike Nemačke, navede zvanično ime svoje zemlje. Ova fusnota treba da ostane uz prevod." Navedena fusnota otkriva, između ostalog, da je za prisustvo Republike Srbije u ovoj pjesmi (u ovom prevodu) odgovorno isključivo vrijeme njenog prevođenja, a ne njenog originalnog objavljivanja; da je, naime, prevedena 1995. godine, u pjesmi bi se pojavila Savezna Republika Jugoslavija. Ova fusnota zapravo igra ničeansku ulogu: sve su države iste, poručuje nam pjesnik, svaka država je neman.

Poslednji pozdrav astronautima je jedna od onih knjiga koje vrijedi držati na radnom stolu ili na noćnom stočiću, koja kako god je i gdje god ju otvorimo nudi pjesmu, stih ili misao za uživanje i razmišljanje. Inspirativna može biti vitgenštajnovska forma kao u slučaju pjesme Problemi, ili pak posveta (pjesma Zvezde posvećena je Adamu Zagajevskom), ili moto (rečenica Kristijana Firhtegot Gelerta Navika čini grešku lepom, koja stoji ispred pjesme Moć navike), ili kao (gotovo) uvijek – sam sadržaj pjesme. U pjesmi Middle Class Blues, recimo, originalno objavljenoj u knjizi iz (daleke) 1964. godine, osjeti se atmosfera koja podsjeća na skoro četrdeset godina kasnije kompozicije grupe Radiohead (recimo, pjesmu No Surprises): "Sat je navijen./ Odnosi su uređeni./ Tanjiri su oprani./ Poslednji autobus upravo prolazi.// Prazan je.// Na šta još čekamo."

Postoji i jedan tehničko-grafički detalj koji vrijedi istaknuti. Ovaj izbor dobio je naslov po pjesmi Abschiedsgruss an die Astronauten. Astronauti su, dakle, u množini. Tako (ispravno) stoji i na prvoj stranici knjige, i u impresumu, i u CIP katalogizaciji. Na samoj korici, međutim, astronaut je u – jednini; naslov naveden na korici glasi: Poslednji pozdrav astronauta. Iz nekog razloga, ipak, čitalac (barem ovaj) to ne doživljava (isključivo) kao paceraj. Na korici je ilustracija jednog astronauta, pa se odricanje od dativa množine gotovo može čitati kao intencionalan gest, a čak i kad ga (se) doživi kao grešku (što, po svoj prilici, jest), to više podsjeća na one greške koje poštanske marke čine skupljim, negoli na nešto što knjizi čini štetu. To je valjda ta magija poezija i magija dobrog prevoda, to nešto što može neutralisati, barem na estetsko-impresionističkoj ravni, svaki dunđeraj. Ili je to onaj dobri duh Euterpe, o kojem govori Danilo Kiš, zbog kojeg se greška "kao rana, sama od sebe zacelila".

Muharem Bazdulj

15.10.10 Danas

Tačno je trideset godina prošlo od kada je BIGZ objavio Encensbergerovu "komediju" Propast Titanika, u prevodu Zlatka Krasnog. Upravo tada su se ovdašnji čitaoci mogli susresti sa svim onim o čemu je pevao, u ovoj zbirci, klasik savremene nemačke poezije - a u Propasti Titanika nije bila reč samo o propasti broda koji je bio najbolji na svetu, nego su u toj zbirci nestala i piščeva nadanja u jedno alternativno društvo. Koliko smo tada, dakle 1980. godine, mogli da razumemo stihove "Nikad više, kaže, neće biti tako tiho, tako suvo i toplo kao sad"?
Posle tri decenije dobijamo u knjizi Poslednji pozdrav austronauta sveobuhvatni pregled poezije, jer je knjiga izbor starih i novih pesama iz pedeset dvogodišnjeg opusa Hansa Magnusa Encensbergera, jednog od najznačajnijih savremenih nemačkih i svetskih pesnika. Knjigu koja daje i opširan uvid u Encensbergerovu noviju lirsku produkciju preveo je sa nemačkog Oto Horvat, pesnik i prevodilac. Urednik knjige, kao i cele edicije posvećene savremenoj svetskoj poeziji (Arijel izdavačke kuće Agora), takođe je pesnikinja, Tanja Kragujević.
Navedeni Encensbergerovi stihovi datiraju još iz 1957. i iz njegove su prve zbirke pesama Odbrana vukova, u kojoj on oštro kritikuje Nemačku u posleratnom periodu, a Oto Horvat nas u pogovoru - Godišnja doba ironije - koji je napisao za ovo izdanje upućuje u činjenice da se gotovo svi germanisti slažu da se u nemačkoj književnosti još od Brehta nije mogla pročitati poezija koja na tako jasan način kritikuje nemačko društvo, koje tih pedesetih godina prošlog veka "ne samo da nije htelo da se suoči sa ratom, pustošenjem i zločinima, nego je sve to i tabiuziralo i time usporavalo proces suočavanja sa sopstvenom prošlošću". Dakle, od ove prve zbirke pa sve do najnovije Encensbergerove pesničke knjige - Rebus - koja se prošle godine pojavila u nemačkim knjižarama, a Horvat je i iz nje u ovaj izbor uvrstio 13 pesama, kod pesnika kritika nikada nije svedena na jednostavan pamflet, na čistu propagandu. Encensberger ne veruje u mogućnost političke mobilizacije posredstvom poezije i književnosti, već, po njemu, poezija treba da izazove budnost i oprez pred ideologijama, predrasudama i dogmama. Horvat naglašava da je prvobitni zadatak poezije po Encensbergeru da pozove čitaoce na upotrebu sopstvene kritičke svesti. Da pesnička kritika društva nije bila bezazlena govori i podatak da su nakon njegove druge zbirke - Jezik zemlje - parlamentarci u Bundestagu raspravljali da li je on pogodna javna ličnost da predstavlja nemačku kulturu u inostranstvu. Koliko se Nemačka promenila za pola veka govori činjenica da nemačka književna istorija sada ubraja ovu Encensbergerovu zbirku u sam vrh posleratne književnosti.
Izbor pesama Poslednji pozdrav astronauta nastao je, piše u pogovoru Oto Horvat, iz ličnog interesovanja, kao pesnika i germaniste, iz ličnog zadovoljstva, i kao prevodioca i kao pesnika. Podsetimo se samo da smo zahvaljujući Horvatu svojevremeno isto tako dobili sjajnu poeziju Pilinskog. Horvat nije u ovom izboru predstavljao pojedinačne Encensbergerove zbirke, već je izdvojio nekoliko važnih aspekata njegove poezije a čije bi ključne reči bile: društvena kritika, kao i kritika ideje progresa, ironija, distanciranost, montaža i citat. Encensberger "nije lak za čitanje" jer strastveno upotrebljava enciklopedijsku leksiku, ali za ovog pesnika pesma i nikada nije bila "običan proizvod za konzumiranje". Samu preporuku za ovu knjigu najbolje je napisao Oto Horvat - "Encensberger je zahvaljujući svom živom duhu i velikoj radoznalosti, uvek pravovremeno informisan o najnovijim dostignućima u egzaktnim i humanističkim naukama, a njegovo polje interesovanja je široko, baš kao i njegova erudicija, i zato ne verujem da bi bilo pogrešno nazvati ga poeta doctus, što je u današnje vreme retka pojava". Čini mi se da se Horvat nije prevario kada je konstatovao da se Encensberger dobro zabavlja pišući poeziju, a da čitalačku publiku svojim stihovima i zabavlja i podučava. Čitaoca i ne treba da brine to što slobodni stihovi ovog nemačkog pesnika "nisu laki za čitanje" jer ni život nije lak, ali je pesnik tu da nešto od njega i protumači i da pozove čitaoca na "upotrebu sopstvene kritičke svesti" a ne na sedenje pred "lažljivim ekranom" po ceo dan. Tako ćemo najbolje upoznati ovaj svoj život na zemlji, jedan jedini, a astronautima ostaviti da istražuju planete"na kojima nema ni pomorandži, ni oraha, ni vinove loze".
"Šta vam se to ne sviđa
na političarima i papama,
kakvu glupost gledate na lažljivom
ekranu sedeći samo u donjem vešu?"
(Encensberger Odbrana vukova od jagnjadi)


Gordana Draganić Nonin