Pisac, urednik i izdavač, r. 1959. u Beogradu. Najveći deo njegovog stvaralačkog i izdavačkog opusa vezan je za proznu fantastiku, sa posebnim naglaskom na naučnu i epsku.
Knežević je u srpskoj literaturi aktivno prisutan od 1978. godine, prvo pričama i novelama (četrdesetak objavljenih u periodici: Galaksija, Sirius, Vidici, Gradina, Književna reč, Reč, Sveske, Politikin zabavnik, Orbis...), a zatim i romanima (Smrt na Neptunu, Dnevnik 1986; Crni cvet, Prosveta, 1993 i Čovek koji je ubio leptira, SKC, 1996).
Kao urednik i priređivač zaslužan je za neke od esencijalnih žanrovskih antologija (devet izbora svetske fantastike Monolit, četiri izbora domaće fantastike Tamni vilajet i hrestomatije Nova srpska fantastika) kao i književne časopise posvećene savremenoj svetskoj fantastici (Alef, Perpetuum mobile, Znak sagite).
Romanom Crni cvet – jednom od najupečatljivijih transpozicija srpske narodne književnosti u moderno žanrovsko ruho – Boban Knežević je počeo novi ciklus pripovesti, nastavljajući da istražuje polje na kojem je kao pisac, izdavač i urednik već ključno doprineo da srpska fantastika bude nesumnjivo najjača nacionalna škola ovog žanra u Jugoistočnoj Evropi.
11.06.10 Danas
Bosna - tamo gde ni bog ne vidi
Poslednji Srbin Bobana Kneževića
>„Ovo je posebna zemlja, nije dovoljno znati put da bi se negde stiglo, mnogo je važnije imati pravog vodiča sa sobom, onoga pred kojim se staze raskriljuju“, kaže lažni pop lažnim putnicima koji su upravo iz Amerike stigli u Bosnu. Poslednji Srbin (Alnari, 2009) roman poznatog beogradskog pisca i izdavača Bobana Kneževića, zasnovan je na sukobu nadljudskih bića germanskog i slovenskog porekla.
U večitoj borbi, nadljudi oba tabora ne pokušavaju da nadvladaju protivnike, nego da ih prevedu na svoju stranu ili da ih unište. Kroz viševekovne borbe, dva drevna roda skoro su se istrebila. Oni koji su preživeli, moraju da se sele iz tela u telo, iz zemlje u zemlju i tako da očuvaju sopstveni duh, sećanja i moći. U trenutku sukoba, koji se ovoga puta odvija u Bosni, istorija se, na određeni način, ponavlja, i započinje se novi ciklus u životima protagonista. Njihova sudbina zavisi od rituala, ponovljenih ili neznatno promenjenih.
Istovremeno, Poslednji Srbin je priča o alternativnoj istoriji u kojoj je građanski rat u bivšoj Jugoslaviji započet 1984. godine. Čitava stvarnost, skoro u potunosti, nalikuje onoj koju mi poznajemo, a razlike, iako male, važne su za dramaturgiju romana. Autor nije slučajno odabrao razmatranje sudbine srpskog naroda u toliko važnom istorijskom trenutku, prepunom iskušenja i rastrzanja. Dajući „tajnu stranu“ sudbine srpskog naroda, Knežević u romanu održava nacionalni element samo kao okvir. Epska nota je pažljivo sadržana u određenom delu događanja, ali bez previše patetike. Iako radnja romana efektivno traje samo četiri dana, kroz umetnute digresije nazvane Hronike Drevnih, autor omogućava dublji uvid u mitska i istorijska događanja koja su prethodila okosnici radnje.
Struktura „Poslednjeg Srbina je složena“, jer se autor potrudio da događaje prikaže iz različitih uglova, u šta je upleo paralelne svetove i prostorno vremenski paradoks. „Stvarni život je rasut i događaji se ponekad prepliću, ponekad ovlaš dodiruju, ali uglavnom mimoilaze. Umetničko delo traži prepletaj, ali to mora da se uradi odmereno. Ova knjiga na određeni način i govori o toj prolaznosti likova“, kaže Boban Knežević o svom romanu. Prva polovina romana, vezana za poznati svet, sastoji se od mnoštva dijaloga, a paralelni svetovi bivaju naznačeni raznovrsnim detaljima, od kojih su neki prepoznatljivi, dok se neki mogu da protumače tek naknadno. Drugi deo, sačinjen od otkrivanja paralelnih svetova ima manje dijaloga, a više opisa.
Slično Crnom cvetu, poznatom Kneževićevom romanu, likovi imaju oštru i prepoznatljivu tipologiju. Paralela sa Crnim cvetom može da se pronađe i u borbama, fizičkim i duhovnim. Protagonisti na sličan način prolaze kroz velika iskušenja koja su, najčešće, moralna. Svako rešenje od njih traži ili veliku hrabrost ili veliko poverenje ili slepo prepuštanje drugome.
Na kraju romana, autor završava sve započete narativne linije, zaustavljajući radnju tako da sam čitalac mora da razmisli u kom pravcu su stvari mogle da se odviju posle zatvaranja knjige. Nema nikakvog obrazloženja za određeni broj događaja, a Knežević i ne želi da uđe u bilo kakvo objašnjavanje. „Mnogo toga nije dorečeno u knjizi i mnogo staza vodi u nepoznato“, kaže autor koji je, sa manjim ili većim intenzitetom, ovaj roman pisao punih 15 godina.
Poslednji Srbin je gejmenovska mešavina krimi priče i epopeje, sukoba nadljudi i njihovih borbi za prevlast. Kao što su Gejmanovi Američki bogovi govorili o američkom identitetu, a šire i o današnjem društvu, tako Kneževićev roman razmatra srpski identitet, ali ga uzdiže na univerzalniji nivo. Istovremeno, razmišljanje o krhkosti vidljivog sveta i nevidljivim aspektima, govori o autorovoj stvarnosti. Lažni pop, jedan od ključnih likova, svima priča legende koje su uvek različite, ali istinite, što ukazuje na nestabilnu stvarnost u kojoj žive protagonisti, a implicitno i sam autor.
Aleksandar Manić
21.05.10 Popboks
Ćosić sreće Gejmana
Poslednji Srbin - Boban Knežević
Da li su Srbi zaista odabran narod? Knežević nudi odgovor
Boban Knežević je preko 30 godina na domaćoj književnoj sceni. U svojoj bibliografiji ima nekoliko desetina objavljenih priča, dve zbirke i tri romana kojima se nedavno pridružio i četvrti - Poslednji Srbin. U pitanju je njegov do sada najambiciozniji i najobimniji roman, koji na 400 strana zgusnutog teksta nudi gejmanovsku fantastiku sa patriotskim nabojem Dobrice Ćosića.
Knežević se, očekivano, opredeljuje za žanrovski pristup, fantastiku, ali, kako već i sam naslov nagoveštava, sa snažnim uplivom nacionalnog. Na sreću, bar ovog recenzenta, nacionalizam u romanu nije zadojen gorkim mlekom šovinizma. Srbi su, u piščevom pokušaju da nam - bar na papiru - vrati malo dostojanstva, u romanu predstavljeni kao izuzetan i odabran narod. To je posebno naglašeno u završnici dela koja donosi nekoliko zgodnih otkrovenja - ali nipodaštavanje i unižavanje ostalih nacija izostaje (istina, Amerikanci par puta dobijaju po prstima, ali znatno blaže nego što su zaslužili). Knežević rešavanje problema vidi u ujedinjenju, ne u sukobu i istrebljenju jedne od suprotstavljenih strana.
Fantastika Poslednjeg Srbina je ezoterične prirode. Putovanje na talasima uzburkanog mora pseudoistorije (minuli događaji na Balkanu su vremenski pomereni i blago preoblikovani), reinkarnacija i postojanje čitavog jednog skrivenog sveta (paralelne dimenzije), samo su neke od tema koje Knežević istražuje u romanu.
Od zabiti Bosne, preko vrleti Crne Gore i prostranstava Amerike, junaci Poslednjeg Srbina, želeli to oni ili ne, postaju akteri drevne borbe za opstanak i prevlast. Od sudbine se ne može pobeći - čak ni bekstvo preko okeana ne može da zaštiti od onoga što je zapisano u krvi.
Iseljenike srpskog porekla, jednog po jednog, pipci sudbine vraćaju u postojbinu kako bi se suočili sa svojim demonima, kako onim unutrašnjim, tako i onim drugim, od krvi i mesa, obdarenim natprirodnim moćima i poslatih da ubijaju i ruše.
Knežević je gusto naselio svoj književni svet - likova u romanu ima tuštma i tma. Neki od njih umeju da budu veoma intrigantni, često se javljaju u više različitih pojavnih oblika, ali pisac nikada do kraja ne otkriva sve njihove tajne. Novi likovi se uvode do pred sam kraj, i to ume da bude iscrpljujuće pa makar bilo deo unapred isplanirane strategije.
Roman u sebi prepliće čak četiri različita vremenska/narativna toka. Priča krivuda poput Unca, reke tako često pominjane u tekstu romana, ali se sve pritoke na kraju ulivaju u ušće u kojem se sve narativne niti povezuju. Poslednji Srbin je roman koji zahteva usresređenost, posvećenost i koncentraciju. Nagradiće, ali samo strpljive i pažljive čitaoce.
Poslednji Srbin je nastajao godinama. Nije napisan na brzinu, nego domaćinski, sporo i meraklijski. Tim pre smetaju propusti koji nisu smeli da promaknu veštom uredničkom oku. Pre štampe, tekst je morao biti očišćen od ponavljanja. Glagol naplaviti (u raznim varijantama) je nerezonski učestao, a primera ove vrste ima još.
Krupnijih zamerki na stil nema. Knežević u romanu dosledno neguje raspojasani epski zahvat ali pritom uspeva da izbegne suvoparnost, obogaćujući priču uzbudljivim i napetim momentima.
Poslednji Srbin pripada ambicioznijem delu talasu domaće žanrovske kniževnosti u koji se mogu ubrojati Stojiljkovićevo Konstantinovo raskršće, Petrovićevi Bakarni bubnjevi i Oltvanjijeva Kičma noći (uskoro će im se pridružiti i Skrobonjin Čovek koji je ubio Teslu). Ovi pisci, svaki na svoj način, pokušavaju da približe fantastiku široj publici i naprave prodor u sfere književnosti glavnog toka.
Reklo bi se da brana polako popušta.
Đorđe Bajić