Prvo poglavlje
ONAJ KOJI GAZI U KACI
1.
Petog aprila 1768. Johan Fridrih Štruenze biva postavljen za ličnog lekara danskog kralja Kristijana VII, da bi četiri godine kasnije bio pogubljen.
Deset godina nakon toga, 21. septembra 1782, kada je, izraz "Štruenzeovo doba" već postao pojam, engleski izaslanik u Kopenhagenu, Robert Mari Kit, izveštava svoju vladu o jednom događaju kome je bio svedok. Njega je događaj ostavio u čudu.
Zbog čega i piše izveštaj.
Prisustvovao je jednoj pozorišnoj predstavi u Kraljevskom pozorištu u Kopenhagenu. U pubilici je bio i Kralj, Kristijan VII, kao i Uve Heg-Guldberg, koji je zapravo držao vlast u Danskoj, i bio praktično njen apsolutni vladar.
On je samog sebe proglasio za predsednika vlade.
Izveštaj se tiče susreta izaslanika Kita sa Kraljem.
Kit izveštaj počinje svojim utiscima o spoljašnjem izgledu kralja Kristijana VII, koji tada ima samo trideset godina: "On je naizgled već ostareo čovek, vrlo sitan, omršavio, sa upalim licem i zažarenim očima koje svedoče o njegovam bolesnom psihičkom stanju." Taj, kako ga on opisuje, duševno bolesni kralj Kristijan, pre početka predstave je, sa čudnim izrazom na licu, tumarao kroz publiku, buncajući.
Guldberg ga je sve vreme pratio budnim okorn.
Ono što je u svemu tome bilo neobično bio je njihov međusobni odnos. On bi se mogao opisati kao odnos negovatelja i njegovog pacijenta, ili kao odnos dva brata; ili kao da je Guldberg bio otac neposlušnog ili bolesnog deteta; ali Kit za taj odnos koristi izraz "gotovo ljubavni".
Istovremeno piše i da izgleda kao da su ova dvojica povezani na jedan "skoro perverzan" način.
Perverzno nije bilo to što su njih dvojica, koji su, kako je i sam znao, u danskoj revoluciji odigrali tako važne uloge, doduše kao neprijatelji, sada na taj način zavisili jedan od drugog. Perverzno je bilo to što se Kralj ponašao kao preplašeni, ali poslušni pas, a Guldberg kao njegov vlasnik: strogo, ali i sa puno ljubavi.Njegovo Visočanstvo se ponašalo poput prestravljenog ulizice, skoro uvek spremnog da ustukne. Dvorjani nisu pokazivali poštovanje prema Monarhu, već su ga pre ignorisali ili su se uz smeh sklanjali u stranu kad bi im se približio, želeci da izbegnu njegovo mučno prisustvo.
Kao naporno dete od kojeg su se odavno umorili.
Guldberg je bio jedini koji je brinuo o Kralju. Kralj se stalno držao dva-tri metra iza Guldberga, prateći ga ponizno, naizgled zabrinut da ne bude ostavljen. Ponekad je Guldberg, pokretima ruku ili mimikom, davao Kralju male signale. Obicno kad bi ovaj mrmljao preglasno, ponašao se napadno, ili hodao predaleko od Guldberga.
Posle takvog jednog signala kralj Kristijan bi "doskakutao", žurno i poslušno.
Jednom prilikom, kada je Kraljevo mrmljanje postalo narocito napadno i glasno, Guldberg je prišao Kralju, nežno ga uhvatio za ruku i nešto mu šapnuo. Kralj je onda krenuo da se klanja, mehanički, jednom, pa drugi put, trzavim pokretima nalik na spazme, kao da je danski kralj bio pas koji želi da pokaže potpunu potčinjenost i odanost svom voljenom gospodaru. Nastavio je da se klanja sve dok Guldberg još jednim zviždukom nije zaustavio njegove neobične pokrete tela.Potom je Guldberg prijateljski potapšao Kralja po obrazu, za šta je bio nagraden jednim takvim osmehom punim zahvalnosti i pokomosti da su se izaslaniku Kitu oči "napunile suzama". Scena je, piše on, bila u toj meri tragična i puna očaja, da je bila skoro neizdrživa. On je primetio Guldbergovu dobrotu ili, kako piše, "preuzimanje odgovornosti za malog bolesnog Kralja", kao i to da se prezir i podsmeh koje je publika inače prema njemu pokazivala nisu mogli sresti kod Guldberga. Izgledalo je da se on jedini osećao odgovornim za Kralja.
U izveštaju se međutim ponovo pojavljuje izraz: "kao pas". Prema danskom vladaru odnosili su se kao prema psu. Razlika je, izgleda, bila u tome šlo je Guldberg prema tom psu pokazivao ljubav i odgovornost."Gledati ih zajedno - a obojica su neobično silne i zakržljale fizičke grade - za mene je bio potresan i čudan doživljaj, jer je sva vlast u zemlji, formalno i praktično, bila u rukama ova dva neobična patuljka."
Izveštaj se ipak pre svega zadržava na onome šlo se desilo za vreme i nakon te pozorišne predstave.Usred predstave, po komediji "Zli covek" francuskog pesnika Gresea, kralj Kristijan je iznenada ustao sa svog mesta u prvom redu, doteturao se do scene i počeo da se ponaša kao da je jedan od glumaca. Počeo je da zauzima glumačke poze i govori nešto što je moglo biti nalik replikama; mogle su se razaznati reči "maltretiranje" i "antropofagija". Kit je posebno zapazio poslednju reč, za koju je znao da znaci "kanibalizam". Kralja se predstava očigledno snažno dojmila, pa je umislio da je jedan od glumaca; ali Guldberg se samo mirno popeo na scenu i prijateljski uzeo kralja za ruku. Ovaj je u tom trenutku momentalno zaćutao i pustio da bude odveden dole na svoje mesto. .
Publika, koja se sastojala isključivo od ljudi sa dvora, bila je, izgleda, navikla na ovu vrstu prekida. Niko nije bio šokiran. Mestimično se čuo smeh.
Posle predstave je posluženo vino. Desilo se da je Kit tada stajao u Kraljevoj blizini. On se okrenuo ka Kitu, u kome je očigledno prepoznao engleskog izaslanika, i mucajući pokušao - da mu objasni osnovni smisao predstave. "U komadu se", rekao mi je Kralj, "radi o tome da je zlo u tolikoj meri prisutno kod ljudi na dvoru da oni sliče majmunima ili davolima; oni se vesele tudim nevoljama i žale zbog tudih uspeha, a to odgovara onome što se u druidsko vreme zvalo Kanibalizmom, Antropofagijom. Zato se mi nalazimo medu Kanibalima."Čitav Kraljev "ispad" bio je, sa jezičke tačke gledišta, začuđujuće dobro formulisan za nekoga ko je duševno bolestan.
Kit je samo klimao glavom, sa zainteresovanim izrazom na licu, kao da je sve što je Kralj govorio bilo zanimljivo i pametno. Međutim, zabeležio je da Kristijan nije mnogo pogrešio u analizi satiričnog sadržaja komada.
Kralj je šaputao, kao da je poveravao Kitu važnu tajnu.
Guldberg je sve vreme, sa nekoliko metara odstojanja, čcas oprezno, čas zabrinuto pratio njihov razgovor. Polako im se primicao.
Kristijan je to primetio i pokušao da okonča razgovor. Povišenim glasom, skoro provocirajuci, uzviknuo je:
- Ljudi lažu. Lažu! Brant je bio pametan, ali divalj. Štruenze je bio fin covek. Nisam ih ja ubio! Razumete li?
Kit se samo bez reči naklonio. Kristijan je potom dodao:
- Ali on je živ! Ljudi misle da je on pogubljen! Ali Štruenze je živ, znate li?
U tom trenutku Guldberg se već primakao toliko blizu da je čuo poslednje reči. Čvrsto je uhvatio Kralja za ruku i kroz ukočeni, ali smirujući osmeh rekao:
- Štruenze je mrtav, Vaše Visocanstvo. To naravno znamo, zar ne? Zar ne znamo? Složili smo se oko toga?
Zar nismo?
Ton je bio ljubazan, ali i pokudan. Kristijan je istog trenutka krenuo sa svojim čudnim mehaničkim klanjanjem, a onda se zaustavio i upitao:
- Ali ljudi govore o Štruenzeovom dobu? Zar ne? A ne o Guldbergovom dobu? Štruenzeovo doba!!! Neobicno!!!Guldberg je na trenutak ćutke posmatrao Kralja, kao da je ostao bez reči ili nije znao šta da kaže. Kit beleži da je delovao napeto, ili uznemireno; a onda se sabrao i potpuno smireno rekao: .
- Visočanstvo mora da se smiri. Mislimo da bi Visočanstvo moglo za večeras da se povuče u svoju postelju.
Mislimo da zasigurno treba.
Nakon toga je odmahnuo rokom i udaljio se. Kristijan je ponovo počeo sa svojim maničnim klanjanjem, ali se zaustavio, zamislio, okrenuo izaslaniku Kitu i sasvim smireno i bez ikakvog uzbudenja u glasu rekao:
- Ja sam u opasnosti. I stoga sad moram da potražim svoju dobrotvorku, Vladarku Univerzuma.
Nekoliko minuta kasnije više ga nije bilo. To je dogadaj u celini, kako je izaslanik Kit o njemu izvestio svoju vladu.
10.03.04 Danas
Novo u Narodnoj knjizi
Per Ulov Enkvist: "Poseta kraljevog lekara"
U poznatoj biblioteci "Antologija svetske književnosti, Narodna knjiga objavila je delo švedskog pisca Pera Ulova Enkvista "Poseta kraljevog lekara". Za prevod sa švedskog pobrinule su se Jelena Ćalić i Spasa Ratković. Enkvist je švedski pisac i novinar, koji je svetsku slavu stekao zahvaljujući svom romanesknom stvaralaštvu zasnovanom na istorijskim događajima. Na književnu scenu stupio je istih godina kada i Margerit Diras, Klod Simon... Enkvista je čitalačka publika širom Evrope otkrila kada je objavio roman "Magnetizerova peta zima". Sledili su romani "Legionari", "Hes", "Sekunda", "Odlazak muzičara", "Pali anđeo"... Ovdašnja pozorišna publika pamti Enkvistove drame koje su se sa uspehom igrale na beogradskim scenama - "Iz života kišnih glista", "Noć tribada"... "Poseta kraljevog lekara" objavljena je u Švedskoj 1999. i za to delo autor je dobio nagradu "August", najveće švedsko književno priznanje, kao i nagradu londonskog Indipendenta za stranu fikciju 2003. godine. Glavni junak romana je Johan Fridrih Štruenze, nemački lekar i advokat, prosvetitelj i idealista, koji biva postavljen za ličnog lekara danskog kralja Kristijana VII, koji je bio duševno bolestan čovek. U ovakvoj poziciji, Štruenze dobija veliki uticaj i počinje da odlučuje umesto kralja. "Poseta kraljevog lekara" opisuje jednu od najneobičnijih i najdramatičnijih epizoda skandinavske istorije, ali je istovremeno i nežna priča o ljubavnom trouglu koji su sačinjavali nemački lekar, nemoćni apsolutistički vladar i kraljica. Ona se na stranicama ovog romana preobražava u ženu koja sazreva i koju, uprkos svemu, menjaju i slamaju i ljubav i sudbina i istorija.
S. D.
09.03.04 Glas javnosti
U Hamletovom dvorcu
Per Ulov Enkvist: "Poseta kraljevog lekara"
Roman "Poseta kraljevog lekara" švedskog pisca Pera Ulova Enkvista ovih dana objavila je "Narodna knjiga" u okviru biblioteke "Antologija svetske književnosti". Roman opisuje jednu od najdramatičnijih i najneobičnijih epizoda skandinavske istorije, sa kraja 18. veka.
To je priča o Johanu Fridrihu Štruenzeu, mladom nemačkom lekaru, prosvetitelju i idealisti, koji od duševno bolesnog kralja Kristijana VII dobija svu moć, sprovodi revoluciju i postaje njena žrtva. Ovaj roman ujedno je i ljubavna priča o trouglu koji su sačinjavali nemački lekar, nemoćni apsolutistički vladar i kraljica.
Prema rečima Radivoja Mikića, roman paraleleno teče i kao istorijski i kao roman ideja. Kroz lik lekara Štruenzea Enkvist traga za mogućnostima "moralne restauracije" društva, a sve putem prosvetiteljskih ideja vladara, prikazuje sukobe u društvu kad god se pojave slobodoumne socijalne ideje, kao i povezanost društvene angažovanosti sa karakterom i dubokim ljudskim kompleksima.
Takođe, Enkvist suptilno analizira i mehanizam tragičnog razvoja društvenih događaja i pored najuzvišenijih ideala i motiva koji su im prethodili. Od mnogobrojnih književni asocijacija, ona najočiglednija pruža se ka Šekspirovom melanholičnom kraljeviću, u čijem se dvoru radnja romana i odvija. "Poseta kraljevog lekara" dobio je najveću švedsku književnu nagradu "August", a ovo je prvi njegov roman objavljen u Srbiji.
T.Č.