Miro Gavran (Gornja Trnava, 1961 - ) hrvatski dramatičar, romanopisac, pripovjedač i pisac za mlade.
Najizvođeniji je suvremeni hrvatski dramatičar u zemlji i inozemstvu u proteklih petnaestak godina. Djela su mu prevedena na 25 jezika.
Dosad je imao preko 130 kazališnih premijera širom svijeta, počev od Zagreba, Rotterdama, Maribora, Washingtona, Pariza, Krakova, i Sofije pa sve do Bombaja, Buenos Airesa, Ljubljane, Pečuha, Bratislave, Waterforda, Atene, Sarajeva, Novoga Sada, Podgorice, Mostara, Beča, Budimpešte, Bautzena.... Njegove predstave vidjelo je više od milijun i pol gledatelja.Jedini je živući pisac u Europi koji ima kazališni festival njemu posvećen, na kome se igraju isključivo predstave nastale prema njegovim tekstovima, a koji od 2003. godine djeluje u Slovačkoj pod nazivom GAVRANFEST.Među njegovim kazališnim tekstovima ističu se: Kreontova Antigona,Noć bogova,Ljubavi Georgea Washingtona,Čehov je Tolstoju rekao zbogom,Najduži dan Marije Terezije,Kraljevi i konjušari, Shakespeare i Elizabeta, Pacijent doktora Freuda, Muž moje žene, Kad umire glumac, Zaboravi Hollywood, Sve o ženama, Vozači za sva vremena, Hotel Babilon, Kako ubiti predsjednika, Zabranjeno smijanje,i Nora danas.
Dobio je dvadesetak književnih i kazališnih nagrada u zemlji i inozemstvu, a među njima i nagradu CENTRAL EUROPEAN TIME (1999), koja se dodjeljuje najboljim srednjeeuropskim piscima za cjelokupan opus, te Nagradu EUROPSKI KRUG (2003.)za afirmaciju europskih vrijednosti u književnim tekstovima.
Usto je trostruki dobitnik Nagrade "Marin Držić" Hrvatskog ministarstva kulture za tekstove Kad umire glumac, Zabranjeno smijanje, i Nora danas.
Diplomirao je dramaturgiju na Akademiji za kazalište, film i televiziju u Zagrebu. Djelovao je kao dramaturg i ravnatelj Teatra &TD,u kome je 1990. pokrenuo scenu "Suvremena hrvtatska drama". Idejni je začetnik i glavni urednik književnog časopisa Plima (1993.-1996.).
Bio je pokretač i stalni pisac Epilog Teatra (1995.- 2001.), a potom sa svojom suprugom glumicom Mladenom Gavran pokreće Teatar GAVRAN (2002.).
Objavio je sedam romana za odrasle: Zaboravljeni sin, Kako smo lomili noge, Klara, Margita, Judita, Krstitelj i Poncije Pilat.
Za mlade čitatelje je napisao osam knjiga:Svašta u mojoj glavi, Kako je tata osvojio mamu, Zaljubljen do ušiju, Oproštajno pismo, Sretni dani, Igrokazi s glavom i repom, Pokušaj zaboraviti i Profesorica iz snova.
Njegovi kazališni i prozni tekstovi uvršteni su u brojne antologije i hrestomatije u zemlji i inozemstvu, a njegovo djelo proučava se na sveučilištima diljem svijeta.
U veljači 2005. godine sarajevska sveučilišna profesorica Gordana Muzaferija objavila je monografsku knjigu Kazališne igre Mire Gavrana u kojoj je na tri stotine stranica analizirala trideset četiri Gavranova teksta pisana za kazalište.
Gavran je, počev od 1990., vodio preko trideset škola dramskog pisanja.
Posljednjih trinaest godina živi i radi kao profesionalni pisac u Zagrebu.
29.04.07
Nikada se nisam obazirao na trendove
Miro Gavran
Hrvatski dramatičar, romanopisac i pripovjedač Miro Gavran već godinama poznato je autorsko ime širom svjetskih pozorišta. Njegova djela prevedena su na 26 jezika. Dosad je imao više od 140 pozorišnih premijera širom svijeta, koje je vidjelo oko milion i po gledalaca.
On je jedini živi pisac koji u Evropi ima "svoj" pozorišni festival, na kojem se igraju isključivo predstave nastale prema njegovim tekstovima. Pored publike koja redovno njegove komade ispraća ovacijama, na bilo kojem jeziku bili igrani, njemački kritičari i stručnjaci odali su mu nedavno pošast uvrštavajući njegove drame u izbor najboljih drama u svijetu u prve tri godine ovog vijeka. Gavran za "Nezavisne" progovara o svojoj inspiraciji, glumačkoj transformaciji svoje ljepše polovine, festivalu u Trnavi, poeziji i prozi, te spoju drame i komedije.
NN: Dok su drugi autori u njemačkom izboru "Pozorišne drame 2000-2003" pretežno zastupljeni jednim djelom, u knjigu su uvrštene čak tri Vaše drame. Šta to za Vas znači?
GAVRAN: Kada vidim da sam u društvu s velikim piscima kao što su Tom Stopard i Slavomir Mrozek koje sam kao srednjoškolac čitao, onda to doživljavam kao priznanje za svoj rad. S druge strane, sretan sam što će se ta knjiga naći u rukama kazališnih ljudi iz zemalja njemačkog govornog područja, zahvaljujući čemu se mogu dogoditi još neke premijere mojih komada na njemačkom jeziku. Mada ne poznajem te ljude koji su radili izbor najboljih svjetskih drama, sretan sam što su odabrali baš moje tekstove (Kreontova "Antigona", "Ljubavi Georgea Washingtona" i "Noć bogova"), jer se radi o tekstovima koji su bili puno igrani širom svijeta. "Antigona" i "Noć" su imali po 15 premijera do sada, a "Ljubavi" čak 28 premijernih izvedbi. Mislim da je u vrednovanju nekog kazališnog teksta bitna i njegova recepcija, bitno je da je osvojio srca mnogih ljudi u različitim kulturnim sredinama.
NN: Kakvo je Vaše mišljenje o trenutnom stanju savremenog dramskog teksta i koje su njegove osnovne karakteristike?
GAVRAN: Suvremena drama u Evropi i svijetu zadnjih je godina jako raznolika. To je u načelu dobro. Nikada nisam bio zagovornik trendova i ne volim kada se svi pisci počnu kao pijani plota držati samo jedne poetike, kao što je bio slučaj prije pedeset godina s dramama teatra apsurda ili prije nekoliko godina s tzv. dramama krvi i sperme, u kojima je dominiralo nasilje. Osobno sam afirmativno nastrojen prema životu, pa se to vidi i u mojim dramama i romanima. Ne volim kada se dramski junaci svode na animalna bića sužene svijesti, jer mislim da to nikada ni ne smije biti cilj umjetnosti. Umjetnost se pojavila prije nekoliko tisućljeća s ciljem da čovjeka humanizira, da mu podari dubinu, emocije i humor, da nam pruži svojevrsnu katarzu, a ne zato da nas uprlja i šokira. Nikada se nisam obazirao na modu i trendove, nego sam uvijek nastojao glumcima pružiti što bolji materijal za gradnju što uvjerljivijih karaktera, a publici ispripovijedati suvislu i sugestivnu priču s glavom i repom.
NN: Iza sebe imate četrdesetak drama, romana, knjiga za djecu... Odakle crpite toliku inspiraciju?
GAVRAN: Stvoriti žive i uvjerljive likove u neobičnim dramskim situacijama je ono što me najviše inspirira u pisanju drama i komedija. Kada su romani u pitanju, onda je tu i želja da zahvatim život u svoj njegovoj kompleksnosti, te da junake prikažem u procesu promjena i sazrijevanja. Neki moji romani poput "Zaboravljenog sina" i "Kako smo lomili noge" vezani su uz našu suvremenost, situirani su u Slavoniju naših godina, dok imam i ozbiljne romane iz tzv. biblijske trilogije kao što su "Judita", "Krstitelj" i "Poncije Pilat", koji su inspirirani biblijskim likovima i događajima, ali u kojima ima i prostora za moju imaginaciju i prikazivanje ljudi u dramatičnim egzistencijalnim trenucima. Za kazalište sam kao mladi pisac pisao uglavnom ozbiljne drame, sa 30 godina okrenuo sam se laganim komedijama ("Muž moje žene", "Veseli četverokut", "Traži se novi suprug", "Zaboravi Hollywood"), da bih od svoje 40. godine sve češće pisao drame koje spajaju dramu i komediju ("Sve o ženama", "Sve o muškarcima" ili "Nora danas"). Naime, i u samom životu se u jednom trenutku smijemo, a već u drugome zaplačemo, pa mi se sve više sviđa davati glumcima i redateljima taj dvostruki zadatak, koji najbolje oslikava bogatstvo našeg života.
NN: Vaša ostvarenja su često prevođena na svjetske jezike. Koliko djelo prevodom gubi u literarnom i značenjskom kvalitetu?
GAVRAN: Kako ne znam svih 26 jezika na koje su moji kazališni i prozni radovi do sada prevedeni, onda ja kada dođem u Buenos Ajres ili Krakov, ili Moskvu ili Pariz, pitam glumce što misle o mojim prijevodima. Kada mi oni kažu da su dobri onda njima povjerujem i nastavljam suradnju s tim prevoditeljima. Do sada sam surađivao s više od 60 prevoditelja, najvažnije je da prevoditelj zavoli svjetove pisca, a i da je vješt u svome jeziku. Vjerujem da drama i roman mogu i u prijevodu sačuvati svoje najvažnije kvalitete, ali s poezijom je to mnogo teže... Srećom, rijetko pišem poeziju.
NN: U Slovačkoj se organizuje festival "Gavranfest" Vama u čast. Možete li pojasniti o kakvom se festivalu radi?
GAVRAN: Godine 2003. se dogodilo da su moje drame igrane čak u šest slovačkih kazališta, pa su vodeći ljudi Divadla "Jana Palarika" iz grada Trnava, nedaleko od Bratislave, organizirali svojevrsni festival posvećen meni, kome su dali naziv "Gavranfest". Kako je taj festival jako dobro bio prihvaćen od publike i kazališne javnosti, dvije godine potom su organizirali drugi "Gavranfest", koji je bio međunarodni, pa su pored slovačkih kazališta nastupala i kazališta iz Pariza, Krakova, Celja i Zagreba koja su izvodila moje tekstove. I napokon, prošle jeseni je bio upriličen i treći festival, na čijem su zatvaranju organizatori najavili da će se ta praksa nastaviti i u budućnosti. Bio sam na tim festivalima i bilo mi je drago što sam mogao vidjeti i one svoje predstave koje sam propustio - naime, ne stižem gledati sve svoje premijere - a na "Gavranfestu" mogu vidjeti zgodan izbor, te popričati s glumcima i redateljima koji su se bavili mojim tekstovima.
Supruga Mladena majstor transformacije
NN: Kada ste pisali "Hotel Babilon" da li ste planirali da u toj predstavi 11 karaktera odglumi Vaša žena?
GAVRAN: Moja supruga Mladena Gavran je sjajna glumica transformacije i "Hotel Babilon", tu ludu monokomediju u kojoj ona igra 11 različitih uloga, pisao sam specijalno za nju. S tom predstavom je ona osvojila i kritiku i publiku, a dobila je i četiri kazališne nagrade i do sada ju je izvela više od 140 puta.
Biografija
Miro Gavran rođen je 1961. godine u Gornjoj Trnavi. Diplomirao je dramaturgiju na Akademiji za kazalište, film i televiziju u Zagrebu, gdje danas živi i stvara. Najizvođeniji je savremeni hrvatski dramatičar u Hrvatskoj i inostranstvu proteklih petnaestak godina. Dobio je dvadesetak književnih i pozorišnih nagrada, a među njima i priznanje "Central European Time", koje se dodjeljuje najboljim srednjoevropskim piscima za cjelokupan opus, te nagradu "Evropski krug" za afirmaciju evropskih vrijednosti u književnim tekstovima. Trostruki je dobitnik nagrade "Marin Držić" hrvatskog Ministarstva kulture za tekstove "Kad umire glumac", "Zabranjeno smijanje" i "Nora danas".
Andrea Basara
