Politika i zlo

27.03.04 Pobjeda

Uvijek se kasno uvjerimo da vladari nijesu bili veliki, nego da smo mi bili maleni, jer smo klečali ili puzili
Politika nije ni nauka ni umjetnost, već igra za vlast i igra sa vlašću. Ta igra nije zabava, već smrtno važna stvar, i zato se u njoj smrt, fanatizam i kalkulacija češće javljaju nego humor i smijeh. Pod njena pravila i zakonitosti podliježu ne samo oni koji žele da prave politiku i bore za vlast, već i oni koji samo posmatraju ili stoje po strani i okreću glavu. Ravnodušnost prema politici još nikom nikada nije jamčila da neće biti pogođen njenim posljedicama. Nepolitičnost je sastavni dio politike. (Karel Kosik)
Čedomir Čupić spada u red onih duhovnih djelatnika koji misle mnogo, pišu malo, objavljuju još manje: cijene riječ, jer svaka može da im bude posljednja! On je jedan od nekolicine misaonih i čednih koji ne dopuštaju drugima da otupe i zaglupe. On pita, uznemiruje, sumnja i kritikuje, navodeći i druge da to čine. On navodi druge od kojih je sam učio, ali na način na koji ih je on razumio, i svojim jezikom: tako se njihova misao ne ponavlja, ona se obnavlja na jednom drukčijem iskustvu. Njegovoj misli i činu moglo bi se ponešto dodati, ali se ne bi moglo bilo što oduzeti. Kao i nekolicina drugih, on dobrom teorijom prkosi lošoj praksi. Govori i piše oštro i oštroumno, vodeći računa samo o istini. Čedo je, stvarno i metaforično, junak pokreta otpora linijom i zatvorenom duhu! Zato on ne može i neće da govori i piše s obzirom na interes bilo koje strane, jer za njega odanost istini znači neuporedivo više od odanosti stranci. Oni što misle da je uz njih, jednako se varaju kao i oni što misle da je protiv njih, jer ne vide da je iznad njih. Istine imaju svoje junake, interesi svoje robove.
Iako je veoma strog i dosljedan u mišljenju i primjeni naučne metode, on je još više svjestan granica naučnog objašnjenja i razumijevanja političke stvarnosti. On, naime, dobro zna da je objektivnost pozitivne nauke ništavna bez zalaganja za prave vrijednosti, da život nije samo racionalan i logičan nego i poetičan i dramatična, da je često neuhvatljiv i neshvatljiv u naučnim pojmovima, da sistema ponekad ima samo u našim glavama, da je mjerenje duhovnih pojava put da se izgubi ono bitno, da je nastojanje na preciznosti često nasilje, da ima misli koje se ne mogu provjeriti metodama pozitivne nauke, ali da su one ipak istinite...
Onaj ko se bavi naukom o politici dobro zna koliko je teško primijeniti naučne metode na politički život. Zato Čedo već na početku knjige ističe: „Koliko god nauka osvojila prostor političkog, političko u velikoj mjeri uvijek iznova iznenađuje naučno. Nauka se uspješnije bavi vidljivim političkim posljedicama nego živim političkim tokovima. Teško se mogu naučno usmjeriti, sagledati i predvidjeti politički procesi, namjere, želje, interesi i moći. Zato je politika oduvijek iznenađivala i one koji učestvuju i one koji su mimo volje uključeni a i one koji posmatraju”.
Čedo analizira dva pojma politike: klasični i moderni. Moderno dobija svoje značenje samo u odnosu na klasično: novo je novo samo u odnosu na nešto staro! U čemu je, onda, razlika između starog i novog shvatanja politike?
Stari su imali uzvišen pojam politike, neiscprljen odnos prema politici. Za njih je politika bila umijeće pretvaranja mogućeg u stvarno, mudrost upravljanja ljudima i stvarima u svrhu ostvarivanja najviših vrijednosti: istine, dobrote, ljepote, pravde itd. Prava politika je primijenjena dobrota, primijenjena istina, primijenjena pravda. „Poštenje je najbolja politika”. Zato su Grci najpoštenije birali u senat. Inače, razgovor o bitnim stvarima zajednice odvijao se na trgu, u polisu i gradu-državnici. Držalo se da idealan polis nije veći od onoga što se ljudskim pogledom može obuhvatiti ili ljudskim glasom opasati. Margaret Jursenar tačno kaže da je Atina bila selo. U takvoj zajednici bilo je moguće da se svi slobodni ljudi bave politikom. Samo idioti ne dolaze na trg da raspravaljaju o životnim pitanjima. U grčkom jeziku riječ idiot označava onoga koji se ne bavi politikom, a danas je posve obrnuto! Samo kroz politički život građanin je mogao postati čovjek, težeći ostvarivanju univerzalnih vrijednosti istine, dobrote, ljepote, pravde i svetosti života. U Grka su ovi pojmovi zamjenjivi, pa ono što je istinito nužno je i lijepo, a ono što je pravedno to je i istinito itd. Baviti se politikom i činiti dobro - to je isto. Istinska politika moguća je tamo gdje joj u temelju leži etika.
Ovaj stari pojam politike važio je sve do 19. vijeka, a onda je zamijenjen pojmom koji se svodi na sljedeće: politika je ogoljela i krvoločna borba društvenih grupa i pojedinaca za osvajanje, očuvanje i povećanje moći, vlasti i koristi koje idu uz to. Suština politike je borba oko raspodjele i kontrole društvene moći: politika je drama! Politika je sada postala zanimanje samo nekih pojedinaca i grupa. Na sceni se bore političke stranke, dok narod gleda. Ako se politikom bave samo neki a ne svi, onda se proučavanje politike svodi na proučavanje elita koje se bore za vlast: oni na vlasti koriste vlast da bi se održali na vlasti, o ovi drugi da bi je osvojili. Elite biju bitke oko moći i vlasti na način koji masa uopšte ne razumije: od prava jačega naprave pravo svih! Ako jedna grupa ljudi pravi zakone po svojoj volji, onda je njihova volja zakon. Kad bi se oni pridržavali zakona koje su sami donijeli, naredili bi vlastito hapšenje. Ako vjerujete da će političari da učine ono najgore, onda vas neće iznevjeriti: oko njih se sabiru uvijek nove mržnje! Zato istorija broji grobove. Neko, ni sam ne znam ko, mudro je rekao: ubistvo jednog čovjeka je zločin, ubijanje miliona-politika! Baviti se politikom i činiti zlo-isto je. Odvajanje politike od etike tragično je: sada politika stvarno djeluje kao da etička načela i ne postoje. Tako je politički život u stvari obesmišljen: jer samo kroz ovakvu politiku čovjek može postati podanik! Mjerilo političkog uspjeha ili neuspjeha jeste stepen do koga je neko uspio da osvoji, uveća i zadrži svoju moć nad drugima-da njima vlada, a ne da upravlja u njihovo ime. Njegova volja za moć ispunila je prostor predviđen za etičke vrijednosti: politika je vjeroispovijest moći!
U više od pola vijeka naše istorije mi u stvari nijesmo imali vlast, već golo ispoljavanje moći: umjesto vladavine zakona imali smo neograničenu moć jedne volje ili samovolju, volju tiranina. Danas osjećamo kako je težak prelaz od vladavine samovolje na vladavinu zakona: prije bi ispustili dušu iz naših grudi nego vlast iz svojih ruku! Uvijek se kasno uvjerimo da vladari nijesu bili veliki, nego da smo mi bili maleni, jer smo klečali ili puzili. Gabrijel Garsija Markes veli: „Naučio sam da čovjek ima pravo da gleda drugog odozgo jedino kada treba da mu pomogne da se uspravi”.
Možda je danas politički život jedini koji čovjeka moralno unakažava i duhovno siromaši: jer duša koja vlada ne može da razvija sebe i svoje podanike, pošto razvoj podrazumijeva ljubav i slobodu. Politika nije tle za raspravu i načela, već vještina i tehnika da se iskoristi prilika ili neprilika da se stvore uslovi za povećanje moći u odnosu na druge. Lijepa ličnost i uzvišena misao ne mogu se ovdje sresti.
Ako na ovom našem nemirnom tlu neki političar ili neka politička stranka želi da pobijedi na izborima, onda on i ona moraju da igraju na dvije dobitne karte: nacionalizam i klerikalizam kao ideologije! To zato što u biračkom tijelu ove ideologije nailaze na masovnu podršku. Ako nekim slučajem hoće da izgube na izborima, onda neka propovijedaju ideje, vrijednosti i pravila ponašanja koja Čedo zastupa-univerzalne ideje, vjerovanja i vrijednosti. Tvrdim, a volio bih da se varam: naši politički lideri i naše političke stranke jesu najveće prepreke uvođenju demokratije i građanskog društva: ovi lideri i ove stranke se međusobno svađaju i mrze, tako da otežavaju i sprečavaju integraciju društva!
Svakako pročitajte ovu koliko učenu toliko i mudru knjigu: u njoj ćete da otkrijete kako se istinito misli i kako se (može da) mudro živi! Platon je bio prvi, a čini se i posljednji, koji je zahtijevao da umni vladaju svijetom: i po tome se vidi da je on bio idealist!

Đuro Šušnjić