01.01.00
Politika
27.06.2002.
OGLED O BEOGRADSKOM ČOVEKU
Pogled s Kalemegdana
Četvrto izdanje knjige Vladimira Velmar Jankovića objavili Grafički atelje Dereta i Biblioteka grada Beograda
U knjižari Grafičkog ateljea Dereta u Knez-Mihailovoj ulici u Beogradu juče je predstavljeno četvrto izdanje knjige "Pogled s Kalemegdana" Vladimira Velmar Jankovića. Knjigu su zajedničkim snagama objavili Dereta i Biblioteka grada Beograda, a njena posebna zanimljivost je u tome što je pogovor napisala kćerka pisca, poznata književnica Svetlana Velmar Janković.
Prema rečima Predraga Protića, "Pogled s Kalemegdana" (podnaslov glasi "Ogled o beogradskom čoveku") jeste knjiga u kojoj je autor pokušao da, katalogizirajući naše probleme, ponudi izlaz iz "onog bezizlaza i one krize u kojima se srpski narod našao posle Prvog svetskog rata, i iz koje od tada do danas nije izašao, i teško da će skoro izaći". Protić je istakao skeptični odnos Velmar Jankovića prema Zapadu i dodao da, slagao se čitalac sa piscem ili ne, "Pogled s Kalemegdana" jeste knjiga koja aktivira onoga ko je čita. Jovan Radulović, upravnik Biblioteke grada Beograda, podvukao je značaj pogovora Svetlane Velmar Janković, jer on ovu neobičnu knjigu i neobičnu sliku Beograda čini prikladnom našem vremenu, i predstavlja izvesni produžetak tog ogleda o beogradskom čoveku.
Svetlana Velmar Jankovićje objasnila da je pogovor napisala jer je osećala potrebu da ne samo zapiše šta oseća prema svom roditelju već i da počne da govori o svojim sećanjima, vezanim za druge, a kroz koje će "biti osvetljeni i ljudi i ličnosti, i silne promene, koje smo doživljavali, i nesvesni da ih doživljavamo". Sudbinu svoga oca naša spisateljka doživela je kao neku vrstu paradigme za izbegličku sudbinu intelektualaca posle Prvog svetskog rata, a koja se nažalost nastavila i pred kraj 20. veka. "I svi su pobegli iz svoje domovine, pod politikom totalitarnosti", naglasila je Velmar Janković, te je stoga pitanje ispaštanja upravo ono kojem spisateljica ubuduće želi da se posveti.
A. C.
01.01.00
Danas
31.08.2002.
Vladimir Velmar-Jankovic
Pogled s Kalemegdana
Ima li smisla padati za svemoc drzava koje nisu u stanju da pruze hleba svima gradjanima; ima li smisla padati u ime socijalne pravde koja se ostvaruje vecitim nasiljem?
Sinteticki, bolji pogled s Kalemegdana danas je pun ispitivanja koje prelazi u ispit savesti. Izmedju Evrope koja nadire i svoje zemlje koja je sva u nastajanju, izmedju svojih starih osnova i novih snalazenja, izmedju spoljnih sila i unutrasnjih protivnosti, covek beogradske zivotne orijentacije u trazenju je, u sebenalazenju, na neprestanoj trajnoj prekretnici. Ima mnogo razloga da zazvoni zvono na uzbunu u prvom redu zbog sebe i radi sebe, ali i zbog neprijatelja; ima, isto tako, mnogo razloga da se pouzda u svoje stare iskonske snage - uglavnom ipak mnogo povoda da bude nemiran zbog tudje sebicnosti i oprezan zbog svojih grehova. On je danas jaci po proslosti, uprkos tome sto je ne postuje dovoljno, no po sadasnjosti, u kojoj nije ni dovoljno svoj ni siguran za sebe.
On je sav u problematici buduceg jedinstva svoje zajednice, narodne, drustvene, drzavne i u tom prelaznickom previranju on je na pola odluke, na pola puta. Dok aktivno rade velike, razorno sebicne sile, oko zemlje i u zemlji, dok je njegov zamor od ratova i istorijskih napora tako osetan, dok su razlike izmedju zivota i podzivota znacajne i pune dubokog neorganizovanog nezadovoljstva bez brana, ustava i ventila, dotle gornji povrsinski zivot tece dalje u mehanickoj evropeizaciji, u mehanickom politickom resavanju prilika, u mehanickom nadiranju prevratnih sila, u mehanickom otporu konzervativnih snaga.
Pod tu mehanizaciju kolektivne volje stegnut je kalemegdanski pogled savesti i njegov vidik.
Ali beogradska zivotna orijentacija deluje i dalje. Postoji i razvija se grad koji je predvodnik i organizator te orijentacije. Postoji strujanje naroda ka tom gradu, ucvrscenje njegovih namera i njegovih znacenja kroz priliv iz naroda. Postoje velike zrtve date za odrzanje te orijentacije. Postoje moralne i fizicke pobede izvojevane u ime tog snalazenja. Postoje zamasne posledice tog zivotnog snalazenja koje zadiru u zivot ostalih naroda.
Jedino ne postoji moderna savremena jednacina, nova mera te orijentacije koja bi bila civilno ravna revolucionarnoj meri od 1804-1918. Ne moze biti ni data dok ne pocne pravi proces novog velikog povlacenja u sebe, na sebe - beogradskog coveka, i istocnog i zapadnog. Iskreno i istinito bilansiranje aktive i pasive, krupno podvlacenje salda koje je obracun sa svima mogucnostima placanja i kreditiranja. Obracun koji je nemogucan bez strasne samokritike, samokritika koja je nemogucna bez jasnog sagledanja samog sebe, bez otvorenog pogleda za unutrasnji smisao svih nedoumica i za znacenje raskrsca. Obracun koji je ispit savesti, sa svima posledicama udara savesti.
Kalemegdanski polozaj trazi jakog coveka, iznutra jedinstveno izgradjenog i to za svaki trenut istorije, za svaku zadacu; predaha tu nema. Jak covek je pre svega onaj koji sigurno zna sta ima da brani, koji sigurno brani ono sto ima da brani, i koji svoju odbranu zasniva na sopstvenoj moralnoj snazi. To je odredjena i jasna pouka saznanja koje se dobiva iskustvom od 1804-1918.
Sumrak evropske civilizacije posle rata i azijska nadiranja ne dopustaju da se odrzi covek koji hoce mirno da uziva na svome. Idu teska iskusenja i za male i za velike. Borbeni covek, nama dobro poznat, i dalje je tip odrzanja. Nema kud da se izbegne. Nema vise izbeglistva i nomadstva za civilizovane. Nema garantije neutralnosti. Nema zatvorenih granica. Civilizovani covek je uspeo da obori sve granice za prolaz svojih aviona. Civilizacija se uzvisila do samozaborava u kome nema vise ni zadate reci ni znaka Crvenog krsta. Sto godina organizuje gordi Zapad sile samounistenja. Oni koji hoce da ostanu, i misle da imaju zasto da ostanu, moraju biti svakovremeno mobilizovani: umom, srcem, dusom, iskusnoscu, odvaznoscu, prezrenjem smrti. Ratovi vise ne nagovestavaju epohe mira nego nove zamore.
Kroz njih ce, sve vise osvetljen samom sebi i pustosi oko sebe, nekada oholi evropski covek doci do pitanja koja se odavna postavise Azijatu, i koja je dosada evropski covek prezrivo nazivao "kinizacijom": ima li smisla padati za svemoc drzava koje nisu u stanju da pruze hleba svima gradjanima; ima li smisla padati u ime socijalne pravde koja se ostvaruje vecitim nasiljem? I moze li civilizacija biti objektivna organizacija srece koju daju ljudi, i zameniti boga koji pre svega uci laksem podnosenju neminovne patnje?
To su vec pitanja ocaja, pitanja u pustinji. Pa ipak Evropa pravo ide njima u susret, pustinji u susret.
Mi, koji nismo Evropa, mozda cemo ih i izbeci, ako ne zaboravimo same sebe i svoje mrtve. Narod koji u borbi gubi mnoge zive, moze preziveti; rdjavo stoji s njim kad njegovi mrtvi pocinju da umiru.
Beogradskog coveka kao pobednika obuzela je bolest koja pobede pretvara u poraze: bolest beznapornog zivota. Naporni zivot je taj na koji je beogradski covek po svome duhovnom organizmu neraskidno naviknut, zivot koji u velikom napetom luku ide od ideje u sebi do njenog ostvarenja u sebi. Uvek kad je, u zamoru ili u lutanju, napustao taj borbeni agonicni zivotni stav i postajao ono sto se u Evropi zove "praktican", beogradski covek je nasigurno gubio, isao u poraz. I on, i njegov predak pre 1804. I nasi vodji i gomile, kad god su se pokusali otkinuti od te unutrasnje organske linije s kojom smo srasli, i pozeleli da taj tezi ali odredjeni put zamene mehanicki laksim putem, kad god su mesto naseg istorijskog morala pokusali da upotrebe smerove ciste racionalne vestine, pogresili su jer su odrekli potrebu da rade pod punom odgovornoscu.
Pune odgovornosti nema tamo gde se ne savetujemo s mrtvima. Zivi malo znaju od dublje mudrosti.
I sto nas vise iscrpljuje bolest beznapornog zivota, sve vise organizam narodni trazi pravi lek: delanje pod najpunijom odgovornoscu. Samo ona ce naci opet takva ubedjenja i takvu veru s kojom se moze ili i u dnevni zivot, ali za koju, nad njim, vredi i umreti. Na tu skolu zivota je svikao beogradski covek.
Tu skolu odgovornosti dobro je izucio predratni covek beogradske zivotne orijentacije, i osnovnu i visoku. U njoj se majstorski ucilo kako se postize osecanje odgovornosti, kako se moze jedino biti odgovoran, kako se sme i mora biti do kraja odgovoran. Skola karaktera i zrtve, skola muske ocene bolje smrti i goreg zivota.
Dobre su tradicije te skole. Ko ume s Kalemegdana da gleda u sudbinu beogradskog coveka, nece moci, nece smeti mimo njih. Preobrazaj, obnova beogradskog coveka u tom je znaku. Njegova laz i njegov poraz u napustanju toga znaka.
Dereta - Biblioteka grada Beograda, Beograd 2002.