01.02.13
OZBILJNA IGRA DUBRAVKE ĐURIĆ: POEZIJA, TEORIJA, ROD
Genero
U veoma podrobno ispitanoj studiji Rod, poezija, teorija, ili baš ako hoćemo Teorija, poezija, rod, ili konačno Poezija, teorija, rod, Dubravka Đurić igra svoju postmodernističku jezičku igru da bi nam na malom prostoru od korice do prve stranice ove knjige pokazala neodvojivost tri ključna termina kojima će se pozabaviti na narednim stranicama kao iskusna naučnica, ali i kao pjesnikinja od najfinijeg kova. Ova dvojnost omogućiće joj da nam pruži potpuno svjež uvid u njihovo pozicioniranje u periodu od gotovo cijelog jednog vijeka: mapiraće ih u prostoru modernizma i postmodernizma. Ruci pjesnikinje pridružiće se i ruka naučnice, književne teoretičarke, istoričarke i ponekad pomalo antropološkinje, koja će duboko zahvatiti u američku kulturu, institucije umjetnosti, institucije književnosti, formiranje kanona, društvene uslove, revolucionarni potencijal avangarde, status pjesnikinje, reviziju muških mitova, uticaj slikarskog kubizma, multilingvizam, ideje imažizma, futurizam, poststrukturalizam, postmodernizam, postkolonijalizam, postfeminizam, lokacioni feminizam, nove narative o radikalnim umjetničkim praksama i još mnogo toga. Istorijski pristup Dubravke Đurić, ali i onaj gotovo enciklopedijski, obuhvatiće feminističke teorije i teoriju poezije zapadnoevropskog civilizacijskog kruga u jednu cjelinu, kao i postmoderne globalizacijske fenomene. No, ova studija ne bi bila potpuna da autorka nije odlučila da nam predstavi i pjesnikinje ova dva pravca, onako kako to niko prije nje nije uradio: Hildu Dulitl (Hilda Doolittle), Gertrudu Stajn (Gertrude Stein), Minu Loj (Mina Loy), Lin Hedžinien (Lyn Hejinian), Rejčel Blau Duplezi (Rachel Blau DuPlessis) i Suzan Hau (Susan Howe) naglasivši svaki put tamo gdje je to bilo neophodno tijesnu vezu između teorije i njihove poezije. Ovakav pristup odabranim ključnim terminima s pogledom na budućnost, doveo je Dubravku Đurić u „Zaključku” ove pionirske studije kod nas do neophodnih pedagoških implikacija kada je u pitanju savremeno proučavanje poezije. One su ukazale na institucionalne transformacije studija književnosti, što joj je omogućilo da nas uvede u 21. vijek.
Ovaj uvod je bio neophodan da bih iz jedne šire perspektive koja se odnosi na to kako pisati o teoriji i kritičkoj teoriji (poeziji) danas pokušala da sagledam sve značajne doprinose Dubravke Đurić srpskoj amerikanistici. Jedan je svakako taj što nam je pokazala da relacije između poezije, teorije i roda nisu samo puke teorije. One izviru iz života i odražavaju sada već prihvaćene imperative u američkoj pedagoškoj praksi: izazvati sisteme koji oduzimaju ljudima pravo glasa sužavanjem mogućih diskursa. Otuda njena kritika kanona i institucija umjetnosti i književnosti: neophodno je pomjeranje granica u razumijevanju i definisanju mjesta poezije danas. Otuda i njen implicitni stav da posvećenost jednakosti (teoriji-feminizmu) može predstavljati etički most između poezije i roda, koji nam isto tako može omogućiti da izgradimo više demokratskih struktura.
Otuda i ovakav izbor pjesnikinja, koje za Dubravku Đurić predstavljaju u neku ruku pribježište (spas), jer su joj omogućile da ih, kako kaže „dovede u vezu s različitim književnim i umetničkim formacijama na početku 20. veka, njihov rad je zanimljiv i zato što se s pozicija politike identiteta i različitih seksualnih orijentacija može tumačiti u kategorijama konstrukcije biseksualne (H.D.), homoseksualne (Stajn) i heteroseksualne (Loj) žudnje” (Đurić 2009, 389).
I upravo joj je taj izbor omogućio da ostvari postavljeni cilj u ovom veoma temeljnom istraživanju: da pokaže čvrstu spregu između savremenih teorija (poststrukturalizma, feminizma, postkolonijalnih studija, studija kulture, queer teorija) i savremenih radikalnih pjesničkih praksi. Izbor pjesnikinja ukazao je na snagu hibridnosti u nekoliko nivoa: modernizma, postmodernizma, tekstualne prakse – žanra, ali i na institucionalne transformacije književnosti koje se u zadnje dvije dekade 20. vijeka zbog promjene paradigme (kultura kao tekst) od čiste književnosti sve više okreću ka studijama kulture.
Elaborirajući razloge promjene ove paradigme Dubravka Đurić kaže:
„U tom smislu, nema neutralne, objektivne teorijske i kritičarske pozicije. Moja interpretacija polazi iz ovog ekletičkog (hibridnog) polja studija književnosti. Iz tog teorijskog konteksta usredsredila sam se na radikalne pesničke prakse, koje su u većini društava još uvek tretirane kao vrednosno nebitne i kao završena priča koja nema ništa sa našom savremenošću. Ovim radom želela sam da pokažem nešto suprotno” (ibid., 393).
U skladu s dijalektičkom pričom o istoriji, autorka je uhvatila „tenor of the argument” sa dobrim izgledima „da se rasprava energično vodi”. Dubravka Đurić, dokazuje ono o čemu Sajrus Patel (Cyrus R. K. Patell) piše:
„Američka kultura vrši kolonizaciju u inostranstvu. Ona to radi i kod kuće. Prisjećajući se koncepcije moderne kulture kao dinamičkog procesa Rejmonda Vilijamsa, kao konstantne borbe u kojoj hegemonijska glavna struja (mainstream) teži da odbaci izazove od strane rezidualnih i emergentnih kulturnih formi, moramo shvatiti da u okviru sopstvenih granica dominanta kultura teži da kolonizuje imaginacije onih koje je marginalizovala” (Patell 2007, 547).
Mainstream kultura podučava gej i lezbejsku populaciju da su perverzni i devijantni. Ona konstruiše termine „Americanness” i „homoseksualnost” kao oprečne i ohrabruje gej i lezbijsku populaciju da se krije, da se tiho asimiluje – „don’t ask, don’t tell” (ibid.). Mainstream američka kultura nameće opozicione odnose sa gej kulturom navodeći ih da dijele svijet na nas i njih, dok čak pokušava da podijeli gej kulturu tako što otežava njihovim pripadnicima/ cama da otvoreno prepoznaju jedni druge (ibid., 548). Zato su ovdje tekst i kulturni kontekst neodvojivi. I zato u savremenoj književnosti, pojava „the coming out narratives” ima praktične učinke na američku kulturu, nastavlja Patel i zaključuje:
„za nove pisce i kritičare s kraja 20. vijeka, granice su postale snažna stilska figura. Ove književnosti žele da pregovaraju o sivim zonama tradicionalnih kultura, da žive bez granica, da postanu raskrsnica … gdje bi se sreli s Volt Vitmanom i zajedno gradili ono što je Vitman nazvao svojom ,najvećom pjesmom’ – samu Ameriku” (ibid., 563).
Debata Dubravke Đurić o sivim zonama, granicama i njihovom pomjeranju, traje i pokazuje, između ostalog, da je studijama književnosti neophodna poezija kao „drugost” da bi opstale, jer, ono korisno, praktično i mudro, kao kompleksno otelotvorenje kulturnih ideala koji su tako duboko ukorijenjeni zahtijeva duboke analize stručnih, učenih ljudi. Baš kao što je to Dubravka Đurić. Debata pokazuje da je Dubravka Đurić kako bi naglasila značaj poezije, koristila i izvore kritičke teorije ne samo da bi dekonstruisala prethodne poglede na radikalne pjesničke prakse već i da bi rekonstruisala naše razumijevanje tekstualnosti.
O velikoj debati Dubravke Đurić o sprezi tri odabrana ključna termina, poezija, teorija i rod, zaključila bih riječima Džoan Didion (Joan Didion), koja na početku Bijelog albuma kaže: „Mi sebi pričamo priče da bismo živjeli potpuno, pogotovo ako smo književnice” (Didion 2009, 5). Dubravka Đurić svakako živi potpuno: ona priča svoje priče o poeziji, teoriju i rodu, i istovremeno pjeva svoju poeziju. Možda i obrnutim redom.
Radojka Vukčević
22.04.10 Polja
Antiesencijalizam u književnosti
Poezija teorija rod, Dubravka Đurić
Subjekta koji saznaje, predmete i modalitete saznanja treba uzetikao proizvode suštinske međusobne uslovljenosti moći i znanja,te njihovih istorijskih preobražaja. Ukratko, aktivnost saznajnogsubjekta ne proizvodi znanje koje bi bilo korisno ili protivno vlasti,već sprega moć-znanje, to jest procesi i borbe koji je čine iprožimaju, određuje moguće oblike i oblasti saznanja.Mišel Fuko, Nadzirati i kažnjavati
Nasloviti sopstveno delo određenim imenom predstavlja odnos autora*ke prema njemu.Ako ime nije ontološki sama stvar, imenom se uvek ukazuje na nešto u delu, na povezanostpojedinih pojmova, često na zaključak koji je ujedno i osnovna tema, stav, kao i napotencijalni interpretacijski smer koji autor*ka ukazuje. Imenom dela se može pokušati iskrivanje nečeg u delu, bilo da se naslovom ističe nešto trivijalno ili da se parodira. Ipak,samo skrivanje uvek ukazuje na ono što se želi sakriti.
Knjiga Dubravke Đurić Poezija teorija rod već svojim naslovom ukazuje na osnovnu porukuo diskurzivnoj kontekstualizovanosti pojmova koji naizgled nisu povezani i koji udo minantnoj književnoj tradiciji i zdravorazumskoj svesti fi guriraju kao separatne oblasti.Poezija jeste oblik prakse, ona se poima kao lirska, iracionalna, nerefl eksivna, talenatska iinspirativno-mistična, i predstavlja objekt književne teorije koja se konstituiše kao racionalna,refl ektujuća i pretendujuća na objektivno-naučno važenje. U takvom, vladajućemdiskursu, teorija i poezija su potpuno odvojene. Takođe, pojam roda stvara posebnu nevolju,konfuziju, ali i izazov. Kao naizgled biološko pitanje, istorijsko-politički posredovano,rod se čini potpuno suvišan i neprimeren, a naziv Poezija teorija rod deluje kao nakaznihibrid, odnosno, promašen pokušaj sinteze nespojivog. Sa stanovišta domaćeg literarnogmiljea, rod je pojmljen kao „pridodat” korpusu estetskih pojmova za koje se smatra datranscendiraju sferu političkih sukoba i polnih obeležja.
No, upravo sam naslov knjige ukazuje na problem i jeste idejno mesto iz kojeg autorkadirektno i nedvosmisleno zasniva demaskiranje i subverziju ideoloških diskurzivnih praksikoje strukturišu poeziju i teoriju kao produkte, ali i generatore rodnih, rasnih, etničkih,klasnih, seksualnih i drugih odnosa dominacije i subordinacije. Način na koji poezija i teorijareprodukuju rod u njegovim različitim istorijskim dimenzijama i modalitetima, podmaskom ideološke neutralnosti, stvara određen kanon koji podrazumeva sistematsku remarginalizacijuautorki koja uvek iznova svedoči o nemosti i pasivnosti žene. Pesnikinjemodernizma kao što su Mina Loj, H. D., Gertruda Stajn, i pesnikinje postmodernizma poputLin Hedžinen, Rejčel Blau Duplezi i Suzan Hau, primeri su te marginalizacije, te ih autorka svojim postupkom uvodi u kanon, obrazlažući ujedno i interdisciplinarni ključ za njihoveinterpretacije. Efekt njene analize je proširivanje samog kanona, ali i konstruisanje kanonaautorki, i što je veoma bitno, demistifi kovanje ideološkog nukleusa dominantne pesničkei kritičarske kulture. Preispitivanje samog kanona kao institucije književnosti, kao i smislanjegovog postojanja, rezultat je problematizacije ove teme.
Većina pesnikinja koje zaokupljaju autorkinu pažnju delovale su i deluju radikalnimpesničkim praksama, i dugo su bile marginalizovane u američkoj i drugim kulturama, ali odšezdesetih godina radikalne pesničke prakse postaju jedna od uticajnijih struja u Americi.Jezici savremenih teorija (poststrukturalizam, feminizam, postkolonijalne studije, studijekulture, queer teorija) su konstitutivni za radikalnu pesničku praksu, ali i stvaraju kontekstualnopolje za čitanje radikalnih modernistkinja i postmodernistkinja. Situirajući svojuanalizu u topos feminističke interpretacije, autorka refl ektuje o vlastitom metodu i obuhvatnoupućuje u genezu teorija u okviru samih feminizama, njemu imanentnih razvojnihetapa, pravaca i epistemičko-polemičkih žarišta, naročito pristupa koji su se razvili poduticajem poststrukturalizma. Takođe, autorka ne propušta da pruži prikaz ključnih pojmovafeminizma i njihovih različitih recepcija i tumačenja. Kroz objašnjenje ginokritičkogtumačenja poezije i njegovih aspekata data je i sistematična analiza povezanih pojmovakao što su žensko iskustvo, žensko pismo, ženske strategije pisanja, maskulinost, femininost,ženska ekonomija označavanja, revizija muških mitova, zatim odnos celovitosti tekstai ženskog jastva, ženski kanon, pojam Drugosti. Kritički osvrti i polemike autorki poputAdrijen Rič i Toril Moi izražavaju kompleksnost problematike vezane za ove termine. Vrednostovakvog pristupa ogleda se u dobrom poznavanju i uvažanju različitosti feminizamai autorki, ali i epistemološkom vladanju tradicionalnim književnim kategorijama i postavkamakoje autorka osporava.
Sledeći konstruktivističku misaonu nit od Fukoa do Džudit Batler i Suzan StenfordFridman i dajući prikaz njihovih fi lozofskih uvida, Dubravka Đurić eksplicitno zauzima pozicijudruštvenog konstruktivizma i antiesencijalizma. Feministkinje prvog i drugog talasafeminizma oblikuju društvene teorije koje univerzalistički primenjuju na različite kulture,a to znači da je njihov pristup još uvek obeležen esencijalističkim metanarativom koji pretpostavljanekakav metafi zički fundus svih žena i njihovih zajedničkih emancipatorskihinteresa. Takva spoznajno-strateška pozicija pod subjektom svih žena najčešće je podrazumevalaideologiju heteroseksualnih belkinja više srednje klase.
Antiesencijalizam, pak, predstavlja obračun sa viševekovnom paradigmom o postojanjuneke fi ksne, nepromenljive suštine, pogotovo nekakve biološke suštine svih žena. Tesuštine imale su i imaju mitske arhetipove kao uporišta, ali su kroz religiju, metafi zičke sisteme,a kasnije i kroz korpus različitih teorijsko-praktičnih znanja, nastavile da postoje kao samorazumljive činjenice. Žena je pojmljena kao biće čija esencija nije racionalna,ona je poistovećena sa biološkom mogućnošću materinstva koja je postala i njena univerzalna,prirodno shvaćena društvena uloga. Na razini poetskog to se refl ektovalo u odsustvužena kao pesnikinja jer biće koje ima neracionalnu, biološku, telesnu, gotovo animalitetnusuštinu, ne može da se pojavi kao subjekt koji piše, kao uzvišeni genije, većsamo kao pasivni objekt pesnika, ikona muškarca koji iznova, u odsustvu i nemosti njenesubjekatske pozicije, može da konstruiše i perpetuira žensku esenciju.
U teorijskom kontekstu studija kulture autorka razmatra povezanost rasnog, rodnog ietničkog esencijalizma sa imperijalizmom, i dovodi ih u kulturno-istorijsku vezu sa vladajućimknjiževnim paradigmama kao jednim od izraza društvene konfi guracije. Uviđanjeda je kultura političko polje, jer je ona poprište ideoloških borbi, dalo je svoj pečat ovimstudijama, polazištu i argumentacijskom strukturisanju dela.
Centralni pojmovi autorkinog rada jesu svakako pojmovi eklekticizam i hibridnost. Pojamhibridnosti pokazuje se kao ključ za savremena tumačenja kulture, književnosti, društva,umetnosti, pojedinca. Istorijski, ovaj pojam ima rasističku dimenziju kolonijalizma i ropstva.U postkolonijalnim studijama, antropologiji i studijama kulture označava oblike mešanja iinteraktivne razmene. Autorke kojima se Dubravka Đurić bavi predstavljaju svojevrsne hibrideu kontekstu etničkog identiteta, multilingvizma, kulturno-geografske promenljivostii književne forme. Hibrid bi u tom smislu bio vrsta identiteta stvorenog kroz sintezurazličitosti, a ne prosti zbir različitosti. Na primer, H. D. je rođena u Americi, veći deo životaprovela je u Evropi, pisala je poetsku prozu, njene rečenice su raspoređene kao da je u pitanjuproza, a predstavljaju stihove u funkciji proznog teksta i pripovesti. I Gretruda Stajnpiše tekstove koje je žanrovski teško odrediti. U samom postmodernizmu hibridnost fi gurirakao vladajuće obeležje tekstualnosti, što je vidljivo i kod Rejčel Blau Duplezi, SuzanHau i Lin Hedžinen. Njihov rad nije moguće razumeti valjano osim iz hibridnosti studija kulture.Iako su postojale brojne razlike u njihovom radu, karakteriše ih ozbiljno promišljanjeteorije i stereotipa koje ona produkuje, zbog kojih, dok se ne reše, prema rečima RejčelBlau Duplezi, „nijedan pisac neće biti istinski moderan” (Poezija teorija rod, str. 314).
Završno poglavlje knjige Poezija teorija rod sadrži prevode poezije navedenih autorkikoji, nakon pročitanog dela, pozivaju na novo iščitavanje i drugačije, hibridno promišljanjeodnosa poezije, teorije i roda.
Milena Stefanović