01.01.00
Danas Vikend
17-18.02.2001.
Putovanje kroz svakodnevicu
Mirjana Popovic-Radovic , istoricar knjizevnosti i esejista, jos jednom je skrenula paznju javnosti knjigom "Poetika svakodnevnog". Ovo stivo nije namenjeno samo ljubiteljima knjiga, vec i svima onima koji vole zivot sam, putovanja, lutanja i u svemu tome traze i nalaze vrhunsku poetiku. "Poetika svakodnevnog" nas uvodi u svet cuda, koji je zapravo svet oko nas, samo je vidjen i procitan na nov, poeticki nacin. Mirjana Popovic-Radovic nam ovom knjigom dokazuje da knjizevnost nije zatvoreni sistem, vec da zivi svoj puni i pravi zivot utkana u pulsiranja svetskih metropola. Autorka je tako nasla tragove Cehovljeve "Kuce sa mecaninom" u finskom Saunalahtiju, Copicevu "Bastu sljezove boje" u japanskoj Cukubi, a citav Dablin dozivela kroz Dzojsov "Ulis", koji je blisko utkan u tajni zivot ovog grada.
U tajnopisima grada Mirjana Popovic-Radovic otkrila je potpise Pikasa, Kafke i Renoara na ulicama Helsinkija i Tokija, jednu kucu secanja-japansku cajdzinicu sa svajcarskim imenom "Sieger" u Cukubi, "Pikvik pab" u Helsinkiju i mnoga druga mala cuda-bisere, koji bacaju novu svetlost na postojanje. "Poetika svakodnevnog" poziv je na drugacije putovanje kroz svakodnevni zivot; ono putovanje u koje je utkano "vreme da se pomirise i ruza" i trenutak budnog sna uz vrelu solju kafe na bilo kom mestu u bilo kom gradu. Jer u trenutku kada zivot pocnemo da zivimo, a prestanemo da trosimo, poetika svakodnevnog postaje i nasa bastina."Poetiku svakodnevnog" izdao je Prometej, a Aleksandra Radovanovic je na Sajmu knjiga u Beogradu 2000. dobila nagradu za najbolje umetnicki i tehnicki opremljenu knjigu.
S. Domazet
01.01.00
Politika
12.05.2001.
Mirjana Popovic-Radovic: ?Poetika svakodnevnog?
Tajnopis gradova
Vreme "poetike svakodnevnog" je višeslojno. Susret prepoznavanja jednom doživljenih sadržaja iz citanja književnih dela, gledanja slika, na primer, sa atmosferom u gradovima stvorenim iz njih jeste trenutak u kojem struji iskustvo prošlosti i sluti se još neodigrano
Knjiga neobicnog naslova, "Poetika svakodnevnog", koju je napisala Mirjana Popovic-Radovic a u izuzetnoj opremi objavila izdavacka kuca "Prometej" iz Novog Sada, na jedan potpuno neobican nacin ujedinjuje pojmove vremena i prostora, odnosno stvarnosti i stvaralaštva koje, inace, shvatamo dosta maglovito. Doktor nauka, književni teoreticar, esejista i istraživac Mirjana Popovic-Radovic citaoca samo prividno vodi za ruku kroz gradove celog sveta u kojima su slavni umetnici ostavili otiske svojih života; u svetu "Poetike svakodnevnog" uz minimalnu pomoc autorke citalac sam plovi široko otvorenih ociju, ne bi li mu što promaklo.
A mogu mu promaci i Džems Džojs, i Franc Kafka, i Pablo Pikaso, pa cak i Šerlok Holms i svima dragi dr Votson. Baš zato da se ne izgubimo u takvom jednom neobicno satkanom svetu, u razgovoru za "Politiku" Mirjanu Popovic-Radovic pitamo:
"Šta je poetika svakodnevnog?"
- Pokušala sam da u uvodu knjige objasnim upotrebu i znacenje ovog terminološkog spoja. Naime, poetika i svakodnevno, kao ime jedne pojave ili možda fenomena izmedu književnosti, odnosno stvaralaštva i života, bila je svojstvena jednom tipu stanovnika, prevashodno putnika i namernika u velikim gradovima sveta. Radilo se o dobrovoljnim putnicima nomadskog duha, onima koji vole pešacenje sa smislom da u zaustavljanju otkrivaju svet oko sebe i doživljavaju ga, u stvari, kao šansu i moguci susret sa neocekivanim. U takvim susretima posebne vrste trenutak u vremenu odredivan secanjem i proživljenim iskustvom dobijao je svojstva cele sudbine u jednom danu. Cak je i Pikaso, jedan od najvecih slikara modernog doba, smatrao sebe istraživacem pre svega a ne umetnikom, a to je preduslov svakog stvaralackog odnosa prema životu i njegovoj dnevnosti na cemu se zasnivala i "poetika svakodnevnog".
Nemi dijalog
- Osim hoda, zaustavljanja i zagledanja, kako se primi sve što jedan dan od svanuca do zalaska sunca sobom nosi, kao jedinstvena, jedanput samo data šansa postojanja, bilo je neophodno i videnje, druga pažnja od uobicajene. To je moglo da omoguci zapažanje neupadljivog i malog, osluškivanje i tihog zvuka, naslucivanje nijanse. "Poetika svakodnevnog" bila je i vrsta nemog, indirektnog dijaloga izmedu recepcije onog koji doživljava stvoreni ambijent "poetike svakodnevnog" i drugog koji odašilje takve poruke u senci. Preduslov ostvarivanja ovakvog dijaloga posredstvom književnij i uopšte stvaralackih sadržina u gradovima, bile one reci, slike ili atmosfera, predstavljala je semantika ostavljenih znakova, pa zato jedno od poglavlja u knjizi nosi naslov: Tajnopis grada.
Kako u toj poetici protice vreme?
- Vreme "poetike svakodnevnog" je višeslojno. Susret prepoznavanja jednom doživljenih sadržina iz citanja književnih dela, gledanja slika, na primer, sa atmosferom u gradovima stvorenom iz njih, jeste trenutak. Ali u takvom trenutku kao žiži energija struji iskustvo prošlosti i sluti se još neodigrano, praceno secanjima i cežnjom za otkricem tajne iza svega postojeceg. Primer predstavlja esej u mojoj knjizi o "Znakovima pored puta na plocniku japanske Cucure". Tu je Andriceva ideja iz koje je nastala njegova knjiga "Znakovi pored puta" doslovce mogla da se pronade na plocniku japanskog grada Cucure. Crtežima na keramickim plocama i tekstom, postavljenim u tle ulice kojom se hoda, kao na neobicnoj izložbi u dužini ljudskog koracanja gradom, bila je saopštavana istorija nekadašnjeg grada koji je potiskivala brza promena modernog ritma civilizacije. Bila su to secanja u plocniku, namenjena onima koji ce razumeti i zagledati se, zastati za trenutak.
Kako citati grad kao jednu knjigu prica?
- Grad je kao stanište ljudi i okvir njihovih sudbina kroz epohe svog sopstvenog trajanja, i u vertikalnom, dijahronijskom toku i u horizontalnom, sinhronijskom, niz prica. Citava istorija života, letopis, jeste iza Tokija nastalog iz starog Eda, iza Rima još od legende o Romulu i Remu, prica iz Crnjanskovog cudesnog dela "Kod Hiperborejaca", pa sve do danas, Pariza i takode i Beograda. Od Singidunuma, Alba Greka, do "Beograda grada na moru" Pede Milosavljevica, traju price ciji je okvir kao u "Dekameronu" Bokaca - grad. Za savremenog esteticara K. N. Šulca: "Jezik, grad i memorija su povezani", tako da je dovoljno setiti se Pariza koji poput korica stare i retke knjige u "divot povezu" prenosi atmosferu svih Balzakovih romana, Mopasana ili Marsela Prusta, do slika impresionista, zatim, Lotreka do Modiljanija, Pikasa i Bonara... A onda i filmovi Žana Renoara, Šabrola, Godara a Notr Dam na ostrvcu Site kao da i sada cuva odjek projahivanja musketara koje je opisao A. Dima, dok je sama crkva nezamisliva bez seni Igoovih likova Esmeralde ili Kvazimoda...
Putnik kroz Dablin
London je grad i Dikensovih i Golsvortijevih junaka, i mesto egzila Crnjanskog, sudbinski prostor njegovih izgnanika u "Roman o Londonu". Sve su to gradovi u svojoj kulturotvorenoj biti ne samo arhitektonske tvorevine. Zato su oduvek stecište, magnet koji privlaci ljude i kada ne znaju zašto.
Dablin, Verona, Tokio, ali i Balkan... Kakav je njihov tajnopis?
- Tajnopis Dablina je ispisao Džojs smestivši radnju svih svojih dela u taj grad iz kojeg je sebe dobrovoljno izgnao da bi zauvek u književnosti, kao svojoj Itaki, ostao u Dablinu i pored svojih odisejskih lutanja kao sudbine koju je izabrao. Savremeni irski, dablinski istraživaci Džojsovog dela ucinili su ulice svog grada "stranicama otvorene knjige", "Ulisa", doslovno kako je to teorijski pisao Umberto Eko o "otvorenom delu". Naime, na mesinganim plocama otisnuti su citati iz "Ulisa", njegovog prvog izdanja, na svim mestima u gradu gde se kretao glavni junak Džojsovog romana, u plocniku, obracajuci se nemo i "vodeci" savremenog putnika - pešaka kroz Dablin tragom pisca i njegovih romanesknih likova, samo u jednom jedinom danu kao sudbini. Tako je Dablin i jedii grad obeležen, zaista, u zbilji svojim piscem, poznat po svom književnom životu isto koliko i po svojoj fizickoj egzistenciji.
- Ako se pomene Verona koju i danas posecuju turisti kao grad Romeo i Julije, odlaze do kuce u kojoj je po Šekspirovom opisu živela Julija, a u pitanju je imaginacija pisca, onda je prisustvo književnosti u duhovnoj atmosferi grada stvarnije nego što se cini. Primera je bezbroj: potpisi pisaca kao nazivi kafea-knjižara-bioskopa, u Helsinkiju "Kafka", u Tokiju "Renoar", i to u latinici u okruženju Kandi pisma, govore o "obeležjima za prepoznavanje" svuda u svetu kulture kao dela svakidašnjice ljudi, njihove potrebe da ona bude njihovo licno iskustvo, a ne samo "proizvod koji se kupuje" - kaže na kraju razgovora za "Politiku" Mirjana Popovic-Radovic.
Andelka CVIJIC