Britanski pisac mađarskog porekla, Tibor Fišer je rođen u Stokportu 1959. godine. Studirao je na Kembridžu i radio kao novinar. Nakon izuzetnog uspeha sa romanom Pod žabom, zbog koje je nominovan za najboljeg mladog britanskog pisca 1993. godine, usledila su dela koja su ga uvrstila u najprefinjenije savremene stvaraoce: The Thought Gang, The Collector Collector, Don"t Read This Book If You"re Stupid.
Košarka je za Roku, u suštini, bila pripomoć u sejanju njegovih hromozoma širom zemlje. Košarka, kao i svaka druga aktivnost zbog koje je Roka izlazio kroz ulazna vrata, služila je kao most između njega i pripadnica suprotnog pola. Apstiniranje od seksualnih odnosa duže od dvadeset i četiri časa rezultiralo je Rokinom uznemirenošću, kada je radio razne stvari, poput trčanja unaokolo u osmicama, i zavijanja. Čak i u staništu poput Lokomotivinog vagona, gde su žene bile prezastupljene u razgovorima, Rokina posvećenost kockarskom nemiru bila je izuzetna.
Ali, Roka je bio previše smeran da bi bio njihov.
Odnosno, Roka je bio dobrodušan, i Đuri ga je voleo, baš kao i svi ostali. Tako da je bilo teško njega zamisliti kao potkazivača. Stvarno, bilo je teško zamisliti bilo koga iz tima kao tastera. Osim Petera. Ali, kao jedini koji je imao papire, Peter je bio previše očigledan. Pataki - njega je znao još od vremena kada čovek počinje da razume. Đuri nije mogao da zamisli bilo koga iz tima kako cinkari. Demeter - previše džentlmen. Banheđi - previše prijatan. Đurovič - previše neorganizovan. A svi ostali su bili... niko od njih nije bio tip doušnika. Međutim, mozgao je Đuri, dok je u mislima prevrtao stanje stvari, možda je Roka baš zbog te svoje smernosti uleteo u zamku. Ako ti ne uradiš ovo, mi ćemo to uraditi tvojoj majciocusestribratu.
Kao i uvek kada nije trpao, Roka se tešio pričajući o tome: »I tako sam joj objasnio da je sve okej što se mene tiče«. To je bio Roka. On nije bio elitista. Bio je plemenit, egalitarista. Prezirao je sitne buržoaske koncepte, poput lepote, poželjnosti i mladosti. Pričao je o jednom nedavnom osvajanju, randevuu sa damom čiju privlačnost, naglasio je, nikako nije umanjilo to što je imala veštačku ruku. Svršetak Rokine anegdote je da je dami otpao jedan deo tela, a Roka se našao sa velikim dodatkom na svom alatu. To je kod dame očito izazvalo veliku tugu, uprkos Rokinom kavaljerskom uveravanju da je to moglo da se desi svakome sa veštačkom rukom.
Međutim, Đuri je osetio da vrhunac naracije nije dostignut, jer ga je giljotinirao Rokin bes zbog gubitka teško stečenog uloga, koji je otišao pravo u Patakijeve ruke. Đuri nije igrao karte jer mu je to bilo dosadno, a i Pataki je uvek pobeđivao. Uvek su igrali u male sume, a pošto je on samo i imao male sume novca, nije video zbog čega bi ih davao Patakiju. To je bio jedan misteriozan proces, ali neizbežan i očigledan, i isto kao što su se kapljice kiše slivale niz staklo prozora, tako je i sila gravitacije vodila sav novac prema Patakiju. Pataki je tu i tamo gubio po neku ruku, ali je to bilo iz najveće učtivosti i više je izgledalo kao razmetljivo postavljanje zamke.
Umorivši se od pokušaja da reši problem doušnika, Đuri je nastavio da razmišlja o tome da bude čistač ulica, dok je zurio kroz prozor i posmatrao okolinu koja je prilično lenjo promicala pored njih, iako je voz važio za ekspresni. Čistač ulica je bio neka vrsta cerebralne žvakaće gume, koju je Đuri žvakao na dugim putovanjima. Čistač ulica. Gde? Čistač ulica u Londonu. Ili u Njujorku. Ili u Klivlendu, nije bio toliko sitničav. Neko skromno čišćenje ulica, bilo gde. Bilo gde na Zapadu. Bilo gde napolju. Bilo kakav posao.