06.03.08 Politika
Brat je mio koje vere bio
„Pisma u Beograd, šta su hrvatski intelektualci pisali u 20. veku u Srbiju”
O tome šta su hrvatski intelektualci pisali u 20. veku u Srbiju, možemo čitati u knjizi prepiske koju je priredio publicista i novinar Radovan Popović
U prošlom, 20. veku hrvatski pisci, slikari, kompozitori, filozofi i lingvisti obraćali su se svojim pismima srpskim književnicima najrazličitijim povodima, počev od izdavanja njihovih knjiga i objavljivanja njihovih tekstova u časopisima u Srbiji, organizovanja izložbi, preko razmene novih izdanja inostrane literature, potraživanja novčanih sredstava za različite projekte do lepih, prisnih i prijateljskih osećanja.
Neretko, hrvatski umetnici pisali su pisma u Beograd ćirilicom, uz neusiljeno poštovanje multikulturalnosti, a prijatelji su im uzvraćali latiničnim pismima.
O ovoj lepoj komunikaciji možemo čitati u knjizi „Pisma u Beograd, šta su hrvatski intelektualci pisali u 20. veku u Srbiju” (IP „Filip Višnjić”) koju je priredio Radovan Popović, naš poznati književni biograf, publicista i novinar „Politike” u penziji.
U ovoj knjizi možemo čitati sama odabrana pisma hrvatskih umetnika, a priloženi su i neki originalni rukopisi i fotografije učesnika u komunikaciji, kao i indeks autora pisama.
Među hrvatskim umetnicima i intelektualcima koji su pisali prijateljima u Beograd bili su Antun Gustav Matoš, Avgustin Tin Ujević, Gustav Krklec, Miroslav Krleža, Bela Krleža, Vladan Desnica, Ranko Marinković, Ivan Meštrović, Vladimir Nazor, Dobriša Cesarić, August Cesarec, Milan Begović, Antun Branko Šimić, Milan Rešetar, Antun Barac, Ljubo Vizner, Vlado Gotovac, Jakov Gotovac, Jure Kaštelan, Ignjat Job, Mihovil Kombol i drugi.
Imajući uvid u njihova razmišljanja, stavove i potrebe, stičemo uvid i u sliku međunacionalnih i kulturnih veza između Hrvatske i Srbije od početaka, pa sve do osamdesetih godina 20. veka.
Vidimo koliko se Tin Ujević koji je početkom 20. veka i živeo u Beogradu divio poeziji Dušana Matića, Marka Ristića, Aleksandra Vuča, a da je Tugomir Alaupović, Andrićev profesor iz sarajevske gimnazije, pesnik i političar, do svoje bolesti, bio član Glavnog odbora Društva „Sveti Sava” iz Beograda. Alaupović je 16. januara 1934. godine posle teške operacije, u pismu Tihomiru Đorđeviću, uglednom srpskom etnologu, poručio:
„Na žalost, moje, moje se nade nisu ispunile i ja ću morati dugo a možda i definitivno ostati u Zagrebu. Boli me i žao mi je da zbog tih razloga moram podneti ostavku kao član Glavnog odbora Društva „Sv. Sava”. Ali, budite uvereni da ću do kraja života ostati veran onoj lepoj i plemenitoj: Brat je mio...(koje vere bio).”
– To nisu bila pisma u tuđinu, to su bila pisma svojima. Epistole su stizale u srpsku, a zatim u jugoslovensku prestonicu, uz prijateljske molbe, i u njima su autori iznosili svoje stvaralačke muke, nevolje u kojima žive. Ništa tako ne otkriva ljude kao pisma koja pišu. Ona su čudo jedno – prava kovertirana književnost. Bilo je to vreme kada se multikulturalnost podrazumevala kao nešto što je normalan život. Tek na izmaku veka počelo se govoriti o četiri stotine kilometara... – kaže Radovan Popović, primećujući još da se u Zagrebu normalno znala ćirilica i da je postojala obostrana komunikacija hrvatske i srpske kulture „bez ikakve prinude bilo koje vrste, bez laži i političkih marifetluka”.
Kao posebno dirljivo obraćanje hrvatskih pisaca, Radovan Popović izdvojio je ono upućeno „malom, ali čestitom izdavaču Svetislavu B. Cvijanoviću, koji je svim piscima, bez obzira na veru i naciju, pružao ruku, a njegova knjižara bila utočište pisaca sa svih strana Kraljevine”.
A. G. Matoš govorio je „Idem u Srbiju, tamo se barem neću gušiti u jezuitizmu kao ovdje...”, a u jednom od mnogobrojnih pisama koje je upućivao Marku Ristiću, Krleža kaže:
„Dragi moj Marko, ima i takvih šutnja koje nam još jedino preostaju, i ta šutnja dakle, najmiliji moj, leži među nama kao ogromno, tromjesečno nenapisano pismo, te izgleda kao ogromna mutna poplava...”
Ima u ovoj knjizi i pisama koje je Krleža upućivao Aleksandru Rankoviću i Radovanu Zogoviću. Uvršćeni su u nju i Andrićevi odgovori na molbe da priloži svoj pribor za pisanje za budući Muzej hrvatskih pisaca ili da uzme učešće u Antologiji novije hrvatske lirike, povodom stogodišnjice Ilirstva. Oba puta Andrić je uljudno odbio saradnju, a u onom pismu povodom pomenute antologije, od 14. novembra 1933. godine, on kaže: „Zahvaljujući Vam na pozivu moram da Vam kažem da mi, sa moga gledišta, ne izgleda razumljivo ni opravdano da se danas izdaje jedna antologija ograničena na jedno pleme”. Takođe, naš nobelovac Tajništvu Matice Hrvatske uputio je pismo nezadovoljstva zbog toga što je u tom Matičinom izdanju njegovih „Pripovijetki” bio znatno izmenjen stil, jezik i pravopis (menjano je „četvoro” u „četvero”, „svitanje” u „svićanje” itd.).
Marina Vulićević
06.10.07 Večernje novosti
Umetnici sa dve majke
Radovan Popović, "Pisma u Beograd",
KAO repliku na knjigu, nedavno objavljenu u Zagrebu, "Pisma iz tuđine" Antuna Gustava Matoša (pri tom se pod "tuđinom" misli na Beograd, odakle je veliki pisac slao pisma), Radovan Popović je sačinio dragocenu knjigu "Pisma u Beograd", koju je upravo objavio "Filip Višnjić". To je panorama epistola koje su u raznim vremenima i prilikama stizale u Beograd iz Zagreba u proteklom veku, a pisali ih istaknuti hrvatski umetnici.
- U knjizi je najviše pisama Miroslava Krleže, kao čoveka koji je komunikaciju sa Beogradom veoma negovao, pre svega sa Markom Ristićem, a potom su posebno zanimljive epistole koje su iz Zagreba stizale na adresu Ive Andrića. Veliki pisac se "otimao" od prisvajanja bilo koje strane. Držao se gospodski... Zanimljivo je da nije mali broj hrvatskih uglednika koji su svoja pisma pisali ćirilicom, takoreći kaligrafski, od Matoša i Ujevića, do Rešetara, Joba Krkleca - kaže Popović.
Prvi put je objavljeno pismo Ive Andrića Tajništvu Matice Hrvatske iz 1941. godine, a povodom objavljivanja njegove knjige "Pripovetke" u izdanju Matice. "Već površan pogled pokazao mi je to da je u mom tekstu menjan na mnogo mesta i stil i jezik i pravopis. I to menjan na jedan grub, nepismen, čak i nedosledan način (hrišćanin u kršćanin, vazduh u uzduh, šta u što, uslov u uvijet, okretao, metao, shvatao u okrećao, mećao, shvaćao, posmatrati u promatrati, hljeb u kruh... bolešljiv u boležljiv, svitanje u svićanje, tačka u točku, četvoro u četvero... tako su na više od 190 mesta izvršene uvek neopravdane, a često i besmislene izmene...)".
Beograd je početkom prošlog veka bio utočište dvojici velikana hrvatske književnosti - Tina Ujevića i Matoša, koji se nije libio da napiše: "Otići iz Zagreba u Beograd, to je otići iz otadžbine u otadžbinu. Mi i Srbi smo kao oni jaganjci, koji mogu da sisaju dvije majke". U Matoševim "Mislima i pogledima", podseća Popović, nalazimo i ovu rečenicu: "Nikada se ne bih, da i mogu, znao potpuno odužiti za onaj komadić srca, duše i slobode, za ono parče bratskog prijateljstva što ga imah u Beogradu, u krugu čestitih ljudi, najboljih u Srbiji, koji me bratski privinuše na grudi bez obzira na naše političke razlike".
Dirljivo je i obraćanje hrvatskih pisaca poznatom beogradskom izdavaču Svetislavu B. Cvijanoviću u kojima izražavaju želju da im knjige budu štampane ćirilicom, ali se ne srame ni da zatraže ispomoć u svojim životnim nevoljama.
- Knjiga sadrži samo pisma onih čiji je stvaralaki opus završen, koji više nisu među živima. Jer, živi, a njihova pisma prepun je Beograd, sada pišu svoje biografije i srame se da navedu u svojim biografijama knjige, koje su pisali u Beogradu, a kamoli da navedu obimnu literaturu pisanija kojim su se ponosili dok su bili jugonostalgičari. Bilo je to vreme kada se multikulturalnost podrazumevala kao nešto što je normalan život. Tek na izmaku veka počelo se govoriti o četiri stotine kilometara - kaže Popović.
Uz spomenute umetnike u knjizi "Pismo u Beograd" objavljena su pisma koja su slali: Antun Barac, Milan Begović, Ivo Vojinović, Jure Kaštelan, Ranko Marinković, Ivan Meštrović, Bela Krleža, Vladimir Nazor, Gajo Petrović, Ivan Supek, Dobriša Cesarića, August Cesarec, Petar Šegedin, Antun Branko Šimić, Nikola Šop...
- Ova knjiga je, dakle, samo jedno malo otkrivanje naše zajedničke prošlosti. To je bilo vreme normalne civilizacijske komunikacije dveju kultura, bez prisile, prinude bilo koje vrste. Umetnici su se veoma dobro razumeli i u tome nije bilo laži, političkih marifetluka - ističe Popović.
BILI NAŠI
KNjIGA, po mišljenju urednika Nikole Vujičića, oslikava duh međuratnog vremena, kulturni život u Beogradu i Zagrebu, vreme "kada smo svi bili naši". Ovo delo, po mišljenju Jagoša Đuretića, direktora "Filipa Višnjića", daje izuzetan materijal za razmišljanje o ulozi i (ne)moći intelektualaca u realizaciji jugoslovenske ideje.
D. BOGUTOVIĆ