01.01.00
Politika
20.01.2001.
Istorijske opomene
Od vernika do pobunjenika
Dobrica Cosic: "Pišcevi zapisi, 1951-1968", izdavac: "Filip Višnjic", Beograd, 2000.
Veliki naucno-istoriografski poduhvat je pronaci problemsku okosnicu oko koje se dogadaji splecu u nizu i objedinjuju na nivou procesa dugog trajanja. Ovakav pristup najviše osložnjava doba socijalnih revolucija XX veka i iz njih proizašlih totalitarnih sistema, u kojima ideologija postaje osnovna saznajna cinjenica: društvena svest koja potiskuje i tradiciju. Pitanje je zašto se ona u takvom obliku najviše ocitovala kod pravoslavnih naroda - srpskog i ruskog?!
Jednostavniji je istoriografski pristup sovjetskom nego jugoslovenskom društvu. Staljinski ideološki "zakon" je sveodredujuci i svemoguci cinilac i "baze" i "nadgradnje". Nosi ga homo politicus potpuno rastrojenog društva, duhovni pustahija koji živi samo u znaku vizija "velike buducnosti", bez korektiva, jer su oni silom uklonjeni i zbog toga je spreman na sve. Jugoslovenski ideološki "zakon" bio je mehanicka kopija staljinskog, ali samo u fazi osvajanja vlasti; ali i tada sa titovskim specificnostima koje su internacionalno podredivale nacionalnom, i to na izrazito antisrpskoj osnovi. Za razliku od sovjetskog modela nadnacionalne homogenizacije, jugoslovenski je mimikrija koja sakriva apsolutizacije specificnosti srodnih naroda. Staljinski totalitarizam je u funkciji celine društva, titovski u funkciji katolicke strategije u kojoj islamske i druge manjine samo igraju uloge srpskih neutralizatora.
Srpska revolucionarna "naiva"
Dobrica Cosic u "Pišcevim zapisima" (1-418) posmatra ovu jugoslovensku fenomenologiju ocima vernika, otpadnika i prognanika. Prvo sa periferije, srbijanske, koju želi da oblikuje u skladu sa partizanskim vizijama novog društva, potom snagom urodenog dara koji se ne miri sa "deformacijama", potom - posle stupanja u maticu zbivanja - kao buntovnik koji nastoji da "ispravi krivu Drinu". Svetlošcu književnoistorijske imaginacije oznacava put od ideološkog zanesenjaka, koji svoje tradicionalne projekcije "vode", srpskog ustanika, prenosi na ideologizatorski mit, zvani Tito, pripisujuci mu svojstva "junaka bez mane i straha", cak i ona netradicionalna - "genija koji sve vidi"; iako i tada primecuje njegovu samodovoljnost, cak i neku "misteriju" koja ga okružuje. Nalicje "vode" sakriva oreol srpske "revolucionarne naive", one koja je uvek proizvodila i velike junake i "dange".
Prvo se društveno-politicki angažovani pisac romana "Daleko je sunce" gubi u partijsko-politikantskoj praktici, koja teži da radikalno izmeni red stvari. Obracun sa staljinistickim nametima 1948. uzvisuje demokratsku suštinu njegovog revolucionarnog bica, ali ideološki oblikovanu u skladu sa partizanskim vizijama. U Titovom odgovoru ne vidi "sukob u porodici" nego mogucnost za revolucionarnu korekciju; pojacavajuci svoj angažman bez uticaja na maticu, na društvenoj periferiji, koja se transformiše i deformiše, izbacujuci seljaka iz svog prirodnog ambijenta.
Prave sumnje u "vodu" proizvodi "Đilasov slucaj" i asocijacije da je on po karakteru tipicno staljinisticki. Pišceve moralne dileme su bolne, ali još ne temeljno osvešcujuce: Sunce je daleko ali njegov sjaj neminovno dolazi. Đilas je opomena ali i konacno razocaranje.
Budilacki udar stiže sa relacije stvarno - moguce; "vernik" je pokoleban, ali još ne napušta stroj; napustice ga tek posle neposrednog susreta sa diktatorom, na brodu "Galeb", u toku razgovora koji proizvodi strepnju da i sam može biti upotrebljen. Iako razgolicen mit i dalje živi od medunarodnog "dokazivanja": tršcanska kriza, politika nesvrstavanja, Hrušcovljeva "kanosa", osuda vojnih intervencija Varšavskog pakta u Madarskoj i Cehoslovackoj. Pisac postaje veliki reporter opšte drame.
Interkontinentalni "pohodi" i belosvetske predstave pobuduju kolektivne cirkusijade i identifikacije. Mitologizacije sakrivaju tajnovitu pozadinu ubrzanog Titovog prestrojavanja na drugu stranu, prema Zapadu, ne radi demokratije nego radi održavanja licne vlasti. Opominjujuca je njegova vladarska dekorativnost koja nadmašuje carsku, ne i na Cosica koji se jetko smeje nad ceremonijalom koji gorštacke gunjeve zamenjuje frakovima.
Susret sa stvarnošcu
Pravi susret sa stvarnošcu Cosic doživljava u nacionalnoj sferi, kada ubedeni Jugosloven razgolicuje vladajuce personifikacije jugoslovenstva: kao zagrebacke purgere (Krležu), kao slovenacke "srednjojevropejce" (Kardelja i Vidmara), koji snuju i ostvaruju samo svoje uskonacionalne ciljeve, na srpski racun. Tada u pišcevu literarnu opciju stupa Josip Broz Tito u "sjaju velicine" koja pokriva mafijašku zbilju. Veliki pisac najbolje vidi njegovu srpsku okolinu: Rankovica, preko cijeg "slucaja" se ogleda antisrpski smisao citavog dogadajnog niza, tragediju Srba na Kosovu i Metohiji; vidi srpske sluganske kreature koje opravdavaju svaki antisrpski separatisticki potez vode i njegovih hrvatskih, slovenackih i šiptarskih doglavnika: Duca Mugošu, Mijalka Todorovica, Petra Stambolica, Jovana Veselinova, Iliju Vakica, ili "nadrealistu" "anacionalnog" sklopa - Kocu Popovica.
Nekadašnji "vernik" postaje tada ogorceni protivnik režima i otpadnik. U doba studentskih demonstracija 1968, prate ga na svakom koraku, ozvucuju, drže pod prismotrom njegov dom.
Šezdesetih godina Cosic vidi kako se u ime "bratstva i jedinstva" ostvaruje ustaško-frankovacki plan, a Tita kao pokrice za sve to. Tada pisac otpadnik izlazi iz opsena ideologije i postaje pobunjenik. Književno delo ga štiti od progona i tera u katarze velikog stvaralackog "dokazivanja".
Sumrak i sunovrat
"Pišcevi zapisi" nisu istorija, nisu ni memoari u klasicnom smislu; oni su doživljajni fragmenti jednog i drugog. Kompozicija knjige je problemsko jedinjenje oko kljucnih dogadaja i licnosti, sa asocijacijama koje pružaju kontekst pretpostavki i posledica. Jezik je i književno-literarni i filozofsko- istorijski, sa analizama kolektivno-psihološkim. Profili licnosti: Tita, Kardelja, Krleže, Rankovica, Ive Andrica ogledaju se u stvarnosti ili u porukama njihovih dela i njihovih datih akcija. Knjiga je prikaz ideološkog "meduvremena", diskontinuiteta u odnosu na prirodno-istorijski tok. Ukupnost dela tvori društvenu atmosferu vremena, sa dokumentarnim okosnicama.
"Pišcevi zapisi" Dobrice Cosica su nova istorijska lektira za sve, za srednjoškolce i studente u prvom redu. Ona je i "udar" za one koji su posleratno vreme sagledavali preko ideologizatorsko-istorijskih prikaza ili preko partijsko-politickih pregleda, u kojima su politicke licnosti sakrivene iza zvucnih zvanja i titula, iza foruma i simbola. Pisac ih je spustio na zemlju, razgolitio. Citaoca "starog kova" je opametio, nagnao ga da se upita - šta se krije iza srpskog sumraka i sunovrata koji isuviše dugo traje omogucavajuci mu da sagleda "sudbinu" srpstva. Knjiga je svojevrsna ispovest misaonog svedoka: vernika, otpadnika i prognanika. Vrlo zanimljiva.
Veselin ĐUROVIC
01.01.00
Politika
25.05.2002.
Dnevničke beleške Dobrice Ćosića
Saučesnik i svedok epohe
Sve tri do sada objavljene knjige "Piščevih zapisa", kojima je obuhvaćeno vreme od 1951. do 1991. godine, svedočanstvo su neobičnog napora umne volje da se živi život "radno, naporno, hrabro"
U drugom životu izdići ćemo se do slave kontemplacije, ali samo ako smo u ovom životu bili svoju bitku, ako smo završili svoje delo i verno ispunili svoj dan.
Kolučo Salutati (1331-1406)
Možda će rečenice koje slede zazvučati patetično onima koji ne prihvataju u životu rizik bilo kakve borbe. Dobrica Ćosić je u našem kulturnom i političkom životu išao ukorak sa svojom epohom, prihvatajući naloge savesti i potrebe da što optimalniju količinu činjenica odmeri u svetlu savesti. Sve tri do sada objavljene knjige njegovih "Piščevih zapisa" (1951-1968, 1969-1980, 1981-1991), u izdanju "Filipa Višnjića", svedočanstvo su neobičnog napora umne volje da se živi život "radno, naporno, hrabro", kako nam kaže jedan od zapisa u trećoj knjizi.
U normalnim vremenima ovo: živeti naporno, radno, hrabro, značilo bi predati delu najbolje osobine vlastitog duha, učiniti najbolje što se može da bi pisac osvetlio, u trajanje preveo, one istine kojih se domogao. U vremenima koja smo morali prebaciti preko ramena hrabrost nije bila samo to; ona je zahtevala i rizik opasnih sudara sa silom vlasti, uspostavljenih hijerarhija, brahijalnosti, moći. Dobrica Ćosić je taj rizik prihvatio i sa njim plovio u teškoj neizvesnoj matici borbe za istinu o svom dobu i o sebi u tom dobu.
Između književnosti i politike
Dobrica Ćosić je prošao životom svojim tri države: Kraljevinu Jugoslaviju, Titovu Jugoslaviju (DFJ, FNRJ, SFRJ), Saveznu Republiku Jugoslaviju (kojoj je bio jedno kratko vreme i predsednik). I, evo, zakoračio, zajedno sa nama, u period zamišljene, a još neostvarene, države Srbije i Crne Gore (koju je nedavno označio, sa ironičnom nijansom: Solanija, po političaru, savremenom španskom konkvistadoru Havijeru Solani). Za sve to vreme, a naročito od pojave njegovog prvenca romana "Daleko je sunce" (1951) Dobrica Ćosić se kretao između književnosti i politike, s tim što ga politika kao borba za vlast (čak i onda kad je formalno i bio na vlasti) nije sržno zahvatala i zanimala. Književnost ga je branila od političkog konformizma, a politika od artističkog egoizma i autizma.
Naravno, stvari tako izgledaju u shematskom prikazu, ali su činioci u istinskom procesu osvajanja istine o jednom i drugom polju realizacije - književnosti i politike - delovali mnogo zapletenije, suptilnije, često dramatično, stavljajući akcenat sad na jednu a drugi put na drugu stranu toga procesa, pokazujući kako se jedan kulturno i etički osetljiv duh jednom uspravljao, prometejski, pred nemilosnim Zevsom, a ne jednom i dovijao, i povijao, pred njegovim surovim poretkom - slično odnosu Vuk Karadžić - Knez Miloš - da bi mogao, na književnom planu, reći svu svoju misao, nejunačkom vremenu uprkos. U tom smeru, mislim da ne grešim kad Ćosićevu javnu aktivnost, njegovo strasno i otvoreno postavljanje pitanja svom vremenu, vidim kao nastavak plodne srpske oslobodilačke tradicije u kulturi na liniji Dositej - Vuk - Svetozar Marković - Jovan Skerlić. U toj tradiciji akcenat je uvek na pravu misli da ide za istinom, da traga za njom, bez zastoja i ograničenja.
Otpor Velikom manipulatoru
Znatnim delom Ćosićevi zapisi jesu otpor Velikom manipulatoru ili, tačnije, unutarnje reakcije na "slalome i veleslalome" "Velikog manipulatora" Josipa Broza. Pisac ovih zapisa koji je video "od unutra", kako bi rekla Isidora, kojim se mehanizmima i stilom uspostavlja sistem laži u jednoj zajednici, video je i to da je život u Titovoj Jugoslaviji bio neka vrsta "kopanja u mestu", neživog produžavanja, posredstvom obmana, jednog socijalnog i političkog organizma koji je "spolja gladac a unutra jadac". Nema sumnje da je Dobrica Ćosić, u tom smeru, učinio najviše za otrežnjenje čitalačkog naroda od novog "opijuma za narod" - ideološke marihuane kojoj su podlegali, iz raznih razloga, i mnogi pronicljivi naši savremenici.
Da kažemo sada nekoliko opažanja o trećoj knjizi Ćosićevih zapisa (1981- 1991). U toj knjizi ima ubedljivih svedočanstava o pritiscima SKJ na kritičku misao, o ograničenjima građanskih prava onima koji ne zaboravljaju građanska prava, o sudskim procesima, priređenim ispoljavanju političkih razlika, o nastojanjima jednog dela naše inteligencije da govori otvoreno o dezintegraciji zemlje i činiocima koji tu dezintegraciju podstiču.
To je, možemo reći, vreme vidne agonije Jugoslavije, ali još ne u oružanom obliku. Tu su zapisi o delovanju Odbora za odbranu slobode misli i izražavanja (osnovan 1984. godine) kome je osnivač bio i pisac ovih zapisa, tu je i jedan deo pisama koja je pisac slao tadašnjim nosiocima vlasti ("Pisma bez odgovora"), tu su zapisi o tragičnom stanju srpskog stanovništva na Kosovu i Metohiji; tu su i posebno zanimljiva pisma izvesnog učitelja Šiptara, Ali Zečaja, koji je bio "proglašen za srpskog nacionalistu" (!) i kao takav proganjan. Ona pokazuju, u najvećem stepenu, koliko se na Kosovu i Metohiji razgorela mržnja prema svima koji podržavaju srpski egzistencijalni interes na tom prostoru. U okviru ovih zapisa nalazimo i veoma zanimljiva dokumenta o policijskom prisluškivanju pisca; izveštaje službi državne bezbednosti Hrvatske i Slovenije o piščevom kretanju po Jugoslaviji, o razgovorima sa Jovanom Raškovićem, sa prijateljima u Ljubljani i u Zagrebu (do tih informacija je Ćosić mogao doći tek kad je postao predsednik SRJ).
Ono što predstavlja posebnu zanimljivost u ovoj knjizi jesu zapisi ličnog sadržaja, kada je Ćosić bolovao (1991) i lečio se: prvo u Kliničkom centru u Beogradu, zatim u bolnici Čering Kros u Londonu, pa u bolnici "Sveta Marija" u Milvokiju (SAD). Tu možemo sresti opažanja koja mogu biti autentična kopča između stvarnosti i romana. Preciznije, između načina na koji svest prima podatke realnosti i te podatke pretvara u elemente unutrašnjeg života. Lebdenje između života i smrti; napori svesti da se zagleda u neprozirnost i neizvesnost realnosti dati su ovde zaprepašćujućom lucidnošću i otvorenošću. Pisac koji svedoči ukazuje se kao biće koje strada.
Rizik provere
Na kraju, važno je reći i to: Dobrica Ćosić ne skriva u ovim napisima svoje odbojnosti prema činiocima naše nesrećne situacije. Mnogima od njih neće biti prijatan susret sa vlastitim portretima u ovim zapisima. Ali, s obzirom na dosadašnji javni i društveni život pisca, drugo se nije ni moglo očekivati. Čitave serije komunističkih čelnika datih u zapisima od 1951. do 1991, u sklopu delovanja partijske države, sva njihova znanja i neznanja, njihova istrajna borba za vlast, bez obzira na posledice te borbe za one u ime kojih su, navodno, vodili borbu - sve to u Ćosićevim zapisima baca posebno svetlo na drugu polovinu dvadesetog veka o kojoj svedoče ovi zapisi. Sigurno, kad se više odmaknemo od prošlog veka, i kad se otvore arhive i "odvežu" ispovesti onih koji su "mudro ćutali", za vreme Brionskog monarha i posle njega, videće se mnogo toga što još ne znamo. Ćosić se u svojim zapisima izložio riziku provere onih koji su živi i istinoljubivi, ali i onih koji su živi ali nisu i istinoljubivi. Biće zanimljivo videti njihova viđenja, saznati šta su mislili u vremenima "kad vrlina beše ne misliti mnogo", a još više ne objaviti ono što je mišljeno.
U svakom slučaju, možemo reći, bez obzira na teorije o distanci, da će ovi zapisi poslužiti budućim istraživačima našeg vremena, i kao svedočanstva o njemu i kao subjektivna rezonanca pisca koji je verovao da je sloboda ne samo saznata nužnost već i savladana neminovnost.
Bogatstvo i dramatičnost jedne životne putanje vide se ovde u svetlu jednog žilavog napora da se dosegne delo uprkos neminovnostima. Ovi zapisi potvrđuju staro opažanje da je čovek ne samo onaj koji postoji nego i onaj koji doziva svoj bolji lik iz budućnosti. Koliko je to dozivanje često opasno, ali i podsticajno, za onoga koji mu se odaje, pokazuju i najbolje stranice ovih zapisa.
Miroslav EGERIĆ