11.06.05 Danas
Čitalište2
Pesma hodočasnice, O Đong Hi
O literaturi Koreje u Evropi se zna malo, a sudeći po ovoj knjizi, «Bog jeste na njih stavio prst»(kako bi to rekla Isidora Sekulić), bar što se lepe književnosti tiče. Jer O Đong Hi nikako ne može biti usamljena pojava. Ona je očito plod u bašti u kojoj još ima i cvetova i plodova.O Đong Hi (1947) živi u gradu Čunčonu na severu Koreje, a dela su joj prevedena na engleski, francuski, nemački, španski, japanski i portugalski. Ova spisateljica piše o svakodnevici običnih ljudi, svaki put uspevajući da pročita šta se sve krije iza permeabilne maske koju kolokvijalno zovemo «stvarnim životom». O Đong Hi sigurno bi volela Diras. Iako potpuno različite po strukturi, ove spisateljice imaju isti dubok, raskošan i barokno bolan doživljaj sveta, kao i jednako jarke senzibilitete. Bez obzira šta je tema njenih proza, a «Pesma hodočasnice» je zbirka od tri duže pripovetke, svaki put pred nama je jedna žena, bačena u vrtlog običnog života, koji nemo i nemuzikalno melje sve što prelazi nevidljive granice, što se drugačije zovu norme. Pravila koja junakinje krše, odnose se na zadatost ženskog života kao potencijalnog, dosadnog ropstva, provedenog u - tihovanju. Između pobune i večitog ćutanja, divljeg, lekovitog ukusa slobode i nemosti iza kapije, u tom međuprostoru, protiču životi junakinja O Đong Hi. Njihova lica od najfinije pirinčane hartije, njihove ruke koje ljubavno drhte u prvi ljubičasti mrak, njihova tela nalik na bačeni oblak u mladu noć, samo su početak i naznaka od kojih ova spisateljica počinje da gradi pripovesti. Ponekad, ove priče se rascvetavaju kao zimski božuri. Ponekad, one su tek naznaka cvetanja. Lica ljudi koje srećemo u ovim pričama nalik su na lica lepih, ostarelih lutaka, koje nikada neprestaju da se sećaju. «Zar ne znaš da neće moći da se vrati njegov zaspali duh, kad crtaš po licu onoga koji spava?», kaže jedna od junakinja. «Pesma hodočasnice « je knjiga napisana na krilu leptira.
Sanja Domazet