01.01.00
NIN
08.06.2000.
Dimitrije Đorđević - "Ožiljci i opomene III"
Kompromis sa savešću
U knjizi memoara akademika Dimitrija Đorđevića "Ožiljci i opomene" dobili smo još jedan prilog na temu, ali pisan iz ugla sudionika i svedoka, neretko i veoma sentimentalan. Dakle, posle profesora Branka Petranovića ("Istoričar i savremena epoha", Valjevo, 1994) koji više nije među nama, ovo je još jedno nezaobilazno lično svedočenje o srpskoj istoriografiji i ljudima koji su je stvarali.
Kao "bivši", kao zatvorenik iz Mitrovice i Zabele, izbačen sa svih fakulteta, potom gotovo ilegalan, odličan student istorije na Filozofskom fakultetu, imao je sve samo ne izvesnu perspektivu. Do posla je bilo teško stići. U senci Predićevog portreta Mihaila Gavrilovića, osnivača i prvog upravnika (1900-1910) Arhiva Srbije, piščevog teče, Dimitrije dobija prvo nameštenje kao pomoćni saradnik na dva meseca. Tako je počelo, da bi se preko Arhiva SANU, Istorijskog i Balkanološkog instituta i mesta sekretara u Nacionalnom komitetu (Jugoslavije) za saradnju sa Međunarodnim komitetom za istorijske nauke, stiglo do mesta redovnog profesora istorije na Univerzitetu Santa Barbara (Kalifornija) i akademika SANU. U karijeri, pored "repa" koji ga je pratio zahtevajući ponekad veliku veštinu njegovih promotora da se posledice izbegnu, autor svedoči o ulozi slučaja, nenadanih obrta i otvaranja mogućnosti kojih pisac tek naknadno postaje svestan.
Pričajući "svoju priču", pisac uz karakterologiju mnogih likova oslikava duh poratnog vremena u starim institucijama (Filozofski fakultet, Narodna biblioteka, Arhiv Srbije, Akademija), stvaranje i iskušenja novih institucija (Istorijski i Balkanološki institut SANU). Ako bi trebalo izdvojiti dva lika koji su dominantni u sećanjima Đorđevića, to su akademici Jorjo Tadić i Vasa Čubrilović, a od mlađih Radovan Samardžić. No, teško je uopšte pronaći nekoga ko je preskočen od onih koji su delili radni vek i aktivnosti sa Đorđevićem.
Posebnu vrednost sa stanovišta istorije srpske istoriografije, posebno balkanistike predstavljaju delovi o razvoju tih studija ali i značaj "istoričarske diplomatije" na tom polju. Živi sudionik u njenom promovisanju i na teritoriji SAD, svedoči o njenom nastajanju, strukturi institucija koje je upražnjavaju. Tu su i mnoga imena koja je savremeni čitalac tek susreo na Internet mreži poslednjih godina.
Pripremanje međunarodnih kongresa istoričara i njihov tok imaju u Đorđeviću svedoka iz prve ruke. Autor je takođe svedok o sporazumima i nesporazumima istoričara sa prostora bivše Jugoslavije. Svedoči o širokogrudosti, ali još više o suženim vidicima i tvrdoći pojedinih škola i nacionalnih sredina. Jedna od takvih epizoda je slučaj obeležavanja iznenadne smrti akademika Jorja Tadića. Otćutao je komentar Vase Čubrilovića da "Srbi moraju stegnuti srce" u ime Jugoslavije.
Govoreći o sebi kao istoričaru, otkriva da je "kompromis sa savešću" našao u tome što nije pisao o svemu o čemu je želeo, ali kada je pisao, to nije bilo protiv vlastite savesti (str. 8). Na stranicama knjige vidimo koliko mu je značilo da se potvrdi, dokaže, kod starog Beograda da bude dostojan "Vlajkov sin", a novom da se nametne vanrednim kvalitetom, da dobije pravo građanstva u javnosti.
Mile Bjelajac
01.01.00
Danas
26.08.2000.
Da li je velika Srbija ikada bila moguca?
Povodom knjige akademika Dimitrija Djordjevica "Ožiljci", izdanje Srpske knjizevne zadruge, Beograd, 2000.
Svojim prvim dvema knjigama "Oziljci", 1994. i 1995, akademik Djordjevic je vise nego iko drugi demitologizovao propagandu revolucionara i rezimlja posle 1945, da su skoro sve zrtve Drugog svetskog rata dolazile iz Narodnooslobodilackog pokreta. Ni na stratistima u Kraljevu, Kragujevcu, kod Sapca, ni u Jasenovcu, ni po zarobljenickim logorima, velika vecina pobijenih i zalogorovanih nisu bili partizani. Pisac je u svim trima knjigama dao niz imena i prikazao niz dogadjanja u kojima su bili ljudi s one druge strane barikade.
Treca knjiga akademika Djordjevica najboljim delom svedoci uspesan rad pisca kao istoricara, njegovo uporno probijanje kvalitetom rada i licnim naucnim svojstvima, i ide uporedo sa razvojem istoriografije u poratnim revolucionarnim vremenima. Taj razvoj je bio sludjen represijama, licnim sukobima i oportunizmima. Zanimljivo da ni akademik Djordjevic u prikazivanju ljudi ne moze da izbegne tradicionalistickim klasifikacijama na konvertite i nazovi prijatelje. Konvertiti su, na primer, oni koji menjaju predratna srpska imena u makedonska, a prijatelji su "Jugosloveni, naklonjeni Srbima" ili "Jugosloveni srpskog afiniteta".
Za konvertite ne pitamo se kakva su im imena bila pre 1918. i zasto su ih promenili u srpska? Za "nase" Jugoslovene ne pitamo se da li oni ne zele da budu obelezeni kao Hrvati jugoslovenske orijentacije ili ih mi ne mozemo da smislimo kao Hrvate?
Ocekujemo da akademik Djordjevic ima istorijsko merenje, istorijsku dimenziju o zbivanjima revolucionarnim i totalitarnim posle 1945. U prvim knjigama, ta dimenzija je bila vidljiva i to je bilo za pohvalu za coveka koji je toliko propatio i za vreme nacista i u prvim godinama komunizma. Ali, ako je imao tu dimenziju za vladajuce komuniste, ona se kao istorijska dimenzija ne pojavljuje u trecoj knjizi "Oziljaka". Prema pobunjenicima pisac je daleko jednostavniji i stroziji. Takozvano hrvatsko prolece kao da ima samo ustasku pozadinu; od prvog masovnog studentskog pokreta iz 1968. ostao je samo jedan predlog da u Beogradski univerzitet nazove imenom Marksovim; pobuna Milovana Djilasa 1953. vidjena je malte ne samo kao Pasje groblje iz 1942. Uzgred budi receno, Djilas nije bio u to vreme u Crnoj Gori.
Najteze sto pada u oci jednom citaocu, kao sto smo mi, jeste vracanje pisceve "stare ljubavi" za veliku Srbiju. Prema onome sto smo preziveli posle 1990. godine hrabro je od jednog takvog pisca, kao sto je Djordjevic, uzeti tu parolu kao neku vrednosnu "ljubav". Medjutim, pitanje je danas jasno: da li je velika Srbija bila ikada mogucna? Da li je ikada bilo moguce utvrditi granice te velike Srbije? I kada bi se, pomocu ratne sile, eventualno utvrdila takva jedna velika Srbija, kakva bi to bila drzava?
Razumljivo je sto su nasi preci sredinom XIX veka pocinjali da misle na ideju velike Srbije, ali sve sto se potom zbivalo u vremenu od stotinak godina, jasno pokazuje da realnih sansi za veliku Srbiju nije bilo. Najpre, mi Srbi nismo hteli da cujemo 1918. godine za granice u okviru nove drzave. Srbima tih vremena remetila je vid jedna teska zabluda koju mi nismo samo propovedali nego smo silom vlasti nametali da su Srbi, Hrvati i Slovenci "jedan jedinstven narod". Tacno je da je kralj Aleksandar u tridesetim godinama pretio hrvatskom politickom vodjstvu - amputacijama, kada bi sredisnja vlast uzela dobar deo Slavonije, Banije, Kordun, Liku i dobar deo Dalmacije za preostali deo drzave. Medjutim, kada je 1929. i 1931. taj isti kralj utvrdjivao granice Banovine Savske i Banovine Primorske, on je utvrdio te granice na istorijskoj osnovi, onakve kakve su bile od kraja XVII veka.
Dakle, granice Hrvatske i Bosne nisu "administrativne", kako se zanoveta u nasoj sredini.
Etnicke stvarnosti iz 1918, iz 1945. i iz 1990. jasno su kazivale da nema mogucnosti za veliku Srbiju iz prostog razloga (1) sto nema srpske etnicke celine - izmedju Srba u Bosanskoj krajini i Srbije isprecio se snazan muslimanski, bosnjacki entitet, i (2) zato sto u pozadini zamisljene velike Srbije raste atutonomaski pokreti u Crnoj Gori i Vojvodini jos od dvadesetih i tridesetih godina. U Makedoniji taj proces samo tinja odmah posle Prvog svetskog rata, iako se nikada ne uoblicava. Sa slbanskim pobunjenicima je vodjena zestoka vojna borba jos od 1919. godine. Sada su u Beogradu objavljena dokumenta koja dokazuju nesto sto je bilo skrivano posle 1918, kao sto je albanska pobuna iz 1944/1945. skrivana od javnog mnjenja posle Drugog svetskog rata.
Da dodamo jos jedan znacajan podatak za propagande naseg javnog mnjenja, a to je prica o neostvarenim Londonskim ugovorom iz 1915. koji je "davao" Srbiji Bosnu i deo Dalmacije. To je jos jedan falsifikat koji je u upotrebi kao deo nasih "srpskih istina". Tzv. Londonski ugovor nije nista "davao" Srbima vec Italijanima.
Niko nije zasluzniji od srpskog naroda kao celine, posebno od njegovih vojnih i diplomatskih snaga, za stvaranje Jugoslavije 1918, bez obzira na ucestvovanje brojnih hrvatskih politickih snaga, i posebno velikih sila. Ali isto tako nezavisno od izuzetnih separatistickih pokreta u Sloveniji i u Hrvatskoj 1990. godine - niko nije vise odgovoran za raspad Jugoslavije 1991. od srpskog plitickog rukovodstva i njegovog predstavnistva. Izmedju ostalog i zato sto su se zamajavali idejama Velike Srbije!
01.01.00
Danas
20.04.2000.
Oziljci i opomene, tom treci
SKZ je objavila treci tom uspomena naseg poznatog istoricara, akademika Dimitrija Đordjevica. Prve dve knjige ovih uspomena su, u skladu sa najboljim srpskim tradicijama, pokazale sklonost memoariste da dogadjaje zaodene patinom secanja i prikaze ih na ziv, sugestivan i uravnotezen nacin. Treci tom obuhvata razdoblje od 1950. do 1990. godine i posvecen je, prevashodno, secanjima na politicke prilike i naucnu i kulturnu hroniku nasih vodecih nacionalnih ustanova, u teskim vremenima prvih poratnih decenija. Dimitrije Đordjevic kroz prizmu "narodnog neprijatelja" meri domete jedne epohe i ocenjuje njene glavne ucesnike, dobro zapazajuci razlike koje su ostale neprermostive , kao i klice buducih sukoba. Ova nam knjiga donosi i svojevrstan putokaz kako da se vise ne ponavlja sve ono sto je donelo bezbroj oziljaka, uprkos svim izrecenim opomenama.
S. D.