Ostrvo

14.06.08

Roman “Ostrvo” švajcarske književnice Ilme Rakuze je intimna priča o savremenom čovjeku, njegovim dilemama i strahovima. Poslije rastanka od svoje žene, muškarac, o kome jedino znamo da je učitelj, boravi u skromnom hotelu na grčkom ostrvu Patmos. Dok tumara po ogoljenim brdima, obali ili hotelskoj sobi on počinje nanovo da opaža život, i pokušava da shvati svoju prošlost i rastanak koji u sebi još uvijek ne može da prevaziđe. U romanu “Ostrvo” Ilma Rakuza razotkriva intimni život svog junaka, a preko njega kazuje ponešto i o Ani, supruzi. Time u prvi plan dolazi njihov odnos, dok u pozadini vidimo blisku, iako poremećenu vezu između „ja” i „ti” koja se dalje narativno i psihološki raslojava na mnogostruko podijeljeno „ja”. Jednostavno i pripovijedački vješto, autorka pokazuje da cjelovit život, ipak, postoji, ne kao idila, već kao prirodna vezanost i razdvojenost muškarca i žene. Roman “Ostrvo” objavio je “Klio” u prevodu Dušana Hajduk Veljkovića.
Ilma Rakuza, rođena je 1946. godine u Rimavskoj Soboti, u Slovačkoj. Kćerka Mađarice i Slovenca, djetinjstvo je provela u Budimpešti, Ljubljani i Trstu. Studirala je slavistiku i romanistiku, a od 1977. godine predaje na Univerzitetu u Cirihu. Prevodi poeziju i prozu sa francuskog, ruskog, mađarskog i srpskog jezika i objavljuje pripovijetke, poeziju eseje... Njena najpoznatija djela su zbirke pjesama Wie Winter (1977) i Les mots/morts (1992) i zbirke pripovijedaka Miramar (1986) i Steppe (1990). Dobitnica je brojnih nagrada za književnost i prevodilaštvo, od kojih se izdvajaju „Petrarkina“, za prevođenje i „Šilerova“, za književnost. Za “Vijesti” Ilma Rakuza je govorila iz Ciriha.

Kako je nastajao Vaš roman “Ostrvo”? Pisali ste ga prije više od dvije decenije?
- Napisala sam kratki roman „Ostrvo“ pošto sam boravila na grčkom ostrvu Patmos. Ostrvo me je impresioniralo svojom ljepotom i činjenicom da je bilo smatrano za „sveto“ mjesto, jer su ljudi vjerovali da je sveti Jovan knjigu Otkrovenja počeo ovdje. Ja sam prilično osjetljiva prema takvim vjerovanjima, tako da sam posjetila svetu pećinu i predivan manastir sagrađen u selu Hora. I išla sam u dugu, usamljenu šetnju. Moj junak čini isto to.

Ostrvo kao književni toponim važan je u istoriji književnosti. Od Odisejeve Itake, preko Stivensonovih i Defoovih romana... Šta je Vas privuklo ostrvu kao mjestu radnje Vašeg romana?
- Naravno, ostrvo je paradigmatsko mjesto, i književnost daje prednost mjestima koja su na neki način simbolična sama po sebi. Ali, ja ne bih pisala roman bez konkretnog iskustva mjesta. To je bilo značajno za mene kako bih dobila fizičku sliku Patmosa.

Istražuje li Vaš roman “Ostrvo” krizu modernog čovjeka i međuljudskih odnosa?
- Spojen sa svojom simboličkom vrijednošću, činilo se da je ovo ostrvo bilo savršena scena za moju priču: priču o muškarcu koji ostavlja svoju ženu u Njemačkoj da bi pronašao istinskog sebe. On nije blizak sa okolinom, sa jezikom, ali precizno ta izolacija ga čini svjesnim njegovih problema isto kao i osobitosti malog grčkog ostrva. Izazov postaje njegova šansa: on uči da se otvara. Dok se i dalje reflektuje njegova prošlost, on isprobava novi način života, koji je senzualniji i spontaniji. Njegova egzistencijalna samoća – tipična za tu vrstu modernih, urbanih ljudi – počinje da se transformiše. Na kraju, on se osjeća slobodno, pun energije, spreman da počne iznova.

Ima li ostrvo u Vašem romanu drugo, skriveno značenje?
- Nema skrivenog značenja u mom romanu. To je roman potrage, potrage koja vodi do ispunjenijeg života i više svjesnosti, koja se pruža ka drugim ljudima, prevazilazeći pravi ego. U isto vrijeme ta potraga ima metafizički elemenat u sebi: moj junak je pisac sa dubokim osjećanjima za književnost (umjetnost uopšte) i religiju.

U jednom intervjuu rekli ste da “Svaki pisac posjeduje potencijal da nešto promijeni”. Vjerujete li Vi u moć napisane riječi? Mogu li pisci promijeniti svijet riječima?
- Vjerujem da književnost može imati uticaja, to je razlog što su se diktatori često plašili riječi pisca. Ali, radije od razgovora o uticaju – koji je teško izračunati ili postići – ja bih naglasila odgovornost pisca. To je veoma ozbiljno, mi ne dozvoljavamo da se sa tim igramo. Lično, ja sam veoma svjesna svoje odgovornosti, bilo da pišem pjesmu, roman ili mali tekst za novine. Svaka pojedinačna riječ trebalo bi da bude izabrana pažljivo, jer moja glavna odgovornost se tiče samog jezika. Kada postupate sa jezikom neoprezno, više nema nikakvih garancija... Ideologije - za koje ja smatram da su uopšte opasne – proizvod su takvog postupka sa jezikom. Poetska složenost ne može biti svedena na ideološke poruke.

S obzirom na to da Vaša poezija nije prevedena kod nas, da li biste nam mogli reći koja je osnovna tematska preokupacija Vaših stihova?
- Moja knjiga poezije „Rez kroz sve. Devedeset devetostiha“ izašla je u prevodu na hrvatski jezik, u Zagrebu, 2004. godine. Mnoge od tih pjesama su o ljubavi i bolu, koji su, prema mome viđenju snažno povezani jedni sa drugim. Ali, tu, takođe, ima i pjesama o djetinjstvu i predjelima, o sjećanju i tišini snijega. Neki devetostihovi su posvećeni mojim prijateljima, kao što je Josif Brodski, sa kojim sam se sretala u Peterburgu i kasnije u Cirihu i Veneciji. Nažalost, on je umro – prerano – 1996. godine. Tada sam pisala neke pjesme o njemu.

Preveli ste na njemački jezik „Grobnicu za Borisa Davidoviča” i „Peščanik” Danila Kiša, koga ste i poznavali. Kakve uspomene gajite na Kiša?
- Moje najizrazitije iskustvo na polju prevođenja dolazi sa knjigama Danila Kiša. Prevela sam „Grobnicu za Borisa Davidoviča“, „Peščanik“, „Apatrida“ i nekoliko eseja i drama. Kišov književni svijet fascinirao me je od samog početka: on je ekstremno moćan i poetski u isto vrijeme. Kao prevodilac morala sam da se bavim tim okrutnim temama: staljinizmom i nacizmom koje su predstavljene kroz najiskusniju naraciju. Sam Kišov jezik zahtijevao je od prevodioca višestruke vještine: pronaći pravi ton između stila hronike i lirskih digresija.

Da li su Vam i koji književni stavovi Danila Kiša bliski?
- Dijelim većinu Kišovih pogleda na književnost. Uzmite njegove eseje “Homo poeticus, uprkos svemu” ili “Saveti mladom piscu” – oni su tako ispravni! Kiš je smatrao književni rad veoma ozbiljno, njegova potraga za izražavanjem bila je isto tako estetska koliko i etička (po-etika). Puno mu se divim zbog toga. I što nije miješao književnost sa politikom.

U „Sarajevskim sveskama” objavljena je vaša prepiska sa Danilom Kišom. Šta nam otkrivaju ta pisma?
- U svom prvom dugom pismu upućenom meni (Pariz, 12.2.1983) on je pisao o Nabokovu koji je „uspio da se spasi modela pisaca koje je politika, politikanstvo, "angažovanost", tendenzliteratur itd. odnijela u propast“. I on je dalje nastavio: “Mislim o tome sa zavišću, sa željom da ubijem u sebi ovu nepotrebnu, nemuštu, napaćenu političku životinju, koja me izjeda kao bolest, kao rak, izjedajući u prvom redu svog dvojnika - homo poeticusa!”
To je jasna – i gorka – ispovijest o konfliktu prema kome se on hrabro odnosio, iako nije bio sposoban da ga sasvim riješi. Nekako, okolnosti su ga gurnule u politički okvir, čak su ga i zapadnoevropski čitaoci posmatrali kroz političko sočivo. Međutim, on je bio u potpunosti anti-ideolog, veliki pisac i jedinstven majstor riječi. Pjesnik koji je odustao od pisanja poezije, da bi svoju prozu učinio poetskom. U nekoliko mojih pisama ja sam se fokusirala na stilski aspekt njegovog pisanja – i on je to cijenio, isto kao što je cijenio i moje prevode. Da budem iskrena: oni su bili težak rad, najteži posao koji sam ikada odradila. Ali, naučila sam puno i smatram da su to moji najznačajniji prevodi.

Prevodite sa francuskog, ruskog, mađarskog... Kako birate za prevođenje pisce i njihova djela?
- U većini slučajeva ja lično biram knjige koje želim da prevedem: Cvetajevu i Imre Kertesa, Margerit Diras i Danila Kiša. Kvalitet je uvijek bio za mene presudan, ja nijesam željela da žrtvujem moje sopstveno pisanje zarad loše knjige. I bila sam srećna što prevodim izvanrednu književnost koja me je veoma inspirisala.

S obzirom na to da imate uvid u književno stvaralaštvo na prostoru bivše Jugoslavije, koje biste pisce i dominantne književne teme izdvojili sa ovih prostora iz ovog postkomunističkog, tranzicijskog perioda?
- Nijesam sigurna da bih mogla da tumačim tendencije u savremenoj srpskoj, hrvatskoj i bosanskoj književnosti. Ali ima pisaca koje veoma cijenim: na primjer Davida Albaharija i Dževada Karahasana, Miljenka Jergovića i Dubravku Ugrešić, i neke mlađe pisce kao što su Srđan Valjarević, Ana Ristović, Tatjana Gromača, Zoran Ferić. Ono što ih čini zanimljivim u mojim očima je činjenica da oni imaju vrlo specifičan pogled na svijet i pronašli su specifičan jezik da izraze svoje stavove.

Na Univerzitetu u Cirhu predajete južnoslovensku i rusku književnost. Kolika je zainteresovanost studenata za ove književnosti i koje pisce preferiraju?
- Moji studenti su zainteresovani i motivisani. Najčešće oni imaju slovensko (ili jugoslovensko) porijeklo, ali malo književnog znanja. Predavanja su zamišljena tako da ih uvedu u istoriju ruske i jugoslovenskih književnosti, ali meni je ostavljena sloboda da stavim akcente na određene teme. Naravno, veliki moderni klasici Andrić, Krleža i Crnjanski su popularni, kao Kiš i Tišma. Postoji i veliki interes za savremenu književnu scenu, koja je u vezi sa problemima naših dana. Kada su pisci poput Davida Albaharija, Dževada Karahasana, Bore Ćosića ili Miljenka Jergovića imali svoja predstavljanja u Cirihu, moji studenti su bili oduševljeni što su ih upoznali.

Protiv histeričnog ubrzanja

O čemu pišete u Vašim esejističkim knjigama?
- U esejima se bavim mnogim različitim temama. Godine 2003. objavila sam knjigu eseja o ruskoj književnosti (od Dostojevskog do Bitova), a 2005. veliki esej o sporosti. U svijetu histeričnog ubrzanja i rastućeg stresa, ja zastupam usporavanje. Moji predlozi razmatraju čitanje i šetanje, rad i slobodno vrijeme, komunikaciju i putovanje. Knjiga se, bez želje da bude vodič, dobro prodaje, čini se da se ona dopada ljudima.
Na sličan način, ali u kraćem obliku, pisala sam o tišini i vremenu. Postoje još dvije moje knjige o književnosti i mojoj sopstvenoj poetici – nastale kao rezultat predavanja koje sam održala na Univerzitetima u Gracu i Drezdenu. Pošto sam u isto vrijeme pisac, književni kritičar, književni istoričar i prevodilac, to je bilo iskušenje sastaviti sopstvenu poetiku u širem kontekstu. Ja, takođe, ne mogu poreći da je prevođenje imalo ogroman uticaj na moj književni rad. Mnogi od mojih eseja posvećeni su temama prevođenja.

Susreti sa Danilom Kišom

- Kada sam se prvi put srela sa Danilom Kišom u Parizu, 1982. godine, mi smo razgovarali o problemima prevođenja i poetike. I uživali smo razgovarajući na tri jezika: srpskom, mađarskom i francuskom. On je bio odličan pripovjedač i brilijantan analitičar književnosti, bila mu je bliska najbolja svjetska književnost, isto kao i književna teorija. Odmah sam se osjećala ugodno sa njim, diveći se njegovom znanju, njegovom britkom umu, njegovom strastvenom obraćanju životu, njegovoj ranjivosti. Odmah mi je bilo jasno da je njegov sarkazam bio oruđe za skrivanje njegove ekstremne osjetljivosti. U svojoj duši on je bio poeta, još od djetinjstva suprotstavljen bolu, gubicima, traumama i bio je napadnut od strane jugoslovenske kritike poslije objavljivanja „Grobnice za Borisa Davidoviča“. On se nije ponašao kao žrtva, ali činjenica je da je on to zaista bio.
Mi smo postali prijatelji, razmjenjivali smo pisma i susretali smo se na različitim mjestima. Posljednji put u januaru 1989. godine u Cirihu, gdje je on imao predstavljanje „Peščanika“. Bio je obilježen svojom bolešću, bilo je strašno tužno gledati ga slabog, sa tananim glasom, pomirenog. On je znao da će se uskoro suočiti sa smrću. Umro je u oktobru 1989. Od tada mi nedostaje.

Vujica OGNJENOVIĆ

30.04.05 Blic

Junak i pripovedač ovog romana je sredovečni Nemac koji pokušava da pobegne od samog sebe. Da bi se, na Patmosu, ostrvu Otkrivenja Jovanovog, preobrazio u prirodnog, društvenim konvencijama nesputanog čoveka, on normalnu (dosadnu) rečitost zamenjuje „govorom tela“ i neguje (poučna) poznanstva sa gostoljubivim i egzotičnim meštanima. Međutim, nehotično skupljanje predmeta koji su, poput njega, iskorišćeni i odbačeni, kao i snovi, kroz koje ga preplavljuje „odurna prošlost“ sedmogodišnjeg „bračnog ludila“, raskrinkavaju junakove tobožnje preobražaje. Usamljen toliko da u pisanju traži „mogućnost dijaloga“, on otkriva (čitaocu, ali ne i sebi) da je ostareli i ljut dečačić koji za sopstvene promašaje okrivljuje druge (stroge i posesivne roditelje). Videći u Jorgosu, nekadašnjem moreplovcu pogođenom smrću majke i bolešću supruge, onog u kog bi mogao da se pretvori, on nije odoleo porivu (srednjoevropskog, ekonomskog elitiste) da ljudsku vrednost izmeri uglađenošću manira i da sarkastično („slobodoumno“) komentariše kulturu o kojoj ništa ne zna; junakov početni entuzijazam da se od urbane (raščovečene) svakodnevice može izlečiti samo primitivnim čarima juga (Grčke, Anadolije) bio je zasnovan na frazama za turiste. Vraćajući se, po nužnosti svog nesavitljivog karaktera, maskiran u spontanog i prodornog čoveka, braku u kome nema druge nežnosti osim telesne, junak nije svestan da je jedino što je na Patmosu otkrio – groteskno seme njegove i evropske Apokalipse.

Iz pripovedača–muškarca ovog romana glasno govori ženski senzibilitet autora. Iako je, sa umetničke tačke gledišta, pogrešno, to pomaže čitaocu da junaka „sluša“ začuđeno, izgrađujući kritičku distancu prema njegovim lažnim ili polovičnim ispovestima.

Vesna Trijic