18.03.06
Traženje karte za besmrtnost
Miroljub Joković
Svaka književnost je nalik na ogromnu pijacu na kojoj svako prodaje ono što poseduje, ali samo je nekoliko književnih tezgi na kojima je roba prve klase
Miroljub Joković (1957), profesor Beogradskog univerziteta, esejista i književni kritičar, završio je studije komparativne književnosti na Filološkom fakultetu u Beogradu. Na istom fakultetu odbranio je doktorsku disertaciju (1987). Bio je francuski stipendista i korisnik Fulbrajtove stipendije. Nekoliko godina je živeo i radio u Španiji, Engleskoj, Americi i Francuskoj, gde je po drugi put doktorirao (1990). Objavio je desetak stručnih knjiga.
U knjizi izabranih kritika i eseja „Strma ravan”, koju su objavili Centar za kulturu „Gradac” iz Raške i „Raška škola” iz Beograda, našli su se eseji o Borisavu Stankoviću, Milici Novković, Slobodanu Rakitiću, Radoslavu Bratiću, Zoranu Kostiću, Mateji Matejiću, Petru Cvetkoviću, Nebojši Jevriću, Miroju Vukoviću...
Tu je i uputstvo za čitanje knjige: „...čitaoče budi nevin, ali ne i naivan, čitaj jer je čitanje i način postojanja, budi spreman na život bez idola, obožavanja, pohlepe i falsifikata, jer iluzije odavno više nisu nikome potrebne”.
Mogućnosti jezika
Dugo ste verovali da književnost može da promeni svet i da svet literature pripada najboljima. To mišljenje ste promenili?
– Biblija kaže da postoji vreme setve i vreme žetve. Ako ovaj biblijski univerzalni sud prenesem sa metaforičkog na doslovni plan, onda zaista moram priznati da sam književnost uvek posmatrao kao privilegovano polje najrazličitijih mogućnosti jezika, a ne kao delatnost u kojoj pisci ispoljavaju sklonost prema moći, vlasti, dominaciji. Očigledno da sam se prevario, pisci sa kraja 20. veka su me demantovali, jer u današnjoj književnosti ima, između ostalog, puno hulja, ološa, frustriranih tipova, koji u njoj traže iskupljenje i kartu za besmrtnost.
Kad vidim pisce koji su za vreme komunizma bili visoki partijski funkcioneri kako sada izigravaju prilježne demokrate i diplomate, i obrnuto, one nekada mlade intelektualne buntovnike kako su postali zagovornici proganjanja, ekskomunikacija i najgoreg mogućeg konzervativizma ideološke provinijencije, smuči mi se. Niti je centar književnosti ono najbolje što u njoj postoji, niti je margina ono najgore što se u toj istoj književnosti nalazi. Ali, da skratim, svaka književnost je nalik na ogromnu pijacu na kojoj svako prodaje ono što poseduje, ali samo je nekoliko književnih tezgi na kojima je roba prve klase.
I pisci su samo obični ljudi: mnogo je, dakle, sujete, različitih interesa, nameštaljki, falsifikata. Dominiraju lažne vrednosti i lažne veličine?
– Trideset godina učestvujem u književnom životu srpske književnosti, pomno pratim šta se u njoj dešava, i za to vreme sam se nagledao svakakvih seoba sa margine u centar ili iz centra na periferiju. Srpska kultura pripada redu malih civilizacija, premda mi volimo da ističemo kako smo najstariji, najbolji, najvitalniji. U srpskoj kulturi odavno sve opstojava zahvaljujući generacijskoj, ideološkoj ili estetičkoj pripadnosti. Sve što nadilazi granice nacionalne ili mondijalističke kulture, sve što ne mari za ideološke, ekonomske, mentalitetske ili religijske granice, sve što je istinski individualni podvig – to je automatski sumnjivo.
I u našoj književnoj sredini mnogo je etiketiranja, spletkarenja, podmetanja?
– Kako to izgleda mogli smo videti na mnogobrojnim primerima, ali na svojoj sam se koži uverio kako je strašno kad ispred tebe putuju etikete koje u jednom trenutku sustigneš i ljudi se potpuno iznenade kad vide da ne odgovaraju tvom duhovnom profilu.
Ovde ti je etiketa proglašena za istinu, a istina za etiketu. Šta je dozvoljeno, a šta je nedozvoljeno, to valjda samo Bog zna, ali i on se nešto primirio, kao da nije, izgleda, podoban za ovo vreme. Savremena kultura je obrazac najgoreg voajerizma, primitivne agresivnosti, strahovitog neznanja, a na to ne mogu pristati poput mojih progonitelja. Kako čovek da pristane na uništavanje svih, a posebno duhovnih vrednostii, dobra i izraženo zagovaranje reifikacije života? Molim, da se na to putovanje krene bez mene, ne pristajem na razaranje vrednosti, još uvek negde u sebi čuvam nužni optimizam i verujem u Boga na filozofski način.
Govori se, doduše šapatom, o postojanju klanova u izdavaštvu, književnosti, medijima. U ovim kružocima se kreira kulturna politika?
– Bez preterivanja, ali mislim da danas ne postoji takva kultura kao što je srpska: nigde se tako zdušno ne uništavaju stvaraoci, zatiru talentu, ukidaju mogućnosti, obesmišljavaju vrednosti, kao što se to radi pod ovim nebom. Dugo sam živeo u Francuskoj, tamo sam po drugi put i doktorirao, ali sve su stvari u kulturi uglavnom transparentne, zato što od kulture sve polazi i u kulturi se sve završava. Vlada interveneše u kulturi, krpi rupe, pomaže male izdavače, a ovde ti razni Dinkići zagovaraju tržišne odnose u kulturi. Ovde ti neće pomoći, radije će te uništiti. Kad ste videli da su vesti iz kulture u našem nacionalnom dnevniku na privilegovanom mestu? Nikada, a to vam je u Francuskoj uobičajena praksa.
Isti vam je slučaj i u Americi gde sam takođe dugo živeo i gde je sve uglavnom prepušteno privatnoj inicijativi.
Ovde izdavači imaju svoje novinare, svoje kritičare i žirije, svoje nagrade, pa se stičete utisak da na polju izdavaštva nema ozona. Dodajte tome da je mnogo prljavog novca ubačeno u izdavaštvo, da se izdavaštvom mnogi bave zato što ne znaju gde će, a sa knjigom nemaju blage veze, da strane kulture pokazuju neprimerenu zainteresovanost za svoje prisustvo na srpskom tržištu preko raznih programa, investicija, donacija pa će vam razmere srpske tuge biti jasne.
Pisati poeziju, kažete na jednom mestu, znači pripitomljavati – apsolut, a to znači život i smrt, i sve ono što čoveku izmiče: vreme, prostor, znakove kulture, sopstveni život...Ima li danas pesnika koji ispunjavaju ove stroge zahteve?
– Znate, postoje ptice koje ne pevaju kad ih zatvorite u kavez. Savremeno srpsko pesništvo je mešavina najrazličitijih usmerenja što je dobro, zlo bi bilo kada bi svi pevali na isti način, ali mislim da u savremenom srpskom pesništvu nema onog elana i poleta koji je bio karakteristika od pre dve-tri decenije. Volim pesnike koji se približavaju metafizičkom kao pesničkom, one koji pomeraju semantiku do neslućenih granica, divim se pesnicima koji pokazuju brižljivost za selekciju jezičkog materijala, koji ne prihvataju lingvističke, egzistencijalne i političke proizvoljnosti.
Došlo je do preplitanja žanrova. Više se ne zna šta je pesma, šta priča, šta roman, šta esej. Nekada uglednu nagradu za roman već godinama dobijaju dela koja nisu roman?
– Mnoge stvari u književnosti više nisu iste. Neke stvari su se promenile same od sebe, a neke su posledica rada u jeziku, namernog naraušavanja žanrovskih granica. Promenila se i naša osećajnost, promenilo se i vreme u kome živimo, pa je sasvim normalno da se takva pojava uočava i u književnosti. Mnogi čitaoci žude za stabilizovanim žanrovskim granicama, što je legitimna težnja, ali je isto tako legitimno i destabilizovanje žanrova.
Žanrovska amorfnost nije neki nedostatak književnih dela, pre bi se reklo da je to njihova prednost, zato ne bi trebalo dizati prašinu oko žanrovske neuhvatljivosti, jer ona doprinosi zanimanju publike za književno delo, naravno, pod uslovom da je prevashodno reč o vrednostima, a ne o banalnostima.
Pisci koji nisu skloni eksperimentu, gurnuti su na marginu književnih zbivanja?
– Eksperiment je izgovor za mutne rabote i skrivene namere u srpskoj književnosti, eksperimentom se svašta pokriva. Sam po sebi eksperiment nije zaloga vrednosti, premda je eksperimentalni otklon vredan pažnje. Pod izgovorom da neko delo nije eksperimentalno, vredna književna dela se sklanjaju na periferiju književnog života i prišiva im se etiketa tradicionalne usmerenosti. Zašto bi Dragoslav Mihajlović ili Dobrilo Nikolić, primera radi, bili manje vredni pisci? Da li je to zato što javno kažu da im poetika postmoderne književnosti nije draga. Nije valjda da ove i slične pisce treba ekskomunicirati iz književnosti samo zato što nisu skloni postmodernoj kombinatorici, što kod njih Bog još nije umro, ili što nisu skloni rekolektivnoj imaginaciji!
Jedan od osnovnih arhetipova srpske književnosti jeste misao o tragizmu. Najtipičniji predstavnik ove književnosti je Borisav Stanković. Današnje životne okolnosti idu na ruku novoj generaciji „tragičara”?
– Uvodni tekst u mojoj knjizi Strma ravan govori o tragičnom poimanju života u srpskoj književnosti. Verujem da postoje znakovi prokletstva i podvojenosti srpske kulture pa i života uopšte. Kad bi se ova pojava podrobnije istražila došli bismo, metodom regresije, do helenskih i vizantijskih filozofskih krugova koji su ostavili neizbrisivog traga u srpskom kulturnom sazvežđu, ali čini se da postoji nekoliko transparentnijih izvorišta za ovaj arhetip prokletstva, a tu pre svega mislim na pripadnost graničnoj kulturi koja je uvek bila izvor tragičnog poimanja života, bolno presecanje istorije i sudbine koje se ne mogu kontrolisati, suprotstavljanje duha vremena duhu određenog lokaliteta, sukob različitih kultura koje na mestu dodira ostavljaju ili plodno ukrštanje ili stratište.
Stradanja su privilegovano polje u kome nastaju velika književna dela. Biće i jednoga i drugoga.
Savez sa đavolima
Bavite se i problemima jezika. Jedini smo narod na svetu koji je dozvolio preimenovanje sopstvenog jezika?
– Verujem da je srpska lingvistička kuća odavno u plamenu. Lingvistika ne treba da se bavi opravdavanjem političkih pogleda i zahteva, jer se tako razara njena egzaktnost kao naučne discipline.
Zarad nekakvog mira u kući i jugoslovenskog sna, naši „vodeći” lingvisti su pristajali na svakakve falsifikate, pa smo se tako odricali imena svog jezika, delova svoje književnosti, a da budem iskren i delova srpskog naroda.
Pogledajte sjajnu knjigu Petra Milosavljevića Srbi i njihov jezik, pa ćete shvatiti: kad jednom napraviš inicijalni kompromis po pitanju jezika, onda za njim odoše mnoge stvare koje na jeziku počivaju. Kako je to preko noći srpska narodna književnost postala i hrvatska? Kako to pisci dubrovačke književnosti odoše u korpus hrvatske književnosti, a najveći broj ovih pisaca ili ima srpsko etničko poreklo ili su se služili mitologemama srpske kulture. Zato što su „vodeći” srpski lingvisti pristajali na falsifikovanje istorije srpskog jezika, ili povlađivali svojim ličnim interesimami, danas smo u poziciji da svetu dokazujemo kako nismo napravili srpski jezik od hrvatskog nego obrnuto, Hrvati su srpski prihvatili kao svoj jezik, da bi mu u poslednjoj isnstanci preimenovanja dali ime hrvatski jezik.
U čitavom ovom zamešateljstvu srpski lingvisti nisu nevini, niti su Hrvati jedini krivci.
Važite za nepotkupljivog kritičara i dobrog polemičara. Upravo zbog toga, niste baš omiljeni u književnoj čaršiji?
– Kad bih vam pričao šta su mi sve nudili iz raznih književnih klanova kad sam bio mlađi i kad sam se više bavio tekućom književnom kritikom, vi mi ne biste poverovali, a verujete mi u igri su bili i stanovi i novac i posao. E, ali kad jednom prodaš obraz, onda te mogu modelovati kako požele. Zbog te moje nepotkupljivosti morao sam da bežim u inostranstvo i radim svašta, da čekam na posao preko svake logike, da trpim razne udarce i sa jedne i sa druge strane, jer nikada nisi po volji onima koji ne dozvoljavaju razlistavanje ličnog mišljenja. Zato što nisam sklapao saveze sa raznim đavolima, zato što me niko nije mogao posedovati, svašta sam doživeo, ali zato mirno spavam.
Za moj polemički dar zaslužna je radnička porodica u kojoj sam odrastao, obrazovanje, život u nemaštini ali poštenju, mnoštvo progonitelja i ništitelja kulture kojoj pripadam.
Neki od mojih progonitelja to nisu shvatili, zato ja još hodam i pokušavam da se snađem u složenostima sveta i jezika.
Zoran RADISAVLJEVIĆ
26.08.03
Istorija u zapećku
Nesvakidašnje delo od 506 stranica, mala istorija savremene svetske kljiževnosti, pod naslovom "Ontološki pejzaž postmodernog romana", objavio je u izdanju "Prosvete" prof. dr Miroljub Joković. Boraveći duže vreme na univerzitetima u SAD i Francuskoj, gde je predavao srpsku književnost 20. veka, Joković je u ovom delu na analitičan način opisao glavnu književnu protivrečnost 20. veka - postmodernu književnost. Jokovićeva knjiga predstavlja sjajan spoj književne teorije, filozofije, antropologije i analitičkih tekstova o najvećim svetskim piscima 20. veka kao što su Horhe Luis Borhes, Italo Kalvino, Vladimir Nabokov, DŽon Faulz, Edgar Lorens Doktorov, Klod Simon, Donald Majkl Tomas. Profesor Joković je opisao i kritički vrednovao stvaralaštvo nekoliko poznatih srpskih pisaca, kao što su Milorad Pavić, Milisav Savić i Svetislav Basara.
- Teorijska priča o postmodernoj književnosti daleko je od toga da bude ispričana, zato što se njena iskustva uveliko nastavljaju - kaže Joković. - Nekima se na pomen ovog pojma diže kosa na glavi i zato likuju kako o postmodernoj književnosti svi raspravljaju, a da niko ne zna šta je to. Drugi, pak, tvrde da je ona tvorevina nekolicine profesora i stvaralaca sa američkih univerziteta. Ali bez obzira, šta se misli o postmoderni, a misli se svašta bez obzira kakav je nečiji stav prema onome što se danas dešava u svetu jezika, jedna stvar je jasna: postmoderna književnost ne postoji u smislu u kome postoji renesansna ili klasicistička književnost. To je prema svemu sudeći književna paradigma koja, bar zasada, postoji ravnopravno sa drugim stilskim usmerenjem, kao što je modernizam.
Kada je postmoderna počela?
- To je pravac koji je počeo da se pojavljuje kada su pisci skrenuli pažnju čitaocima sa predstavljenog sveta na jezik kojim je svet predstavljen, a to je bilo u prvoj deceniji prošloga veka. Vrhunac ovog preokreta zbiva se 50 godina kasnije. Žan-Pol Sartr je stvorio poseban vid književne imaginacije polazeći od egzistencijalističke filozofije, a to je rekolektivni tip imaginacije koji je dominantan u postmodernoj književnosti. Sa postmodernom literaturom i ovim tipom imaginacije započinje i kraj svih velikih priča poput romanesknih priča književnih gorostasa kao što su Balzak, Dikens, Tolstoj, Man ili Hemingvej. Ovo istovremeno predstavlja i bogatstvo književnosti, ali i neku vrstu "krize" kako se to obično kaže.
A šta se dešavalo u tom vremenu u srpskoj književnosti?
- Početkom prošlog veka srpska književnost je prilično kasnila u odnosu na evropska duhovna kretanja, ali stvar se znatno promenila posle Prvog svetskog rata, da bi polovinom 20. veka, a to znači nešto posle Drugog svetskog rata, tog književnog jaza potpuno nestalo. Ilustrativan primer su dva velika srpska pisca Ivo Andrić i Miloš Crnjanski. Sa njima započinje veliki preokret u srpskoj književnosti, a nastavlja se sa piscima kao što su Kiš, Pekić, Bulatović, Pavić, Savić...
Šta profesor priprema posle ove knjige?
- U 20. veku sve se preokrenulo. Mi još ne shvatamo šta se sve promenilo u koncepciji istorije. Od činjenične discipline istorija je postala lingvistička disciplina koja nikoga ne obavezuje na objektivnost i u kojoj su svakakvi falsifikati mogući. Prelistajte domaće i strane novine i pogledajte šta se pisalo i piše "o malim narodima", na primer o Srbima, pa će vam sve biti jasno. Pišem knjigu o postmodernom shvatanju istorije koja nikoga neće ostaviti ravnodušnim: globalistima se neće dopasti moj kritički pristup, a "tradicionalisti", koji su zaljubljeni u mitove, neće voleti profetski pogled u budućnost.
D. STANKOVIĆ