Harold Pinter (engl. Harold Pinter, 10. oktobar 1930, istočni London - 24. decembar, 2008.) je bio engleski književnik, urednik, pesnik i politički aktivista. Napisao je dvadeset dela, dvadesetjedan scenario i režirao je dvadesetsedam pozorišnih produkcija.
Dobitnik je Šekspirove nagrade za književnost (Hamburg), Evropske nagrade za književnost (Beč), Pirandelove nagrade (Paralmo), Dejvid Koen britanske nagrade za književnost, Lorens Oliver nagrade i Molijerove nagrade za životno delo.
Pinterovo interesovanje za politiku je veoma javno. Godinama je otvoreno i snažno govorio o zloupotrebi državne moći u međunarodnoj politici uključujući i NATO bombardovanje SR Jugoslavije.
Harold Pinter je engleski pisac koji je postigao svetski uspeh, to je jedan od najkompleksnijih pisaca nakon Drugog svetskog rata. Njegova dela su zapažena po upotrebi tišine, koja povećava tenzije u korist nedovoljnog razumevanja i kriptičnog razgovora. U istoj meri prepoznatljive su «Pinterove teme»: erotska fantazija, bezimena pretnja, opsesivnost i ljubomora, porodična mržnja i mentalno uznemiranje.
Nobelovu nagradu za književnost dobio je 2005. godine.
U saopštenju nobelove zadužbine se, između ostalog, navodi je Pinter u svom radu "otkriva bezdane u svakodnevnim pričama", kao i da je "Pinter vratio pozorište na osnovne elemente: Zatvoren prostor i nepredvidiv dialog, gde ljudi zavise jedni od drugih, a varke se ruše."
"Njegov slobodni stil, pun pretećih tišina, doprineo je stvaranju prideva "Pinterovski"."
Harold Pinter je 2. novembra na Izbornoj skupštini SANU 2006. godine izglasan za člana SANU.
07.12.11 Blic
Čišćenje za demokratiju
Novi svetski poredak, Harold Pinter
Harolda Pintera sam upoznao zahvaljujući Slobodanu Miloševiću. Ali ne živom, nego mrtvom. Pinter je došao teško bolestan u Torino da primi Veliku nagradu Evropske pozorišne unije 11. marta 2006. godine. Nije otišao u Stokholm da primi Nobela, ali je teško bolestan došao da primi ovo priznanje, jer su ga, kako reče, dodelile njegove kolege, pozorišni umetnici.
Umreće posle nešto malo više od godinu i po dana. Na zahtev lekara, kao i njega samog, bio je posle dodele nagrade i ručka na istoj toj pozornici izolovan da mu niko ne bi prilazio. Delovao je apsurdno kao neki lik iz njegovih komada.
Tokom ručka moj prijatelj, pesnik Radmilo Đurović, javio mi je na mobilni da je u zatvorskoj ćeliji u Hagu umro Slobodan Milošević. Znajući da je Pinter, kao žestoki kritičar NATO bombardovanja, dobro poznavao njegovu sudbinu, čak je žigosan kao branilac tog protivurečnog političara, rešio sam da probijem „blokadu“.
Umalo na stepeništu koje vodi na pozornicu nisam odgurnuo damu koja je igrala ulogu bodigarda i dopro do slavodobitnika, koji je jeo neku kuvanu šargarepu, i saopštio mu vest. Njemu se samo otelo nešto kao uzvik: „O, my God!“.
Držim u ruci knjigu s naslovom njegove poslednje drame „Novi svetski poredak“ u izdanju „Arhipelaga“ (Beograd, 2011). Bio je opsednut tom temom. I kakav je vazda bio, nije držao ruke u džepovima, nego je na tu temu napisao jednu od svojih najboljih jednočinki koja je neverovatna kombinacija pinterovske univerzalne apsurdnosti i direktnog političkog angažmana.
Des i Lajonel negde nekada zbog nečega spremaju se da muče čoveka s povezom preko očiju. Jedan od njih dvojice saopštava da shvata zašto se „kolega“ mučitelj ipak oseća čistim: „Zato što održavaš svet čistim za demokratiju“. Tako se, po Pinteru, oseća i vrhuška SAD. Eto kako veliki pisac na šest stranica može da bude i umetnik i najneposrednije angažovan za svoje društveno opredeljenje.