Ništa nas ne smije iznenaditi

29.05.04

edan od mlađih i uspješnih hrvatskih pisaca u minuloj deceniji svakako je Splićanin Ante Tomić, čiji su romani u vrhu bestseler lista, ne samo u Hrvatskoj već i okolnim zemljama. Dva Tomićva besetslera: »Što je muškarac bez brkova« (»Prometej« - Novi Sad) i »Ništa nas ne smije iznenaditi« (LOM – Beograd), dostupna su i našim čitaocima. Ovim djelima Tomić se vratio zaboravljenom humoru, realnim situacijama i pravoj priči.
Radnja romana »Što je muškarac bez brkova«, dešava se u selu Smiljevu – malom mistu u Damatinskoj Zagori, a radnja se prepliće oko dvije ljubavne priče. Prva je priča o Tatjani, mladoj i imućnoj udovici i stidljivom seoskom župniku, don Stipanu, koji na pričesti umjesto vina pije sok od jabuke, jer se liječio od alkohola. Drugi ljubavni par su Stanislav zvani Linguz, seoska zamlata, nabijeđeni pjesnik, autor ruralnih haikua i Julija, ćerka gastarbajtera Marinka. Julija je bogata nasljednica i frizerka bez radnog iskustva. Drugi roman »Ništa nas ne smije iznenaditi«, je priča sa služenja vojnog roka na jugoslovensko-albanskoj granici, u kojoj Tomić oživljava prošlo vrijeme i podsjeća na sve što se dešavalo u vojsci bivše SFRJ.
Ante Tomić rođen je 1970. godine u Splitu. Studije filozofije i sociologije završio je na Filozofskom fakultetu u Zadru. Radi kao profesionalni novinar u “Jutarnjem listu”. Kao pisac javlja se u časopisu “Torpedo”, a prvu zbirku priča “Zaboravio sam gdje sam parkirao” objavio je 1997. Knjigu feljtona “Smotra folklora” objavio je 2001. godine. Zajedno s Ivicom Ivaniševićem napisao je scenario za film “Posljednja volja”, a s Renatom Barešićem i Ivicom Ivaniševićem koscenarist je televizijske serije “Novo doba”. U splitskom HNK-u igrana je drama “Krovna udruga” koju je Tomić napisao zajedno sa Ivicom Ivaniševićem, a u zagrebačkom HNK igra se predstava “Što je muškarac bez brkova” koja je osvojila je nagradu za najbolju predstavu na Marulićevim danima 2002. godini.
Vaš novi roman “Ništa nas ne smije iznenaditi”, je tipična muška priča sa služenja vojnog roka u JNA. Koliko je u nju utkano vašeg, a koliko tuđeg iskustva?
Taj roman nema baš ništa od moga iskustva, ima malo dalekog iskustva, pošto ja uopće nemam regrutsko iskustvo, jer sam završio Vojnu gimnaziju bivše JNA u Zagrebu i kasnije sam proveo nekoliko mjeseci na Vojnoj akademiji kopnene vojske u Beogradu, nakon čega sam užasnuto pobjegao zauvjek iz vojske da se nikad ne vratim. Tako da ja pojma nisam imao kako izgleda karaula, kako izgleda Ohrid i te planine u kojima se dešava priča, tako da vam mogu otkriti da sam to sve otkrio nedavno kada smo išli tražiti lokacije za film koji se snima prema toj knjizi. Zapravo u tom romanu nema ništa moje, jedan prijatelj mi je ispričao kako je to bilo služit u karauli, drugi mi je pričao kako je bilo služit kao liječnik, tako da je cijela priča zapravo izmišljena. Fabula toga romana nema ni truna istine. Ništa od toga se u stvarnosti nije dogodilo.

Mada je riječ o suprotnostima, da li ste ipak, pišući ovaj roman imali na umu i film “Vojnici” u kome je igrao Đordje Balašević i gdje se glorifikuje vojska?
Film koji pominjete bio je propagandni film, a moja knjiga je sasvim nešto suprotno od toga. Ja sam htio da se kroz tu priču o vojsci negdje daleko prepozna zašto se desio ovaj krvavi rat koji nam se dogodio. Ja sam to diskretno naznačio u knjizi, a Rajko Grlić je htio da to pojačamo u scenariju, tako da taj film ako se snimi neće biti nimalo pohvalan za tu državu i tu vojsku. Mi smo kroz priču o vojsci ispričali priču o zadnjim danima te države, o tom ratu koji je već tada bio neizbježan iako ga ne pominjemo u tom trenutku.

Svakom knjigom potvrđujete da ste majstor humora. Da li je to urođena sklonost ili učenjaštvo?
Ja to nikada nisam naučio i to je nekakav talenat kojim sam blagosloven i svaki put kada se trudim biti smješniji obično mi to ne uspije. To nekako lako i prirodno izlazi iz mene, ponekad je teško to napisat, ali humor je nešto što mi prirodno pripada i to je dar za koji sam neizmjerno zahvalan Svevišnjem, prirodi, kome već bi trebalo biti zahvalan. Drago mi je da se ljudi smiju, to mi je veliki kompliment kad čujem.

U novom romanu jedan od likova je i Ljuba Vrapče, istoimeni junak romana “Kad su cvetale tikve” Dragoslava Mihailovića. Zašto ste pozajmili ime, a i manire ovoga lika i kako je Mihailović reagovao na ponovno književno oživljavnje istoimenog junaka?
Pozajmio sam ime zato što ja jako volim taj roman. Taj roman sam silno volio kad sam bio klinac od 17-18 godina i taj roman me je odredio kao osobu, kao pisca u svakom smislu i kad sam počeo slagati fabulu romana Ništa nas ne smije iznenaditi, shvatio sam da ću imati jdan takav lik koji će biti vrlo nalik liku iz Mihailovićevog romana Kad su cvetale tikve naprosto sam ga posudio kao svoju intimnu posvetu Dragoslavu Mihailoviću. Ja sam ga pitao za dopuštenje i on mi je odobrio. Mislim da mu je i laskalo što sam to napravio. To je bio jedini kontakt između nas, taj jedan telefonski razgovor, ja ne znam da li je on vidio taj roman i da li mu se sviđa. Volio bih da mu se sviđa.

Na prvi pogled roman “Ništa nas ne smije iznenaditi” je humorna priča o služenju vojske, ali iza tog prvog sloja krije se kompleksnija priča – kriza posljednjih godina SFRJ. Da li ste iz tih razloga tu priču smjestili u 1985. godinu?
Ja sam htio ispričati svoju priču zašto se država raspala. Najprije sam htio ispričati priču koja se događa u 80-tim u Jugoslaviji, ali ovdje u Hrvatskoj to je bilo strašno zazorno, ljudi su sa nekom nelagodom progovarali o tom razdoblju provedenom u Jugoslaviji. Odjedanput ljudi kao da su se trebali ispričavati zbog toga što su zajedno živjeli u zemlji koja se zvala Jugoslavija, a kamoli da bi neko od njih smio reći da mu je tada bilo dobro. Ja hoću reći da smo bili izgubili prava na uspomene. Ja ne govorim o državi, o političkom sistemu, već o vremenima kad sam bio klinac i bilo mi je lijepo i nisam se puno obazirao šta se dešava u državi, jer me država nije zanimala, mene je zanimao život, kao što je život inače veći od politike. Htio sam vratiti ljudima pravo na uspomene na nekakvo razdoblje. Druga stvar koju sam htio uraditi s tom knjigom je da ispričam priču u kojoj neće biti nacionalizma. Bojao sam se da ne upadnem u nekakve klišee o Hrvatima i Srbima, jer to zapravo nije priča o Hrvatima i Srbima. Mislim da razlog raspada Jugoslavije nije bio u tom što je bila federativna, već što je bila socijalistička. Mi smo živjeli u diktaturi; nisu krivi Srbi Hrvatima, niti Hrvati Srbima i neznam više ko kome bi mogao biti kriv, već naprosto što smo živjeli u lošoj državi. Htio sam ispričati antikomunističku priču, koja neće pričati ko je koga pokrao, ko je koga terorizirao, nego priču o tome koliko je to bio loš sistem.

U doba kada ste objavili roman “Što je muškarac bez brkova” da li je bilo i glasova “protiv”, obzirom da ste se na neugodan način dotakli novije hrvatske istorije, i da ste ironično govorili o sveštenstvu, političkim mitovima, intelektualcima, bojovnicima, generalima...?
Ne, nije bilo ozbiljnijih priogovora. “Muškarac bez brkova” ima jedan humor koji je rugalački, ali nije jako zločest. Ja inače nisam jako zločest čovjek i trudio sam se da budem dobar u ovoj knjizi prema svojim junacima i knjiga nikako nije proizvela ozbiljnije prigovore od političke desnice.

Pored djela čeških pisaca, renesansne komedije zabune, Iva Brešana, da li ste pišući ovaj roman imali literarne uzore?
Ja puno toga volim u literaturi i odsvagde uzmem pomalo, tako da se ne bih mogao ni sjetiti svih svojih uzora. Ali pored svih tih koje ste nabrojaili dodao bih i Marka Tvena, mog najdražeg pisca svih vremena. Ja sam na tragu svojih uzora i ne sramim se reći da sam ja volio kopirati velike majstore literature, zato što mislim da stare majstore treba kopirati.

Piscima Vaše generacije, bliža je postmodernistička poetika. Ipak, Vi ste se odlučili za realistično-regionalno pripovijedanje, humor. Zašto?
Mislim da su postmodernističke knjige same sebi svrha. Tu knjige pričaju o knjigama i obraćaju se samo ljudima koji se bave samo knjigom i ostaju u zatvorenom krugu udaljne od čitatelja, stvanosti. Meni se to činilo dosta loše. Ja ne mrzim svu postmodernu, ali postmoderna kad je dobra zna biti izvanredna i užasno smiješna, dobra i pametna literatura. Međutim, ja moram priznati da neznam dosta dobrih postmodernističkih pisaca u nas, mislim tu na okruženje. Smatram da su postmodernistički pisci uglavnom gnjavatori. Ja sam htio izaći iz tog njihovog kruga literature koja je samodopadna, tašta, dopadna ljudima koji su, ja mislim, već i zaboravili kako je to čitati knjigu.

Kakav “život živi” predstava “Što je muškarac bez brkova” Hrvatskog Narodnog Kazališta ?
“Što je muškarac bez brkova” se igrao 80 i nešto puta u tri godine, to je veliki hit Hrvatskog narodnog kazališta, gdje se rijetko koja predstava igra toliko puta. Ova predstava se još igra i vjerujem da će se još dugo igrati. Moram priznati da ja nemam puno veze sa životom te predstave, nisam je ni dramatizirao, dao sam Aidi Bukvić, darovitoj zagebačkoj redateljici da to dramatizira i postavi i ona je to sjajno napravila. Sve zasluge za uspjeh te predstave velikodušno prepuštam njoj.

Obzirom da kod nas nije objavljena Vaša knjiga priča “Zaboravio sam gdje sam parkirao”, šta nam možete reći o njoj. Koje vrste priča su u njoj zastupljene?
To je moja početnička knjiga, koja je kad je izišla 1997, imala krasne kritike. Ali, takođe imala je nesreću da je skoro niko nije pročitao. Onda mi se dogodio uspjeh sa romanom i moj izdavač je poželio ponovo objaviti knjigu priča i ja sam za novo izdanje dodao 10 novih priča, tako da sa prvobitnih 14, knjiga sada ima 24 priče. One su strašno raznorodne, tu skoro da nema dvije priče ispričane istim jezikom. Tu sam se igrao različitih modela pripovijedanja i iskušavao različitu vrstu rečenica različitim pričama. Tada sam htio pisati neke malo čudne ljubavne priče.

Da li je bio znatan uticaj FAK-a na Vašu afirmaciju kao pisca?
Jeste svakako. To je bilo krasno razdoblje kada su se čudnom igrom ljudi zainteresirali za domaću prozu i ja sam u tome, vjerujem, dosta profitirao.

Vjerujete li u mogućnost kulturne reintegracije na prostorima ex Jugoslavije?
To se već događa, kada govorimo o Crnoj Gori i Podgorici, tu se već i dešavaju koprodukcije u kazalištu: znam da je Mađeli režirao. To mora naprosto funkcionirati, mi govorimo jezicima koji su veoma slični, ako već nećmo da ih zovemo istima, moramo biti ponosni na njihove sitne različitosti. Korisna je činjenica da ljudi iz Crne Gore i Hrvatske ne moraju prevoditi kada razgovaraju, i vrijeme je da se obnove suradnje. Pa, vidite i moje knjige se objavljuju i kod hrvatskih i kod izdavača iz Srbije i Crne Gore, jer postoji problem distribucije knjiga. Drugi problem je cijena. Hrvatske knjige su dosta skuplje u odnosu na vaše. Moja oba romana su objavljena kod srpskih izdavača, i cijena im je po komadu oko pet evra, dok u Hrvatskoj koštaju po 12 evra. I zato sam s odlučio objaviti u Srbiji, gdje su moje knjige skoro 3 puta jeftinije nego u Hrvatskoj. I dok se ne ujednačimo u cijenama mislim da je to jedino rješenje. Bilo bi dobro da to profunkcionira na obje strane.

Da li Vas je uspjeh u Srbiji i Crnoj Gori iznenadio?
Moram priznati da ta informacija puno ne dolazi do mene. Ali, svakako da me taj podatak raduje.

Šta je danas najzanimljivije na književnoj sceni u Hrvatskoj? Posmatrano iz našeg ugla, čini se da je došlo do smjene generacija, promjene tema, poetike...?
Najzanimljiviji je svakako Miljenko Jergović. On je veliki, izvanredan pisac. Ima još značajnih imena: Edo Popović, Zoran Ferić. U svakom slučaju ima još dosta dobrih pisaca koji su se pojavili u posljednjih deset godina.

Šta trenutno pišete?
Pokušavam sada napisati jedan ljubavni roman o tri frizerke. Ne bih puno govorio o tome, jer ni sam nisam baš sve osmislio. Uglavnom to je fikcija i nije iz ličnog iskustva.

Vujica OGNJENOVIĆ

07.08.03 Vreme

Već svojim prvim romanom Što je muškarac bez brkova, splitski je spisatelj Ante Tomić (rođ. 1970.) postigao valjda sve ono o čemu sanjari svaki would-be hitmejker, pri tome nikako lišen umetničkih pretenzija sa jakim pokrićem: visoke tiraže, bezbrojna izdanja, omiljenost kod publike, ali bogme i kod kritike – osim kod onog njenog dela tradicionalno i programatski alergičnog na talenat, pamet i duh kao na nekakve dosadne grinje. Ova je knjiga u Hrvatskoj odavno postala štivo koje morate pročitati – makar i da biste ga otračavali, kao i njegovog pisca – ako ste osoba koja nije beznadežno izvan svih književnih tokova, a i srpsko (tj. Prometejevo) izdanje Muškarca je bilo prilično zapaženo.

Ljuljuškajući se na talasima megauspeha knjige koja je – (auto)poetički sasvim opravdano – bila podnaslovljena kao humoristički roman, Ante je Tomić verovatno mogao lako da ponovi uspešnu formulu; da mu duhovitost nije presušila pokazuju, uostalom, njegove briljantne kolumne u "Jutarnjem listu". Umesto toga, Tomić je odlučio da rizikuje: novo romaneskno ostvarenje Ništa nas ne smije iznenaditi (srpsko izdanje: LOM, Beograd, 2003.) donosi jednog smirenijeg pripovedača, onog ko se (sve) radije služi "zaobilaznim strategijama" u animiranju čitaoca, a da pri tome suštinski ne nanosi štetu komunikativnosti svog dela niti izneverava čitalački "horizont očekivanja" do one mere gde prestaje prirodna evolucija rukopisa, a počinje aprijatna pokondirenost.

Roman koji svojim dugačkim, mantričkim naslovom evocira jednu od najčuvenijih "opštenarodnoodbrambenih" parola poznog jugoslovenskog komunizma Tomić je smestio u "federalno" više nego prepoznatljivi SMB-environment, u teško zaboravljivi (polu)svet požarstava i Suvih Dnevnih Obroka, napolitanki & piva kao psihodelične supstance za lakše preživljavanje Apsurda, atomskog sleva i SMB-kuglica, "dečje radosti" i (ne)jestivog drnča, te nedefinisane tečnosti za koju ama baš nigde izvan paralelnog JNA-kosmosa niko nikada nije čuo, niti bi vam iko poverovao da se to vaistinu jede. Uostalom, malo ko je i unutar kasarnskih zidova verovao u to.

Smeštajući svoje junake: Splićanina Sinišu, lekara na privremenom boravku izvan svog uređenog građanskog sveta, beogradskog mangaša Ljubu Vrapčeta – otvoreni, ljupki hommage Dragoslavu Mihailoviću i kultnoj transgeneracijskoj knjizi Kad su cvetale tikve – Bosanca Hasana Šišmiša, nadrndanog poručnika Imrea Nađa iz Subotice etc., u izolovani svet karaule negde u gudurama između Makedonije i Albanije kao u na neki čudan način uistinu privilegovano poprište romaneskne radnje, Tomić sebi stvara priliku – i mahom uspešno poentira – za maksimalno produktivnu narativnu eksploataciju karaktera i situacija, demonstrirajući baš bukvalno veštinu snalaženja na malom prostoru... Tomić pri tome priču vremenski užljebljuje u poslednje uistinu mirno doba u nekada zajedničkoj državi, u ono vreme nakon Novog talasa, a pre Miloševića: neko će reći da u tome ima i tragova "tržišnog razmišljanja" – i neće biti u krivu, jer Tomić i ne krije da ga interesuje publika bivše države – ali ono što je jedino važno jeste to da je pisac umeo da, nižući kaobajagi trivijalne, komične i apsurdne situacije, diskretno naznači Tutnjavu Nadolazeće Apokalipse, ni u jednom trenutku ne otklizavajući u bilo koju vrstu naknadnog pametovanja. Sve što u tom smislu u ovom romanu stoji i postoji, jeste tek pripovedačeva vidljiva ironijska distanca prema svim "državotvornim" mehanizmima za krckanje ljudskog mesa, bez obzira na vrstu Velike Priče koju su zaposeli kao svoje retoričko lovište za domoljubne budale.

Neko je već, u EPP-sdvrhe, uporedio ovaj roman sa Hašekovim najpoznatijim delom; pisac je, dakako, umesno otklonio ovo poređenje kao odveć ambiciozno. No, neka se poređenja ipak nameću, makar utoliko što ove knjige povezuje strast za istraživanjem militarnog odseka sveopšte istorije beščašća.

Ako je Hašek kroz Švejkove ratne dogodovštine opisivao besmisao rata i sistematsku glupost psihopropagandnih mehanizama koji do njega dovode, Ante Tomić u svom romanu lukavo naizgled "ignoriše" ratno iskustvo čitalaca i samog pisca, i vraća nas u "predratnu idilu" jedne zabačene JNA-karaule. Naravno, samo zato da bi tu idilu zatim ležerno dekonstruisao uz obilje finog humora i kroz kanda sasvim nepretencioznu, ali majstorski ispletenu priču o svojim junacima, kroz koje se (hteo to pisac ili ne) ogledaju kontrasti jedne "nemoguće zemlje" – koju smo voleli možda upravo zbog njene ugrađene greške, odnekud najvidljivije baš među regrutima JNA! Opšte je, naime, uverenje bivših JNA-pitomaca iz "boljih kuća" da se nigde kao u postojano smrdljivim vojačkim spavaonicama nije mogao tako dobro izbliza upoznati kulturološki bezdan koji je zjapio među ljudima te slabo prosvećene – i slabo osvetljene, uostalom – zemlje, mada samo nacionalistički Veliki Simplifikatori drže da je to bio zjap između "kulturnih" i "nekulturnih" etnikuma... Ostali znaju da je bratstvo po praziluku bilo snažno i nadnacionalno...

Ostajući po strani od "velike istorije" – osim ukoliko ironičnim znakom njenog prisustva ne shvatimo zapetljancije oko Štafete mladosti za voljenog, mada već uveliko preminulog Druga Tita, te lukavo smišljenog Vrapčetovog ritualnog pešačenja na Titov grob! – Tomić ispreda ljubavnu priču, mentalitetsku skasku i zavodljivo pseudoautobiografski roman, nagorak koliko i duhovit, ali bez tragova suvišne vickastosti i "ačenja". Fragmenti već trivijalizovanog kolektivnog iskustva transcendirani snagom individualne spisateljske imaginacije – teško da je moguća bolja preporuka za čitanje od ovakve mešavine! Osim, jakako, ako ne biste na ovu vrućinu radije čitali nešto od onih ljepoduha što u slobodno vreme ćakulaju sa anđelima i ostalim svetapetkama.

Teofil Pančić