Džordž Orvel (1903-1950) rođen je u Motihariju, Indija, a pravo ime bilo mu je Erik Bler. Školovao se na Itonu, nakon čega je odlučio da se zaposli kao policajac na Burmi, a kasnije i kao lučki radnik. Nakon povratka u Englesku i iskazanim simpatijama za socijalizam, 1928. se seli u Pariz, gde je živeo kao beskućnik. Učestvovao je u Španskom građanskom ratu, na strani republikanaca. Tokom II svetskog rata, uprkos želji da ode na front, proglašen je nesposobnim za služenje vojnog roka, pa je radio kao novinar BBC-a. Godine 1949. objavljen je njegov najpoznatiji i najznačajniji roman 1984, koji će ga proslaviti i učiniti jednim od najpoznatijih pisaca na svetu. Pored ovog, značajni su i sledeći njegovi romani: Životinjska farma (1945), Samo nek aspidistre lete (1936), Burmanski dani (1934) i Niko i ništa u Londonu i Parizu (1933).
29.01.06 Danas
Godine učenja Erika Artura Blera
Niko i ništa u Parizu i Londonu, Džordž Orvel
Orvelovi romani 1984 i Životinjska farma izvršili su jedan od najsnažnijih uticaja na književnost i popularnu kulturu XX veka. Pored ovog "kanona", posebno mesto u njegovom opusu zauzimaju dela na granici dokumentarnosti i fikcije, u kojima su zabeležena iskustva od ključne važnosti za budućeg borca protiv totalitarizma i državne nepravde. Izdavačka kuća LOM predstavila je domaćoj publici Orvelov prvi roman Niko i ništa u Parizu i Londonu (u prevodu Flavia Rigonata), napisan kada je autor imao samo 27 godina.
Orvel, čije je pravo ime Erik Artur Bler(1903-1950) rođen je u Indiji, koja je tad bila britanska kolonija, kao dečak se sa porodicom preselio u Englesku. Po završenom elitnom koledžu Iton, budući pisac ne nastavlja školovanje na Oksfordu ili Kembridžu kao većina boljih učenika, već odlazi u Burmu, gde provodi pet godina kao policajac. Upoznavši se sa licem i naličjem vlasti, a pogotovo ne želeći da dalje učestvuje u represivnom režimu koji je tamo vladao, Orvel se vraća u Evropu. U potrazi za građom za buduće romane, ali i da bi savladao predrasude prema nižoj klasi, on neko vreme živi u Parizu na ivici egzistencije, odbijajući da traži pomoć od imućnih rođaka. Čuveni Latinski kvart u kom se prva polovina romana dešava dvadesetih godina je bio mračna i prljava radnička četvrt, iako nedaleko od Luvra i sjajnih pariskih bulevara. U vreme kada su u Parizu živeli Beket i Hemingvej, kao i mnogi drugi pravi i samozvani umetnici, Orvelov život je bio daleko od boemskog - kada nije gladovao, prao je sudove po hotelima i restoranima, noću je pijančio sa radnicima, sirotinjom i raznim čudacima. Drugi deo knjige odigrava se po povratku u London, u kom autor ostaje bez ikakvih sredstava i provodi mesec dana bukvalno na ulici, lutajući od jednog skloništa do drugog u društvu prosjaka i skitnica.
Bez obzira na pripovedanje iz perspektive učesnika, što knjizi daje na snazi i uverljivosti, Orvel ne zavarava ni sebe ni čitaoca da zaista pripada svetu koji opisuje, svestan da izvodi neku vrstu književnog, ali i ličnog eksperimenta posle kog će zapravo početi pravu karijeru pisca. Pseudonim Džordž Orvel poslužio je da sakrije pravi identitet autora, ali i da simbolički obeleži smrt jednog čoveka i rođenje drugog. I pored toga, objavljivanje ovog neobičnog štiva uopšte nije išlo lako, pošto su ga odbili mnogi izdavači, među kojima i T.S.Eliot.
Pored jednostavnog pripovedačkog stila koji obiluje živošću i plastičnim opisima, Niko i ništa u Parizu i Londonu sadrži i nekoliko esejističkih ekskursa, u kojima autor pokušava da sumira utiske. Kao i Džek London dvadesetak godina ranije u knjizi Ljudi s ponora (Rad, 1977), Orvel otkriva da ljudi sa dna društvene lestvice nisu tamo po izboru, ili zbog lenjosti i nesposobnosti, već da loša društvena organizacija onemogućava svaku promenu nabolje. Pored predloga na koje načine društvo može da poboljša njihov položaj, Orvel ovu studiju dopunjava lingvističkom analizom londonskog uličnog govora dvadesetih."Milioner je samo perač sudova u novom odelu", kaže Orvel, protiveći se dotadašnjem shvatanju utvrđene prirode klasa. Nije jasno, s druge strane, kako tumačiti neke rasističke i antisemitističke opaske u knjizi - kao autorov glas, što je malo verovatno, ili blaže, kao glas nekog od likova, koga inače raspričani pripovedač ni u jednom trenutku ne komentariše ili opovrgava.
Tijana Spasić