01.01.00
Politika
16.10.1999.
Miodrag Bulatović: Nikad istim putem
Pisac našeg vremena
U poznatoj BIGZ-ovoj biblioteci razgovora s domaćim piscima za ovogodišnji Sajam izlazi knjiga intervjua sa Miodragom Bulatovićem, jednim iz slavne plejade pisaca koji su prerano otišli. U ovom broju Dodatka objavljujemo odlomak iz razgovora koji je sa autorom vodio nemački novinar Horst Brinek, decembra 1965. godine. Knjigu je pod naslovom "Nikad istim putem" priredio Stojan Đorđić
Gospodine Bulatoviću, želeo bih da vas pitam koliki ste, da, u santimetrima?
Ja mislim da je pogrešno mene meriti santimetrima. Mene obično mere kilometrima.
A veličina cipela?
To nisu obične cipele; to su male barke.
A veličina glave?
Ja nemam na glavi šešir, već jedan mali i smešni oreol od slame.
Pa, Miodraže, kada ste već toliko veliki i moćni, onda zaista mogu shvatiti što ste imali hrabrosti da se suočite sa cenzorima vaše zemlje.
Mislim da svaki pisac mora da se bori protiv cenzora na ovaj ili na onaj način. Ja se borim protiv cenzora u mojoj zemlji. U mojoj zemlji ne postoji neki biro koji se zove cenzura, kao u drugima, ali postoje mali vatrogasci kojih je pun grad; mali denuncijanti za koje vi ne znate ko su, ni šta su, ni za koga rade. Protiv tih malih hohštaplera, tih malih varalica, svaki pisac mora da se bori, i ja sam se borio onako kako sam umeo i znao. Ja sam se borio jednostavno napisavši jednu knjigu o kojoj ćemo, nadam se, govoriti.
Ali iz vaših knjiga znam da su vaše simpatije uvek na strani slabih, a negde ste zapisali da slabi ljudi moraju da promene svet. Oni snažni to ne mogu, ili možda više ne žele?
Znate, ja nikada nisam pisao o herojima. Meni su heroji uvek bili nesimpatični, naročito u mirnim vremenima. U mirnim vremenima heroji su anahroni i smešni; oni se u sve mešaju i remete normalan život. Ja sam, dakle, uvek pisao o slabim ljudima, o malim ljudima i o Don Kihotima; o malim ljudima koji žele da promene svet. Dakle, ti mali nesrećnici i pesnici moraju da menjaju svet, a oni ga uvek menjaju. Samo, katkada - loše.
Ali, šta se dešava kada se ti slabi osnaže? Zaborave li da su nekada bili slabi?
Neki put ti slabi dođu do pozicija i - upropaste. Sve. Upravo sam taj problem opisao u svojoj prvoj drami Godo je došao: neko ko je bio dole dođe gore. I tamo tog nesrećnika pitaju: "Reci sada kako ti je gore? Kako je gore?" A on odgovara: "Kako mogu da ti objasnim? Zavisi od toga šta si bio dole".
Hteo bih da vas pitam da li vas je iznenadio taj veliki, svetski odjek na koji je naišla vaša knjiga, a tek je izašla u Nemačkoj?
Moram opet da ponovim jednu stvar i ne želim da me shvatite loše. Ja ne želim da vam dajem komplimente, ali moram da kažem da je upravo Nemačka otkrila moje knjige. Zahvaljujući ovom velikom jeziku i ovoj kulturi moje su knjige ušle u svet i upravo mi je nemački jezik pomogao u tome. Da li sam ja iznenađen ili ne, to je sad drugo pitanje - ja sam uvek iznenađen (...)
Na jednoj konferenciji za novinare rekli ste da će vaša knjiga srušiti mit o partizanima, jer je to pogrešan mit. Nije li to najveći tabu koji neko danas može srušiti u Jugoslaviji?
Knjiga Heroj na magarcu strogo je lična, jedan moj intimni aspekt. Nikoga nisam hteo da rušim namerno. Ako sam nešto srušio, to je zato što sam po prirodi rušilac; ako sam nešto srušio, srušio sam uzgred, želeći da napišem poeziju, želeći da stvorim jednu metaforu. Eto, napisao sam jednu prilično antimitološku knjigu, objektivnu knjigu. Ona je antimitološka u svakom pogledu, ne samo u odnosu na Jugoslovene. Današnja literatura, u Evropi i svuda, puna je teških falsifikata, a ja sam hteo da dam svoj mali doprinos naporima poštenih pisaca koji se bore protivu dobro plaćenih mistifikatora. Smatram da su dobre i čestite knjige, najzad i takozvane lične knjige, za istoriju značajnije od mnoštva "istorijskih" pronalazaka i falsifikovanih dokumenata svih vrsta. Tako je svuda u svetu. Tako je bilo uvek, a tako je i danas. Nažalost.