21.06.11
Savest Srbije je na odsustvu
Sreten Ugričić, pisac
Savest Srbije je na odsustvu
Sve priče o identitetu se zasnivaju na jeziku, veri i sličnim kulturnim kodovima koji nelegitimno prekoračuju granicu javnog i privatnog, fiktivnog i naturalnog, individualnog kolektivnog, racionalnog i iracionalnog itd. Tako se najefikasnije i najneprimetnije manipuliše i upravlja svešću mase. Imali smo jedan sistem koji je zahtevao jednu vrstu da bi funkcionisao, a sada novi sistem zahteva potpuno novu vrstu identiteta. I gle – isti ti ljudi automatski se svičuju na taj novi identitet. I nemaju nikakav problem s tim. Iako je on dijametralno suprotan onom prethodnom. Ista zajednica je ranije bila spremna da bude uvređena ukoliko dovedete u pitanje njen identitet, da ide u rat i ubija druge zbog toga, a sada ga sama negira i osporava i čak mrzi. I niko nema problem s tim.
?????? je divna, šteta što ne postoji. ?????? je jeziva, dobro je što ne postoji. Ove tajanstvene misli jedno vreme su se u vidu nalepnica mogli pročitati po Beogradu. Bilo ih je na stepenicama Filološkog fakulteta, na pločniku jednog od gradskih bulevara, na stubovima ulične rasvete, ... Ko je autor ovih subvrzivnih slogana u zemlji koja se guši u sopstvenom narcizmu? Rešenje zagonetke znaju oni koji su uspeli da dođu do knjiga Neznanom junaku i Uvod u astronomiju. Sreten Ugričić, pisac pomenutih naslova, istupio je na literarnu scenu polovinom osamdesetih godina 20. veka i do dan-danas njegov književni rad ostao je manje-više u mrtvom uglu esnafske zajednice, tradicionalno autistične prema svemu što je novo, neistraženo, hrabro, suprotstavljeno dominantnom modelu. Izuzetak nije napravljen ni sa njegovim novim romanom-antiutopijom Neznanom junaku, koji spada među nekoliko izuzetnih naslova objavljenih tokom 2010. godine na srpskom jeziku.
Sreten Ugričić je, takođe, upravnik Narodne biblioteke, jedne od najznačajnijih kulturnih instiucija u Srbiji. Rekonstrukcija Narodne biblioteke započela je oktobra 2007. i, uz mnogo teškoća, završena je nakon više od tri godine. Kada smo početkom petog meseca vodili ovaj razgovor sa Sretenom Ugričićem radovi u instituciji koju vodi bili su u završnoj fazi. U međuvremenu je NB završetkom rekonstrukcije dobila 6 000 kvadratnih metara i 50 odsto više čitalačkih mesta, neograničen pristup internetu i milionskim digitalnim bibliotečkim kolekcijama, a građanke i građani će najverovatnije od jeseni moći da koriste pogodnosti ove kulturne institucije.
Istovremeno, Ugričić je i član nekoliko značajnih tela koja se bave umrežavanjem i objedinjavanjem evropskog i svetskog kulturnog blaga. Pored toga što je u Upravnom odboru Evropske biblioteke i kopredsednik Selekcione komisije Svetske digitalne biblioteke, ovaj pisac i filozof imenovan je u aprilu za člana Etičke radne grupe "Europeane" - projekta koji se bavi digitalizacijom kulturne baštine Evrope. Značaj ovih projekata za redefinisanje balkanskog i uopšte evropskog identiteta, uloga umetnika i filozofa u današnjem društvu, kosovski mit i praznina Gazimestana, telepatija kao sredstvo borbe protiv sistema kontrole uverenja - neke su od tema o kojima je Sreten Ugričić govorio za e-Novine.
* Koliko je "Europeana" bitna za čitaoce u Srbiji?
"Europeana" je sada postala toliko veliki i kompleksan resurs da imanentno iskazuje potrebu i za savetodavnim telom tipa Etičke komisije. Tako sam pozvan da sa desetak kolega iz raznih zemalja i različitih domena ekspertize definišemo mandat, merila i polazne principe koji će pomoći u rešavanju potencijalno konfliktnih ili kontroverznih situacija, odnosa, primera. Na primer, u slučajevima kad se sukobljavaju prava autora i prava korisnika, ili u slučajevima spornih atribucija za pojedina dela dostupna u "Europeani", ili u slučavima primene protivrečnih kriterijuma selekcije građe, uključujući i garancije ravnopravnosti, odbrane od eventualne indirektne ili direktne cenzure itd.
Do ovog angažmana nije došlo slučajno. Već od ranije sam član Upravnog odbora Evropske biblioteke (TEL) i kopredsednik Selekcione komisije Svetske digitalne biblioteke. Svetska digitalna biblioteka je digitalna riznica pisane kulturne baštine sveta, i to najekskluzivnije, najvrednije građe u digitalnoj formi - one koja je od univerzalnog značaja za čovečanstvo; dakle, onoga ranga kojeg tretira i štiti UNESCO. Narodna biblioteka Srbije je među prvim partnerima u tom projektu. Osnivači i inicijatori su Library of Congress i UNESCO, a mi smo peta institucija iz celog sveta koja se na poziv priključila. U ovom trenutku je već 250 institucija iz 50 zemalja uključeno sa građom iz njihovih zbirki. Za mene je velika čast da budem predsednik Selekcione komisije, čiji je posao definisanje kriterijuma kao i sam odabir onoga što će ući u tu najekskluzivniju zbirku opštečovečanske baštine. Taj sajt je izvanredan u tehnološkom smislu: za sada funkcioniše na sedam jezika i omogućava, između ostalog, pretraživanje u tajmlajnu koji zahvata preko 9000 godina ljudske istorije. Važno je reći da se na sajtu ne nalaze samo knjige koje se mogu čitati onlajn, već se mogu naći i časopisi, fotografije, mape, filmovi, rukopisne zaostavštine - najvrednija moguća građa sa svih meridijana i iz svih epoha.
Što se naše građe tiče, za sada tamo imamo tri dokumenta: sve brojeve avangardnog časopisa Zenit, Miroslavljevo jevanđelje i jednu Cvijićevu kartu – demografski snimak Balkana neposredno pre Prvog svetskog rata. Radimo dalje na nominaciji sledećih dokumenata iz naše zaostavštine. Nažalost, ovaj rad Narodne biblioteke je mnogo cenjeniji napolju nego na domaćoj sceni, stručnoj, kulturnoj i opštoj. Ne znam mnogo primera da je neki naš stručnjak stekao takvu prepoznatljivost i reference, da ga pozivaju u najvažnije svetske i evropske projekte.
Spomenuo sam i Evropsku biblioteku. Šta je to? Pre svega, to je objedinjeni elektronski katalog svih nacionalnih biblioteka Evrope. To znači da je uspostavljen virtualni katalog u kome sada ima preko 40 miliona bibliografskih zapisa iz svih nacionalnih biblioteka Evrope. Tu ne mislim samo na EU, već na celu Evropu prema članstvu u Savetu Evrope, uključujući čak i zemlje poput Turske, Rusije, Azerbejdžana, Ukrajine. Sve nacionalne biblioteke su ujedinile svoje elektronske kataloge i on funkcioniše kao jedan. To znači da ako ukucate pretragu neke knjige, dobićete rezultat u kojim sve nacionalnim bibliotekama Evrope možete pronaći traženu publikaciju. A u katalozima nacionalnih biblioteka evidentirano je sve što je u nekoj zemlji ikad objavljeno. Prema toga, Evropska biblioteka nudi u formi jedinstvene baze podataka evidicenciju svega što je ikad u Evropi napisano i objavljeno. Mislim da je to vrhunski civilizacijski rezultat jedne panevropske inicijative. To su za sada uspeli samo bibliotekari, nema tome parnjaka među muzejima, arhivima, galerijama, konotekama pozorištima... Mi u Upravnom odboru TEL-a nastavljamo dalje da razvijamo taj projekat koji je uostalom bio majka-projekat za ""Europeanu"". ""Europeana"" je postao široj javnosti mnogo poznatiji projekat. On je toliko poznat da je u trenutku kad je bio lansiran sajt pao jer nije mogao da primi broj posetilaca, što mu je kasnije bila dodatna reklama. ""Europeana"" je digitalni trezor ukupne kulturne baštine Evrope. Ako u TEL-u imamo bibliografsku evidenciju svega što je objavljeno, u "Europeni" ćemo jednog dana imati same te artefakte u punom sadržaju, od korica do korica, u MP3 ili nekom drugom punom audio formatu, u 3D konfigraciji i sl. To znači da je ambicija "Europeane" virtuelno objedinjena građa svih vrsta kulturne baštine Evrope: bibliotečka građa, arhive, građa muzeja, galerija, građa kinoteka i audio-vizuelnih arhiva.
* Znači li to da ""Europeana"" uključuje i ono o čemu smo prethodno pričali?
Tako je, zato što je katalog TEL-a metadata osnova za svu građu unutar ""Europeane"". Digitalne kolekcije ne mogu da budu dostupne same za sebe. One moraju biti usidrene u bibliografske meta-baze da bi sve to funkcionisalo kao operativan i strukturisan users friendly sistem. Najdalje u tome su otišle biblioteke i biliotekari i zato je inicijativa za ""Europeanu"" potekla iz TEL-a i iz nečega što se zove Konferencija direktora evropskih nacionalnih biblioteka (CENL). Mogu da najavim da ću uskoro postati i član Upravnog odbora CENL-a, a to je važno jer je to centralno stručno i institucionalno telo odakle sve strateške evropske inicijative kreću. Tu se donose sve dalekosežne odluke za projekte o kojima sam sad pričao, kao i za buduće koje imamo u planu. To znači da je Srbija i naša biblioteka na vrhu onoga što se događa i utiče direktno na pravac razvoja i način razmišljanja koji se tiče cele evropske, pa i svetske kulturne sfere. Uz svu skromnost, nije mi poznato da bilo ko drugi iz Srbije iz domena kulture ima takvu poziciju.
* To je malo paradoksalno. S jedne strane, NBS i vi u evropskim telima donosite neke odluke koje su važne za evropsku i svetsku kulturnu baštinu, a ovde u Srbiji deluje kao da je Narodna biblioteka skrajnuta?
Morate biti precizniji. Ona iz nekog aspekta jeste skrajnuta, a iz drugog je čak suviše isturena, naročito u poređenju sa njenim statusom pre 2000. godine. Ona je sada zaista lider I javno prepoznatljiva, dok je u tom prethodnom periodu bila marginalizovana i zapuštena. To je bila jedna relativno redudantna institucija koja je pre svega služila studentima da spremaju ispit. Danas, pak, mi dnevno imamo na sajtu posetu od preko 20 hiljada pristupa. Nijedna domaća institucija kulture - vladina ili nevladina - nema ni blizu takav korisnički rezultat. Kao što takav rezultat nema niti jedna institucija u regionu – tu ne mislim samo na države bivše SFRJ, već na širi region, centralnu i istočnu Evropu. To su između ostalog reference zbog kojih smo prisutni u pomenutim evropskim i svetskim organizacijama.
* Često se u javnosti može čuti da Narodna biblioteka ne radi?
Jedino što ne radi je glavna čitaonica kao jedna od naših usluga. Sve drugo, što čini primarne programe izgradnje jedinstvenog nacionlanog bibliotečko-informacionog sistema, prikupljanja i evidentiranja ukupne srpske produkcije, izrada bibliografija, cip zapisa i međunardnih standardnih brojeva za sve vrste publikacija, konzervacija, zaštita, digitalizacija itd. - radi bez ikakvog prekida i na visokom profesionalnom nivou. Osnovna misija i funcija bilo koje nacionalne biblioteke nije da bude jedna velika soba za spremanje studentskih ispita, nego da bude institucija koja prikuplja ukupnu kulturnu baštinu jednog naroda, jednog jezika, da je evidentira, klasifikuje, čuva i predaje budućim generacijama za večnost. Mi to radimo sada kvalitetnije i preciznije nego ikada u svojoj istoriji. Kada sam došao, centralni elektronski katalog Srbije nije postojao, a sada ima dva miliona i 300 hiljada bibliografskih zapisa. Dalje, mi smo nedavno potpuno renovirali našu konzervatorsku laboratoriju i ona je sada najsavremenija laboratorija tog tipa u regionu. Tu se kontinuirano rade restauracije i konzervacije rukopisa, mapa, fotografija, grafika – intervencije na građi iz same NBS, kao I usluge za druge institucije, što je takođe jedan od naših redovnih poslova. Dakle, kad kažemo ""biblioteka ne radi"", to bi značilo da se ništa od toga ne radi. Jedino ne radi čitaonica, a to je tako zato što smo hteli da uslugu u čitaonici dovedemo na nivo ovih stručnih usluga i poslova koje radimo. Nismo bili zadovoljni, jer je biblioteka kao objekat bila u problematičnom stanju zbog višedecenijskog nemara u održavanju . U nju nije ulagano ništa preko 30 godina od otvaranja. Zgradu je vreme pregazilo, naročito u periodu Miloševićeve ere. Biblioteka kao institucija je bila izolovana i samoizolovana, kao i cela zemlja u tom periodu. Mi smo ovde zatekli zgradu koja nema projekat izvedenog stanja.
Dakle, biblioteka radi. Nešto što ima 20 hiljada poseta dnevno ne može da ne radi. Prema našoj proceni, nakon što otvorimo čitaonicu, imaćemo oko 1.000 poseta dnevno. To će takođe biti poseta koju nijedna druga institucija kulture neće imati. Neće nam biti lako da toliko ljudi opslužujemo bez ikakvih problema, ali ja i moj tim jedva čekamo da to počne.
* Znači li to da će celokupna delatnost NB doći do izražaja tek kada i čitaonica započne sa radom?
Tako je. Mi ćemo tog trenutka izaći i reći ovo što ja sada vama kažem. Reći ćemo: Sada otvaramo čitaonicu i sada vi koji dođete možete u našoj multimedijalnoj čitaonici da na najsavremenijim uređajima pretražujete digitalne kolekcije NBS-a koje su u međuvremenu narasle na preko milion dokumenata. Moći ćete da pretražujete katalošku bazu koja ima preko dva miliona zapisa. Moći ćete da pristupate KoBSON-u, elektronskom servisu koji vam omogućava besplatan pristup međunarodnim akademskim časopisima i bazama podataka na stranim jezicima, ukupno preko 35000 naslova periodike i 50000 naslova elektronskih knjiga. Takva kolekcija elektronskih izvora ravna je onima u bibliotekama Oksbridža, Jejla, Hajlerberga, Sorbone, Harvarda, MIT-a...
* Na koji način panevropsko očuvanje kulturne baštine i digitalno umrežavanje doprinosi redefinisanju poimanja evropskog kulturnog identiteta?
To je političko i kulturno pitanje. Evropa je sada, nažalost, ponovo u fazi dezintegracije. Zbog posledica ekonomske krize i posledica političkih trendova gde vidite da su u većini evropskih zemalja na vlasti desničarske partije koje se baziraju na populizmu i nacionalizmu, a to su sve ideologije koje insistiraju na kulturnim razlikama na jedan retrogradan i konzervativan način. To znači da ideja i projekat panevropskog identiteta - jedinstvenog javnog, kulturnog, medijskog i političkog evropskog prostora - više nije toliko aktuelan. Nema dovoljno projekata koji imaju tu panevropsku dimenziju. Ni u sferi informisanja, ni u sferi kulture niti u drugim sferama. Naprotiv, aktuelni su drugi, dezintegracioni procesi. Ne kažem da se to neće za 5 - 10 godina promeniti. Zbog toga su važni projekti poput ""Europeane"" ili TEL-a, koji imaju jasnu panevropsku dimenziju. Oni, međutim, nisu dovoljni. Prioritet i dalje nose projekti koji imaju nacionalnu orijentaciju i fokus. Meni lično ovi projekti obuhvatne evropske orijentacije i dometa i dalje nedostaju u meri koja bi odgovarala potrebi komstituisanja realnog jedinstvenog kulturnog, simboličkog. javnog, informacionog i političkog evropskog prostora, mreže, scene, diskursa, zovimo to kako hoćemo.
Tu postoji dublji problem. Evropa još uvek nije funkcionalna politička zajednica. Ona je u političkom i svakom drugom smislu nedovršeni projekat. Ona je mnogo više ideja, vizija, metanaracija i po tome je za mene vrlo slična Jugoslaviji. Ali, baš zato što je takva, mislim da je važna. Takve vrednosti su, po mom mišljenju, one vrednosti koje su ključne i koje treba da budu presudne – baš zato što izgledaju kao nemoguće. Bez takvih vrednosti nema vizije niti integracije, nema komunikacije, nema potencije, nema kreacije, nema emencipacije. U krajnjoj instanci – bez takvih vrednosti nema razumevanja ni mira.
Ako dozvolite jedan filozofski komentar: osnovni problem je ideologija identiteta. Svi se kunu u identitet. Do sada je zvanična ideologija Evrope bila multikulturalnost, a kriza je toliko očigledna da su čak i najviđeniji političari počeli da proglašavaju propalom tu ideologiju i kulturnu politiku. Eksplicitno, Merkel, Kamerun, Sarkozi, Berluskoni, Parlament u Švedskoj, u Danskoj, U Holandiji, sada i Mađari kao predsedavajući EU sa njihovim novim pritajeno eksluzivističkim, skoro fašističkim Ustavom. Sve to u ime identiteta. Sopstvenog identiteta, tradicije, ugroženosti zbog emigranata, ekonomske krize i svih drugih navodnih obrazloženja proglašavaju evropsku ideju neuspešnom. I ona de fakto jeste neuspešna, jer je ta ideja onako kako se primenjivala u stvari bila prikrivena ideja dezintegracije. Ako vi kažete da je multikulturalnost ono što u stvari treba da čuva naše razlike, onda je to u potpunosti ideološka priča. Predložio bih nešto drugačije: naravno da su važne razlike, ali ne kao osnova za identitet, jer se u identitetu, po definiciji, razlike gube. To je kontradikcija. Razlika, dakle, mora da se filozofski utemelji ne u pojmu identiteta nego u pojmu sličnosti. Ako na taj način utemeljite razliku, onda imate osnovu za komunikaciju, integraciju i približavanje. Onda ćete, prepoznavajući sličnosti, naći osnovu za bliskost, razumevanje, interakciju, dijalog. Ako insistirate na razlikama da bi bili drugačiji i nesvodivi, jednaki samo samima sebi, onda ćete u krajnjoj instanci imati potpuno razdvajanje i prekid komunikacije. Jesam za očuvanje razlika, ali njih je moguće očuvati samo preko pojma sličnosti, a ne preko pojma identiteta. Samo različito može biti slično.
* U jednom eseju govorite o važnosti da balkanska društva zamene kulture identiteta kulturom odgovornosti, kako bi izgradila postbalkansko društvo. Koliko je to iz ove perspektive izgledno?
Balkan je metafora ili metonimija cele Evrope. Sa ovim primerima koje sam naveo, Evropa se ponaša potpuno ""balkanski"". Ono što sam pisao u Uvodu u astronomiju pre sedam-osam godina o Balkanu, sada važi za celu Evropu. Moja teza je da je odgovornost jedini identitet koji bih bio spreman da prihvatim kao stvaran i funkcionalan. Svaki identitet iza kog ne stoji odgovornost je za mene simptom da je to mistifikacija i instrumentalizacija identiteta.
* Da li je taj identitet prazan?
Nije on prazan na način da je čista prevara, laž, već u funkcionalnom smislu. Svaki identitet je funkcija sistema. Primer: da ste u našoj zemlji pre 20 godina napravili anketu u populaciji sa pitanjem ""Jeste li vernik ili ateista?"", dobili biste rezultat da 90 odsto ljudi pripada ateistima. Samo 20 godina kasnije, ista ta populacija će u 90 procenata reći da su religiozni. Sve priče o identitetu se zasnivaju na jeziku, veri i sličnim kulturnim kodovima koji nelegitimno prekoračuju granicu javnog i privatnog, fiktivnog i naturalnog, individualnog kolektivnog, racionalnog i iracionalnog itd. Tako se najefikasnije i najneprimetnije manipuliše i upravlja svešću mase. Imali smo jedan sistem koji je zahtevao jednu vrstu da bi funkcionisao, a sada novi sistem zahteva potpuno novu vrstu identiteta. I gle – isti ti ljudi automatski se svičuju na taj novi identitet. I nemaju nikakav problem s tim. Iako je on dijametralno suprotan onom prethodnom. Ista zajednica je ranije bila spremna da bude uvređena ukoliko dovedete u pitanje njen identitet, da ide u rat i ubija druge zbog toga, a sada ga sama negira i osporava i čak mrzi. I niko nema problem s tim.
* To onda nije nikakav identitet u pravom smislu.
Naravno da nije. Zato kažem da je identitet funkcija sistema. Da bi se sistem reprodukovao i održavao, zahteva identitet određenog tipa i stalno ga produkuje. Na nesvesnom nivou, oni koji su podanici sistema, koji ga nekritički prihvataju, ubeđeni su da je on zapravo oduvek tu i da je jedino njima dat i zauvek prisutan. Kada se iz nekog razloga sistem promeni, njihov identitet se automatski potpuno menja i oni su spremni i za taj suprotni identitet da ginu i ubijaju.
* Dok se u slučaju Evrope identitet sam od sebe definiše odgovornošću, kod Balkana se prvo gradi identitet, a odgovornost se dovodi u pitanje?
Odnosno, odgovornost je ono što se žrtvuje prioritetu identiteta. Situacija više nije crno-bela kao nekada. Postoje dva tipa kultura, odnosno zajednica: jedan je kultura kontrole uverenja. Mi živimo i živeli smo i pre u takvoj zajednici. Drugi tip su kulture i zajednice kontrole posledice uverenja. Samo jedna reč je različita, ali je smisao civilizacijski potupno drugačiji. To su nesvodive stvari. Vi možete da živite u sistemu koji vodi računa pre svega o posledicama uverenja na vas i na čitavu zajednicu. To su srećna i prosperitna društva. A, postoje društva u kojima umesto kontrole posledica imate kontrolu samih uverenja bez obzira na posledice. Odnosno, baš zbog posledica.
* Negde ste napisali: ""Ne vodimo računa o posledicama - nemamo istoriju.""
Na kraju se svodi na to. Istoriju čine posledice naših uverenja. Ljudi u nešto veruju - kao pojedinci i kao kolektivi svih vrsta - a onda iz uverenja donose neke odluke i postupaju na određeni način. Te odluke proizvode određene posledice. Po njih, njihovu zajednicu, okolinu... Istorija nije ništa drugo nego akumulacija svih tih posledica. U našem slučaju, posledice uverenja dominantih u poslednjih dvadeset godina su katastrofalne. I šta – ništa, kao da je sve u redu... Postoje pojedinci ili grupe koji koriguju svoja uverenja u odnosu na posledice i oni koji bez obzira na posledice istrajavaju na svojim uverenjima. Moguće su bilo koje varijante. Iz toga slede različite vrste akumulacija tih posledica i to u stvari čini istoriju. Moguće je da se to događa beskrajno dugo, bez samosvesti.
* Kako je moguće da jedan narod neprestano pravi iste greške kroz istoriju?
Moguće je, kao što je moguće da niz takvih posledica proizvede samorefleksiju i eventualno korigovanje uverenja, da bi se izbegle neke posledice koje su se doživele kao štetne. Ovde je važno napraviti paralelu između istorije i kulture, odnosno umetnosti. Ako istoriju čine posledice uverenja, umetnost i kultura se bave pretpostavkama uverenja. Umetnost je neka vrsta samorefleksije i ima specifičnu težinu utoliko što ne čeka sve posledice pa onda samoosvešćuje već je sposobna da čak u hodu događaja reflektuje pretpostavke. Zato svaka umetnost u stvari ima direktnu ideološku i političku dimenziju. U onoj meri u kojoj je spremna da na najsuštinskiji i najdalekosežniji način preispituje posledice uverenja pojedinaca ili grupa kulturnog sistema, ta umetnost je relevantna ili nije. Tu je ta srodnost, odnosno bipolarnost celog odnosa između istorije i politike na jednoj strani, i kulture i umetnosti na drugoj. To su dve strane istog novčića. Zato je, po mom mišljenju, nemoguće biti apolitičan umetnik. Naročito u društvima kao što je naše koje je akumuliralo toliko loših posledica kroz svoju skoriju istoriju.
* Sa tom konstatacijom da ne postoji apolitični umetnik se ne bi složio jedan broj naših savremenih umetnika koji teže eskapizmu?
Tako je, mnogo njih teži eskapizmu i mitu o takozvanoj estetskoj autonomiji. To je za mene naivnost ukoliko iskreno u to veruju, a ako ne veruju a ipak govore, onda to rade iz vrlo direktnih ideoloških razloga i interesa. To je nemoguće i daću vam par poređenja: u političkoj borbi i ljubavnom životu. Vi možete reći da vam se politika gadi, ali ukoliko ne glasate na izborima, ukoliko ostanete neutralni, vi zapravo, hteli ili ne, nekoj političkoj opciji doprinosite, a nekoj odmažete. Zato što će u krajnjem zbiru rezultata, ta vaša neutralna pozicija nekome ići u prilog, a nekome ne. Ne može biti neutralne pozicije. To kome će na kraju, u toj krajnjoj konstelaciji, ići u prilog vaša neutralna pozicija, možda baš vama najmanje odgovara. Igra je takva, da je ne možete izbeći.
Drugi primer: probajte da u ljubavnom trouglu budete hladan i neutralan. Naravno da će to imati najdirektnije emotivne posledice na druga dva partnera u celoj priči. Vi ne možete izbeći uključenost. Ako se pravite da ste neutralni, vi ste time par excellence zauzeli poziciju, političku ili emotivnu. Takva je i umetnost. Ako se pravite da ste neutralni, vi u stvari eksplicitno zauzimate određenu poziciju. Takva pozicija je najčešće pozicija zaštite i indirektne odbrane i služenja vladajućem poretku. Praveći se da ne učestvujete, vi ga u stvari štitite jer ga ne dovodite u pitanje. Takve ideološke pozicije se uvek jako sviđaju vladajućim režimima zato što im politički i javno idu u prilog. To je jedna vrlo trivijalna i naivna iluzija koja se brzo i lako može raskrinkrati.
* Gde biste vi u tom kontekstu svrstali vaše pisanje?
Moje pisanje ima više faza. Kada sam počeo da pišem, pripadao sam tzv. mladoj srpskoj prozi 80-tih godina. To je bila proza tipičnog postmodernog poetičkog prosedea, koja je, gledano spolja, izgledala potpuno autistično jer se iscrpljivala u beskrajnim intertekstualnim eksperimentima i igrama. Međutim, kada pogledate vreme i kontekst u kome se to događalo, najistinitija umetnost toga vremena bila je ona umetnost koja je svedočila o tome da je poredak nestao i da ga nema. Ono što je bespredmetno bilo u umetnosti i književnosti toga vremena u stvari je na najistinitiji način predstavljalo stvarnost i duh vremena. Zato što onoga o čemu se govorilo više nije bilo, a nešto novo nije došlo. U pojmu i u istorijsko-ideološkom smislu, stvarnost je nestala smrću Tita i početkom truljenja i raspada toga društva i ideologije koja je do tada postojala. A nova realnost još uvek nije stigla. Dobili je smo je tek sa tzv. Osmom sednicom i ustoličenjem Miloševića. Dakle, između te dve stvarnosti imali smo ništa, ispraznost bez konkretnog poretka, bez realne hijerarhije, prilično bezoblični interregnum. Najistinitiji mogući umetnički izraz toga interregnuma je bila neka vrsta bespredmetnosti.
To je bilo tada. Sada je kontekst potpuno drugačiji. Imamo na delu jednu vrlo stvarnu materijalizovanu i kulturnu i ideološku mašinu koja je nastala u vreme Miloševićevog režima i do dana današnjeg nije raskrinkana i rasformirana. Mašina vulgarnog nacional-kapitalizma. Ta mašina melje pod objedinjenim simboličkim trajdmarkom srpstva. Posle diktatora ideologija nekritičkog samosažaljivog srpstva nije transformisana ni zamenjena nečim drugim. U svom pisanju ja to ne mogu da smetnem s uma. Odnosno, ne mogu da budem slep na nešto što na tako brutalan način određuje naše sudbine, naše vrednosti, način života. To je i dalje najdirektnije delatno. U taj mehanizam ulančani su i obrazovni sistem i akademija nauka i srpska književna zadruga i navijačka plemena na stadionima i horde huligana koje napadaju gej paradu i anti-ekumenski fundamentalisti i njihovi pastiri i korumpirani privrednici i školski programi i nastavnici istorije i književnosti i tv programi i najtiražnije novine i časopisi i političke partije i tajne službe koje kriju ratne zločince i sprečavaju otvaranje dosijea i ratni i poratni profiteri i tajkuni i monopolisti i ministarstvo inostranih poslova i pevaljke turbofolka i kriminalci i mafijaši... svi oni dižu tri prsta i imaju istetovirane grbove, krstove, ocila i dvoglave orlove i svi oni slinave nad zastavom, kako je to nedavno slikovito primetio Raša Teodosijević... Oni koji vide da ta sveprožimajuća mašina proizvodi katastrofalne posledice ne mogu s time da se pomire. Kao što većina, nažalost, može da se pomiri s tim i još da uživa u tome. I da se dobrovoljno pokorava tome i da doprinosi tome. Mislim da je to pogubno i na najdirektniji način pokušavam da to pokažem u svom radu i javnom angažmanu. Na primer, u poslednjem romanu Nezananom junaku u kome sam doveo u pitanje ključna opšta mesta te ideološke matrice.
* Koja su to ključna mesta?
To svi znamo. Ideologija srpskog nacionalizma savršeno uokviruje i opravdava sav primitivizam i provincijalizam i neemacipovanost. A opšta mesta i tabui su svima znani i puna su usta i nadute su grudi pri neprekidnom opetovanju: Kosovo, naše junaštvo i nepogrešivost i nepobedivost, naša Crkva i religija, odnos prema tzv. bratskoj velikoj i sestrinskoj Rusiji, odnos prema državi i njenom aparatu, naš odnos prema ćirilici i latinici, prezir prema komunizmu i antifašizmu, i tako dalje. Sve to mistifikovano i instrumentalizovano u cilju ideološke reprodukcije stanja dobrovoljnog podaništva. To su neka tabuizirana mesta ideološke i vrednosne matrice koja je je instalirana u vreme Miloševića, a nisu deinstalirana i dekonstruisana do dan-danas. Ta matrica je na delu u programima većine političkih partija, u institucijama, medijima, u obrazovnom sistemu po vertikali, u propovedima sveštenika, u parolama koje se izvikuju na stadionima, u tetovažama koje kriminalci ponosno ispisuju na mišicama i plećima, u književnim delima koja dobijaju nagrade, itd.
Na nivou književnosti, o tome sam pisao povodom našeg nastupa u Lajpcigu, postoje tri vrste aktuelne srpske literature: jedna je ta koja je i dalje potpuno u službi te matrice kao što je bila u vreme Miloševića; druga grupa se pravi kao da je sve u redu i koja kao nije direktno u službi te ideologije, ali tim tzv. neutralnim stavom indirektno podržava takvu ideološku matricu, jer je uopšte ne dovodi u pitanje; na kraju, imate treću grupu koja je nažalost najmalobrojnija - to je književnost koja se direktno bavi problemom, uviđa i ne zaustavlja se na tome da samo opisuje ono što vidi oko sebe, nego uviđa u čemu je problem i pokušava da se bavi samim uzrocima. To je najmalobrojnija, ali po mom mišljenju najrelevantnija grupa pisaca.
* Da li bi hapšenje Mladića moglo da bude polazna osnova za redefinisanje kod nas još uvek dominantne ideje o Srbiji kao žrtvi?
Ovde se stalno igra bestidna igra konverzije pobednika u žrtvu, žrtve u pobednika. I tako svaki čas, u zavisnosti od potrebe dnevne politike. U stvari, ovde je reč o odsustvu kajanja. Kad kažem ovde, mislim na Srbiju. Kako je moguće da nismo oprhvani kajanjem, kako je moguće da nas nije sramota? Trebalo bi da osećamo kako nikada sebi nećemo oprostiti i da onda molimo žrtve kojima smo naneli toliko zla da nam oproste. Ali umesto toga, mi krijemo najodgovornije za te zločine. Umesto toga, mi se pravimo kao da je sve u redu. Da li zato što i dalje verujemo da zločini nisu zločini, da je opravdana, na primer, troipogodišnja opsada Sarajeva, i da su opravdana, na primer masovna ubistava zarobljenika na genocidnoj osnovi?
Šta je to tako moćno da tako lako nepojamni zločin opravdava i u našim očima pretvara u herojstvo? Ovde je reč o srpstvu. Reč je o ideologiji srpskog nacionalizma. Srpstvo je ta čarobna reč koja svaki postupak i svaku odluku i svaku misao i svaku generalsku naredbu opravdava i odlikuje oreolom nužnosti, neminovnosti i bezuslovne nevinosti.
Ovde je reč o odsustvu savesti. Savesti i pravde. A savest i pravednost su funkcije poretka. Ako je poredak tako ustrojen da savest i pravednost u njemu imaju svrhu i služe na dobrobit svih pripadnika zajednice, onda će savest i pravednost biti stvarni i delotvorni, kako na kolektivnom tako i na ličnom nivou. Ako pak u zajednici vlada poredak koji se zasniva na iluziji bezuslovne nevinosti i lažnog obećanja da je briga o posledicama naših uverenja i postupanja suvišna i unapred opravdana samim našim pripadanjem baš toj zajednici, onda niti savest niti pravednost u takvoj zajednici i u takvom poretku nemaju nikakvu funkciju i stoga odumiru i najzad netragom nestaju. Srbija je još uvek, na žalost, društvo i kultura kontrole uverenja, a još uvek ne, nažalost, društvo i kultura kontrole posledica uverenja. U tom smislu ništa se nije promenilo mučnom konverzijom iz neuspešnog socijalizma u neuspešni kapitalizam, iz benignog internacionalizma u maligni nacionalizam, iz slavnog antifašizma u zaslepljeni antikomunizam, iz jednopartijske diktature u višepartijsku diktaturu, iz ateizma u pobožnost, itd. Konverziju je sproveo Slobodan Milošević, a vlast koja je došla posle njega nije u stanju da demontira paklenu mašinu i iluziju kojoj je sve u Srbiji podređeno: ekonomija, vladavina prava, obrazovanje i kultura, kvalitet života, budućnost, integritet...
Ako nismo neposredno u ratu i u borbi sa okupatorom, savest nije i ne može biti nacionalna kategorija i instanca, niti patriotska - bar iz dva razloga: jer je individualna, a ne kolektivna, i jer je nepristrasna. Pošto ovde bezpogovorno vlada primat nacionalnog i patriotskog, savest je tu suvišna, savest tu nema šta da traži. I stoga: savest Srbije je na privremenom radu u inostranstvu. Kao i pamet Srbije, zemlje koja ima najveću stopu odliva mozgova u Evropi. A i Novak Đoković živi u Monte Karlu.
Svojim pisanjem i javnim angažmanom bavim se tim teškim, odlučnim pitanjima za srpski narod i kulturu. Trudim se da razumem i da govorim istinu. Zbog toga ni u jednom domaćem književnom časopisu nije izašao prikaz mog poslednjeg romana i zbog toga te knjige nema ni u najširim listama razmatranja za neku od nagrada, dok istovremeno van Srbije o toj knjizi govore kao jednoj od najznačajnijih u poslednjih dvadeset godina u srpskoj književnosti. Zbog toga me u medijima i kulturnim i javnim krugovima takozvane patriotske orijentacije neumorno optužuju i javno prozivaju da sam izdajnik, samomrzitelj, autošovinista, strani plaćenik, itd. Međutim, za mene je kompliment, znate, kad, na primer, u političkom nedeljniku koji vode desna ruka Slobodana Miloševića i leva ruka Mirjane Marković redovno izlaze čaršavi tekstova čija je jedina namera da me difamiraju, izvređaju i da mi prete. Pa ako takvi ne podnose to što radim i pišem i govorim, to samo znači potvrdu da radim pravu stvar. Istovremeno, zabrinut sam što je baš takav nedeljnik najčitaniji u Srbiji, kao što je najčitaniji dnevni list baš onaj u kome takođe redovno izlaze trivijalne, vulgarne i beslovesne paškvile protiv mene.
Nisu li u istoriji javnog angažmana intelektualaca baš oni najuzorniji - od Sokrata do Noama Čomskog, od Spinoze do Kiša, od Tolstoja do Sorokina i Peljevina, od Saramaga do Bernharda, od Džojsa do Džimija Hendriksa - svi bili etiketirani i optuživani za autošovinizam? Džejms Džojs je tvrdio da Dablin nije grad nego dijagnoza i da je Irska krmača koja proždire svoje prasiće. Vi ste mlađi od mene, ne znam jeste li čuli Hendriksa kako svira američku himnu na Vudstoku, u vreme američkih zločina u vijetnamskom ratu. Virtuozno. To je jedno razarajuće iskustvo, to je demitologizacija i uznesenje istovremeno. To je dekonstrukcija i distorzija, transformacija, beskompromisna, slobodna, samosvesna. Posle koncerta, pozove ga čuveni tv-voditelj Dik Kavet u najgledaniji šou, javljaju se gledaoci i protestvuju, da je takvo sviranje neprimereno, da je to uvredljivo, da je to antiamerički gest, antipatriotski, da je to nesnosna buka i divljaštvo i sramota... A Džimi na to mirno odgovara: „Ne mislim tako, meni je to istinito i lepo.“
* U eseju Srpska antiteza, u jednom kratkom pasusu pominjete Kosovo i skup iz 1989. na Gazimestanu. Taj pasus je, čini se, aktuelan i dan-danas?
Jeste aktuelan. Ali u čitanju i tumačenju ne treba brkati pripovedno lice i autora. Taj tekst se sastoji od mnogo fragmenata i oni su svi pisani različitim stilskim, žanrovskim i poetičkim sredstvima i u različitim licima. Ovaj fragment je u zoni visokog patosa, ogorčenja. To je, dakle, neka fiktivna osoba koja je, kao što se kaže u tekstu, ostala da živi na Kosovu jedina od Srba. U jednom trenutku su svi Srbi došli tamo, samo na jedan dan, a onda su svi otišli. Zašto su svi bili tamo i zašto su otišli - znamo. Kao što znamo i koja je posledica svega toga. I to govori o farsičnosti i lažnosti svih tih zakletvi o Kosovu i našem pripadanju njemu i kosovskom pripadanju nama i našem pripadanju Kosovu. Oni koji su se najviše zaklinjali u Kosovo, najviše su doprineli da ga izgubimo. Ova ocena je, bojim se, tim uverljivija, jer je iz prve ruke. Ja sam, za razliku od mnogih Srba koji se kunu u to Kosovo, devedesetih otišao iz Beograda da živim tamo. Poveo sam suprugu, a drugi su ili odlazili odande ili su mi govorili da sam potpuni ludak što to radim. Jeste li primetili da postoji jedna vrlo jasna zavisna relacija između patetičnosti i krupnih reči tih zakletvi u svetost i srpskost našeg Kosova naspram stvarnog zalaganja i delovanja da to zaista bude tako. Što je manje stvarnih napora i dela kojima bismo se mi zaista potrudili da to ostane naše, to raste ova histeričnost, retorika, deklarativnost, busanje u grudi, dramatika... To je vrlo jasan simptom - što je to krupnije i histeričnije, budite sigurni da iza toga stoji manje zalaganja i prave predanosti. I obrnuto. Što je neko više učinio, manje govori, manje je pred mikrofonima, manje je znan.
Taj fragment, između ostalog, govori i o tome. Narator je taj jedan jedini koji je bio dosledan i koji je ostao tamo i na licu mesta se bori za to, dok su svi drugi zapravo folirali. To je sada dobilo potpuno groteskne razmere, gde vi imate u preambuli Ustava zadatu činjenicu koja je u stvari dezinformacija i koja je autoiluzija.
* Praznina Gazimestana traje i danas?
Neopozivo. A, najkrupnija, formalna potvrda je na najvišem mestu konstitutivnog akta gde se govori upravo suprotno. To je to prazno mesto, ili tamno mesto rascepa između principa objektivnosti i delotvornosti tj. realnosti naspram principa srpstva tj principa pristrasnosti, iluzije, mitomanije, neodgovornosti. Kosovo je još tada, 1989. bilo izgubljeno, a ne "99. Da povežem to sa temom odnosa politike i umetnosti. Kaže se za politiku da je umetnost mogućeg. A, sama umetnost bi trebalo da bude domen nemogućeg - to je domen gde vi zamišljate kako bi stvari mogle ili trebalo da izgledaju. Šta se ovde desilo? Ovde je domen mogućeg politika potpuno potrošila i upropastila. Kada je to učinila, prešaltovala se na domen nemogućeg i u njemu suvereno vlada. To vam je primer Kosovo je Srbija. To je domen politike nemogućeg. Zašto je on zgodan za politiku? Zato što vas oslobađa odgovornosti da isporučite bilo kakav rezultat. Vi možete beskrajno pričati i zalagati se za nešto za šta svi unapred znaju da je nemoguće. Nikakvo obećanje ne morate da ispunite i to možete da radite beskrajno. Uvek ćete biti na istom. To će uvek biti i ostati nemoguće.
* Kako onda vratiti politiku u domen mogućeg?
To je ključno pitanje i tu vidim funkciju umetnosti. Umetnost mora da povrati domen nemogućeg sebi i da ono što inače u stvarnosti izgleda nemoguće funkcioniše u umetnosti. To je najveća čarolija umetnosti. Naša umetnost se, nažalost, povukla na ove druge pozicije i izgubila je svoj primarni, autentični domen. Ona ga mora vratiti po svaku cenu. Kad god umetnost bude pokušala da vrati sebi domen nemogućeg, politika će biti brutalna jer će se osetiti napadnutom I braniće svoj monopol – monopol nad kontrolom uverenja – svim raspolživim sredstvima. Kad god primetite ubuduće da politika reaguje brutalno – ili ponekad ignorisanjem, što je najsofisticiraniji način poništavanja - budite sigurni da je to trenutak kada je umetnost pokušala da povrati domen nemogućeg od politike.
* Kako izgleda kada se umetnost bavi mogućim umesto politike?
To je sada u Srbiji iznuđeno. Da ilustruje to nekim primerom. Imate filmove kao što su Šišanje, Život i smrt porno bande, Tilva Roš. To su politički filmovi koji su se svesno ograničili na domen političkog, na domen mogućeg i njime se bave, zato što ne mogu da se bave nemogućim jer je to monopolisano od strane naše politike. Oni su relevantni zato što predstavljaju dokument tog stanja koje je potpuno pervertirano. Ali je, naravno, i iznuđeno. Drugačije se ne može raditi dok se politika ne vrati u svoju sferu, a umetnost u svoju.
* Vi ste već neke fragmente iz zbirke eseja Uvod u astronomiju kao i delove iz nekih ranijih proznih knjiga inkorporirali u roman Nezananom junaku.
Inkorporirao sam i jednu priču iz zbirke Bog jezika i druge priče. To je priča o Ruži. Priča Ruža je napisana tako da ima tri dela od kojih svaki može da stoji samostalno i napisan je u potpuno drugačijem poetičkom ključu. Jedan je on the road priča. Dvoje se sastaju na jednom pustom drumu, na putu prema granici. Drugi deo je jedan san. Treći je bajka. S tim da je san ono što sanja jedan od njih dvoje, muškarac, u trenutku kada oni bivaju ubijeni u snu. Vi čitate šta on sanja u trenutku dok ga gas guši, a treća priča je ono što ona sanja. U romanu sam taj postupak samo nastavio unapred i unazad. Tako što sam unapred napisao sledeći deo u četvrtom poetičkom ključu, koji govori kako dolazi jedna jedinica specijalizoana za čišćenje terena i uklanja ta dva leša. Ta je priča napisana u formi formulara koji pripadnik te jedinice popunjava, gde se vidi koje leševe su zatekli, šta su imali od odeće, imovine... U nastavku vidite da su ti leševi utovareni sa drugim leševima u hladnjaču, a potom saznajete kuda ide ta hladnjača i šta se s njom događa. U sledećem delu, opet u nekom novom ključu, otkrivate kako ti leševi vaskrsavaju, zatim zašto vasksavaju i kako izgledaju ti ljudi, prvenstveno žene, koje vasksavaju u Srbiji 2014-te.
Unazad, pak, vidite šta se prethodno dešavalo sa tom ženom koja je ubijena gasom u pograničnom motelu. Vidi se da je saznala da će ostati nerotkinja i da zbog toga želi da ode iz zemlje. Iz zemlje u kojoj bebe odbijaju da se rađaju. Pre toga saznajete ko je ona sve do do sto godina pre vremena dešavanja glavnog toka radnje, sve do 1914. godine.
Na matrici te priče nastao je roman. Roman je formalno razvijen dodavanjem epizoda koje u skokovima razvijaju priču u oba pravca, a sadržinski je ona razvijena tako što su dodati likovi i teme koje mogu sukcesivno da se šire beskrajno. To je kao kada bi Hičkok uradio nastavak Psiha unapred i unazad. To je film koji u sebi ima dva filma: prvi deo je o njoj, a drugi deo o njemu. Kada ona dođe u taj motel potpuno se menja žanr i glavni lik. Ona koja je do tad bila glavni lik postaje sporedni I biva uklonjena. Jer počeo sledeći film, o normanu bejtsu I njegovoj majci. Zamislite priče koje se dalje nastavljaju. Sledeća priča bi bila u ludnici - on je smešten u ludnicu i priča bi se vrtela oko njega, to jest oko nje, nekih lekara i slično. A unazad, priča bi se vrtela oko one ubijene devojke. Kako živi, s kim se druži, možda ima sestru koja je udata I ipred razvodom, na primer. Pa onda bi se na o nadovezao film o jednom od te dece i njegovim doživljajima. I tako dalje. Taj književni postupak niko ovde nije primetio, nije komentrisao. A radikalna je po sebi kao što je sam tematski sklop radikalan i kritičan.I niko o tome nije pisao ni govorio.
* Iako u vašim knjigama preovlađuje književnost, vi ste i filozof. Koji je vaš stav prema filozofiji?
Pre petnaest godina knjizi Infinitiv izložio sam čitav jedan filozofski sistem. Aksiološka teorija o najvišem dobru, sa derivatnim teorijama o naraciji, istoriografiji, etici, estetici, politici, ironiji, toleranciji itd.. Malo ko se ovde usudio na tako nešto. I sve do sad – tajac. Manje je bitno što sam taj sistem pripisao nekome ko je fiktivna ličnost. Onda su se književni kritičari zbunili i rekli da je to filozofska knjiga, dok su filozofi prebacili loptu na teren književnosti rekavši da je to fiktivni lik, da je to književnost. Niko nije hteo da se bavi suštinom, a to je argumentacija i teze koje su tu izložene. Da sam to uradio pod sopstvenim imenom bila bi to filozofska knjiga. A ovako, kao, ona to nije. Predviđajući šta će se desiti, knjigu sam proglasio za roman i svesrdno branio tu tezu. Bilo je zabavno. Uradio sam tako upravo zato što je jedan od ključnih argumenata, između ostalog, odnos između fikcije i argumentacije. Pošto je problem koji izlažem konstutisanje i važenje vrednosti, neposredno se demonstrira ta dvojnost u prirodi vrednosti – racionalna strana i fikcionalna strana. Kažu mi oni retki upućeni da bi neodložno trebalo da objavim drugo izdanje Infinitiva.
Jedna od stvari na koje sam naročito ponosan su upravo i ti neki tekstovi iz filozofije. Pored Infinitiva, autor sam i teorije opraštanja, do koje mi je posebno stalo. Argumentacija te teorije polazi od tri hipoteze koje su potpuno suprotne od onoga što je uvreženo mišljenje i stav o opraštanju. Uspevam, čini mi se, da dokažem da su te tri suprotne teze u stvari ispravne i da branim utemeljujući etički razlog. Treća teorija koju sam izveo je ona o medi-rejdu. Medi-rejd je umetnički koncept suprotan Dišanovom redi-mejdu. To su primeri eminentno filozofskih argumenata i teza koje su kao takve neprepoznate i prećutane na našoj filozofskoj sceni, kao što je prećutana poetika u mojoj književnosti.
* Kako to objašnjavate?
Za književnost mi je mnogo očiglednije zašto je to tako i zašto će i dalje biti tako. Delimično zato što je važeći nivo kompetencije književno-kritičke scene nizak i uskogrud i ideološki zaslepljen. Što se tiče filozofije, ne bih se usudio da direktnije govorim o uzrocima, jer sam iz tog filozoskog života izašao mnogo ranije i nisam u njega neposredno uključen. Iz njega sam izašao onog trenutka kad sam kao asistent napustio fakultet u Prištini, gde sam pisao magistarski rad. Igrom životnih i nekih drugih okolnosti taj put sam prekinuo i pošao sam nekim drugim koji me je doveo ovde gde sam sada. Dakle, nemam dovoljno neposrednog iskustva i uvida da bih se usudio da govorim bliže o stanju na filozofskoj sceni.
Međutim, ono što sam video tada i što indirektno mogu da vidim u onome što pročitam u novinama i stručnim časopisima, jeste da je, čini mi se, najveći nedostatak autorska dimenzija koja potpuno nedostaje. Naša filozofska scena i filozofija je sterilna u autorskom smislu. Ona je možda korektna u akademskom smislu, ima te podele na različite pravce, ima tu akademsku produkciju, ali to je meni manje bitno. Još kao student sam primetio, kasnije i kao asistent i danas kao čitalac - nema autorskih knjiga i tekstova koji se usuđuju da iznose svoje originalne ideje, argumente, hipoteze i da ih predlažu, da njima provociraju i da proizvode filozofski, intelektualni i javni život, dinamiku, dijalog, preispitivanje. Toga nema, nažalost. Tek poneki izuzetak. A kao što znate, filozofija je utemljenje svega ostalog. Ako smo tu tanki, bićemo tanki i u umetnosti i u nauci i istaživanju i u obrazovanjui u privredi i u upravljanju i planiranju i u demokratiji i pravnom poretku itd. Čak i naveći filozofi u našoj tradiciji poput Petronijevića ili Kneževića, bili su u stvari akademski filozofi, tumači i reproduktivci, a ne autori. Toga intelektualno i teorijski izazovnog, rizičnog, najmanje je u srpskoj filozofiji. Meni je to uvek smetalo. Još kao student čudio sam se kolegama sa studija koji ne pišu i ne čitaju na taj način, a onda sam video da je tako na čitavoj sceni. Jer i čitanje takođe može biti autorsko, produktivno, kritičko, ironično, provokativno. A, ne samo korektno, tačno, školsko, a u stvari repetativno, sterilno, dosadno i neinventivno. To je, eto, čini mi se, ključni problem naše filozofije.
* U svojim tekstovima često upotrebljavate sintagmu simbolički poredak. Više je nego jasno da to dolazi iz postmoderne. Odakle ste crpeli inspiraciju?
Pojam sociosimbolički poredak je Lakanov. Ja ga koristim kao sintagmu koja je opšte prihvaćena koja je postala operativni pojam koji svi iole teorijski i politički pismeni prepoznaju. Za sličnu stvar mogu se koristiti drugi pojmovi, poput Fukoove episteme, ili reči sistem, ili iz popularne kulture reč matriks. Sve je to referenca na isto. Ključno je da imamo jako malo ljudi koji su uopšte svesni da je glavni problem u poretku i postupku, da pre svega time moramo da se bavimo. A kako da se time bavimo, kad niko ne primećuje da to uopšte postoji i deluje. Vlada sve prožimajuća nerefleksivnost našeg društvenog i individualnog života. Ljudi nisu svesni onoga što ih određuje i kao da ni ne žele da znaju. Oni sebe doživljaju kao prirodnu datost, kao što svoj identitet doživljavaju bukvalno, naturalno, instiktivno. Zbog toga im se događa sve ovo. O tome mora da se govori i da se uči - ne samo na fakultetu nego i na nižim obrazovnim nivoima, na pedagoški odgovarajući način, naravno. Potrebno je prepoznavati i izdvajati podsisteme i posmatrati njihove interakcije: kako, na primer, funkcioniše pravni sistem u odnosu na ekonomski i politički ili kulturni. Iz takvog načina gledanja na stvari bi vrlo brzo proizašla samosvest i onda bi lakše prešli iz sveta kulture kontrole uverenja u svet i život gde imamo brigu o posledicama.
Što se tiče konkretnih uticaja na moj rad, oni se mogu pratiti po raznim linijama. Po liniji gde nije moguće razgraničiti književnost od teorije filozofije takvih autora ima kroz čitavu istoriju civilizacije. Heraklit je recimo takav. Njegovi fragmenti su istovremeno i književni i teorijski. Zatim Platon, sve do Ničea i današnjih dana. Po drugoj liniji, tu su filozofi koji su u svom pisanju kristalno čisti u tolikoj meri da se to pisanje po nekim svojim formalnim osobinama graniči sa drugim disciplinama kao što su matematika, geometrija, arhitektura, astronomija. Recimo, kada Spinoza piše Etiku imitirajući Euklida. Ili kad Vitgenštajn piše svoj Traktatatus izvodeći ga potpuno u jeziku simboličke logike, iako je to u stvari fikcionalizacija žanra. Ili kada jedan Fihte pokušava da zasnuje svoju filozofiju radikalizujući do ekstrema neke Kantove pretpostavke, ali ne samo u pojmovnom i kategorijalnom, već i u smislu pisanja i izvođenja. Početak zasnivanja Fihteovog sistema od JA i NE-JA pa nadalje je formalno-metodički vrlo slično sa Vitgenštajnovim zasnivanjem sistema u Traktatusu. Imate te atomizirane polazne osnove iz kojih najelegantnijom i najpreciznijom mogućom logikom i misaonim izvođenjem se razgranava celi sistem. Takve stvari mi se dopadaju. Ne volim razbarušeno pisanje, eklektiku, gde sve i svašta dolazi u obzir. Dopada mi se doslednost, radikalnost, preciznost, elegancija iskaza i izvođenja.
Volim da kažem da se ne bavim ni književnošću ni filozofijom, već pisanjem. To je pojam koji supsumira obe stvari. Ne možete ih razgraničiti međusobno. Meni su najvažniji tekstovi oni u kojima tu misao ili tu sliku ili tu emociju ne možete izreći na drugi način, već samo na taj jedan kako je ona izrečena. To je u stvari definicija literature. Literatura je strogi književni stav, ako promenite jedan zarez on pada. Taj kriterijum za mene mora da važi i u filozofiji I u svakoj drugoj formi pisanja. Daću jedan primer iz književnosti: zarezi su kod Crnjanskog su često lektorski nedopustivi. Ali, uklonite li Crnjanskom zarez, uništićete dobar deo čarolije. Ili kod Vitgenštajna – možete taj stav da iskažete samo na taj način, tom formulacijom i nijednom drugom. Ako pokušate da promenite red reči ili da preformulišete taj iskaz, vama će misao iskliznuti, argument će vam iščileti.
* Šta nam ostaje dok čekamo da pređemo iz sistema kontrole uverenja u sistem kontrole posledica uverenja?
Preostaje nam da se ne mirimo sa ovim i da se borimo za tu stvar. Ne samo da nam preostaje, nego smo prinuđeni. Ako bismo odustali i pustili, bili bismo pre ili kasnije satrti. To je nešto što vidimo da se događa svakodnevno. Onaj ko gleda to i ne čini ništa je samim tim neodgovoran. I prema sebi i prema drugima i prema okolini. Ako vidite da je na delu nešto što je po svojim posledicama strašno i da uništava sve što je produktivno i predate se - vi ste deo toga. Za mene tu nema nikakve dileme. Možete da pobegnete fizički, ali od toga se pobeći ne može, jer se ne može pobeći od sebe. Od sopstvene odgovornosti. Koja nije ništa drugo nego sopstvena sloboda.
Morate da se borite protiv toga, da samom sebi dokažete da je moguće drugačije i da prepoznate oko sebe nekog drugog ko je kao vi. Da onda komunicirate i sarađujete. To je otprilke ono što se poslednjih meseci dođa u Magrebu. U prvom trenutku to će biti samo telepatska veza kao u mom romanu. Telepatska veza uvek postoji između onih koji misle na sličan način i razuemeju se bez mnogo pričanja. Daću još jedan primer kako se obistinjuje ono što sam stavio u blisku budućnost romana: ovo što se događalo prošle godine na univezitetu u Hrvatskoj. Pokreti koji se koordiniraju telepatski, koji se uspostavljaju I šire bez konkretnog lidera, gde je neznani junak u akciji, gde komunikacija funkcioniše naizgled bez ikakvog neposrednog fizičkog kontakta. To je u fikcionalnoj formi kod mene u romanu u formi telepatije, a to se zaista događa pred našim očima u aktuelnim istorijskim okolnostima.
Političari u Hrvatskoj su ludeli što nisu mogli da identifikuju vođu. Nisu mogli da izađu na kraj s time da pobunjeni studenti funkcionišu i komuniciraju na taj, za njih političare, potpuno neizdiferenciran način, nekom vrstom neposredne, apsolutne demokratije. To je potpuno nekompatibilno sa okruženjem i zbog toga su studenti bili nerešiva enigma, sve dok sami nisu poklekli. Jer sistem može samo sebi primerenim sredstvima tj represijom na to da deluje. Da su studenti hteli, mogli su da ostanu zauvek nepobeđeni i da tom istrajnošću i širenjem mreže na kraju pobede sistem. Oni to nisu uspeli zato što su bili mladi, zato što je postojao pritisak roditelja, ekonomskih faktora itd, ali teorijski gledano to je recept koji je očigledno dokazao da može da deluje.
* Čini se da to u Srbiji još uvek nije prepoznato?
Nije, zato što smo mi u mnogo dubljem problemu. Mi smo društvo koje je nedavno doživelo poraze neshvatljivih razmera: ne samo vojni, već i politički, ekonomski, pre svega moralni poraz. Naše društvo mora najpre sebi priznati taj poraz. To je početak svih početaka. Vidimo iz svega što se događa oko nas da to još uvek nije slučaj i da ne postoji ni minimum uslova za nešto takvo. To je dodatni veliki raskorak koji nas deli od onoga što je konstelacija onoga što je bilo u Hrvatskoj ili ovoga što se sada dešava u severnoj Africi i na bliskom istoku. To je jedan toliko težak preduslov koji moramo da ispunimo da bismo došli u njihovu poziciju, pa da onda pokušamo da ostvarimo taj podvig kojem oni sada teže.
No, to ne znači da nije moguće. To je jedino moguće, zato što je alternativa tome kraj. Moralni, ekonomski, generacijski i svaki drugi. Možete da birate: ili ćete prihvatiti kraj i onda živeti u ovome što je rijaliti u svakom smislu ili nećete na to da pristanete nego ćete biti nešto što je nekompatibilno i šireći to, uprkos naizgled utopiji, postepeno stvoriti uslove da se to malo čudo desi. U romanu Neznanom junaku to je predstavljeno drugačije – tamo to projektujem u žene koje imaju sposobnost da vaskrsavaju, u decu koja se kriju po metroima i budžacima, u tragovima ima čak i nade u komuniste i još neke krajnje marginalizovane i ostrakizovane grupacije, ali to su samo simboličke indikacije da nije sve izgubljeno i da se negde na marginama sistema kriju niše u kojima je moguća telepatija.
* Kao što ste prikazali u posledjem romanu, sistem smo, zapravo, mi.
Sistem čine ljudi. Nema ničeg izvan nas, mi to činimo. I samo od nas zavisi. Zato kad neko pita, kao što to uvek neko pita: ""Kad će u Srbiji biti bolje?"" odgovor je lak: pa kada zaslužimo da nam bude bolje. Kad se osvrnemo oko sebe i pogledamo se u oči, kad priznamo sebi kako i koliko toga ne razumemo, ne znamo, ne možemo, nemamo volje i kad naspram toga sagledamo za šta smo pak nažalost bili sposobni u poslednjih dve ili više decenija, onda je jasno: mi imamo taman ono što smo zaslužili. Kada svojim mišljenjem, odlučivanjem i delovanjem zaslužimo bolje od ovoga, ono će doći.
* Pominjali ste da to što deluje iz pozadine, sa margine, bez obzira na sve, dobro funkcioniše u odnosu na ono što je dominantni model. Postavlja se pitanje da li to što je na margini uopšte može da bude jednom dominantno ili će funkcionisati tako samo dok je na margini?
To je dijalektika. Vi imate nešto u šta verujete i za šta se zalažete. Ako ništa drugo, to je određeno negativno - neću ovo, mislim da može bolje; to bolje će doći pod određenim uslovima, da vidimo po kojim, i onda prionete da ispunjavate jedan po jedan od tih uslova, uporno, dosledno, beskompromisno. Tokom vremena, prepoznate se međusobno, pokrenete neke stvari i ljude, istrajavate i to se na kraju desi. Bar nešto se desi. Onda imate na delu to u šta vi verujete. Vrlo je moguće da će to proizvesti neku drugu alternativu i da će na margini toga što je postalo dominantno nastati nešto drugo tome suprotno ili drugačije što će težiti da vas ospori i nadvlada i da ono postane dominantno. Pitanje je kakva je ta alternativa i šta ona nudi? Postoji bezbroj alternativa – političkih, estetskih, moralnih, etičkih. Meni nekad kažu: ""Ti si na čelu jedne institucije koja je par excellence sistemska, režimska, deo poretka, a sa druge strane glumiš da si neka alternativa.” To jeste paradoksalno, priznajem. Ali ja ne glumim, u tome je stvar. Ono što činim i za šta se zalažem smatram da je za opšte dobro i za dobro naše kulture, javnosti i društva neophodno - da je patriotskije, ako hoćete - baš zato što ga u većini drugih institucija kulture i obrazovanja, manifestacija i medija, na umetničkoj i intelektualnoj sceni nema dovoljno nego naprotiv, dominira i dalje ono što nas je u poslednjih dvadeset godina i dovelo do opšteg poraza, bede i sramote. Pogledajte samo šta deca uče u školi, šta se i ko se još uvek najviše reklamira u medijima, čemu se najviše pridaje pažnje, kome se i kako dodeljuju nagrade, koga se najviše pita za mišljenje.
* Mnogima nije jasno kako uopšte opstajete na toj fukciji?
Tako su i za Zorana Đinđića mislili do 11. marta 2003. To je indirektni deo odgovora. A drugi, direktni deo odgovora, su moji konkretni rezultati u ovom poslu, videli ste koje su to reference. Nikada nijedan upravnik NBS u njenoj istoriji ni približno nije imao takvu reputaciju na međunarodnoj stručnoj sceni. Rezultati se, doduše, mnogo više cene izvan Srbije nego ovde, ali nemoguće ih je zaobići.
* Kakav je, prema tome, odnos države prema sopstvenoj kulturi?
Kultura je potpuno marginalizovana, to je svima jasno. Problem je što je Srbija kao država i kao društvo, kao zajednica suverenih građana, izgubila taj unutrašnji suverenitet, taj minimalni zajednički vrednosni imenitelj i ujedinitelj, taj vitalni socijalni kapital. Potrošen je, a nema volje ni samosvesti da se sagleda u čemu je problem i da se okrene novi list. Mi smo država koja nema zaokružene atribute spoljašnje suverenosti - nemamo definisane granice, na primer, ali nemamo ni, što je još gore, atribute unutrašnjeg suvereniteta. Potpuno je ispražnjen taj socijalni kapacitet i kapital. Nemamo poverenja u naše institucije, ni jedni u druge. Nemamo kohezije, nemamo zajednički jezik sporazumevanja, nemamo međusobne solidarnosti, nema interne komunikacije i interakcije, sve to je potrošeno, sve je imitacija i neutemeljena improvizacija. Jedini izvor da se to obnovi je kultura, kulturni i civilizacicijski standardi, znanje, talenat i kreativnost. Kultura je produkcija vrednosti i vaskrsavanje onoga što je spiskano, osramoćeno, uništeno. Da bi funkcionisao pravni sistem, potreban je određeni kulturni nivo zajednice. Isto važi za obrazovni sistem. I za zdravstveni sistem. I za politički sistem. Da bi funkcionisao parlament i višeparlamentarna demokratija, potreban je određen nivo kulture. Ako ga nema, to se pretvara u svoju suprotnost i vulgarizaciju. To mi imamo na delu. Kultura je vitalna za sve oblasti života. A, nje nema i u nju se najmanje ulaže. To, nažalost, znači da dugoročno oporavka neće biti. Taj preduslov u predvidljivom vremenu neće biti ispunjen i stalno ćemo se vrteti u toj imitaciji svega jer nećemo imati kulturne pretpostavke da bi svi ti sistemi koje sam nabrojao bili stvarni.
Jedan krajnje jednostavan primer koji svedoči o našoj nepismenosti i zaostalosti: kad god odete izvan Srbije u neku bar malo srećniju zemlju, svuda ćete videti izveštaje sa berze, one nama nerazumljive šifre brojeva i slova. Mi smo jedna od retkih zemalja u kojoj niko, 99, 9 odsto stanovništa ne zna šta to znači, a to što se tim brojkama i šiframa beleži neprestano iz časa u čas je vitalno za opstanak ekonomije, odnosno opstanka tih društava. Ti izveštaji moraju biti relevantni za naše živote da bi nama bilo bolje. To je samo jedan tipičan primer vrste nepismenosti i nekulture koja je simptom totalnog poraza, nedostatka strategije i znanja. Berza je, znam, sama o sebi funkcionalna iluzija kapitalizma, ona ne stvara nikakvu dodatnu vrednost, ali dok smo u tom sistemu, moramo znati šta je to i kako funkcioniše i moramo moći upotrbiti je za svoju dobrobit. Ali to je samo jedan od bezbroj primera naše neukosti.
Nije gasovod ni rudnici pretpostavka našeg razvoja, već kultura. Kreativnost, inovativnost, imaginacija – to je nužna pretpostavka razvoja. Znanje je pretpostavka razvoja. Kao i odgovornost. Ničega od toga nema i sva zalaganja su zbog toga prazna i deklarativna. Simptom koji bi ukazivao da to nije deklarativno bio bi na primer udvostručeni budžet za kulturu i nauku. To bi bio znak građanima da se nešto bitno promenilo i da će dovesti do nekih rezultata u nekom predvidljivom periodu. Dok je ovako, možemo biti sigurni da te osnovne pretpostavke koje dolaze iz kulture i obrazovanja neće biti ispunjene i samim tim ćemo se stalno vrteti u krugu do besmisla devalvirane unutrašnje suverenosti i bolno i tegobno nefunkcionalnih društvenih podsistema.
Razgovarali: Ištvan Kaić i Dušan Komarčević
27.03.11
Naša kultura podrazumeva estradizaciju
Sreten Ugričić
Sreten Ugričić, pisac i direktor Narodne biblioteke Srbije, tvrdi da nisu u pravu mnogi koji kažu da u Srbiji nema kulturne politike i da je zbog toga naša kultura marginalizovana. Naprotiv, prema njegovim rečima, u Srbiji uspešno funkcioniše kulturna politika koja nije eksplicitno izložena, artikulisana, u dokumentu zapisana, izglasana u parlamentu... Uz sve to i deluje efikasno.
- Po ključnim odrednicama aktuelna kulturna politika u Srbiji nastala je u doba vladavine režima Slobodana Miloševića. Ona zastupa populizam, plansko srozravanje kulturnih potreba najširih slojeva stanovništva, vulgarnu komercijalizaciju, estradizaciju, banalizaciju... Najopasnije je što nacionalizam kao ideološka matrica objedinjava sve te elemente i što se takva kulturna politika u Srbiji i dalje sprovodi. Ako već nismo bili u stanju da sprovedemo neku novu kulturnu politiku, ne znači da smo se odrekli stare - kaže za „Blic nedelje” Sreten Ugričić.
Šta je alternativa takvom stanju u našoj kulturi?
- Formula za boljitak je prilično jednostavna. Do sada je koncept kulturne politike mogao da se opiše rečenicom „Što srpskije, to bolje”, a alternativa je upravo u obrnutom konceptu “Što bolje, to srpskije”. Mi se deklarativno zalažemo za evropske standarde, kulturu, građansko društvo, otvoreno tržište, presudan uticaj javnosti na vlast, odvojenost crkve od države, a nismo svesni da sve to ne može da funkcioniše bez novog koncepta kulture koji bi prihvatili svi akteri javnog života u Srbiji. Političari, predsednici stranaka, ministri bi morali da promovišu novi kulturni koncept u Srbiji.
Stiče se utisak da ne postoji nikakva kulturna strategija. Zašto?
- Hitno nam je potrebna promena sistema. Treba odgovorno dijgnosticirati stanje kulturne politike u Srbiji i doneti dokument o kulturnoj strategiji. Prema novom zakonu o kulturi, u planu je konstituisanje nacionalnog saveta za kulturu. Pretpostavljam da bi takvo telo uz koordinaciju Ministarstva kulture i angažman slobodnih, uglednih intelektualaca bilo u stanju da sastavi takav dokument koji bi pre svega promovisao novi sistem vrednosti i odgovornosti ljudi na javnim funkcijama. Ministarstvo kulture je već započelo taj posao, ali je neophodno organizovati tribine na kojima bi ugledni intelektualci predstavili različite kulturne strategije kako bismo došli do seta najboljih rešenja.
Šta je naš nacionalni interes?
- Mi nemamo definiciju našeg nacionalnog interesa. U važećem Ustavu Srbija je definisana kao nacionalna ali i kao građanska država. Ustav nije proizvod javnog dogovora o minimalnom setu vrednosti iza kojeg će stati svi građani Srbije, već je rezultat pogodbe između najjačih političkih partija. Zato sada umesto jednopartijske diktature i samoupravnog socijalizma sada imamo višepartijsku diktaturu i samoupravni nacionalizam. Mi smo narod i kultura kojem u kalendaru nedostaje ključni datum. Taj 6. oktobar 2000. Tada smo propustili šansu da usvojimo i uspostavimo novi set vrednosti koji bi bio motor društvenog preporoda.
Šta se dešava sa Narodnom bibliotekom Srbije?
- Status najvažnijih institucija kulture kod nas potpuno je marginalizovan. Nije slučajno da ni Narodni muzej, Narodna biblioteka, Muzej savremene umetnosti kao ključne institucije kulture u Srbiji nisu na listi prioriteta političkih elita. U izgovoru stoji: nema para. To je kratkovido iz ugla nacionalnog interesa, ali i politički. Na našoj političkoj sceni postoje partije kojima odgovara da je nivo kulturnih potreba stanovništva nizak da bi u takvom okruženju oni imali što više glasača, i to razumem. Ali ne razumem partije kojima bi prema njihovim programskim opredeljenjima više odgovaralo da se podigne nivo funkcionisanja kulturnog sektora jer bi time neposredno na glasanju imali bolji rezultat. Ne razumem kako neke političke elite barem iz uskopartijskih interesa ne poprave stanje u kulturi u Srbiji.
Kako objašnjavate pojavu pseudoknjiževnosti u kojoj kao autori dominiraju ratni zločinci i estradne zvezde?
- U sinergiji delovanja vulgarnog kapitalizma i vulgarnog nacionalizma u našem društvu krajnji cilj su profit i isprani mozgovi hipnotisani mitovima. Težnja da se udovoljava najnižim standardima. Tu nema mesta za umetnost i estetiku. To je književnost srozan na nivo zabave i tu je potpuno inferiorna. Tu ne vladaju estetski, moralni, saznajni kriterijumi.
A. Nikolić
12.04.10
Savest je antipatriotska
Sreten Ugričić
Pojedine žene u Srbiji imaju sposobnost da vaskrsnu. To su superžene Srbije. Njima sam posvetio ovu knjigu
Sreten Ugričić, upravnik Narodne biblioteke Srbije, autor je novog romana „Neznanom junaku”, u izdanju „Lagune”.
To je knjiga koja počinje pričom o Sarajevskom atentatu i Gavrilu Principu, nastavlja se slikama o Srbiji 2014. godine, slikama suštinske borbe dobra i zla, kao i, u to buduće vreme, zabranjene telepatske ljubavi dvoje ljudi...
Po rečima autora, ovaj roman je po žanru distopija, u kojoj je predstava naše bliske budućnosti u stvari izoštreno kritičko viđenje naše bliske prošlosti i sadašnjosti.
„Zato se ne plašim te neminovne skore provere, naprotiv, sa zanimanjem iščekujem rezultat komparativne analize”, kaže Ugričić, inače autor i knjiga „Upoznavanje sa veštinom, priče o ženama i metafizici”, „Neponovljivo Neponovljivo, četvorojevanđelje postmodernog romantizma” i drugih.
Podnaslov Vašeg romana glasi: nefikcija. Otkrijte nam, da li je to štivo fikcija ili nije fikcija?
Svi ljubavni filmovi su dokumentarni. Svaki ljubavni odnos je dokument, to jest sertifikat o jednoj fantaziji. Zašto još nefikcija? Zato što ništa nisam izmislio. Nisam morao. Ko hoće da vidi, sve vidi. Skrivena u očiglednom, blista tajna. Sve se događa u bliskoj budućnosti, ovde u Srbiji, a ljubavnici najprirodnije komuniciraju telepatski.
To je literarni svet u kojem „tučci i prašnici pamte Sarajevski atentat”, Neznani junak nikada ne umire, a diktatori ostaju večno. „Princip” je ovde vlastito ime kao i pojam „principa” koji određuje posledice. Kako ih određuje?
Neposredno i neopozivo. Evo taj primer sa telepatijom, koja je ljubavni princip, i ima posledice. Telepatska lozinka između glavne junakinje i Neznanog junaka glasi: ti ćeš da budeš ja, a ja ću da budem ti. Ko je ikad bio zaljubljen, to prepoznaje. Otrovni gas šušti iz zarđalog radijatora i ubija ih u snu. Odvoze ih hladnjačom na drugi kraj zemlje, do visokih peći. Tamo, pred nepovratom, ona vaskrsava. Pojedine žene u Srbiji imaju sposobnost da vaskrsnu. To su superžene Srbije. Njima sam posvetio ovu knjigu.
Koje je još značenje pomenute telepatije u ovoj Vašoj priči?
Mačke i sove noću vide više i dalje od nas. Neki ljudi reše zagonetku odmah, drugi sporije, dok većina ne može nikad. Sposobnost telepatije se ovde iznuđeno stiče. Telepatija je postala naša saglasnost i naše saučesništvo, naš tajni jezik u opasnoj sredini i vremenu. Uvek možemo da mislimo svojom glavom i da razumemo šta se događa i šta nam je činiti i kome od bliskih možemo da se obratimo i čemu da se nadamo. Da nam nije telepatije, ne bi nas ni bilo, odavno bi tek vegetirali, pokoreni. Ako se malo razmisli, nije nikakvo naročito čudo ta moć. Telepatija je metafora za otpor nasilju, bedi, besperspektivnosti. Ali i za ljubav. I za molitvu. I za čitanje. Pre svega, ipak, telepatija znači misliti. U ovom slučaju: misliti Srbiju.
Strepite li od optužbi da je roman antipatriotski, antisrpski nastrojen. Nije slučajno što na samom kraju navodite čitaoca na mogućnost intervencije cenzure.
Kao što nije slučajno što su najbolji filmovi iz naizgled idiličnog vremena samoupravnog socijalizma pripadali tzv. crnom talasu, tada antipatriotskom, tako nije slučajno što se u aktuelnoj književnoj i filmskoj produkciji Srbije ističe serija dela sa elementima radikalnog angažmana i negativne utopije. Istina izbija na videlo. Ako su neki time sablažnjeni, tim bolje, znači da su počeli da kapiraju. Nema sumnje, biće toga još. Znate, savest je antipatriotska, jer je u pojedincu, a ne u kolektivu, bez obzira na otadžbinu, poreklo, jezik, zavičaj. Jer je nepristrasna, a ne popustljiva i lakoverna, jer nije slaba na takozvane naše, nije samosažaljiva.
Tvrdite da je savest antipatriotska. Mnogi se neće složiti.
Šta je zajedničko za savest, mišljenje, nauku i umetnost? U savesti, mišljenju, nauci, umetnosti – nema kompromisa, nema pristrasnosti. Za sve važi: ili je bezuslovno ili nije to. Ili beskompromisno ili nije to. Ne obazire se, bogu hvala, ni na pripadnost, ni na interese, ni na srodstvo, ni na zavičaj... Nezavisna, unutrašnja nepotkupljiva zakonitost – rečju: princip – konstituiše i savest i ispravno zaključivanje i naučne činjenice i umetnička dela. I ta zakonomernost je ili na delu, ili nije – ne prolaze tu nikakve imitacije, dobre namere, glasna retorika, viši interesi – ili ima savesti ili je nema, ili ima logike i istine ili ih nema, ili ima umetnosti, ili je nema.
Dovoljno je živeti u Srbiji da bi razumeli šta znači biti u nemilosti sudbine i smisla? Da li je preokret moguć?
Tako je u romanu. Ali iznenadiću vas: da, moguć je preokret. Paradoksalno, ultimativnu nadu Srbije vidim upravo u fantazmagoričnim razmerama poricanja istine. Očajnička energija uložena u poricanje govori da postoji enormni strah od griže savesti. To znači da griža savesti radi neprestano i vrlo moćno, samo je potisnuta za jedan nivo dublje, iz svesti u podsvest. Kao reka ponornica. I tu je taj skriveni momenat spasa, emancipacije, preokreta... Savest je u jednom času bila odbačena, jer je obavezivala na ozbiljan, ljudski dosledan način, pa je bilo lakše odreći je se. Treba osvestiti poreklo poricanja, treba se otrgnuti od opsena o sopstvenoj bezgrešnosti i žrtvi, u ime kojih se opsena zgrešilo, treba pogledati strašne posledice, treba osetiti bol, treba vratiti savest u svest. Treba se suočiti sa posledicama svojih nerazumnih, varvarskih postupaka, treba poželeti da se opet bude legitimno ljudsko biće, treba priznati, treba se pokajati, treba zamoliti za milost oproštenja. I to je naša nada, nada da budemo ljudi, kao što upokojeni patrijarh Pavle reče, iako smo Srbi.
I sada pitanje ne za pisca, već za upravnika Narodne biblioteke Srbije. Kada će ova biblioteka biti u potpunosti otvorena za čitaoce?
Nažalost, to ne zavisi od NBS. Ako bi u ovom trenutku imali na raspolaganju potrebna sredstva za završnu fazu radova, otvaranje bi sigurno bilo za šest meseci. Taj novac je predviđen ovogodišnjim državnim budžetom, ali kad će nam biti dostupan zavisi od kredita Evropske investicione banke i ishoda tendera koji će voditi Ministarstvo za Nacionalni investicioni plan. Čekamo i nadamo se najboljem.
Marina Vulićević
30.01.10
Das Endzaitstimmungroman
Sreten Ugričić, autor cenzurisanog romana „Neznanom junaku“
Čim su u javnost dospeli prvi odlomci vašeg novog romana, cenzura je reagovala, hitrom akcijom u štampariji tiraž je zaplenjen i povučen iz distribucije. Da li su ove informacije tačne?
- Dozvola za povlačenje knjige Neznanom junaku iz javnosti Srbije i iz opticaja u našem govornom podneblju, izdata je odmah po objavljivanju. Dozvola je zasnovana na Ustavu Srbije i potkrepljena je ekspertskom analizom iskusnih stručnjaka DCS (Državne cenzorske službe) i Odeljenja za praćenje i obaveštavanje Tajne službe. Tu Dozvolu pronašao sam u svom poštanskom sandučetu. U njoj stoji da je tekstualnom analizom i kontrastno-palimpsestnim skeniranjem neopozivo utvrđeno „da je skoro četvrtina (24.81 posto) sadržaja inkriminisanog dela krivotvorena i semantički kontaminirana, a da je ostatak (75.19 posto) u potpunosti izmišljen“. Izmišljeni deo „opasan je po opšte dobro i uznemirujući, pošto je dezinformacija“.
Pod trajnom prismotrom
Ali, oni koji su roman čitali u rukopisu, uverevaju nas da je ocena Cenzure preoštra, a intervencija prenagljena?
- Znate, samo tražim da se čitaocima omogući da to sami procene. U ovoj Dozvoli za povlačenje iz opticaja kaže se da je krivotvoreni i kontaminirani sadržaj „opasan jer predstavlja očigledan pokušaj tendencioznog iskrivljavanja svima dostupnih i dosad nespornih dokumenata različitog porekla, sa ciljem uticaja na zatečeno stanje svesti“. A država nije ništa drugo do stanje svesti. Prema tome, nalaže se zaplena ukupnog tiraža koji se „ima dostaviti NB - Narodnoj biblioteci Srbije - na trajno čuvanje i suspenziju“, kao i „uvođenje autora inkriminisanog dela u SLPTP - Spisak lica pod trajnom prismotrom“.
Na reversu Dozvole navodi se nepotpuna opšta klasifikacija porekla krivotvorenih dokumenata, kao i inkriminisanih postupaka postprodukcije korišćenih radi semantičke kontaminacije i zavaravanja tragova, koordinata i referenci. O čemu je, u stvari, reč?
- Među vrstama dokumentacije, Dozvola prepoznaje i izdvaja: Bibliju (Stari, Novi i Treći zavet), usmeno predanje, novinske članke (vesti, reportaže, intervjui), istoriografska svedočanstva, pozitivnu legislativu, filozofske traktate i dijaloge, alegorije, bajke, TV reklame, hologramske vizije, šlagere, laboratorijske i mentalne eksperimente, strip, pisma, razglednice, telegrame, privatne dnevničke beleške, službenu građu - statističke izveštaje, protokole, zapisnike, formulare, akcione planove, putne naloge, zdravstvene kartone i slično (nepotrebno sve nabrajati - nepotrebno precrtati). Prema Dozvoli, autor krivotvori čak i sopstvene ranije objavljene tekstove, kao i već višestruko krivotvorene tekstove drugih autora. Za pohvalu je, u svemu tome, da je Cenzuri, kako vidim, poznato da ne odlučuju značenje i poreklo, nego upotreba.
Dozvola rezolutno razrešava dilemu da li se iza imena autora (SU) krije kolektivno telo, te nalaže „obavezno utvrditi identitet druge dvojice“?
- Taj nalaz ne bih dodatno komentarisao. Radije bih da se iz domena spekulacije prebacimo u domen književnosti i pozabavimo se faktima koji su proverljivi. Pre svega, među inkriminisanim postupcima postprodukcije demonstriranim u Neznanom junaku, Dozvola prepoznaje i izdvaja: redimejd, medirejd, aproprijacije, IDP (izmene-dopune-prerade), obrade, transfiguracije, denacionalizaciju, deklinaciju, destabilizaciju, dedukciju, oneobičavanja, metempsihozu, reprogramiranje, semplovanje, reinvestiranje, dematerijalizacije, izneveravanja, ubrzavanja-usporavanja, oskrnavljenja, provokacije, varijacije, stilizacije, mistifikacije, aberacije i slično (nepotrebno sve nabrajati - nepotrebno precrtati). Dozvola katalogizuje tekst kao roman o vaskrsavanju, čije „glave su povezane telepatski, što je već samo po sebi protivustavno“. Dozvola naglašava da se književnost služi nedozvoljenim sredstvima, ali priznaje „neočekivanu funkcionalnost i ubojitost celine“. I baš zbog toga opredeljuje inkriminisano delo kao „vratoloman i višestruko štetan kolaž odabranih i novih izvora koji su smišljeni, stvoreni ili neovlašteno i sa predumišljajem preuzeti i APDZ (Anti-patriotski-državno zadojeni), pritom, nažalost, nepopravljivo“.
Opasno po poredak i građane
U zaključku se ukazuje da autor(i) polazi od tri pretpostavke, najpre da se način predstavljanja, način razumevanja i način ustrojstva delimično preklapaju, zatim da uspostavljena značenja jesu uspostavljeni odnosi moći, i, konačno, da su reči uverenja?
- Umišljaj inkriminisanog dela sastojao bi se u nameri da se ogoli i preinači zadati način predstavljanja - koji omogućava i koji jeste ustrojstvo jedne prividne izvesnosti i prividne večnosti (Srbije) i jeste zadati poredak za koji su građani voljni da plaćaju najskupljom valutom, najdragocenijim što imaju: vlastitim životom i vlastitom slobodom. Dozvola u zaključku dalje odlučno osporava utisak koji inkriminisano delo ostvaruje, „da je klopka privida zasnovana na gromoglasnom obećanju poistovećenosti onoga što ljudi žele, onoga što im je potrebno i onoga što zaslužuju“. Inkriminisano delo bi dodatno da sugeriše - „i to na zastrašujuće otvoren način“ - da nametnuto i neupitno trojedinstvo (1, 2 i 3) mora biti neopozivo razdvojeno, „a radi se o tome da to slobodno odabrano i ispovedano jedinstvo mora biti neopozivo sačuvano iz najuzvišenijih razloga“.
Dozvola upozorava na klevetnički smisao i drsku poruku inkriminisanog dela...
- ... Prema kome „osvešćivanje i raščlanjivanje privida trojne tautologičnosti kao opake lakomislenosti, kao i obelodanjivanje skrivenih ambivalencija ovog lažnog obećanja, jesu uslov ponovo zadobijene slobode i reanimacije savesti“. Po tom neskriveno prevratničkom pozivu, inkriminisano delo je bez presedana. Eto tako kaže naša Cenzura. Dozvola za povlačenje Neznanog junaka iz opticaja na kraju podseća nadležne da književnost - skrivena u očiglednom - to može, jer književnost raslojava, dijalogizuje i problematizuje u jednom iskazu ono što se misli, ono što se kaže i ono što je rečeno. A to znači da važeća značenja ne važe, a preko njih važeći odnosi moći, a preko njih važeća Srbija. Zato je književnost kakvu oličava inkriminisano delo opasna po poredak i građane.
Književnost je dezinformacija
Dodatno intrigantan detalj je da na margini Dozvole cenzor mastilom dopisuje - „Pojedinim knjigama, ženama i nebeskim telima ne sme se dozvoliti vaskrsavanje!“ Na dnu su zaista potpis (nečitko), pečat, datum, mesto?
- Dozvola za povlačenje iz javnosti i iz opticaja stupa na snagu danom donošenja. Dozvola u zaglavlju nosi jednostavan amblem s motivom prekrštenog pera i poznatim sloganom cenzorske struke: Književnost je dezinformacija.
Podnaslov vaše knjige glasi - nefikcija. Kako sad to? Da li je reč o romanu, ili ne? Otkrijte nam, je li to štivo fikcija ili nije fikcija?
- Knjiga donosi ispovest jedne Srpkinje, bezimene, smele i samosvesne, o njenim subverzivnim i opscenim uverenjima, kretanjima, postupcima i o njenoj telepatskoj vezi sa trojicom tajanstvenih ljubavnika. Svi ljubavni filmovi su dokumentarni. Svaki ljubavni odnos je dokument, to jest sertifikat o jednoj fantaziji. A podnaslov je, kao što znamo, oznaka žanra. Moglo je da stoji i ovako - pesme u pričama u romanu u Srbiji. Roman je antitržišni, antinacionalistički, antimimetički, dakle antikanonski u svakom smislu. Roman o nužnosti otpora i sveobuhvatne pobune. Zašto nefikcija? Zato što ništa nisam izmislio. Nisam morao. Prepoznavanja i ukazivanja na izvore samo bi skretala pažnju, smetala, ometala i zanovetala. Skrivena u očiglednom, blista tajna. Unapred hvala na pažnji i razumevanju, svim čitaocima, do kojih će knjiga dospeti pre ili kasnije. Roman je to metempsihoze. Svi vodeći likovi prolaze kroz vratolomne inkarnacije i metamorfoze. Nemci bi rekli: Das Endzaitstimmungroman. Roman apokaliptične atmosfere, poslednjeg vremena, poslednjeg pred ništavilom. Ali, jedno mora da se prizna - to je štivo takvo da ga u Srbiji s pravom brane čitaocima koji još nisu punoletni.
Ivana Matijević
16.11.10
Desublimacija Srbije
O Neznanom junaku Sretena Ugričića
Beton
Već naslov i podnaslov najnovijeg romana Sretena Ugričića Neznanom junaku. Nefikcija sadrže ponovljeno odbijanje – ne, ne – koje takođe može da se čita i kao upozorenje: ne okreći sledeću stranicu, ne čitaj. Ili pak: ovo nije napisano. Počev od naslovnice, odricanja i negacije se množe i opsesivno ponavljaju: „Nije teško postati nevidljiv u Srbiji” (26, passim), „Ja ovo ne pišem, ti ovo ne čitas” (84, passim).
Kako, dakle, čitati ova odbijanja, ove negacije negacija, njihovno uporno ponavljanje?
Ugričićevo „ne”, naravno, ima svoju istoriju, koja je veoma prepoznatljiva u njegovom romanu Infinitiv. Ovde, kao osnovne odrednice pojma infinitiva pojavljuju se odricanje (bez-) i negacija, koja svakako preovlađuje. Tako, kao neke od osobina infinitiva nalazimo: neprocenjivost (Infinitiv, 34), nedodirljivost (35), nevidljivost (40), nemerljivost (40), neodredivost (42), neposrednost (42), nedostižnost (49), neograničenost (51), neuporedivost (64), neponovljivost (65), nematerijalnost (66), neidealnost (67), nestvarnost (67), neevidentnost (70), neizvesnost (88), nedokučivost (128), nesvodljivost (128), neostvarivost (133), neopisivost (133), netransparentnost (142), neinteligibilnost (142), neobjašnjivost (142), neizbežnost (144), nepostojanost, neizvesnost (151). Jedino što povezuje sve ove odrednice jeste negativna forma. Protivurečnosti između pojmova koji se nalaze na ovom spisku razrešive su samo ukoliko se infinitivu priđe kao određenom prevazilaženju jezika kroz jezik i u jeziku, kao trenutak u kome jezik postaje čin, odnosno performativ. Jezik, odnosno predstava, dobija snagu činjenja kroz jednu institucionalizaciju diskursa (ili, kako bi Ugričić rekao, posredstvom rituala, gesta, odnosno čina, str. 29). Ova institucionalizacija zavisi od etičkog i pravnog odnosa između jezika i subjekta koji govori. Šta se dešava kada dođe do erozije ovog odnosa? Svaka nasilna okupacija prostora performativnosti socijalnom institucionalizacijom koja je ne-etička i nelegalna stvara uslove za zločin.
Između Infinitiva (1997) i Neznanom junaku (2010) stoje tri godine rata (uzmemo li u obzir da je pripovedni početak Infinitiva postavljen u jesen 1992, onda periodizacija ovog romana zadire do prvih meseci rata u Bosni) i čitava decenija poratnog stanja. Ova poslednja knjiga sagledava ono na šta prva, ma kako prikriveno, upozorava. Ono „neznano” u Neznanom junaku nije produžetak ili nadogradnja principa infinitivnosti. Podsetimo se: „pisac monografije” o infinitivu kaže da je saznao za aksiološki infinitiv dok je gledao snimak finala teniskog turnira US Open između Monike Seleš i Steffi Graf uspostavljajući jednu gotovo deliričnu vezu između reklamnog panoa na kome šljašti reč „infinitive” i „diskretnog simbola na majicama obe tensierke” koji „podseća na stilizovanu pahulju” (54). Infinitiv nije samo blago narativizovan niz filozofskih spekulacija koje se vrte oko uspešne istorizacije jedne nepostojeće ličnosti (kao i veštih fabrikacija nepostojećih izjava postojećih ličnosti) već povest o halucinatornom povlačenju iz stvarnosti putem filozofije. „Autor monografije” je televizijski gledalac koji bira između snimka teniskog meča i direktnog prenosa rata. Ovaj snimak, odložen za nekih mesec dana (te godine US open završen je početkom septembra, i u finalu ženskih siglova Monika Seleš porazila je Arantxu Sánchez Vicario 6-3, 6-3), odlaže i odbija sve što se nalazi sa ove strane ekrana. Znak tog udaljavanja je „stilizovana pahulja”, odnosno asterisk. Iako nije jasno regulisan znak interpunkcije kao što su to, tačka, zarez ili znaci navoda, asterisk ili zvezdica može se naći na skoro svakoj tastaturi. Kao i navodnici, asterisk se koristi za izuzimanje dela teksta iz njegovog neposrednog diskurzivnog okruženja. Za razliku od navodnika, asterisk ne označava citatnost teksta koji je njime označen, već ga automatski dovodi u pitanje. Označiti nešto asteriskom znači takođe dodati mu fusnotu koja ne donosi samo pojašnjenja, već i alternativna značenja, čime krnji autoritet i dovodi pod sumnju ono što je njime označeno. Ukratko, asterisk, između ostalog, označava uslovnost i fikcionalizaciju. Ako Infinitiv opisuje svet koji se nalazi pod asteriskom, onda je Neznanom junaku izvan njega. Ako je Infinitiv roman o ratnoj Srbiji, onda je Neznanom junaku roman o posleratnoj Srbiji. To je roman o Srbiji koja se suočava sa imperativom sagledavanja onoga od čega je bežala dok je plutala držeći se, očajno, za ovu ili onu pahulju. U tekstu „Da li su neke stvari nepredstavljive?” kojim zaključuje knjigu Budućnost slike, Jacques Ranci?re konstatuje izvesnu inflaciju pojmova koji se odnose na nemogućnost diskurzivne predstave, kao što su „nepredstavljivo”, „nezamislivo” i „nepopravljivo”, te postavlja Lyotardovu filozofiju sublimnog kao izraziti primer ove inflatorne tendencije. Prema Ranci?ru, Lyotard pre svega, ali i mnogi drugi mislioci tokom poslednjih nekoliko decenija, uspostavljaju direktnu vezu između događaja koji prevazilaze moć ljudskog mišljenja i umetnosti koja treba da posvedoči nezamislivo; drugim rečima, on prepoznaje uspostavljanje podudarnosti između onoga što je nezamislivo u srcu događaja i onoga što je nepredstavljivo u srcu umetnosti (Future of the Image, 111, 131). Ova uzajamna sprega između nezamislivog i neizrecivog potiče iz diskursa neljudskosti koji obavija istorijske događaje koji su obeležili dvadeseti vek, pre svega masovna istrebljenja poput Holokausta. Polazeći od ove tvrdnje Ranci?ra, mozemo reći da, ako Infinitiv uprizorava ovu granicu mišljenja i uopšte predstave, onda Neznanom junaku polazi upravo od opisivosti i izgovorivosti svakog ljudskog čina. Masovni zločin nije i ne može da bude van ove etike govora i pisanja. Do nedavno, srpska građanska kultura je nalazila za shodno govoriti o „tim stvarima” u opštim crtama. Opšta mesta su se u međuvremenu još više uopštila, tako da, čini se, „te stvari” polako nestaju iza horizonta prošlosti. Neznanom junaku je prvi pokušaj srpske književnosti da uđe na mesto zločina, da ga imenuje i opiše. Junakinja romana budi se iz smrti u hladnjači koja vozi leševe Albanaca po drumovima Srbije. Ali, ledena utroba hladnjače nije izuzeta od drugih, ništa manje ledenih i sumornih mesta. Toposi zločina protežu se od hladnjače, do motela, predsedničkog kabineta, šoping centra, pa do samog jezika. Krajnji rezultat okupacije performativa jeste fraziranje Srbije u kome jezik služi da sakrije umesto da govori, a misao da samu sebe zavodi u nerazumevanje. Jedan vid ovog procesa su okamenjene fraze koje, kao divlje meso jezika, nameću svoju logiku, otimajući misao od nje same: ispovest glavne junakinje o odlasku u inostranstvo počinje sa „idem u inostranstvo...” nastavlja se sa „idem po nepreglednoj pisti za uzletanje”, da bi se u jednom trenutku nametnula fraza „idem u školu i dobar sam đak” (109); ili: „ona je čudo prirode i društva, ona je čudo Srbije, ona je ja” (120); ili rafalno: „kozmetička firma Zdravlje i poštenje iz Leskovca”, „Tigar i Eufrat iz Pirota”, „Prvi maj poslednji put iz Niša”. Ko ovde govori: jezik ili subjekt? Drugi vid su beskrajne skraćenice: TSJM, Javna služba i tajna milicija (68), PMNIGI, Prirodnjački muzej i nacionalni institut za genetički inžinjering (96), OUM, osoba u milosti (126). (Ako Ugričićevom prikazu fraziranja Srbije, odnosno srpskog jezika, nešto može da se zameri, onda je to neposvećivanje dovoljno pažnje svršenoj glagolskoj formi criminalesea koji vrvi odrađivanjima, ispoštovavanjima, itd.)
Ako u Infinitivu Ugričić implicitno ukazuje na jednu vezu između kriminalizacije i fikcionalizacije stvarnosti, onda je u Neznanom junaku eksplicitno demonstrira. Ali, pogrešno bi bilo čitati ovaj roman kao nastavak Infinitiva ili komentar na njega ili na druge Ugričićeve tekstove, ma koliko se usko graničio sa njima. Ova neizbežna ukrštanja ne bi trebalo da zasene još jedno očigledno značenje naslova romana i njegove centralne ličnosti. Neznanom junaku je ne samo jedna nepotpuna dativska konstrukcija, već i fragment jezičkog ready-made-a, odnosno fraze. Naravno, radi se o spomeniku Neznanom junaku na vrhu Avale, koja i sama dobija skraćenicu: UDBA, Uzvišeno div-brdo Avala (254). Meštrovićev spomenik iz 1938. godine zapravo se nalazi na začelju nove vrste komemoracije palih vojnika uspostavljene širom Evrope posle Prvog svetskog rata. Ovaj način komemoracije, koji masakrirane regrute predstavlja kao obredne žrtve, bio je uperen ka zamagljivanju centralnog paradoksa prvog industrijalizovanog sukoba svetskih razmera: rata koji je upregao mase mladića da rastržu jedni druge radi spasavanja civilizacije koja nestaje u njihovom međusobnom klanju. U Ugričićevom romanu, veza između ove tematike žrtve sa početka i nasilja sa kraja dvadesetog veka uspostavljena je direktno: povratkom Gavrila Principa među Srbe na stogodišnjicu njegovog žrtvenog čina. Ako je kult vojnika-žrtve potekao sa stratišta prve polovine dvadestog veka, u Srbiji tokom njegove druge polovine nacionalistički diskurs proširio ga je na čitavu naciju. Priprema za zločine obavljena je ne samo kroz afirmaciju nacionalnog, već i kroz preobražaj nacije u žrtvu koja je po definiciji nevina. Ovaj proces nije ograničen samo na Srbiju. On je u jezgru svakog modernog nacionalizma. Još krajem dvadesetih, Brecht je u pesmi „Uputstvo onima gore” pisao da „na dan kada je neznani mrtvi vojnik/ sahranjen međ salvama topova ...možda je trebalo dati naredbu/ za uspostavljanje, napokon, ceremonije za odavanje pošte/ neznanom radniku.”
Nefikcija
Ranci?re zaključuje da Lyotardova teorija o sublimnom u modernoj umetnosti predstavlja radikalizaciju Adornove dijalektike racionalnog. Krajnji rezultat ove radikalizacije je da se „nemogućnost” umetnosti (tačnije, poezije) posle Auschwitza preokreće u jednu umetnost nepredstavljivog (The Future, 134). Na pitanje kako pisati poeziju posle Ovčare, Štrpca, Srebrenice, Višegrada, Zvornika, Foče, Batajnice, Đerdapa, Ugričić nudi odgovor koji se na prvi pogled može učiniti lakonski: u prozi.
U Neznanom junaku, strategija pripovedanja radikalno odstupa od konvencionalne naracije u romanu. Ugričićev tekst pre se može žanrovski odrediti kao poezija u prozi nego kao roman. Dok se u tradicionalnim primerima produžene prozne poezije, kao što je recimo Dramska simfonija Andreja Belog, poetski izraz stavlja u službu narativne strukture, kod Ugričića nalazimo obrnut proces: poezija služi da zaustavi naraciju i time izbaci iz koloseka njenu težnju za fikcionalizacijom. Žanrovska odrednica Neznanog junaka podvlači razliku između fikcije i literature kao takve. Njome se ovaj tekst izuzima iz područja određene vrste književnosti, a ne književnosti uopšte. Ta određena vrsta književnosti je upravo ona koja se zasniva na podražavanju koje služi za uspostavljanje prividne podudarnosti između onog što teoretičari književnosti nazivaju „imaginativna aktivnost” i „materijalni fenomeni” (Schaeffer, Zašto fikcija 182). Poezija neprestano upućuje na sopstvenu predstavnost. Ona ne pokušava da se pretvara da je ono što nije, da podmeće predstavu za zbilju. Budući da se opire fikcionalizaciji, ona poseduje jedinstvenu moć da ukaže na ideološku zamku koja se, prema Althusseru, zasniva na našoj prinuđenosti da se oslanjamo na imaginarne odnose prema stvarnim uslovima postojanja jer oni predstavljaju jedini pristup socijalnoj stvarnosti (Althusser, Ideologija i državni ideološki aparati). Ukratko, ako prozna fikcija stavlja jezik u službu stvaranja jedne imaginativne simboličke strukture, onda poezija (u svojim najboljim trenucima) koristi isti medijum (jezik) da bi ukazala na artificijelnost te i svake druge simboličke strukture.
Ponavljanje je Ugričićev osnovni poetski postupak u ovom proznom tekstu. Kroz čitav roman, sa opsesivnom upornošću ponavljaju se napevi poput „Srbija je jeziva. Dobro je što ne postoji”, „Srbija je divna. Šteta što ne postoji”. Umesto da razdvajaju priče o diktatoru i ludi, o borbi između neznanog junaka i zmaja u Rezervatu žena u dobrovoljnom unutrašnjem izganstvu, o Sari Kamen koja doživljava orgazme svakih petnaest minuta, o štrajkačima koji jedu prste koje sami sebi odsecaju, ova ponavljanja ih zapravo povezuju. Ako se poezija razlikuje od svakog drugog diskursa po muzičkim i metričkim elementima koje sadrži, onda se ovi elementi uspostvaljaju upravo kroz stih. Versifikacija omogućava ponavljanje, i kao takva ona je figura pamćenja: vers, podseća Agamben, dolazi od versus i verto, latinske reči koje označavaju čin vraćanja i povratka, što je upravo obratno od prorsus, kretati se napred, kao u prozi (Agamben, Language and Death, 78). Ova versifikacija proze u Neznanom junaku ne zaustavlja se na nivou stila. Ona ima duboke uzroke, na koje upućuje jedna paralelna struktura ponavljanja koja je uspostavljena na nivou naracije. To ponavljanje sastoji se od vraćanja u život glavne junakinje, a zatim i drugih. Ova nemogućnost smrti nije nikakvo „vaskrsavanje” u teološkom ili mitološkom smislu te reči, već neurotična repeticija koja odaje strukturu traume. Ugričić pripada generaciji pisaca koji su ošinuti zločinom i ekstremnim nasiljem, a nasilje, kako je govorio René Girrad, zadire u samu srž svetog (Girard, Violence and the sacred, 31). Vraćanje u život koje pruža narativni okvir Neznanom junaku ukazuje na nemogućnost prihvatanja smrti, svoje i tuđe. Nasilne smrti, odnosno smrti kao znaka radikalnog nasilja. Ugričićeva Srbija 2014., kao i ova 2010., živi nasleđe Srbije devedestih. Ona ga živi tako što ga normalizuje i naturalizuje. Devedesete su norma, a ne izuzetak. Trauma se ne leči nego reguliše kroz panično gomilanje institucija kao što je Nacionalni Centar Za Ireverzibilnu Reanimaciju (210). Žanrovska odrednica „nefikcija” ne odnosi se samo na poetske aspekte romana Neznanom junaku, već podjednako i na njegove dokumentarne elemente. Uspostavljen u Sovjetskom savezu i Vajmarskoj republici dvadesetih godina, dokumentarni postupak pokazao se kao jedan od najsnažnijih i najefektnijih načina pomoću kojih umetnost (pozorište, literatura, i sve više vizuelna umetnost i performans) može da se suoči sa zločinima koji prevazilaze moć ljudske misli i umetničke predstave. Istraga Petera Weissa ili radovi Williama Kentridgea o južnoafričkom aparthejdu snažno upućuju na izlaz iz ćorsokaka sublimne umetnosti. Neznanom junaku je prvi pokušaj u srpskoj književnosti da se o zločinima progovori na dokumentaran način, i to gledajući na njihov otisak u posleratnoj svakodnevnici. Rezultati su uznemiravajući, kao ta sama svakodnevnica.
*
Umesto da nabrajam citate iz knjige, navešću primer koji je lako mogao da se nađe u njoj. Radi se o tablou velike jasnoće koji se ukazao u centru Beograda 10.10.2010. Dakle, sa jedne strane imamo ljude koji sebe predstavljaju kao zaštitnike porodice, tradicionalnih vrednosti i vere. Neki od njih su opremljeni ikonama i krstovima, drugi, oni mlađi i muški, palicama i motkama. Dakle, oni se laćaju radikalnog nasilja u ime religije ljubavi. Ovu je ironiju lako predvideti, i demonstranti, koji su meta ovog nasilja, na nju odgovaraju parolama koje upravo pozivaju na toleranciju („Možemo zajedno”), a pre svega na ljubav („Ljubav ima najviše glasača”, „Ljubav je ljudsko pravo”). Tako, ova mala povorka pravi krug oko bloka u najužem centru Beograda. Oko nje su ispražnjene ulice. Van vidokruga (i uhometa) demonstranata dešavaju se krvavi okršaji između policije i navijača (usput napomenimo, dve izrazito monoseksualne grupe). Ali, mada se to tako čini na prvi pogled, povorka opasana kordonima policije ipak ne predstavlja zonu Beograda i Srbije, ma kako malu i ranjivu, koja je emancipovana od nasilja. Između ostalih parola, ispisana na prigodno purpurnoj podlozi, izdvaja se poruka koja odudara od opšte slike ljubavi i tolerancije: „Danas prajd, sutra generalni štrajk”. Ovo nije samo neubedljiv pokušaj proširivanja politike identiteta na politiku klase. Da, naravno, posle dvadeset godina blut und boden ideologije, ne postoji radnik u Srbiji koji se neće pre solidarisati sa klasnim neprijateljima koji su njegovi sunarodnici nego sa etnički različitim pripadnikom iste klase. Suština nije ni u tome što oni koji bi „sutra” trebalo da stupe u generalni štrajk, ne samo da se odavno nalaze u nekoj vrsti prinudnog štrajka, već se, budući besposleni, udružuju u grupe koje se tuku sa policijom ne bi li se dočepali učesnika parade. Ali, ni ovaj utopijski generalni štrajk ne izmiče predstavi. Istorija levice pamti da je početkom prošlog veka Georges Sorel uzimao upravo generalni štrajk za najviši oblik nasilja (tim ga imenom u „Kritici nasilja” naziva Walter Benjamin). Dakle, potpuna slika je sledeća (asteriske izbrojte sami): okružen intenzivnom agresijom od koje ga štiti policija, nalazi se diskurs koji poziva na nasilje koje je upereno upravo protiv legalizovanog nasilja (policija) koje ga štiti od nelegalnog nasilja, i time omogućuje njegovo samo postojanje. To je dokument o Srbiji ogrezloj u sublimnom.Branislav Jakovljević
28.02.10 e-novine.com
Srbija 2014, feels like home
Sreten Ugričić, Neznanom junaku
Za one koji pre čitanja žele da znaju kako nas Sreten Ugričić vidi u godini u kojoj će se održati Dvadeseto svetsko fudbalsko prvenstvo u Brazilu, mogu da otkrijem samo to da rat na Kosovu i u Bosni još traje i da hladnjače prepune leševa šprataju drumovima. Jednom rečju, sve mnogo liči na poslednjih ??????? dvadeset godina, uz manje ili veće izoštravanje detalja i jedan kuriozitet
Distopija ima jednu komparativnu prednost u odnosu na utopiju. Dozvolite mi da se paradoksalno izrazim: ona je unapred osuđena da bude okrenuta unazad. Drugim rečima, ona uvek opisuje stanje stvari u društvu onako kakvo jeste ili kakvo se nalazi u zametku u odnosu na poziciju čitaoca. Distopijski narativ, dakle, računa na to da čitalac zna u kakvom se socijalnom okruženju nalazi, a njegov autor se nada da oni koji uzmu knjigu u ruke dele njegovo stanovište o društvu u kojem je tekst nastao i da se u tekstu opisuju dalje i/ili moguće degradacije koje ono prolazi. Utopija može sebi da dopusti luksuz da joj čitalačko predubeđenje nije potrebno da bi funkcionisala.
Društvo u kome živimo, zapravo ovi rudimenti društva i civilizacije u kojima se svakodnevno budimo kao u nizu noćnih mora, ponovo su tema jednog književnog dela i malo li je reći odličnog. Novi roman Sretena Ugričića Neznanom junaku (Laguna) govori o Srbiji 2014. godine and it feels like home, kako kaže Madona, bez obzira što se radi o bliskoj, ali za nas nesaznatljivoj budućnosti. Suštinski, roman predstavlja avanturističko-ljubavni narativ o borbi dobra i zla i u tom smislu se ne razlikuje od bilo kog holivudskog blokbastera. Ovako strukturisan narativ Ugričić zatim razgrađuje i razrađuje, idući u pravcu filozofskog romana, romana eksperimenta, konceptualnog romana. Veza između klasičnog, čak petparačkog narativa i neverovatno razuđene intelektualne igre daje Neznanom junaku šarm novog i neistraženog.
Ne bih se zadržavao na detaljima fabule niti na slici društva koju Ugričić nudi. Radije bih govorio o jednoj od dimenzija romana koja kao da je iščezla iz ovdašnje književnosti. Neznanom junaku pun je strahovito snažnih emocija između žene i muškarca i delovi teksta koji govore o ljubavnoj žudnji ispisani su tako uverljivim lirskim jezikom koji je, u odnosu na ono što nam se do sada nudilo, kao čaša hladne vode usred leta. S obzirom da je u pitanju neznani junak i da se ljubav prema nepoznatom objektu žudnje čini neverovatnom, u tekstu se nalazi elegantno rešenje za problem komunikacije između ljubavnika. Oni, naime, komuniciraju telepatski, što je u Srbiji (ova reč je, pored reči „diktator“, u romanu svaki put dosledno ispisana ćirilicom) zabranjeno. U jednakoj meri u kojoj je zabranjeno govoriti i/ili pisati o emocijama. One su rezervisane valjda za naše „izvanredno“ glumište. Čak i kad je prilika, kad tekst zahteva uključenje emocija, jednostavnih reči i jednostavnih rečenica kojima se iskazuju duševna stanja u odnosu prema nečemu što nam se sviđa, odmah se tako nešto proglašava za kič. Možda ne baš po defaultu, ali smo svi skloni da se opiremo tome sa visina ne znam kakvog nedodirljivog intelektualizma. E, pa evo, Sreten Ugričić je pokazao da se može nesmetano govoriti o ljubavi i žudnji istovremeno bivajući do nerazumevanja i neprepoznavanja rasprostrt u ogromnu mrežu intertekstualnih značenja koji se kreću od borbe Jakova sa anđelom, i - kroz istoriju književnosti i filozofije, preko Šijanovog filma Ko to tamo peva - stižu do stripa o Fantomu.
Ove emocije su toliko jake da uspevaju da nadvladaju nedostatak karakterizacije u romanu. U čitavom narativu nema ni jednog jedinog imena, izuzetak su likovi u umetnutim novelama. Svi protagonisti imenovani su funkcijama koje obavljaju. Ovo po pravilu ume da smeta i da odbija čitaoce jer je prostor za identifikaciju, nužan za uživanje u čitanju i priči, značajno sužen. U romanu Neznanom junaku stvar je još zaoštrenija jer se ni ne radi o likovima u klasičnom smislu, već o personifikovanim idejama i konceptima. Zamislite sada tekst od 343 strane bez likova, a čitalac ni u jednom trenutku ne pomišlja da ostavi knjigu. Neka magija je u pitanju, a ja sam siguran da njen velik deo čine upravo otvorenost ka osećajnosti i smela upotreba jezika nabijenog emotivnim sadržajem. Pored igara sa tipografijom i emocionalnim jezikom, u tekstu romana primetna je repetitivnost koja takođe, u vidu refrena, ume da pojača određena mesta u narativu i da skrene pažnju sa njegove hladne konceptualnosti na njegovu igrivost. Čak i na mestima na kojima se desi da tekst sklizne u pomalo usiljen kalambur, da preigra i zaboravi na teleologiju, a ima i toga, Ugričićev narativ ne gubi na snazi.
Za one koji pre čitanja žele da znaju kako nas Sreten Ugričić vidi u godini u kojoj će se održati Dvadeseto svetsko fudbalsko prvenstvo u Brazilu, mogu da otkrijem samo to da rat na Kosovu i u Bosni još traje i da hladnjače prepune leševa šprataju drumovima. Jednom rečju, sve mnogo liči na poslednjih ??????? dvadeset godina, uz manje ili veće izoštravanje detalja i jedan kuriozitet. Naime, Benedikt Anderson u svojoj studiji Nacija: zamišljena zajednica spomenike Neznanom junaku vidi kao mesta na kojima žive sablasti nacionalnih zamišljanja, odnosno kao mesta koja simbolizuju večnost i homogenost nacije. Kod Sretena Ugričića, stvar je u potpunosti suprotna, iako se, naravno, zadržava mitski karakter spomenika.
Više ni reč neću reći o romanu Neznanom junaku. Ko je zainteresovan da sazna više, nek nabavi knjigu, siguran sam da se neće loše provesti.
Vladimir Arsenić