10.05.14
Mali ljudi uskaču u priče
Ranko Pavlović
Ranko Pavlović o pola veka pisanja: Nije lako biti pisac "sa rubnog područja", ali ni mojim kolegama u matici nije mnogo bolje. Moji junaci su ljudi koji su lutali za svojim zvezdama
PUNIH je 50 godina kako Ranko Pavlović (1943) istrajno i sa izuzetnim uspehom ispisuje poeziju, prozu, dramske tekstove za odrasle i decu, kritiku i esejistiku. Impresivan je opus ovog stvaraoca koji živi u Banjaluci: do sada je objavio 14 zbirki pesama, 15 knjiga pripovedaka, četiri romana, knjigu eseja, 10 radio-drama za odrasle, 16 zbirki priča za decu, roman za mlade, desetak tekstova za dečja pozorišta i 15-ak radio-igara.
Zastupljen je u čitankama, lektirama i antologijama, a dobio je pregršt nagrada među kojima su "Kočićeva", "Skender Kulenović", "Laza Kostić", "Isak Samokovlija", "Gordana Brajević", "Grigorije Božović", "Veselin Masleša".
* Kako su izgledali vaši prvi koraci u književnosti?
- Tih ranih šezdesetih godina prošlog veka u tadašnjoj Jugoslaviji bilo je dosta listova i časopisa otvorenih za mlade literarne stvaraoce. U Beogradu "Mladost", "Student", "Vidik", u Sarajevu "Naši dani", kasnije "Lica", u Zagrebu "Polet", u Splitu "Vidici", zatim u Banjaluci nedeljnik "Krajiške novine" koji je imao stranicu za decu i stranicu za mlade na kojoj je moj prijatelj i ispisnik Ranko Preradović uređivao "Poetski kutak", pa književni časopis "Putevi" na čijim stranicama je urednik Miljko Šindić rado objavljivao stihove mladih... Onda, susreti tek formirane Književne omladine širom zemlje, gostovanja, literarne čajanke...
* Između pesničkih knjiga pravili ste neuobičajeno velike pauze. Šta je bio razlog?
- Možda baš te pozitivne ocene književne kritike i strah da li ću drugom pesničkom zbirkom prevazići prvu. Ipak, biće da je tome doprinelo moje okretanje prozi. Počeo sam da pišem i da objavljujem kratke priče kojima su tada revijalna izdanja dnevnih listova i neki nedeljnici posvećivali veliku pažnju. Usledile su mnoge nagrade na anonimnim konkursima, a zatim i zbirka "Priče iz Vakufa" koja je naišla na zaista dobar prijem kod čitalaca i kritike. Tek posle nekoliko zbirki pripovedaka, ponovo sam počeo da objavljujem poeziju.
* Kritičari ističu da ste se iz jedne u drugu pesničku knjigu dosta menjali. Da li se to odnosi i na najnoviju zbirku "Zrno", nedavno objavljenu u kraljevačkoj "Povelji"?
- Govoreći nedavno na promociji mog izbora poezije "Povratak u tačku", koji je sačinio i za koji je predgovor napisao Stevan Tontić, Ranko Risojević je posebno analizirao pesme "Nirvana" i "Ostaje samo riječ". Prva je rana pesma, napisana još onda kada sam tek utirao svoj pesnički put i tražio načina da on bude što samosvojniji, a druga je uvrštena u "Zrno". Njihovo nastajanje, dakle, deli raspon od bezmalo pola veka. Risojević je dobro uočio da su one u tematskom pogledu vrlo bliske, nikle iz istog izvorišta, okrenute suštini fenomena stvaranja, biblijskoj snazi reči i biću jezika, s tim što je prva možda puna mladalačke nestrpljivosti i nesputanog žara, a druga je natopljena mudrošću proisteklom iz životnog i knjiškog iskustva.
* Tontić ukazuje na vašu pesmu "Na stubu srama", u kojoj ste kritički progovorili o vlastodržačkom mentalitetu svake vlasti...
- Svaka vlast je nemilosrdna u održavanju svojih pozicija i podozriva prema umetnicima, čak i onda kada je veličaju, smatrajući da uvek mogu više i s većim žarom da je uzdižu u nebesa. Nikad joj dosta hvalospeva! Naročito je osiona prema poslušnicima. Oni koji se dodvoravaju vlasti, posebno stvaraoci, nikada nisu sigurni da li će iz "centralne lože kraljevskog pozorišta", kako kažem na jednom mestu, "na mig onog iza zavese", što je deo stiha jedne druge pesme, završiti "na stubu srama na centralnom gradskom trgu". Uostalom, kultura je u centru pažnje samo u predizbornoj kampanji, ona je tada "jedan od najvažnijih stubova na kojima počiva društvo", a kada se osvoji vlast, onda stranke lome koplja oko toga ko će biti ministar finansija, a ne bore se za portfelj ministra kulture. Moje pesničko biće svemu tome se protivi, zato je to i našlo mesto u mojim novim pesmama.
* U vašim pričama, koje su kritičari visoko ocenili, glavni junaci su u najvećem broju slučajeva, tzv. mali, obični ljudi, koji se teško snalaze...
- Celog života valjda pišemo samo o onome što nas je makar nekim svojim pipkom okrznulo u detinjstvu. Odrastao sam u Tesliću, varošici podignutoj u doba austrougarske vladavine. Na razmeđu 19. i 20. veka u tom kraju gradile su se pruge, putevi, pilane, otvarana su velika šumska radilišta, počelo se s hemijskom preradom drveta, a sve to iziskivalo je dolazak inženjera, tehničara i zanatlija raznih struka, nacija i konfesija s raznih strana nekada moćne monarhije. Bilo je tu Mađara, Čeha, Austrijanaca, Slovenaca, Zagoraca i s njihovim sinovima i unucima sam odrastao. Još u periodu izrastanja grada "na ledini", dolazili su razni čudaci, avanturisti, znatiželjnici, ljudi koji su lutali za svojim zvezdama, a neki ostajali da tu i žive, sa svojim tajnama i tegobama. Zar je trebalo da tražim druge literarne junake?
* Imate čitavu knjigu priča čiji su protagonisti učitelji, samotnici u kasabama, razapeti između priče o uzvišenosti poziva i stvarnosti.
- Početkom druge polovine 20. veka u mnoga zabita sela moga zavičaja dolazili su učitelji iz šumadijske pitomine, vojvođanske ravnice, crnogorskog krša i sa drugih strana tadašnje nam velike države. Najčešće samo s polupraznim kartonskim koferom stizali su u planinska sela iz kojih je do najbliže autobuske ili železničke stanice, pošte ili ambulante, trebalo satima pešačiti. Mnogi su morali sami sa seljanima da grade škole, a jedina muzika zimi bila im je zavijanje ljute mećave i izgladnelih vukova. Nisu imali ništa drugo osim ideala. Samo jednom ili dva puta godišnje okupljali su se na svečanostima prosvetnih radnika u opštinskim centrima, a sve ostalo vreme mogli su jedino da sanjaju o plesnim dvoranama gradova u kojima su do tada živeli ili se školovali. Ni njih, naravno, nisam morao tražiti, oni su sa svojom samoćom, snovima i sudbinama naprosto sami uskakali u moje priče.
* Pripadate umetnicima koji žive i stvaraju na "periferiji" nacionalnog kulturnog prostora. Smatrate li to hendikepom za pravu ocenu i prijem vašeg dela?
- Nije lako biti pisac "sa rubnog područja". To što su nama koji živimo izvan Srbije a pripadamo srpskoj književnosti, otvorene stranice književnih časopisa i vrata izdavačkih kuća (doduše, kao i piscima u Srbiji, zbog poznatog stanja u izdavaštvu, tek odškrinuta) nije dovoljno za osećaj "punog pripadanja". Kada se sastavljaju programi lektire, priređuju antologije, čine pregledi savremene srpske književnosti, često se zaboravlja na one sa "periferije" nacionalnog kulturnog prostora. Bilo bi, na primer, zanimljivo analizirati koliko je pisaca iz Ćopićevog i Andrićevog zavičaja, naročito onih čije je prozno delo, kako to obično kažemo, na njihovom tragu, dobilo nagrade koje nose imena ovih velikana. Ali, položaj srpskih pisaca ni u matici nije mnogo bolji, pa nam valja zajedno raditi na stvaranju uslova u kojima bi savremena književnost dobila širi zamah, a njeni tvorci imali bolji tretman.
AUTENTIČAN GLAS- Poezija se tada čitala, a pesnici su bili ono što će kasnije postati frontmeni vokalno-instrumentalnih sastava - priseća se naš sagovornik. - Na moju prvu plaketu stihova "Nemir sna", kojom sam se kao srednjoškolac oglasio 1963. godine, objavljeno je dvanaest prikaza u uglednim listovima i časopisima. Dočekana je kao svež, autentičan glas i samim tim stavila pred mene velike obaveze.
ŠTO KRAĆE* Ogledali ste se sa uspehom i u haiku poeziji. Šta vas je privuklo ovom drevnom japanskom pesničkom obrascu? - Za mene je u početku haiku poezija bila nešto slično stilskim vežbama. Što kraće, što jezgrovitije, što upečatljivije dati neku uhvaćenu sliku, protkanu tek naznačenom asocijativnom refleksijom. Posvećenici ove forme, među kojima je prednjačio Slavko Sedlar, naprosto su me terali da te tercine objavljujem, pa su tako nastale zbirke "Grozdovi srebra" i "Nebeski lan".
Dragan Bogutović
