Nebeska košarka

Martina Aničić (autor)

Nebeska košarka

305 din

U korpu

Nebeska košarka je nepretenciozna ali maestralno napisana zbirka ulančanih kratkih priča, koja se može čitati i kao roman. Priče u zbirci povezuje neimenovana urbana intelektualka iz Zagreba, koja ima svog anđela čuvara i sve probleme usamljene tridesetogodišnjakinje.
Zarazno vedra, duhovita i sentimentalna, Nebeska košarka je delo od kojeg je teško odvojiti se.

Martina Aničić rodila se u Zagrebu pre više godina. Podelila je svoje vreme na Veliku Goricu, u kojoj je živela, jela i plaćala režije, i Zagreb, u kojem se frizirala, u kojem je radila i nije plaćala parkiranje. Kondiciju je održavala okretanjem novih stranica.

Trošila je malo, ali je bila teška za održavanje. Mogla je da se prepusti samo dobrim rukama; jela je sve, posebno je volela malu decu. I ovim putem želi da pozdravi svoju sestru i da joj poruči da konačno prestane da se prijavljuje na kvizove. Kad nije spavala i kad nije gledala po tri filma dnevno, predavala je na Akademiji dramske umjetnosti i pisala prozu (Raspukline, 1995), TV scenarije (Obiteljska stvar, HTV, 1998), drame, radio-drame, književne kritike i popise onoga što je trebalo da uradi, ali nije, jer je uletelo nešto zanimljivije. U slobodno vreme čekala je povoljnije vremenske prilike, hranila anđele beskućnike i pokušavala da prestane s pušenjem.

„U kupaonici sam i uvlačim lijevu nogu u crnu najlonku s podvezicom. Budući da u svih svojih dvadeset sedam kvadratnih metara nastambe nemam nijedno zrcalo osim kupaonskog, jedini način da provjerim opći dojam niži od poprsja jest da stanem na zahodsku školjku i poslije u glavi odraz donjeg dijela spojim s gornjim. Mhm. Zdebljala sam se, istina, ali nije tragično. Još. Damijel je negdje u stanu, što znači da može biti samo u kuhinji ili sobi, osim ako nije posve poludio pa stoji na balkonu po ovoj mećavi i poskrivečki puši. Od Božića, odnos nam je napet. Poljubac nismo spominjali, ali se izbjegavamo pogledati, a i razgovori su nam nekako formalni i prazni. Uopće se ne dodirujemo, što znači da me ove godine, za razliku od svih prijašnjih, neće Damijel našminkati, nego se moram sama. Prevlačim trepavice maskarom i već sad znam da će se istog trenutka slijepiti, a najkasnije za dva sata početi se mrljati oko očiju. Bez obzira što vam rekla kozmetička industrija, ne postoji vodootporna maskara.“


Ostali naslovi iz oblasti: Pripovetke

Izdavač: Okean; 2008; Broširani povez; latinica; 21 cm; 159 str.; 978-86-7752-058-8;