Mihajlo Pantić (1957, Beograd), pripovedač, književni kritičar, univerzitetski profesor.
Knjige priča:
Hronika sobe (1984, 2007; Nagrada „Sedam sekretara SKOJ-a”)
Vonder u Berlinu (1987, 1994, 2007)
Pesnici, pisci & ostala menažerija (1992, 2007)
Ne mogu da se setim jedne rečenice (1993, 1996, 2000, 2004, 2007; Nagrada IP „Oktoih”)
Novobeogradske priče (1994, 1998, 2002, 2006; 2007, 2010; Nagrada lista „Borba” za knjigu godine)
Sedmi dan košave (1999, 2002, 2007, 2010; Nagrada „Branko Ćopić”)
Jutro posle (izabrane priče, 2001)
Ako je to ljubav (2003, 2004, 2005, 2007, 2008, 2010; Nagrada „Karolj Sirmai”; Andrićeva nagrada; Nagrada „Zlatni Hit liber”, Nagrada „Jugra” – Rusija)
Najlepše priče Mihajla Pantića (izabrane priče, 2004)
Ovoga puta o bolu (2007, 2010; Nagrada „Majstorsko pismo”; Nagrada grada Beograda)
Sve priče Mihajla Pantića I-IV (2007)
Priče na putu (2010; Nagrada „Moma Dimić”)
Hodanje po oblacima (2013).
Priče Mihajla Pantića prevedene su na dvadesetak jezika, štampane u više zasebnih inostranih izdanja i zastupljene u antologijama kod nas i u svetu.
U izdanju Arhipelaga objavljene su Pantićeva antologija Mala kutija (2008), knjiga eseja Slankamen (2009) i knjiga priča Hodanje po oblacima (2013).
01.01.00
Rec
april 1997
#32
OBLICI SAZETOSTI
Ako je sazeto ono cime je, u celini uzev, obuzeto moderno, postepsko vreme pripovedanja, onda put do sazetosti, iako ocekivan, nije ni jedan, ni predvidljiv. Knjiga Mihajla Pantica Ne mogu da se setim jedne recenice pokazuje nam neprestano, iz jedne nemogucnosti secanja u drugu, iz jedne pripovedne detekcije u sledecu, oglasenu pripovednu volju da dolazak do oblika sazetosti uvek bude drugaciji. Zato su razliciti oblici kratkoce konstanta ove knjige jednko kao i sazetost njenih proza. Panticeva knjiga mogla bi da nosi i naslov -- Ne mogu da se setim jednog oblika. Gotovo svaka prica u ovoj knjizi, naime, ima svoj, u necemu poseban oblik zanrovske i jezicke organizacije.
Pokusavajuci da se priseti recenice i pokusavajuci da svakoj prici da oblik kroz koji ona najvise govori, pisac kao da na delu primenjuje sopstveni teorijski stav o kratkoj prici: "Naime, savremena kratka prica bori se, slikovito receno, protiv onog staromodnog pravila "sve price lice" (...) -- ona, ako je umetnicki valjana, uvek iznova gradi vlastiti model (sebe), i uvek iznova stvara zaokruzeni, umetnicki svet unutar tog modela." Oblikotvorna svest koja je ovladala pricama u knjizi Ne mogu da se setim jedne recenice otvara prostore pripovedanja i daje knjizi izgled zanrovskog kaleidoskopa. Prisetimo li se pseudoseherezadinskog mota s pocetka knjige, doci cemo do zakljucka da postmoderna Seherezada ne mora samo da smislja price kojima odlaze udesni cas nego i zanrove u kojima ce se objaviti te price iskupljenja.
Sazeti oblici Panticeve proze krecu se u rasponu od pravolinijske naracije, preko kombinatorickog slaganja proznih elemenata, do prica koje se ne mogu zamisliti bez esejistickog odnosno snolikog tona pripovedanja, ili rok osecajnosti.
Mnostvo oblika u knjizi Mihajla Pantica praceno je intonacijskim prelamanjima i (samo)relativizacijama intonacijskog zvuka koji nam se, s vremena na vreme, ucini dominantnim. Gotovo svaki pisac kratkih prica ima svoj bazicni ton pripovedanja. Kod Pantica, medjutim, sve je podlozno duhovitim relativizacijama, pa ne moze biti drugacije ni sa tonom u pripovedanju. Zato umesto jednog tona imamo tonove: od ironije, humora, cak satire, preko tona koji povremeno tezi da se samoobjektivizuje, do sentimentalnog, melanholicnog i rezignacije. Tematski raspon Panticeve sazete proze sirok je kao i intonacijski i ide od urbanog pripovedanja, medijske osecajnosti, ideoloske hibernacije i subverzije do esejizma, snolikog kazivanja i ciste jezicke imaginacije. Interes za oblik ne bi imao tako znacajno mesto u citanju ove proze da nije poigravanja sa zanrovima i duhovitih obrta koji nas na prostoru kratke price vode kroz modele pripovedanja. Iako tako posvecena iskusavanju sazetosti, knjiga Ne mogu da se setim jedne recenice ne kazuje nam samo svojom voljom za oblik i metaoblickim aspektom nego i sposobnoscu da oblik saobrazi onome sto se govori. Ocigledno je, takodje, da pisac u sazetosti pre otkriva zadovoljstvo nego iskusenje. Sazetost, drugim recima, oznacava piscevo osecanje forme.
"Sve sto je ikad zapisano kao kratka prica prvo je bilo pricano", pise Dzejms Ferel. Medjutim, ono sto vazi za "sve sto je ikad zapisano kao kratka prica" ne vazi za ono sto se sada zapisuje kao kratka prica. Upravo zato postmoderna kratka prica, dakle, onakva prica kakvu u ovoj knjizi pise Mihajlo Pantic, jeste pseudoseherezadinski oblik. Kratka prica u postmodernom dobu ne mora da prethodno bude pricana (mada i takvih prica ima u Panticevoj kolekciji: "Sezdeset vagona kruske viljemovke putuje na zapad" ili "Pesnici, pisci i ostala menazerija"), moze da bude izlozena volji drugih medija (opsesivni mediji Panticevih kratkih proza jesu film, bioskop, rok, dobre vibracije, TV, ogledala, i svi oni svojom prirodom svedoce o izvorno urbanom karakteru ovog pripovedanja), ili, sto je najcesce slucaj, da dolazi iz literature, ali, svakako, cuva vezu sa praorganskim razlozima pripovedanja. Iz kratke price, to Panticeva knjiga lepo pokazuje, nije nestao interes za pripovedanje, niti je njen prostor nedovoljan za preispitivanje pripovedanja. Kratke price predstavljaju oblike prisecanja na mogucu recenicu i njeno spasavanje iz zone neizgovorenosti. U ovojtacki Panticevo iskustvo pisanja kratkih proza ("Njeno odsustvo je intenzivno, kao sto su moja zelja i moj napor sustizanja vazniji od potrebe da je zaista stignem.") priziva iskaz Gertrude Stajn: "Tesko je s pasti recenicu." Ali kako kaze pripovedac u "Orguljama i jezerima", mozda najboljoj prozi u knjizi u kojoj se javljaju prociscena jezicka imaginacija i koncentracija, a jedine se prozne I poetske odlike govora, "samo slutim pocetak neke dublje, neimenljive price". Kada se to kaze u knjizi cija nam globalna poeticka sifra govori -- ne mogu da se setim jedne recenice, tada postaje ocigledno da moderni subjekt pripovedanja slutiti jos jedino zna. U prici "Haile Selasije", recimo, pripovedac ne samo da ne moze da se seti jedne recenice vec ne moze da se seti ni porekla price, izvora pripovedanja. Ta nemogucnost secanja, na kojoj se u ovoj knjizi toliko insistira, isticuci, zapravo, duh relativizacije, omogucava samo pripovedanje, pogotovu njegovu raznolikost. Ako ne postoji jedna jedina recenica ili, drugim recima, dominantni duh koji uniformise pripovedanje, onda postoje price. U prici "Rec je, dakle, o jednom vrlo hipoteticnom poglavlju smrti", na primer, nagovestavaju se mogucnosti fiktivne rekonstrukcije, ali poeticka volja kratke price resava da nagovestaj ne predje u poentilisticko ispunjenje. Prica zato govori o nepouzdanosti i skrece u nabrajanje mogucnosti, umesto da predstavlja odgovor na hotimicno postavljena pitanja. Odgovor se, medjutim, ne moze pruziti ili se barem ne moze pruziti odgovor koji bi bio u dosluhu sa modernim saznajnim horizontom. Zato se otvaraju pitanja i ukazuje na mogucnosti. Kada se prica svede na odgovor ili na jednu mogucnost, onda tu dolazi kraj pripovedanja ili odustanak Seherezade. Pomenutu Panticevu pricu okoncava recenica: "Prica je, I onako, samo sazet, ubrzan put do smrti." Smrtolikost price oglasava se na njenom kraju: iza kraja price vreba smrt. Zato pisac ne moze da se seti ni definitivne recenice, ni neopozivog oblika.
Narativna ekonomija kakvu nalazimo u pricama Mihajla Pantica nije, naravno, poeticki hir vec proizilazi iz situacije pisanja. Dosada urbanog sveta, a to je prirodni prostor ovog pripovedanja, ne trpi epski oblik, niti moze da komunicira sa njim i preko njega, vec, mada sama bezobalna, tezi sazetom, ekonomicnom izrazu. Setimo se Brodskog: "Na kraju krajeva, u zivotu ima najvise dosade, i cudno je sto se proza devetnaestog veka, koja je toliko polagala na realizam, njome tako malo bavi." Kratka prica, to razumevanje prepoznajemo u celoj Panticevoj knjizi, nije ono sto je ostalo od epa kao nekakav njegov dezintegrativni izdanak, vec autenticna vrednost i oblik modernog vremena. U nizu Panticevih prica mozemo pratiti duhovito i intencionalno sazimanje epskog, hronikalnog iskustva. Takva bi mogla da bude "Prica prepisana iz dnevnika Mihaila Lalica", ali i "Beleska o Savedri" ili "Odlomak izgubljenog romana nepoznatog autora, sklonog grotesci (XIX veka)". Sazimanje epskog iskustva Pantic vrsi prepoznavanjem miminalistickog u epskom i izdvajanjem delova iz celine. "Ali, ko danas ima vremena za citanje spevova?", pita se pripovedac u prici "Rat babuski i stuka". Zato umesto speva koji bi se o tom ratu mogao napisati pise sinopsis speva.
Price sazetosti iz knjige Ne mogu da se setim jedne recenice predstavljaju, dakle, uhvacene slike, situacije, ispricane ili, cesce, metatekstualne predloske ili fragmente esejistickog razumevanja sveta urbanog splina i urbane samosvesi, rok osecajnosti iispraznjenog sveta opsednutog entitetima kakvi su smrt, ideologija, istorija, cija je p osledica pojava onoga sto se u prici "Svi Milanovi ljudi" naziva novim defetizmom. Ako se novi defetizam ne moze prevlada ti, o njemu je moguce pripovedati -- sazeto I uvek drugacije, trazeci recenicu koja postoji bas zato sto ne mozemo da je se setimo. Nacin na koji nam to pokazuje Mihajlo Pantic u knjizi Ne mogu da se setim jedne recenice zahteva da dopunimo njegovog pripovedaca: prica nije samo sazet, ubrzan put do smrti. Prica moze da bude i trenutak u kome zaboravljamo na smrt i na velike price ovog sveta.
GOJKO BOZOVIC