17.12.05
Životi umjetnika su dramatični...
Elizabet Hiki
Veliki austrijski slikar Gustav Klimt (1862-1918), slavni predstavnik bečke secesije, junak je romana “Naslikani poljubac” Amerikanke Elizabet Hiki. Pored mnogobrojnih ljubavnih afera, Gustav Klimt je tokom čitavog života imao poseban odnos prema Emili Flege, kćerki bogatog bečkog industrijalca. Ona je najprije bila njegova učenica, potom model za portret, a kasnije i vlasnik uspješne modne kuće. Kreacije Emili Flege ovjekovječene su na Klimtovim provokativnim slikama. “Naslikani poljubac” opisuje romantični odnos između velikog slikara koji je svojevremeno bio neshvaćen i žene čije će ime izgovoriti na samrti. Klimtova čuvena slika “Poljubac” predstavlja istinski omaž njihovoj neobičnoj vezi. Prvijenac Elizabet Hiki natopljen je magičnom atmosferom Beča s početka dvadesetog vijeka, izuzetno bogat opisima umjetničkog i modnog života kosmopolitskog grada i zanosno ispunjen ljubavnom, ali suzdržanom pričom o intimi Gustava Klimta i Emili Flege koja je zapravo sačuvala veliki broj njegovih djela.
Elizabet Hiki rođena je u Luisvilu, u Kentakiju. Diplomirala je istoriju umjetnosti na Vilijams koledžu, a magistrirala na Kolumbiji 1999. godine. Živi u Portlandu. “Naslikani poljubac”, njen prvi roman, objavio je “Okean” u prevodu Aleksandre Trivan.
- Postojali su mnogi povodi i razlozi zbog kojih sam počela da pišem “Naslikani poljubac” - rekla je na početku razgovora za “Vijesti” Elizabet Hiki.
- Ja nikada nijesam bila u Beču, pa čak ni i u Evropi, prije nego što sam počela da pišem ovaj roman. Morala sam da pronađem način da finansiram put, da zaradim novac kojim bih pokrila troškove, a uz to da mi ostane dovoljno vremena za pisanje. U toku pisanja osmislila sam da knjiga bude više od fikcionalizovane istorije umjetnosti. Uradila sam mnoga istraživanja, izučila mnoge činjenice, a potom sve to izbacila iz misli i otpočela sa pisanjem.
Gustav Klimt i Emili Flege su istorijske ličnosti i oni su zaista bili u vezi. Pri pisanju ovog romana držali ste se istine, ali tu ima i fikcije. Kako ste pronašli balans između stvarnih i fikcionalnih događaja?
- Koliko god mi je bilo moguće, pokušala sam da uvažim činjenice. Osjećala sam se odgovornom prema mojim likovima, tako da nijesam smjela da uzimam puno slobode prema nekom istinskom događaju iz njihovog života. To sada kažem, ali bilo je i trenutaka kada to i nije bilo moguće. Jer, željela sam da napišem interesantnu priču koju će ljudi željeti da pročitaju, a neke stvari su bile tako različite i tuđe tako da su stvarale probleme u narativnom toku. Tako, na primjer u stvarnom životu, Emili je imala brata, a Klimt je živio sa sestrom, ali nijedno od njih dvoje se ne pojavljuje u romanu. Ponekad sam mijenjala datume i vrijeme zbog dramskog efekta. Klimt je nacrtao pastel na kome je Emili kada je imala sedamnaest godina, a u knjizi Emili u istoj toj situaciji ima trinaest godina. Uglavnom, interesovale su me istorijske bilješke koje su izostavljene, zaboravljene, događaji koji nestaju kada osoba umre: kako su se osjećali, šta su govorili jedno drugom, šta su radili u lijenim subotnjim popodnevima. Tu sam sebi dozvolila najveće pravo na maštu. I taj dio romana je u potpunosti izmišljen zato što je bilo neophodno.
Koji su bili Vaši glavni izvori? Kako ste istraživali? Gustav Klimt i Emili Flege izgledaju tako životno u vašoj viziji?
- Puno sam istraživala, najprije sam počela sa radom u Avery biblioteci na Kolumbija Univezitetu u Njujorku. Oslanjala sam se na knjige: “Klimt, život i djelo” od Suzane Parč (Minhen, 1993), “Gustav Klimt i Emili Flege” od Volfganga Georga Fišera (Beč, 1987), “Gustav Klimt: žena” od Angelike Bojmer (prevod Ivalda Osersa, London, 1986) i “Klimt” Frenka Vitforda (London, 1990). Poslije opsežnog istraživanja otišla sam u Beč i tragala sam kroz znamenitosti i zvuke Beča u pokušaju da potpuno doživim mjesto. Takođe sam išla u regiju Salckamergut i posjetila jezero Aterzi. Mnogi su me pitali da li sam razgovarala sa nekim osobama koje su poznavale Klimta ili Emili, a moj odgovor je bio: ne. Premda nijesam pisala akademsku studiju, nijesam osjećala da je potrebno ići tako daleko, te nijesam željela da budem toliko opterećena sa očekivanjima drugih i ograničena njihovom tačkom gledišta.
Da li ste otkrili nešto što bi vas iznenadilo u odnosu između slavnog slikara i njegove ljubavnice?
- Najiznenađujuća činjenica, po meni, tiče se njihovog odnosa i toga koliko je on bio potreban njoj. Stereotip je kako je mladu, neuku djevojku obrazovao mudar i iskusan stariji čovjek, da ju je on natopio znanjem i kulturom i da je ona bila zavisna od njega. Po tom scenariju muškarac je imao svu moć. Ali, Klimt je bio emocionalno veoma zavisan od Emili. Kako sam ja mogla da primijetim, ona ga je ohrabrivala, pomagala bi mu kada se on osjećao nesigurno i obeshrabreno.
Jedan od “likova” u “Naslikanom poljupcu” je i Beč. Kako ste uhvatili duh bečke epohe fin-de-siecle?
- Knjiga “Fin-de-Siecle u Beču: politika i kultura” Karla Šorskea bila mi je od velike koristi. Moje mišljenje je da je na neki način i Beč danas, barem centralni dio, koji turisti posjećuju - spomenik toga vremena. Lakše je zamisliti Beč od prije sto godina nego zamisliti neka savremena mjesta u Londonu ili Njujorku u metežu, prljava i obasjana neonom. Volim Beč. Zavoljela sam ga prije nego što sam otišla tamo i konačno upotpunila i oživjela svoja maštanja o njemu. I smatram ako sam uhvatila duh tog mjesta to je zbog ljubavi koju imam za to mjesto.
Ovaj roman ste otpočeli i završili događajima iz sredine Drugog svjetskog rata, kada je Klimt bio već duže vremena mrtav, ali njegovo djelo je bilo i dalje živo...
- Odluka da otpočnem sa scenom iz Drugog svjetskog rata, datira još iz najranijeg perioda kada sam počela da pišem knjigu. Sa tim sam pokušala da prizovem elegična osjećanja. Ne samo zato što je Emili izgubila Gustava, koji je već dugo bio mrtav, već zato što su njegove slike, njegov legat bili u opasnosti. Emili je osjećala bespomoćnost pri pomisli na mogućnost da Klimtova remek-djela mogu biti izbrisana od strane plime istorije. Uz to, Beč koji je ona znala i živjela u njemu, bio je zauvijek uništen. Tako da postoji lični gubitak ali i još više kulturni gubitak. Gubitak u mikrokosmosu i makrokosmosu. Mislila sam da bi sva ta dešavanja u romanu, događaji koji pokrivaju godine od 1886. do 1918, odjeknula jače ako saznamo na početku da je taj svijet Beča iz epohe fin-de-siecle osuđen na propast.
Kako objašnjavate veliki uspjeh pisaca koji su stvarali književna djela na osnovu biografija velikih slikara? Konkretno mislim na Trejsi Ševalije i njen roman “Djevojka sa bisernom minđušom” i Suzanu Vriland i njene knjige “Artemizijina strast” i “Djevojka u zumbul plavom”.
- Ljudi me uvijek pitaju da li su na mene uticale te dvije knjige, a istina je da sam počela rad “Naslikanog poljupca” prije nego što je bilo koja od ove dvije knjiga objavljena. Ja sam ih nedavno pročitala, pa tako da ne smatram da su one uticale na mene. Ali veoma je interesantno da smo sve tri nezavisno jedna od druge izabrale da pišemo istorijske romane o umjetnicima. Smatram da su umjetnici fascinantni, jer volim vizuelnu umjetnost i za trenutak sam poželjela da i ja postanem umjetnik. Često su njihovi životi veoma dramatični, sa mnogo ljubavi, droge, samoubistva - a sve su to stvari od kojih se pravi velika priča. Njihovi životi su isto tako živopisni kao i njihova djela. Možda postoje pisci koji vode takav život, ali većina koju ja poznajem žive prilično povučeno, uključujući i mene. Umjetnici pokušavaju da pronađu odgovore na ista pitanja koja muče i pisce, ali preko drugačijih sredstava. Mnogi, poput Klimta, nijesu bili vični pričanju ili pisanju o onome što rade, pa je njihovo djelo ostalo otvoreno za one koji će ih tumačiti. Kao što znate kroz vjekove umjetnici su ilustrovali scene iz književnosti: iz epske poezije, Biblije, Čosera, legende o Arturu. Tako je bilo nekad i biće i ubuduće.
Ljubavni trougao
“Naslikani poljubac” je Vaš prvi roman.... i donio Vam je ogroman uspjeh. Je li to dobro za nekog ko je tek počeo da piše?
- Na romanu “Naslikani poljubac” radila sam sedam godina, i kada sam imala 32 godine uspjela sam da nađem izdavača, da ga prodam. Tako da se osjećam da sam na neki način dovoljno platila i izbjegla sam zamke ranog uspjeha, ali ja sam postigla uspjeh prije nego što bih postala ogorčena i izopačena zbog neuspjeha. Pozitivan prijem i recepcija knjige je definitivno pomogla mome samopouzdanju. Knjiga na kojoj trenutno radim je još jedan istorijski roman o ljubavnom trouglu između Vilijama Morisa, engleskog viktorijanskog dizajnera, njegove supruge Džejn i slikara Dantea Gabrijela Rozetija. Ova mi knjiga neće oduzeti sedam godina dok je završim, jer sam pišući “Naslikani poljubac” naučila dosta toga što mogu primijeniti i na ovu knjigu. Uz to sigurnija sam u sebe, zbog novca koji sam dobila od “Naslikanog poljupca” a to podrazumijeva da ne moram da radim u advokatskoj firmi da bih uspjela da platim svoje račune.
Između erosa i smrti
Klimtova slika “Poljubac” je omaž za njegovu ljubav sa Emili Flege. Šta još možemo saznati iz te njegove slike?
- Klimt je za sebe govorio da nije dobar u pričanju i pisanju, kao i da nije veoma zabavan. “Ako želite da znate nešto o meni”, govorio je on “trebalo bi da posmatrate moja djela”. Sada, ja mislim da on nije bio baš tako neinteresantan, očito i zbog toga što sam napisala roman u kome je on glavni lik, ali smatram da njegovo djelo govori više o njemu od bilo koje biografije. Jasno je da su ljudi bili predmet njegovih interesovanja, a posebno žene. On je bio optužen da su mu portreti psihološki blijedi, ali ja se ne slažem sa takvom ocjenom. Ja smatram da portret odaje Emili Flege, ne ono što je bila, već ono što je željela da bude. Isto je tako i sa portretom Adele Bloh Bauer. Ja pretpostavljam da je trik u razlikovanju njene i njegove psihologije! Mnoge od Klimtovih slika su veoma seksualne, a mnoge od njih preokupirane smrću.
Vujica OGNJENOVIĆ