Borko Pavićević, rođen 05.08.1981. u Beogradu. Odrastao na Dorćolu gde svaka jesen drugačije miriše, a svaka krošnja ima sopstvenu, drugačiju senku i putokaze sakrivene u kucavicama listova. Još na rođenju, sa prvim krikom, udahnuo je veru u ljude i nadu u bolje sutra, a istočio, sa prvom suzom, sve laži koje su mu bile namenjene. Pre nego što je po prvi put otvorio oba oka, rukovao se sa odanim i vernim prijateljem. Detinjstvo proveo okružen zelenim puzavicama koje su mu, jednog mirisnog jutra punog mesečevog bledila, poverile tajnu vajanja rukopisa iz same istine. Učio od života i životu se uči.
01.03.06 Pobjeda
Bokal nade i zrno svjetlosti
Nasljeđe, Borko Pavićević
Proza Borka Pavićevića "Nasljeđe" u znaku je mogućnosti čitanja iz dva smjera. Adekvatno toj konfiguraciji dvije priče koje "idu u susret jedna drugoj" štampane su u dva pisma. Formalno, akteri dvaju priča su "braća po materi ", Bhaals Son , demon koji je nedugo po rođenju , zahvaljujući ludoj hrabrosti čovjeka koji je taj podvig platio glavom, otet na kratko iz ruku Đavola, demon koji je prije nego što je potopljen u Rijeku bez povratka, vidio svjetlost i pamti taj trenutak i Danilo Dubokooki, sin dobra, odrastao u mitskom redu Dvadesetorice Jakog Duha. Suštinski to je priča o udesu jednog naroda i jednog grada. Grad je Beograd, narod je onaj koji je u davno doba zmajeve iz sela tjerao čegrtaljkama, klepetušama, duvanjem u pištaljke i lupanjem u lonce pa se te metode izgona zla latio i potkraj dvadesetog vijeka pokušavajući, s istim izgledima na uspjeh, da se na taj način riješi okrutne vladavine tirana .
Priča počinje na dan kada je prije dvadeset četiri godine, slijedeći predanje da se ima roditi sin Tame leđima okrenut Zlu, Petar sa Zapadnih strana, Danilov otac , vođa Reda,srca punog vjere i ljubavi, jurnuo kroz redove tame i , na kratko, dobar komad nade za svoj rod / Bhaals Son-a , bijaše ta nada/ oteo iz čeljusti zla. Skupa sa junacima svoje proze čiju spiritualnu fermentaciju znalački ispisuje, ispoljavajući zavidnu obaviještenost magijske tradicije , Pavićević na put u kolektivno nesvjesno vodi i svog čitaoca u čiju svijest efekno penetriraju okultni simboli kojima tekst obiluje. U finalu ,sinovi majke Prirode, o čijem dualizmu ova proza dosta kazuje, Danilo i Bhaals Son, sretaju se u centru Beograda, na mjestu gdje policijski kordon razdvaja demonstranata koji traže Miloševićevu ostavku i svjetinu koja mu kliče . Gledaju se oklijevajući i potom trče jedan drugom u zagrljaj. Jak, najači...
Pavićevićevo pismo u znaku je nostalgije za vremenima kada je vjera u društvene promjene u Srbiji postojala. Čitaocu koji se uvjerio da te promjene nijesu moguće neke od intencija ove knjige mogu djelovati anahrono.
- Nijesu ove riječi tu da bi ih ti nekritički upijao, bespogovorno prihvatao, proždirao kao strvinar leš i usvajao zato što te mrzi da uključiš mozak, samo zato što si površan. One su tu da bi razmišljao, da bi ih prosuđivao i osuđivao, razumio i na kraju, nadam se, zavolio. Ako nijesi dorastao, ako ne osjećaš unutrašnju potrebu da ovo radiš, onda ostavi ovu knjigu, idi bavi se nečim drugim - zapisao je Pavićević otvarajući poglavlje s uputnim naslovom " Svaka ptica svome jatu".
V. Simunović
