Moj je otac ugledao sveta u zapadnoj Mađarskoj a završio je trgovačku akademiju u mestu rođenja izvesnog gospodina Viraga koji će, milošću gospodina Džojsa, postati slavni Leopold Blum (Bloom). Mislim da je izvesna liberalna politika Franje Josipa II kao i želja za integracijom navela moga dedu da svom još maloletnom sinu mađarizuje prezime; mnoge pojedinosti iz porodične hronike ostaće, međutim, zauvek nerazjašnjene: godine 1944. moj otac kao i svi naši rođaci biće odvedeni u Aušvic, odakle se skoro niko od njih neće vratiti.
Među mojim precima sa majčine strane nalazi se jedan legendarni crnogorski junak, koji će se opismeniti u svojoj pedesetoj godini i slavi svoga mača dodati slavu pera, kao i jedna "amazonka", koja je iz osvete posekla glavu turskom nasilniku. Etnografska retkost koju predstavljam izumreće, dakle, sa mnom.
U mojoj četvrtoj godini (1939), u vreme donošenja antijevrejskih zakona u Mađarskoj, roditelji su me krstili u Uspenskoj crkvi u Novom Sadu u pravoslavnu veru, što mi je spaslo život. Do svoje trinaeste godine živeo sam u Mađarskoj, u očevom rodnom kraju, gde smo pobegli 1942. posle novosadskog pokolja. Radio sam kao sluga kod bogatih seljaka, a u školi sam slušao katehizis i katoličku biblijsku egzegezu. "Uznemirujuća različitost", ono što Frojd naziva Heimilchkeit biće mojim osnovnim književnim i metafizičkim poticajem; u svojoj devetoj godini napisao sam prve pesme, na mađarskom; jedna je govorila o gladi, druga je bila ljubavna pesma par excellence.
Od svoje sam majke nasledio sklonost ka pripovedačkoj mešavini fakata i legende, a od svog oca patetiku i ironiju. Za moj odnos prema književnosti nije bez značaja činjenica da je moj otac bio pisac međunarodnog reda vožnje: to je čitavo kosmopolitsko i književno nasleđe.
Moja je majka čitala romane do svoje dvadesete godine, kada je shvatila, ne bez žaljenja, da su romani "izmišljotina" i odbacila ih jednom zauvek. Ta njena averzija prema "pustim izmišljotinama" prisutna je latentno i u meni.
Godine 1947. posredstvom Crvenog krsta repatrirani smo na Cetinje, gde je živeo moj ujak, poznati istoričar, biograf i komentator Njegoša. Odmah po dolasku polagao sam ispit za likovnu školu. U ispitnoj komisiji bili su Petar Lubarda i Milo Milunović. Volterova bista koju smo crtali - gipsani odlivak Hudonove portretne statue - ličila mi je na jednu staru Nemicu koju sam poznavao u Novom Sadu; tako sam ga i nacrtao. Ipak sam bio primljen, valjda zbog drugih mojih radova. Trebalo je da sačekam godinu-dve kako bih mogao imati potrebnu gimnazijsku spremu. Za to vreme odlučio sam da ipak završim maturu.
Dve godine sam učio violinu u muzičkoj školi, gde mi je predavao Simonuti stariji, koga smo prozvali "Paganini", ne samo zbog izgleda, nego i zato jer je obožavao tremola. Upravo kada sam bio stigao do druge pozicije, muzička se škola odselila u Kotor. Tada sam nastavio da sviram bez nota, cigansku muziku i mađarske romanse, a na školskim igrankama tango i ingliš-valcere.
U gimnaziji sam nastavio da pišem pesme i da prevodim mađarske, ruske i francuske pesnike, u prvom redu radi stilske i jezičke vežbe: spremao sam se za pesnika i izučavao književni zanat. Ruski su nam predavali beli oficiri, emigranti iz dvadesetih godina, koji su, zamenjujući odsutne profesore, držali s jednakom spremom predmete kao što su matematika, fizika, hemija, francuski, latinski.
Posle mature upisao sam se na Beogradski univerzitet, gde sam diplomirao kao prvi student na novootvorenoj katedri za Uporednu književnost.
Kao lektor za srpskohrvatski jezik i književnost boravio sam u Strazburu, Bordou i Lilu. Poslednjih godina živim u Parizu, u desetom arondismanu, i ne bolujem od nostalgije; kad se probudim, ponekad ne znam gde sam: čujem kako se našijenci dozivaju, a iz kola parkiranih pod mojim prozorom sa kasetofona trešti harmonika.
04.06.04 Danas
Nove knjige
Danilo Kiš: “Najlepši eseji Danila Kiša”
Prosveta je nedavno u okviru edicije "Naj" objavila odabrane eseje Danila Kiša. Izbor za Kišove "Najlepše eseje" načinila je Ivana Milivojevć, a on počiva na pet knjiga Kišovih nebeletrističkih radova - "Homo poeticusu", "Život, literatura", "Čas anatomije", "Skladište" i "Varia". U predgovoru ovom izboru, Ivana Milivojević kaže da je Kiš sa velikom pažnjom i promišljenošću ostavljao traga o razmišljanjima na temu knjževnosti i drugih umetnosti, a da su njegovi važni poetički i autopoetički iskazi u jednakoj meri ostali zabeleženi u formi studija, poetičkih fragmenata, intervjua ili tekstova pisanih različitim povodima. Kišovi eseji u ovom delu nalaze se raspoređeni u četiri celine, a delo zatvara tekst "A window is a window is a window is a window", koje je, po rečime Milivojevićeve, "van vremena i van žanra i zrači i kao slika i kao muzika".
Svaki ljubitelj i poznavalac sastavio bi sopstveni izbor najlepših eseja ovog pisca, no i ovaj sačinjen rukom Ivane Mivojević studiozan je uvid u Kišov opus i jedan od mogućih ključeva za njegovo dalje proučavanje i novo razumevanje. Beogradska Prosveta će do Sajma 2007. objaviti sabrana dela Danila Kiša u petnaest knjiga. U sabrana dela će ući "Enciklopedija mrtvih", "Mansarda", "Čas anatomije", "Rani jadi", "Pesme, Elektra", "Gorki talog iskustva", "Bašta, pepeo", "Varia", "Peščanik", "Homo poeticus", "Noć i magla", "Psalam 44", "Skladište", "Život, literatura" i "Grobnica za Borisa Davidoviča". U trenutku kada je naša sudbina odavno postala enciklopedija umiranja i mrtvih, kada smo na mansardi egzistencije, a naši rani jadi postaju večiti, u kojima se i dalje taloži gorki otpad iskustva, Kišovo delo i dalje jeste svetionik na nepreglednom i zastrašujućem moru balkanskog karakazana, koji pomaže da se održimo na površini. Ovo i jeste bio jedan od osnova Kišove literarne misije, koja je spasla naš život od kiča, banalnosti i obesmišljenja.
S. Domazet
02.06.04 Glas javnosti
Fragmenti majstorske književne kuhinje
"Najlepši eseji Danila Kiša" u izdanju "Prosvete"
U "Prosvetinoj" ediciji "Naj" nedavno su objavljeni "Najlepši eseji Danila Kiša", u izboru i sa predgovorom Ivane Milivojević. Izbor tekstova načinjen je iz četiri knjige nebeletrističkih radova - "Homo Poeticus", "Život, literatura", "Skladište" i "Varia", dok su tekstovi iz "Časa anatomije" izostali.
Suženi prostor ove knjige neminovno je nametnuo osiromašenu i iskrivljenu sliku Kišovih (auto)poetskih tekstova, te je dobra okolnost što je priređivač takvu okolnost podrazumevao i prihvatio.
Knjiga je uslovno podeljena na četiri tematska dela, a izbor tekstova ipak pokazuje da je priređivač pokazao više sklonosti ka tekstovima iz piščeve zaostavštine. Na početku knjige nalazi se esej o Prustu "U potrazi za fantomom", u kome se ogledaju teme koje će postati deo Kišove literature i promišljanja o njoj.
Studentski esej "Mit o Prometeju" otvara prvi deo koji nagoveštava lektiru našeg pisca. Tu su još i paralelna čitanja Servantesa i Rablea u eseju "Trijumf smeha", zatim eseji o Floberu, Borhesu, Nabokovu i Bodleru. Drugi deo knjige otvara se fenomenalnim "odgovorom" na pitanje "Zašto pišem", a onda sledi tekstovi posvećeni opštim razmišljanjima o književnosti, tradiciji, inspiraciji, "funkciji književnosti".
Treći deo sadrži eseje "Varijacije na srednjoevropske teme", "Mediteran i Zlatno runo", "O simbolizmu", kao i eseje o angažovanoj literaturi, simbolizmu i stvaralačkoj pustolovini. Četvrti deo čine tekstovi, prema rečima priređivača, "reprezentativni za Kišovo poimanje realnosti i književnosti", a zapravo je reč o esejima u kojima se tumače dela Miloša Crnjanskog, Marije Čudine, Iva Andrića, Vladimira Veličkovića, Radomira Reljića i Markiza de Sada.
No, zloupotrebićemo štit koji je i sam priređivač postavio na početku knjige, u kome prva rečenica "Eseja o Prustu" kaže da "upoznati Prusta prvo u jednoj fragmentarnoj antologiji, to znači izgubiti iz vida da se.... do svega toga u Prustovim romanima dolazi mučno i lagano, kroz lavirinte senzacije koje su ponekad toliko tankoćutne da ni najvibrantniji čitalac ne može sve da oseti..."- dakle, rečenica koja upozorava kako čitati i ovu knjigu. Kao dajdžest, samo kao pravac kojim se treba kretati, ka Sabranim delima Danila Kiša i do nekih drugih, sasvim lično odabranih priča.
"Prosveta" je ujedno najavila da će štampanje Sabranih dela Danila Kiša biti završeno do 2007. godine.
T. Čanak
26.05.04 Politika
Pisanje kao odbrana
"Najlepši eseji Danila Kiša"
Izdavačka kuća „Prosveta” iz Beograda objavila je u biblioteci „Naj” knjigu „Najlepši eseji Danila Kiša”, koju je priredila Ivana Milivojević, a jedan od najznačajnijih „Prosvetinih” ovogodišnjih izdavačkih poduhvata svakako je i objavljivanje sabranih dela Danila Kiša u 15 tomova, koji će biti odštampani do Sajma knjiga 2007. godine.
Na redovnoj konferenciji za novinare Dragan Vujadinović, v.d. direktora „Prosvete”, najavio je ovaj izdavački projekat, kao i druge planove ove izdavačke kuće: „Objaviti sabrana dela tako velikog Evropljanina kakav je bio Danilo Kiš, posebna je čast za ,Prosvetu’ kao izdavača. Petnaest knjiga Sabranih dela biće objavljene počev od ove godine, zaključno sa Sajmom knjiga 2007. godine, a izdavačkim ugovorom određena je postupnost objavljivanja naslova. Takođe, naša izdavačka kuća pokrenuće novu biblioteku ,Najbolje iz Prosvete’, koja će, slično izdanjima ,Politike’ i ,Večernjih novosti’, obuhvatiti izbor naših dosadašnjih izuzetnih izdanja”.
Ovom prilikom predstavljena je i knjiga „Najbolji eseji Danila Kiša”, koju je priredila Ivana Milivojević. O knjizi su govorili Milisav Savić i Mirjana Miočinović.
M. N. V.
